Kulminacija gotovo desetljetnih unutarnjopolitičkih previranja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca zbila se 20. lipnja 1928. Poslanik srpske Narodne radikalne stranke Puniša Račić za vrijeme žustre rasprave u beogradskoj Narodnoj skupštini ispalio je tad smrtonosne hitce iz vatrenog oružja na poslanike Hrvatske seljačke stranke

Država Slovenaca, Hrvata i Srba, tvorevina kratkog vijeka, ujedinjuje se 1. prosinca 1918. s Kraljevinom Srbijom u novonastalu državu pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Na čelu joj je bio regent Aleksandar Karađorđević (1888. – 1934.) iz srpske vladajuće dinastije koji je 1921. postao i kralj. Usprkos ujedinjenju, nad novom zajednicom lebdjeli su brojni oblaci upitnika u načinu uređenja i podjele vlasti. Još u studenom 1918. vođa Hrvatske pučke seljačke stranke (HPSS) Stjepan Radić (1871. – 1928.) izrekao je jednu od svojih proročanskih rečenica: ”Ne srljajte kao guske u maglu“, aludirajući na bezuvjetan pristanak na ujedinjenje i ulazak u novu zajednicu određenih političara i to bez pristanka vlastitog naroda.
Diktatorski režim
Već prve godine nove države pokazale su da je Radić bio u pravu. Knjiga Povijest Hrvata (Treća knjiga od 1918. do danas, Školska knjiga, Zagreb, 2007.) ističe da su članovi prve vlade Kraljevine SHS bili izabrani bez slobodnih izbora i da su uglavnom bili pristaše unitarističko-centralističke struje. Regent Aleksandar ukazom je potvrdio imenovanje vlade, pokazavši tendenciju da se i ubuduće miješa u politički život zemlje, kako bi ostvario svoje interese. Nakon donošenja Vidovdanskog ustava u lipnju 1921., kojim se proklamirala ustavna i (lažna) parlamentarna monarhija, kralj Karađorđević dobio je još veće ovlasti. Imao je pravo raspustiti Narodnu skupštinu, imenovati vladu koja je ujedno bila i odgovorna njemu te proglasiti zakone. Stoga, ne iznenađuje činjenica koju navodi knjiga Povijest – sv. 21. -Hrvatska povijest (Europapress holding, Zagreb, 2008.) da je kralj od 1921. do uvođenja diktature 1929. sudjelovao u promjeni čak 21 od 23 vlade. Jasno je da je njegov cilj bila konstantna destabilizacija političkog života kako bi instalirao svoj diktatorski režim.

Uspon HRSS-a
Baš to razdoblje od uspostave Vidovdanskog ustava do uvođenja Šestosiječanjske diktature vrijeme je velikog uspona Hrvatske republikanske seljačke stranke. Knjiga Povijest Hrvata tvrdi da je prekretnica u ekspanziji stranke bila stranačka skupština s kraja 1920. Tad je donesen novi program i novo ime stranke kojim je službeno odbačen monarhijski ustroj i za cilj postavljena uspostava neutralne seljačke republike Hrvatske unutar međunarodno priznatog Kraljevstva SHS-a. Početkom 1921. HRSS se s još nekoliko hrvatskih stranaka (Hrvatska zajednica, Hrvatski radnički savez i Hrvatska stranka prava) ujedinjuje u tzv. Hrvatski blok koji je od režima tražio poštivanje hrvatske nacionalne individualnosti, te gospodarskih, kulturnih i socijalnih tekovina hrvatskog naroda. Nakon početnog uspjeha na općinskim izborima 1921. Hrvatski blok ipak se nije predugo zadržao na političkoj sceni, ponajviše zbog nesuglasica oko načina rješavanja hrvatskog pitanja. Dok je primjerice HSP bio za rješenje isključivo uz pomoć međunarodne zajednice, Radić je smatrao da ipak treba doći do sporazuma sa Srbima kako bi se hrvatsko pitanje trajnije rješilo. Blok se službeno raspao 1923. kada je HRSS odlučio samostalno izići na izbore i polučio izvanredan uspjeh, postavši po broju osvojenih mandata druga stranka u Kraljevini SHS.

Bez dogovora, bez pomoći
Nikola Pašić, vođa srpske Narodne radikalne stranke, bio je nakon izbora primoran uzeti u obzir HRSS kao jakog političkog čimbenika u državi. Nakon uspostave Federalističkog bloka, u koji su uz HRSS ušle i neke nehrvatske oporbene stranke poput Slovenske ljudske stranke (čelnik Anton Korošec) ili Jugoslavenske muslimanske organizacije (Mehmed Spaho), Pašić se pribojavao da bi prestanak bojkota Narodne skuštine HRSS-ovih zastupnika doveo do gubitka homogenosti radikalske vlade i gubljenja većine. Uskoro dolazi do pregovora između Pašića i Radića, no nakon nekog vremena Radiću je postalo jasno da su obećanja radikala, o rješavanju pitanja uređenja države i podjele vlasti, bile samo kupovanje vremena i želja za zadržavanjem vlasti. Nakon neuspjeha u pokušaju sporazuma sa Srbima, Radić napušta Hrvatsku i odlazi u inozemstvo agitirati kod europskih država pomoć oko rješenja hrvatskog pitanja. Nažalost, u inozemnim krugovima nije bilo razumijevanja za njegove stavove jer velike sile nisu bile spremne, a najvjerojatnije niti željne, tražiti promjene u Kraljevini SHS.
U Vladu i iz nje
Povratkom Radića u državu parlamentarna kriza sve se više zaoštrava. Tako je 1925. zbog učlanjenja HRSS-a u Seljačku internacionalu u Moskvi, u kojoj su glavnu riječ vodili komunisti, pokrenut krivični postupak protiv HRSS-a na osnovi Zakona o zaštiti države, a Radić uhićen. Bez obzira na represiju vlasti i pritvaranje glavnog vođe, stranka je na izborima ponovno dokazala da je druga po snazi u zemlji. Nakon izbora, prema knjizi Povijest sv. 21., dolazi do naglog preokreta u odnosu između HRSS-a i vladajuće Narodne radikalne stranke. Nakon tajnih pregovora Pavle Radić je u ožujku 1925. u Narodnoj skupštini pročitao izjavu prema kojoj HRSS priznaje Vidovdanski ustav i dinastiju Karađorđevića te iz imena ispušta republikansku oznaku i postaje Hrvatska seljačka stranka (HSS). U ljeto iste godine nastaje vlada Narodnog sporazuma (radikalsko-radićevska) u kojoj je HSS imao četiri ministarska mjesta, a Radić je postao ministar prosvjete. Smatra se da je to bio Radićev taktički potez koji je za krajnji cilj imao konačno rješenje hrvatskog pitanja unutar Kraljevine SHS. Premda se stanje u Hrvatskoj poboljšalo nakon ulaska HSS-a u Vladu, uskoro je bilo jasno da Narodna radikalna stranka ne odustaje od centralizma. Nakon nekoliko kriza u godinu i pol Vlade, zbog korupcije među radikalnim ministrima, neprovođenja sporazuma i sve većih Radićevih kritika centralističkog sustava, početkom 1927. dolazi do njezina sloma. Tako se HSS ponovno našao u oporbi, a ovog puta je za neočekivanog partnera dobio Samostalnu demokratsku stranku, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, koja je predstavljala većinu Srba u Hrvatskoj. Sve se zbilo nakon velike promjene u političkom opusu Pribićevića, koji je odbacio jugoslavenski unitarizam i centralizam, shvativši da su kralj i radikali iskoristili njegovu stranku za ostvarenje svoje politike. Nova je koalicija kao program istaknula uvođenje demokratskih sloboda, jačanje autonomije unutar administrativno-teritorijalnih jedinica, ustavnost te provođenje istinskog parlamentarizma. Koalicija je tako, unatoč drugačijem pogledu na neka pitanja oko samog uređenja države, gurnula razlike u drugi plan kako bi se pokušali provesti navedeni zahtjevi.

Suradnja s Pribićevićem
Kako piše Rudolf Horvat u svojoj knjizi Hrvatska na mučilištu (Školska knjiga, Zagreb, 1992.) Seljačko-demokratska koalicija je koncem 1927. i na samom početku 1928. započela s otvorenom kritikom na račun poreznog sustava, koji je u znatno većoj količini opterećivao prečanske zemlje (nesrpske), nego samu Srbiju. Horvat tvrdi da je Stjepan Radić u jednoj raspravi u Narodnoj skuštini u studenom 1927. prigovorio Srbima da pljačkaju Hrvatsku i prečanske krajeve, na što mu je ministar pošta Vlajko Kocić zaprijetio batinama. Već tada je bilo jasno da su zastupnici Seljačko-demokratske koalicije uzdrmali režim i zastupnike iz vladajuće stranke u Narodnoj skupštini, koji su sve više počeli prijetiti fizičkim nasiljem prema njima. U siječnju 1928., kako iznosi knjiga Povijest Hrvata, koalicijske snage idu još dalje te izdaju rezoluciju kojom se od Vlade zahtijeva da osigura ravnopravnost na svim područjima javnog života, depolitizaciju državne administracije, proširenje samouprave administrativnih jedinica, s naglaskom na financije. Kako bi razbio Seljačko-demokratsku koaliciju kralj Aleksandar nudi Stjepanu Radiću u veljači 1928. formiranje vlade, ali uz uvjet da se odrekne suradnje s Pribićevićem jer radikalima i samom kralju nije odgovaralo zajedništvo Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Radić nije upao u klopku kao koju godinu prije te je odbio tu ponudu, nakon čega je radikal Velja Vukičević obnovio svoju vladu uz pomoć Slovenske ljudske stranke, krila Jugoslavenske demokratske stranke te Jugoslavenske muslimanske organizacije. Rudolf Horvat iznosi tvrdnju da se autoritet državne vlasti u idućem razdoblju još više srozao te da se vlada nikako nije uspijevala stabilizirati, a tome su pridonijele česte ostavke ministara. Parelelno s krizom vladajućih struktura rastao je i pritisak na Seljačko-demokratsku koaliciju, prijetećim govorima i napisima u tiskovinama. Raspust Narodne skupštine za vrijeme uskrsnih blagdana nakratko je ohladio vruću atmosferu u zemlji, ali uslijedilo je još veće zaoštravanje odnosa.

Vrhunac krize
Kako piše Rudolf Horvat, svibanjske dane 1928. obilježile su Radićeve i Pribićevićeve velike nedjeljne skupštine, koje su održavane u hrvatskim krajevima. Na njima je energično kritizirana politika vlade čiju je većinu tvorila Narodna radikalna stranka. Istodobno u Narodnoj su skupštini nastavljene žustre, a često i uvredljive rasprave između zastupnika Seljačko-demokratske koalicije i vladajućih radikala. Horvat spominje kako je, već tada, zastupnik radikala Puniša Račić jasno propagirao velikosrpsku politiku govoreći kako bi trebalo doći do revizije Vidovdanskog ustava i da bi država trebala promijeniti ime u Kraljevina Srbija. Zvonimir Kulundžić u svojem djelu Atentat na Stjepana Radića (Stvarnost, Zagreb, 1967.) navodi kako su tiskovine odane radikalima i neki od samih zastupnika radikala sve više potencirali atmosferu za ubojstvo zastupnika HSS-a, često proglašavajući Radića umno poremećenom osobom, koja želi rasturiti državu. No, usprkos sve većim prijetnjama koalicija je nastavila s održavanjem velikih skupština. Posebno treba istaknuti onu od 10. lipnja 1928. u Osijeku na kojoj je Stjepan Radić žustro govorio protiv nasilja i korupcije u Beogradu. Zajedno s Pribićevićem istaknuo je da treba revidirati Vidovdanski ustav i da državu treba podijeliti u četiri područja, od kojih bi hrvatski prostori spadali u Jadransko-podunavsko područje.

Otvorene prijetnje
Idućih dana postajalo je sve jasnije da stvari idu prema tragičnim događajima. Rudolf Horvat podsjeća da je 14. lipnja 1928. u proradikalnom beogradskom listu Jedinstvo izišao članak u kojem se otvoreno tvrdi da je dužnost da se one koji ruše državu, Stjepana Radića i Svetozara Pribićevića, ubije. Istog dana, nastavlja Horvat, na sjednici Narodne skupštine Radić na dobacivanje jednog od radikalnih zastupnika – ”Hajde da vidimo možete li vi bez nas Srba“, odgovara: ”Možemo, ali nećemo, jer smo za narodno i državno jedinstvo. Ali vi ne možete bez nas. Vi ste za jedinstvo radikalnih džepova s državnom blagajnom“. Radićeve riječi dodatno su razjarile radikalne zastupnike, a pet dana poslije, nakon što je Radić uputio primjedbu radikalima zbog njihovih nedolazaka na sjednice, zastupnik radikala Toma Popović je uzvikao: ”Ovdje će pasti glava i bit će krvi, ali onda neće biti krivi Srbi.“ Kulundžić tvrdi da je Stjepan Radić tad bio upozoren da više ne dolazi na sjednice Narodne skupštine jer je postalo sve očitije da se na njega sprema atentat. Na sve očitiju opasnost od ubojstva, vođa HSS-a je odgovorio: ”Ja sam kao vojnik u rovu iz kojeg vodim borbu za prava hrvatskog seljačkog naroda. Ili ću iz njega izići kao pobjednik ili će me iz njega mrtvog iznijeti hrvatski narod.“
”Sam ću ga kazniti“
Rudolf Horvat piše da su odmah ujutro 20. lipnja 1928., nakon što je predsjednik Narodne skupštine Ninko Perić otvorio sjednicu, zastupnici Seljačko-demokratske koalicije uputili prosvjed zbog prijetnji trojice zastupnika Narodne radikalne stranke. Zbog toga je u dvorani zavladala galama i žestoka rasprava, pri čemu je zastupnik radikala Toma Popović uputio nove prijeteće riječi – ”Ja vas se ne plašim. Ja ću vam kazati isto što sam i jučer kazao. Ako vaš vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vrijeđanjem, ja vam jamčim da će pasti njegova glava!“ Popovića je predsjednik Skupštine zbog toga kaznio pismenim ukorom. Zvonimir Kulundžić ističe da je nakon kolege iz stranke riječ uzeo Puniša Račić koji je, među ostalim, izrekao i nove prijetnje – ”Izjavljujem pred vama svima, da nigdje srpski interesi, kad ne pucaju puške i topovi, nisu više bili dovedeni u opasnost negoli sada. Gospodo! I kao Srbin i narodni poslanik kada vidim opasnost prema svojoj naciji i zemlji, otvoreno kažem da ću upotrijebiti i drugo oružje koje treba da zaštiti srpske interese.“ Na njegove se riječi u Skupštini iznova digla buka, pri čemu je zastupnik SDK Ivan Pernar doviknuo radikalima – ”Opljačkali ste begove!“ Horvat opisuje kako je Račić izišao iz svoje klupe te krenuo na govornicu sučelice Hrvatima. Tad je stavio ruku u džep, okrenuvši se prema predsjedniku Periću kazavši mu – ”Tražim g. predsjedniče da Pernara kaznite. Ako me vi ne štitite, sam ću ga kazniti.“ Prosvjedi pojedinih zastupnika odmah su se prolomili dvoranom, ali Račić nije odustajao od prijetnji, kazavši da ako bilo tko stane između njega i Pernara, poginut će.

Trenuci krvoprolića
Nakon izrečenih riječi, navodi Kulundžić, predsjednik Skupštine Perić prekida sjednicu u 11:25, a Puniša Račić vadi pištolj iz džepa. Horvat piše kako su ga ministri Vujičić i Kujundžić pokušali hvatanjem za ruku spriječiti da zapuca, ali fizički jaki Račić ih se otarasio te ispalio hitac prema Ivanu Pernaru, pogodivši ga iznad srca. Idući metak trebao je biti namijenjen Stjepanu Radiću, ali je pogodio Đuru Basaričeka koji je htio spriječiti Račićevu namjeru. Ivan Granđa također je pokušao zaštiti Radića, ali je dobio metak u ruku. Četvrti hitac ispaljen je na Stjepana Radića, pogodivši ga u trbuh. Nakon toga Pavle Radić je skočio prema atentatoru te je i njega pogodio jedan centimetar ispod srca. Sve se, kaže Horvat, odvilo u nepunu minutu. Kulundžić piše da je Račić nakon izvršenja zlodjela mirno izišao iz dvorane kroz ministarsku sobu, a potom i na ulicu te pobjegao automobilom koji ga je ispred čekao. Poslije početnog šoka i straha koji je zavladao Skupštinom, pojedini zastupnici, nakon pozivanja liječnika, pritrčali su u pomoć ranjenicima. Đuri Basaričeku nije bilo spasa te je na mjestu preminuo. Ista sudbina na putu do bolnice zadesila je i Pavla Radića. Ostala trojica prevezeni su u bolnicu, a Horvat spominje da je Stjepan Radić čak sam izišao na hodnik Skupštine, ali tada se srušio. Nedugo nakon ubojstva na hitnoj sjednici Vlade donesena je odluka da se istraga povjeri sudu, a da se liječenje ranjenih zastupnika provede na državni trošak. Račić se, iznosi Kulundžić, nakon kratkog bijega, u stanu radikala Dragana Bojovića, u njegovoj pratnji predao, nakon čega mu je određen pritvor.

Javna diktatura
Horvat piše kako su događaji iz Narodne skupštine stvorili pravu pomutnju u Zagrebu, gdje su ljudi, čuvši vijesti iz Beograda, već sljedećeg dana izišli na ulice i sukobili se s redarstvom, pri čemu su poginula trojica mladića, a više je desetaka osoba ranjeno i privedeno. Ostale hrvatske stranke stavile su na stranu sve nesuglasice, pozvavši na jedinstvo Hrvata te kažnjavanje počinitelja tog gnusnog djela. Seljačko-demokratska koalicija već je 21. lipnja objavila da neće više sudjelovati u radu Narodne skupštine, gdje je prolivena krv njihovih kolega. Đuro Basariček i Pavle Radić pokopani su u Zagrebu tri dana nakon atentata pred više od stotinu tisuća ljudi. Beogradski atentat potpuno je pomutio rad Narodne skupštine i samu vladu, pa je Velja Vukičević 4. srpnja podnio ostavku. Kralj Aleksandar Karađorđević pokušao je ranjenom Radiću, posredstvom Pribićevića, ponuditi mandat za sastavljanje vlade što je ovaj rezolutno odbio. Parlamentarna kriza nakratko je završena krajem srpnja, kada je Anton Korošec uspio sastaviti vladu. Narodna skupština nastavila je rad bez zastupnika Seljačko-demokratske koalicije, koji su 1. kolovoza 1928. održali sjednicu na Markovu trgu u Zagrebu. U idućim danima vladala je prava sloga među hrvatskim strankama, koju je 8. kolovoza 1928. prekinula tužna vijest o smrti Stjepana Radića. Knjiga Povijest sv. 21. navodi da se Radićev sprovod, pred tri stotine tisuća ljudi nekoliko dana poslije, pretvorio u politički skup protiv velikosrpske hegemonije. U idućem su razdoblju neke tiskovine iznosile planove o amputaciji zapadnih dijelova Jugoslavije i stvaranju Sjedinjenih Država Srednje Europe, a mnogi su zazivali potpuno osamostaljenje Hrvatske. Vladko Maček, novi vođa HSS-a, i Svetozar Pribićević ubrzo su odbacili te špekulacije kazavši kako im nije u interesu rušenje države, već njezino preuređenje na temelju priznavanja nacionalnih individualnosti i ukidanja Vidovdanskog ustava. Stanje u državi nije se promijenilo ni u idućim mjesecima. Kulminacija krize zbila se u prosincu 1928. kad u Zagrebu izbijaju novi nemiri sa smrtnim posljedicama, a nedugo zatim pada vlada Antuna Korošeca. Prema knjizi Povijest Hrvata krize vlada bile su idealan scenarij za uvođenje diktature. Nakon što je odbio Mačekov prijedlog o federativnom uređenju, kralj Aleksandar Karađorđević, uz potporu je vojske, policije i državne birokracije, 6. siječnja 1929. uveo diktaturu.

Sudska lakrdija
Proces protiv Puniše Račića započeo je u Beogradu gotovo godinu dana nakon atentata, točnije 27. svibnja 1929., i trajao je do 7. lipnja iste godine. Uz Račića, za pomaganje u atentatu bili su osumnjičeni narodni poslanici radikala Toma Popović i Dragutin Jovanović Lune. Kulundžić cijeli proces naziva lakrdijom prije svega zato jer je proces vodio Milutin Petrović, jedan od radikalima bliskih ljudi. Tijekom suđenja proradikalno nastrojene beogradske tiskovine pokušale su atentat prikazati kao logičan slijed događaja i afekt koji je nastao zbog neprestanih ružnih uvreda od poslanika iz Seljačko–demokratske koalicije prema poslanicima Narodne radikalne stranke. Takva atmosfera vladala je i na suđenju, gdje je tim od čak 28 odvjetnika na sve moguće načine pokušao osporiti da je optuženik svoja djela učinio s namjerom i potpuno svjestan onoga što čini. Račić se na saslušanjima pojavljivao u elegantnoj odjeći i dobro raspoložen, bez imalo žaljenja zbog počinjenog trostrukog ubojstva i dvostrukog teškog ranjavanja. Zbog svega toga obitelji ubijenih i sami narodni zastupnici HSS-a, koji su se tog kobnog dana zatekli u Skupštini, odbili su se pojaviti pred sudom. Kulundžić piše da, iako je tijekom suđenja neosporno dokazano da je Puniša Račić namjerno i s predumišljajem izvršio atentat, sud proglasio da je svoja djela počinio u afektu i nužnoj obrani. Osuđen je na 60 godina zatvora ponajviše zbog slike u javnosti, premda se ta osuda zapravo svela na 20 godina. Račićevi pomagači oslobođeni su krivnje.

Uvod u propast
Takva je presuda, prema Kulundžiću, bila jasan dokaz o umiješanosti najužih krugova vlade i kralja Karađorđevića u atentat, što će daljnja rekonstrukcija te odvijanje događaja i potvrditi. Puniša Račić svoju je kaznu služio u Požarevcu, u vili upravnika kaznionice, u uvjetima koji su više bili apartmanski nego zatvorski. Kazna za zločine Račića je stigla u listopadu 1944. godine kad su ga u okolici Beograda strijeljale partizanske snage.
Atentat u Narodnoj skupštini u Beogradu jedan je od najtragičnijih događaja u hrvatskoj povijesti. Ubojstvo poslanika HSS-a u jednoj tako važnoj državnoj ustanovi zgrozilo je tada cijeli civilizirani svijet, a Hrvatsku zavila u crno te pokopalo sve nade da se hrvatsko pitanje može riješiti isključivo političkim putem. Kasnija rekonstrukcija događaja potvrdila je da se iza atentatora Puniše Račića krila cijela jedna lepeza ljudi iz državnog vrha, na čelu s kraljem Karađorđevićem. Događaji koji su uslijedili nakon atentata doveli su do potpune radikalizacije stanja u državi i uvođenja Šestosiječanske dikature. Nakon toga je bilo jasno da do jednakosti i ravnopravnosti svih naroda unutar tvorevine, za što su se zalagali ubijeni i ranjeni poslanici HSS-a, neće doći i da će se takav način uređenja države teško moći dugoročno održati, što će naposljetku dovesti i do njezine propasti.

Josip BULJAN