Pet kilometara sjeverno od Splita smjestili su se ostaci nekadašnjeg glavnog grada rimske provincije Dalmacije. Pad grada ili njegovo napuštanje datira u prvu polovinu VII. stoljeća, a zbilo se nakon navodne provale Avara i nekolicine slavenskih plemena, među kojima se spominju i Hrvati. Život unutar ruševina više se nije nastavio, ali novo stanovništvo naselilo je okolna područja.

O bogatoj antičkoj povijesti središta rimske provincije Dalmacije svjedoče brojni arheološki ostaci na impresivnom lokalitetu u gradu Solinu. Ono što je manje poznato je razdoblje za vrijeme i nakon samog sloma Salone. Podaci su iznimno šturi, a kao dva glavna izvora spominju se bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. – 959.) i njegovo djelo O upravljanju carstvom (De administrando imperio) te splitski kroničar Toma Arhiđakon (1200. – 1268.) i djelo Povijest salonitanskih i splitskih nadbiskupa (Historia Salonitanorum pontificum atque Spalatensium). Međutim, treba naglasiti da su njihovi opisi više bili odraz tadašnjeg srednjovjekovnog mentaliteta nego stvarnih zbivanja, što se primjerice može iščitati iz njihovih katastrofičnih zapisa o samom padu grada. Većina kasnijih istraživača smatra da se ne može sa sigurnošću utvrditi je li Salona pala zbog provale Avara i Slavena ili je grad zapravo napušten zbog ekonomskog i gospodarskog sloma te opće dekadencije? Teško je također utvrditi jesu li Hrvati u sklopu slavenskih plemena sudjelovali u navodnom rušenju grada? Ono što se prema brojnim istraživanjima može utvrditi jest da se pad ili propadanje Salone zbilo u prvoj polovini VII. stoljeća, točnije između 614. i 640. godine.

Novi kulturni procvat

Povjesničari danas uglavnom navode da se stanovništvo koje je napustilo Salonu naselilo na području današnjeg Splita i u neposrednoj blizini same antičke Salone uz rijeku Jadro gdje su uvjeti za život bili povoljni zbog plodnog tla idealnog za razvoj poljoprivrede i stočarstva. Bizantski car Konstantin III. (612. – 641.) navodno je u godini svoje smrti (vladao je samo nekoliko mjeseci) zapovjedio Slavenima da ne napadaju područja u kojima se nastanilo odbjeglo stanovništvo. Čini se logičnim, jer istraživači većinom smatraju da se, usprkos dolasku novog stanovništva, u blizini Salone zadržalo i autohtono stanovništvo o čemu svjedoči kultura koju su kasnije prihvatili doseljenici. Među novim etničkim skupinama na području oko Salone ističu se Hrvati. Malo je sačuvanih dokaza i tragova života na tom području iz razdoblja od dolaska Hrvata pa sve do njihova pokrštavanja u IX. stoljeću. Tek je sigurno da je Aachenskim mirom 812. godine, kojim je okončan rat Franačke i Bizanta, Dalmacija podijeljena na dva interesna dijela među tim tadašnjim supersilama. Što se tiče tog razdoblja može se samo utvrditi da su Hrvati koristili iste sakralne objekte kao i njihovi prethodnici jer se ne spominje izgradnja novih crkvenih objekata. Nakon što su Hrvati prešli na kršćanstvo te u uporabu uveli latinski jezik i pismo, dolazi do ponovnog kulturnog procvata područja oko Salone, vidljivog u izgradnji nekropola i crkava te u obnovi i pregradnji ranokršćanskih crkava. Unutar perimetra ranokršćanske crkve izgrađena je crkva sv. Petra i Mojsija, a na antički objekt nepoznate funkcije naslonjena je crkva sv. Stjepana. Objekti su građeni u predromaničkom i romaničkom stilu. Povezanost s nekadašnjim životom može se vidjeti i u činjenici da je novo naselje dobilo ime Solin, što je zapravo slavenski naziv za Salonu. Nastavku kasnoantičke tradicije svjedoče i epigrafski spomenici u duhu ranog kršćanstva. Ono što je nepobitni dokaz postojanja Hrvata na solinskom području u ranom srednjem vijeku staro je groblje na izvoru rijeke Jadro, na dijelu zvanom Majdan.  

Gebizon  i hrvatska kruna

Da je područje oko bivše Salone u IX. stoljeću doživljelo apsolutni kulturni i politički napredak svjedoče i brojni objekti na tom području koje vezujemo uz hrvatske narodne vladare. Treba posebno spomenuti samostan u Rižinicima, koji je sagradio knez Trpimir (? – 864.), a postoje indicije da je na istom mjestu imao i svoj dvor. Velika je mogućnost da se upravo u Trpimirovo vrijeme počela formirati veća zajednica na područjima oko nekadašnje Salone o čemu svjedoči povećana izgradnja kršćanskih objekata. Kontinuitet hrvatskih vladara na bivšem salonitanskom području vidljiv je i po epitafu kraljice Jelene, majci poznatog vladara Stjepana Držislava (? – 997.). Ona je na Gospinu otoku podigla dvije crkve. Smatra se da su se u crkvi Blažene Djevice Marije krunili hrvatski vladari iz dinastije Trpimirović, a u crkvi sv. Stjepana isti vladari sahranjivani. Istočno od stare Salone, uz samu rijeku Jadro, sagrađen je još jedan sakralni objekt iza kojeg stoji inicijativa hrvatskog vladara. Riječ je o crkvi sv. Petra i Mojsija ili drugim nazivom Šupljoj crkvi koju je u drugoj polovini XI. stoljeća dao izgraditi Dmitar Zvonimir (? – 1089.). Smatra se da ga je u njoj okrunio za vladara Gebizon, legat pape Grgura VII. (1020. – 1085). Izgleda da je Dmitar Zvonimir učinio potpuni odmak od tradicije dinastije Trpimirovića na što ukazuje i darovnica Splitskoj nadbiskupiji u vidu samostana sv. Stjepana na Gospinu otoku, gdje su njegovi prethodnici imali grobnice. Nakon Zvonimirove smrti 1089. godine područje oko nekadašnje Salone prestaje biti važno političko središte hrvatskih vladara, a hrvatsko kraljevstvo uskoro dolazi u ruke stranih vladara.

Premda su pad ili propadanje Salone i iduća dva stoljeća poslije, zbog siromaštva povijesnih izvora, obavijeni velom povijesne tajne, može se sa sigurnošću utvrditi da su Hrvati nakon svojeg dolaska na današnje prostore stvorili zajednice i nastanili područje oko nekadašnje Salone. Dokaz tome su i brojni ostaci sakralnih i kulturnih objekata koje su u ranom srednjem vijeku izgradili upravo hrvatski vladari.

Tekst i foto Josip BULJAN