Norveške fregate klase Fridtjof Nansen

Program gradnje protupodmorničkih fregata male zamjetljivosti klase Fridtjof Nansen jedan je od najvećih i najskupljih europskih vojnih programa, a svakako najveći u norveškoj povijesti. Izgradnja suvremenih fregata ojačat će ulogu norveške ratne mornarice u NATO savezu te znatno poboljšati zaštitu norveških prirodnih resursa

Norveška ratna mornarica iskazala se u posljednjih desetak godina kao vrlo poduzetna ratna mornarica primivši u službu dvije iznimno inovativne klase ratnih brodova, brodove za protuminsku borbu klase Oksoy i Alta te brze ophodne brodove klase Skjold. Obnova i osuvremenjivanje norveške površinske ratne flote nastavilo se izgradnjom pet protupodmorničkih fregata male zamjetljivosti klase Fridtjof Nansen, a početkom lipnja ove godine u španjolskom brodogradilištu Ferrol brodograđevne tvrtke IZAR obavljeno je porinuće prve fregate klase Fridtjof Nansen.
Nove norveške fregate, a ukupno će ih se izgraditi pet, zamijenit će preostale četiri fregate klase Oslo (prva fregata iz klase povučena iz službe nakon nasukavanja 1995.) biti će ponajprije namijenjene za protupodmorničku borbu, no sa svojim borbenim kapacitetom moći će osigurati i kvalitetnu protuzračnu i protubrodsku zaštitu. Svih pet fregata koje su dobile imena po znamenitim norveškim istraživačima (Fridjof Nansen, Roald Amundsen, Otto Sverdup, Helge Ingstad, Thor Heyerdahl) trebalo bi ući u službu u razdoblju od 2005. do 2009.
Gradnja fregata klase Fridjof Nansen predstavlja najveći program naoružanja u norveškoj povijesti te je trenutačno jedan od najvažnijih europskih vojnih programa. Ugovor o gradnji pet novih fregata ukupne vrijednosti 2,32 milijarde dolara norveška vlada je potpisala sa španjolskom brodograđevnom tvrtkom Izar Construciones Navies SA i američkim Lockheed Martinom u lipnju 2000., a zanimljivo je kako će se oko 50 posto ugovorne svote kompenzirati prodajom norveške vojne opreme Španjolskoj.
Pet zastarjelih fregata klase Oslo (stand. ist. 1450 t) posljednji su eskortni ratni brodovi koji su ušli u sastav flote norveške ratne mornarice i to 1966. i 1967. Kako je norveška ratna mornarica zadužena za nadzor i zaštitu iznimno velikog morskog prostranstva (2,2 milijuna kvadratnih kilometara) i obalne crte duljine više od 20.000 km u najnegostoljubivijem dijelu Atlantskog ocena (Norveško i Sjeverno more), no ujedno iznimno bogatim prirodnim resursima plina, nafte i riba, očito je kako je zbog zaštite vlastitih ekonomskih interesa, kao i nadzora kretanja te praćenja ruskih podmornica i ratnih brodova u sklopu NATO saveza bilo potrebno naručiti nove eskortne brodove koji bi svojim taktičko-tehničkim i brodograđevnim značajkama mogli uspješno obavljati povjerene im zadaće.

Porinuće fregate Fridjof Nansen

Program gradnje
Fregate se usporedo grade u španjolskom brodogradilištu Ferrol i norveškom brodogradilištu Mjellem & Karlsen, Bergen. Norveško sudjelovanje u izgradnji i opremanju fregata postupno će se povećavati po svakoj fregati. Prve tri plovne jedinice izgradit će se i opremiti u Španjolskoj s velikim udjelom norveške opreme, a posljednje dvije zahvaljujući uporabi modularnog načina gradnje primijenjenog i pri gradnji španjolskih fregata tipa F-100 (klasa don Alvaro de Bazan), nakon dopreme brodskih sekcija, sastavljat će se i završno opremati u Norveškoj. Za prve tri fregate iz klase, Fridtjof Nansen (F310), Roald Amundsen (F311) i Otto Sverdrup (F312), norveško brodogradilište će graditi pramčane i krmene sekcije, koje će se poslati u Ferrol na sklapanje sa središnjom sekcijom izgrađenom u španjolskom brodogradilištu. Za preostale dvije fregate, Helge Ingstad (F313) i Thor Heyerdal (F314), španjolsko brodogradilište će transportirati svoje središnje sekcije do Bergena na sklapanje s drugim sekcijama. Te dvije fregate će nakon završnog opremanja obaviti probne plovidbe u norveškim teritorijalnim vodama, dok će prve tri fregate svoje probne plovidbe obaviti u španjolskim vodama.

Temeljne značajke projekta
Projekt norveških fregata temelji se na španjolskim fregatama klase Don Alvaro de Bazán namijenjenim za protuzračnu borbu, no za razliku od njih norveške fregate ipak su ponajprije namijenjene protupodmorničkoj borbi. Duljina preko svega norveških fregata je 132 metra, najveća širina 16,80 m, a puna istisnina 5121 tona.
Fregate klase Fridjof Nansen bit će, kao i španjolske fregate klase Don Alvaro de Bazán, opremljene američkim borbenim sustavom Aegis što je vjerojatno i potaknulo norvešku vladu da zaključi ugovor za svoje nove fregate sa španjolskim poduzećem koje ima iskustva u integraciji Aegis sustava na brodove manjih izmjera od razarača klase Arleigh Burke i Kongo ili krstarica klase Ticonderoga, jedinim klasama brodova na kojima je do tada bio postavljen sustav Aegis. No, za razliku od španjolskih fregata, norveške fregate imat će zbog svoje nešto manje veličine najnoviji SPY-1F radarski sustav, posebno projektiran za fregate klase Fridjof Nansen.
Materijal gradnje fregata je čelik povišene čvrstoće AH 36, a fregate imaju pet paluba i dva nadgrađa. Trup je podijeljen u 13 vodonepropusnih odjeljaka kako bi se fregatama povećala sposobnost preživljavanja u slučaju oštećenja i prodora vode.
Pri projektiranju velika se pozornost posvetila automatizaciji svih brodskih sustava tako da je broj članova posade sveden samo na 120 časnika, dočasnika i mornara s još 26 dodatnih pričuvnih ležajeva, što je iznimno mali broj članova posade za tako veliki ratni brod.

Važnija zadaća fregata klase Nansen bit će štićenje norveških naftnih polja

Sustav propulzije
Na fregatama klase Fridjof Nansen bit će ugrađena CODOG propulzijska konfiguracija koju će činili jedna plinska turbina General Electric LM 2500 snage 19.200 kW i dva diesel motora Caterpillar-Bazan Bravo 12V ukupne snage 8948 kW. Najveća brzina pri plovidbi plinskom turbinom iznosit će 26 čv, a pri plovidbi diesel motorima 18 čv. Na svaku fregatu će se ugraditi dva brodska vijka s prekretnim krilima te par stabilizatora za aktivno stabiliziranje ljuljanja broda.
Za poboljšanje manevarskih značajki bit će ugrađen i jedan poprečni pramčani brodski vijak pokretan elektromotorom snage 1000 kW. On ujedno može poslužiti kao pomoćna propulzijska jedinica u nuždi ako glavni sustav propulzije pretrpi oštećenje.
Opskrba električnom energijom osigurat će se preko četiri diesel-generatora MTU 396 Serie 12V snage po 900 kW.
Fregate će imati po dvije glavne strojarnice koje će biti odvojene pomoćnom strojarnicom u kojoj će se smjestiti reduktori. Plinske turbine smjestit će se u pramčanu glavnu strojarnicu, dok će diesel motori biti smješteni u krmenoj glavnoj strojarnici. Prije krmene glavne strojarnice (prema krmi) nalazit će se prostor za smještaj generatora.

Naoružanje
Izgledom nalik španjolskim fregatama s, ipak radikalnijim, “stealth” izgledom bez pramčane linice i vidljive palubne opreme bit će naoružane sličnim oružnim i elektroničkim sustavima pod okriljem Aegis sustava. Temeljno protuzračno naoružanje činit će lanser Mk 41 za okomito lansiranje projektila Evolved Sea Sparrow (ESSM) dosega do 45 km. Osmerocijevni spremnik lansera Mk 41 bit će ugrađen u pramčani dio trupa iza kupole pramčanog topa. Ukupno će se u spremnike krcati 32 projektila ESSM (četiri po cijevi).
Navođenje protuzračnih projektila obavljat će se preko dvije antene sustava upravljanja paljbom Mk 99 koji predstavlja sastavni dio sustava Aegis. Projektili Evolved Sea Sparrow mogu se lansirati iz svih postojećih lansera kako za koso tako i za okomito lansiranje. Najveća novina tog projektila u odnosu na prethodne inačice Sea Sparowa je mogućnost krcanja četiri projektila (prije samo jedan) u jedan skupni spremnik u svaki bunar okomitih lansera što je omogućeno uklanjanjem aerodinamičkih krilaca sa središnjeg dijela tijela. Uz to, suvremenijim poluaktivnim navođenjem omogućeno je samonavođenje na postavljača smetnji te pamćenje položaja cilja i izračunavanje njegove pozicije na temelju prethodnih podataka o njegovom kretanju. Tako se cilj ne mora stalno ozračivati tijekom vođenja projektila. Time se omogućuje bolja zaštita na ometanje i otvara se mogućnost istodobnog gađanja ciljeva jednim radarskim sustavom za ozračavanje ciljeva. Projektil Evolved Sea Sparrow ima i znatno povećanu brzinu više od 3 Macha (3670 km/h). Prosječna cijena jednog projektila ESSM iznosi 656.000 dolara.
Temeljno protubrodsko naoružanje čine im norveški protubrodski projektili tvrtke Kongsberg Defence & Aerospace tipa NSM (“Nytt Sjömalsmissil”, Novi protubrodski projektil). Projektil NSM je podzvučni, malo zamjetljivi projektil velikog dometa pogonjen turbomlaznim motorom, a rabi pasivni infracrveni uređaj za otkrivanje cilja i samonavođenje na završnom dijelu putanje, dok se za novođenje u srednjem dijelu putanje rabi sustav za globalno pozicioniranje (GPS). Doseg projektila NSM iznosi 160 km, a bojna glava ima masu od 125 kg. Svaka fegata će biti naoružana s dva spremnika s po četiri lansirne cijevi.
Uz projektile NSM za protubrodsku borbu služit će i pramčani top OTOMelara SuperRapid kalibra 76 mm koji će ujedno služiti i za blisku protuzračnu obranu. Taj top ima najveći doseg kod zračnih ciljeva 5 km, a kod površinskih 16 km, dok mu je brzina paljbe 120 hitaca u minuti.

Zahvaljujući svojim elektroničkim i oružanim sustavima fregate ove klase moći će sudjelovati i u međunarodnim operacijama

Za protupodmorničku borbu služit će dvije dvostruke torpedne cijevi za torpeda Stingray tvrtke BAE Systems promjera 324 mm. Ta torpeda imaju doseg 11 km, a najveća dubina do koje mogu zaroniti iznosi 750 m. Brzina im je 45 čv, ukupna im je težina 276 kg, a bojna glava je teška 35 kg. Torpedne cijevi bit će smještene s lijeve i desne strane broda unutar krmenog bloka nadgrađa kao i kod španjolskih fregata klase Don Alvaro de Bazán.
Norveške fregate također će biti opremljene za prijam jednog protupodmorničkog 10-tonskog helikoptera NH-90 ASW čime će se znatno povećati njihova borbena moć i doseg naoružanja, a služit će i za izvidničke zadaće kao i zadaće spašavanja. Helikopteri NH-90 su najsuvremeniji europski helikopteri čiji je razvoj počeo 1992., a prvi prototip je poletio u prosincu 1995. Njegova protupodmornička inačica služiti će za dnevno i noćno otkrivanje, klasifikaciju, identifikaciju, praćenje i napad na podmornice. Najvjerojatnije će biti opremljeni radarom za traženje podmorničkih periskopa i šnorkela te preko obzorno ciljanje (kao pomoć brodskim oružanim sustavima), radarom za zadaće traženja, spašavanja i navigacije, aktivnim uranjajućim sonarom (Active Diping Sonar, ADS), aktivnim sonarskim plutačama i sustavom za elektroničku potporu koji će služiti za otkrivanje neprijateljskih napadnih sustava. Standardno naoružanje u protupodmorničkoj zadaći činit će do četiri samonavodeća torpeda, no na helikopteru je predviđen i prostor za moguću ugradnju dodatnog naoružanja. Najveća brzina helikoptera NH-90 iznosi 290 km/h, a dolet oko 1200 km.
Zanimljivo je, kako će fregate biti pripremljene da se u slučaju potrebe mogu dodatno naoružati jednim topom kalibra do 40 mm i još jednim lanserom Mk41 VLS.

Fregata Fridjof Nansen trebala bi biti operativna već u rujnu 2005.

Borbeni sustav i senzori
Integrirani borbeni sustav na fregatama klase Fridtjof Nansen temelji se na protuzračnom i protubrodskom borbenom sustavu Aegis američke tvrtke Lockheed Martin i protupodmorničkom borbenom sustavu MSI 2005F norveške tvrtke Konsberg Defence and Aerospace.
Najveća prednost novih norveških fregata je borbeni sustav Aegis kojim je sve protubrodsko i protuzračno naoružanje te senzori uvezano u jedan središnji sustav koji usklađuje njihovo djelovanje. Sustav Aegis obuhvaća veći broj različitih podsustava naoružanja i senzora, a njegovu okosnicu čini radar velikog dosega AN/SPY-1F s četiri plošne antenske rešetke, čija je prva inačica AN/SPY-1A kada je ušla u službu na američku krstaricu Ticonderoga godine 1983. značila revolucionarni napredak u radarskoj tehnici. Sofisticiranost sustava Aegis omogućava mu obavljanje mnoštva funkcija, koje je inače obavljalo niz zasebnih sustava. Aegis osigurava stalno motrenje zahtijevanog volumena prostora iznad skupine brodova, podupire postupke donošenja odluka u brodskom zapovjednom središtu, te automatski upravlja naoružanjem. Obavljanje tih funkcija podređeno je temeljnoj potrebi preživljavanja napada suvremenih protubrodskih projektila. Radar AN/SPY-1 može istodobno u svim smjerovima motriti, otkrivati, identificirati i pratiti ciljeve, protiv kojih zatim automatski odabire najučinkovitija djelovanja odgovarajućeg borbenog sustava. Konvencionalni, mehanički-rotirajući radar može “opaziti” cilj kada radarska zraka zahvati cilj jedanput tijekom svake rotacije antene za 360 stupnjeva. Posebni radar za slijeđenje cilja tada djeluje protiv svakog cilja. Nasuprot tomu, radar AN/SPY-1 sjedinjuje sve te funkcije u jednom sustavu. Četiri plošne antene šalju radarske zrake (elektromagnetsku energiju) u svim smjerovima odjednom, osiguravajući mogućnost slijeđenja za stotine ciljeva istodobno.
U zapovjedno-borbenom središtu broda smješten je sustav zapovijedanja i odlučivanja koji dobiva većinu podataka iz radara AN/SPY-1F, od manjih brodskih radara za navigaciju, od sustava za identifikaciju cilja (IFF), uređaja satelitske navigacije, brodskih sonara, radara za otkrivanje neprijateljskog radarskog zračenja za potrebe borbene potpore (ESM). Najveći doseg radara AN/SPY-1F iznosi 370 km, a njegove plošne rešetke na razaračima klase Fridtjof Nansen položene su na skošenim stijenkama nadgrađa ispod zapovjednog mosta.
Uz radar SPY-1F, na brodu će se postaviti i motrilački radar za nadzor morske površine Northrop Grumman SPS-67. Za otkrivanje neprijateljskog radarskog zračenja na fregate klase Fridjof Nansen ugradit će se sustav EDO CS-3701, dok će se za lansiranje infracrvenih, radarskih i akustičnih lažnih ciljeva rabiti bacač Terma.
Za otkrivanje podmornica služit će pramčani sonar Spherion MRS 2000 i tegljeni sonar Captas Mk II V1.

Svaka će fregata nositi i jedan višenamjenski mornarički helikopter NH 90

Zaključak
Porinuće fregate Fridtjof Nansen obavljeno je u lipnju 2004., a ispitivanje borbenog sustava je predviđeno za listopad iste godine. Primanje u službu je predviđeno za rujan 2005., dok bi preostale fregate iz klase trebale ulaziti u službu godišnje po jedna, sve do 2009. godine.
U posljednjem desetljeću više je ratnih mornarica, uz Norvešku, počelo uvođenje u službu fregata čije su zajedničke značajke mala zamjetljivost i veliki broj borbenih sustava (španjolska klasa Don Alvaro de Bazán, nizozemska klasa De Zeven Provinciën, talijansko-francuska klasa Horizon, Njemačka klasa Sachsen). Tako je fregata, kao vrsta ratnog broda, prepoznatu kao okosnica ratnih flota te danas predstavlja svakako narasprostranjeniju vrstu ratnog broda. Zahvaljujući novim fregatama Norveška ratna mornarica postat će jedna od najopremljenijih ratnih mornarica na Atlantskom oceanu čime će se zaštita norveških podvodnih prirodnih resursa: ribe, nafte i plina, u odnosu na postojeću, podići na znatno višu razinu.


Naoružanje
Protuzračno lanser Martin Marietta Mk 41 VLS Mod 3 za projektile Evolved Sea i Sparrow (8×4 spremnika)
Protubrodsko top OTOBreda 76/62 Super Rapid kalibra 76 mm (dvojne namjene), 2×4 lansera za projektile NSM, Nytt Sjömalsmissil
Protupodmorničko 2×2 torpedne cijevi za lansiranje torpeda Stingray
Helikopter 1 NH-90

Temeljne značajke fregata klase Fridjof Nansen
Puna istisnina 5121 tona
Duljina preko svega 132 m
Duljina na vodnoj liniji 121,39 m
Najveća širina 16,8 m
Širina na vodnoj liniji 15,9 m
Gaz 4,9 m
Posada 120 + 26 članova
Pogon: CODAG: 1 x 19.200 kW i 2 x 4474 kW
Najveća brzina 26 čv
Doplov 4500 nm/16 čv


Mislav BRLIĆ