Kad uđe u operativnu uporabu, brod izgrađen u Turskoj na osnovi španjolskog projekta bit će najveći u svojoj ratnoj mornarici. I najmoćniji. Iako su prvotni planovi vezani uz njegovo naoružanje znatno promijenjeni, turska vojna industrija pronašla je rješenja kako donekle otkloniti te probleme

Turski višenamjenski desantni brod / nosač borbenih letjelica TCG Anadolu (L 400) krajem ožujka ove godine počeo je maritimna testiranja, čime je obilježena završna faza njegove gradnje. Ako se ne otkriju neki veći nedostaci, primopredaja turskoj mornarici (Türk Deniz Kuvvetleri – Turske mornaričke snage) bit će obavljena krajem 2022.

Ministarstvo obrane Turske pokrenulo je 2014. projekt gradnje prvog velikog desantnog broda / lakog nosača (tad još) zrakoplova. Odlučeno je da će se brod graditi u domaćem brodogradilištu. Na samom su početku brodogradilišta – kandidati bili Desan, RMK Marine i Sedef. Ministarstvo obrane odlučilo se za Sedef Tersanesi, koje se nalazi u Istanbulu. Kako niti jedno tursko brodogradilište dotad nije gradilo ni približno tako velik i složen ratni brod, odabir nije bio nimalo lak.

Sedef Tersanesi posluje u sklopu korporacije Turkon holding i zapošljava više od 2000 radnika. No kako nije imalo iskustva s tako složenim projektom, Ministarstvo obrane odlučilo je kao osnovu uzeti strani projekt. U najuži krug ušao je francuski Mistral, španjolski Juan Carlos I, kineski Type 071 i južnokorejski Dokdo. Iako je Italija najavljivala da će se uključiti s projektom Trieste, do toga nije došlo jer je Turska tražila provjerene projekte s brodovima koji su po njima izgrađeni, a Trieste je u to vrijeme bio tek na papiru.

Ministarstvo obrane na kraju je odlučilo da je španjolski projekt Juan Carlos najviše u skladu s potrebama turske mornarice. Rezultat te odluke bilo je formiranje zajedničkog konzorcija Sedef-Navantia kako bi se omogućio prijenos projekta, tehnologija i znanja potrebnih za gradnju. Projekt Juan Carlos I tako je za Španjolsku postao izvrstan izvozni program. Španjolska ratna mornarica naručila je samo jedan brod Juan Carlos I (L 61), no dva su izgrađena za australsku – HMAS Canberra (L02) i HMAS Adelaide (L01). Ministarstvo obrane Turske već je počelo pripreme za gradnju drugog broda iz klase Anadolu – TCG Trakya, a tamošnji mediji navode da bi na kraju broj izgrađenih brodova mogao biti četiri.

Ipak nisu identični

Iako je TCG Anadolu izgrađen prema španjolskom projektu, nije identičan s Juanom Carlosom I. Oba su broda duga 230,8 i široka 32 metra. Najveća istisnina Juana Carlosa I iznosi 27 080 tona, a deklarirana Anadoluova 27 436 tona. Standardna istisnina turskog broda je 22 248 t. Visina obaju brodova od kobilice do sletne palube iznosi 27,5 m, dok je ukupna visina Anadolua 58 m. Maksimalni gaz španjolskog broda pri punom opterećenju iznosi 7,2 m, dok turski izvori za Anadolu navode gaz od 6,8 m.

Još je značajnija razlika u pogonu. Glavna je pogonska jedinica Juana Carlosa I plinska turbina GE LM2500, koja preko reduktora okreće elektrogenerator brzinom od 3600 o/min. Turska je odustala od ugradnje plinske turbine u korist pet dizelskih motora MAN 16V 32/40 pojedinačne snage
7600 kW. Svaki motor pokreće po jedan Siemensov elektrogenerator. Time se osigurava dostatno električne energije za cijeli brod, uključujući dva Siemensova azimutna propulzijska sustava (Azimuthing Podded Drive) e SiPOD pojedinačne snage 11 MW. S njima TCG Anadolu ima vršnu brzinu od 21,2 čvora te najveću po krmi od osam čvorova. Uz brzinu krstarenja od 16 čvorova doplov je 9000 nautičkih milja.

Odabir projekta Juan Carlos I kao osnove za gradnju turskog ratnog broda nije iznenadio. Međutim, turska mornarica od klase Anadolu očekuje da budu istinski višenamjenski brodovi, istodobno sposobni za potporu desantnim operacijama, ali i da posluže kao mali nosači borbenih letjelica. Nosač letjelica nova je kovanica koja se rabi za tzv. brodove ravnih paluba. Naime, osim aviona i helikoptera, takvi će brodovi ubuduće nositi te rabiti i besposadne letjelice pa se na njih primjenjuje izraz koji bi bio širi od nosača zrakoplova.

Turska ratna mornarica prvotno je planirala na brodove klase Anadolu razmjestiti višenamjenske borbene avione s mogućnošću vertikalnog polijetanja i slijetanja F-35B Lightning II. Međutim, politički razlozi onemogućili su Turskoj kupnju Lightninga, pa tako i izvedenice F-35B.

U trenutku odabira najbolje ponude kupnja F-35B još uvijek je bila aktualna. Stoga su neki turski mediji favorizirali odabir talijanskog projekta Trieste, koji je namjenski projektiran za uporabu F-35B. Španjolska mornarica na brodu Juan Carlos I još uvijek ima stare višenamjenske borbene avione AV-8B Harrier II, dok australska na svojim dvama brodovima trenutačno ima samo helikoptere. U tamošnjoj se javnosti vodi žučna rasprava o isplativosti uporabe F-35B s njih. No, s obzirom na to da su politički razlozi spriječili tursku kupnju F-35B, ni TCG Anadolu (zasad) neće postati prvi brod koji je građen prema projektu Juan Carlos I, a da je opremljen tim najmodernijim avionom.

Gdje su letjelice?

Tražeći barem neku zamjenu za Lightning, turska mornarica odlučila je kao privremeno rješenje financirati razvoj i kupnju borbenih besposadnih letjelica Baykar Bayraktar TB3. One će biti palubne izvedenice svjetski poznatog i borbeno dokazanog Bayraktara TB2. Najveći nedostatak Bayraktara TB3 bit će nemogućnost djelovanja protiv ciljeva u zračnom prostoru. Zbog toga Ministarstvo obrane Turske, ratna mornarica i tvrtka Turkish Aerospace Industries (TAI) provode studije izvedivosti prilagodbe lakog borbenog aviona Hürjet za djelovanje s Anadoluove letne palube. Hürjet je primarno razvijan kao trenažni avion, no istodobno se razvija i izvedenica lakog borbenog aviona. Sastavljanje prvog prototipa već je počelo, prvi let planiran je za ovu godinu, no podaci o točnom datumu nisu službeno objavljeni. Konverzija lakog borbenog aviona u palubnu inačicu vrlo je zahtjevan postupak i stoga vrlo skup. TAI, osim toga, nema iskustva s razvojem palubnih aviona. Najbliže što mu može poslužiti za stjecanje iskustva jest uporaba izvorno palubnog aviona F-4 Phantom u turskom zrakoplovstvu.

Još jedna opcija prilagodba je najnovije turske borbene besposadne letjelice Bayraktar Kizilelma za uporabu s nosača. No, ona je još u ranoj fazi razvoja te se prvi let najavljuje za 2023. godinu. Radi se o velikoj borbenoj besposadnoj letjelici koja bi trebala imati mogućnosti djelovanja po ciljevima u zračnom prostoru, na zemlji i moru. Stoga je riječ o tehnološki vrlo zahtjevnom projektu čiji će razvoj trajati još dugo.

Od ostatka zrakoplovne komponente, brodovi klase Anadolu nosit će borbene i transportne helikoptere. Zasad je najavljena helikopterska komponenta od četiri borbena helikoptera TAI/AgustaWestland T129 ATAK, osam transportnih helikoptera Airbus Helicopters H215M ili Boeing CH-47 Chinook te dva helikoptera za mornarička djelovanja S-70B-28 Seahawk.

Sve će se to moći smjestiti u hangar površine 990 m² te na letnu palubu površine 6440 m². Za prijevoz letjelica između letne palube i hangara ugrađena su dva električna dizala. Letna paluba ima šest sletnih točaka za helikoptere. Čak četiri sletna krmena mjesta sposobna su za prihvat teških helikoptera tipa CH-47 Chinook. Zadnje, šesto krmeno sletno helikoptersko mjesto osposobljeno je također za prihvat i logističku potporu tiltrotora V-22 Osprey. Sletna paluba opremljena je dvama teretnim dizalima dovoljno velikog kapaciteta dizanja i dovoljno prostranim da u hangar spuste helikopter CH-47 Chinook sa skupljenim elisama rotora. Pramčano teretno dizalo ugrađeno je ispred palubnog otoka na desnoj polovini sletne palube. Krmeno dizalo ugrađeno je centralno, na kraju sletne palube.

Izvorni je dio projekta i skakaonica na pramcu pod kutom od 12 stupnjeva. Ona bi dobro došla za djelovanja višenamjenskih borbenih aviona F-35B, no pitanje je kako će se uklopiti u djelovanja borbenih besposadnih letjelica.

Kao desantni brod

Turska ratna mornarica vidjela je brodove klase Anadolu prije svega kao lake nosače zrakoplova. Međutim, nakon što je nabava F-35B postala nemoguća, njihove odlike desantnih brodova postale su važnije.

Ispod letne palube nalaze se četiri glavne palube. Prva je hangar za helikoptere i borbene besposadne letjelice, uz koju je i garaža za lakša vozila. Drugu palubu zauzima brodska bolnica i specijalistički medicinski kapaciteti, glavni smještajni prostori, sanitarni prostori, blagovaonice i rekreacijski prostor. Treća paluba namijenjena je za smještaj tenkova, oklopnih vozila i teških kamiona, a mokra paluba služi za desantna plovila. Na najnižoj palubi smještena je strojarnica.

Najvažnija je komponenta klase Anadolu kao desantnog broda mokra paluba na krmi. Njezine dimenzije iznose 69,3 x 16,8 m, odnosno 1164 m², što je sasvim dovoljno za smještaj četiriju lakih desantnih jurišnih plovila tipa Zaha i još četiriju manjih desantnih čamaca RHIB. Umjesto potonjih, na mokru palubu moguće je smjestiti lebdjelicu, tj. desantno plovilo tipa LCAC na zračnom jastuku.

Tvrtka FNSS Savunma Sistemleri za tursko je mornaričko pješaštvo razvila desantno borbeno vozilo Zaha MAV (Marine Assault Vehicle). Uz tri člana posade Zaha može prevesti i desant od 21 marinca. FNSS je deklarirao najveću brzinu po dobroj cesti od čak 70 km/h. Međutim, deklarirana vršna brzina u vodi je skromnih sedam čvorova (13 km/h). Predviđeno je naoružanje daljinski upravljiva paljbena stanica koja se može opremiti naoružanjem u rasponu od lake strojnice 5,45 mm do automatskog bacača granata kalibra 40 mm. Najizglednija je opcija za tursko mornaričko pješaštvo teška strojnica kalibra 12,7 mm.

Potopiva mokra paluba povezana je s garažom za teška vozila s pomoću fiksne kose rampe koja omogućava transfer (ukrcaj i iskrcaj) teških oklopnih vozila iz brodske garaže preko brodskog doka. Osim preko krmene hidraulične rampe, ukrcaj i iskrcaj vozila moguć je i preko dviju pomoćnih hidrauličnih rampi – vrata smještenih po sredini desnog boka broda. Višefunkcionalnost klase Anadolu ogleda se i u činjenici da se njezini ukrcajni kapaciteti mogu brzo i lako prilagoditi različitim zadaćama. U slučaju uporabe broda kao čistog nosača letjelica, u njegov hangar i garažu za oklopna vozila može se komotno smjestiti do 30 letjelica, uključujući i deset teških helikoptera tipa CH-47. U tom slučaju puna istisnina doseže 24 700 tona.

Na palubu za oklopna vozila može se bez problema smjestiti 30 tenkova. Taj se broj može povećati na čak 46 u slučaju da se za njihov smještaj iskoristi prostor mokre palube iz koje su u tom slučaju iskrcana desantna plovila. Moguće je iskoristiti i garažni prostor za smještaj različitih kombinacija lakših vozila i letjelica, odnosno za smještaj 144 standardna 6-metarska ISO (TEU) kontejnera. U inačici desantnog broda maksimalna istisnina doseže spomenutih 27 080 tona.

Malo o naoružanju

Konstrukcija brodskog trupa izvedena je tako da se osigura adekvatna zaštita protiv NBK kontaminacije. U tu je svrhu unutrašnjost trupa podijeljena na šest zaštićenih zona citadela, koje je moguće hermetizirati i u njima postići potrebni nadtlak kondicioniranog zraka. Svaka od šest zaštićenih zona opremljena je vlastitim automatskim alarmom i sustavom automatskog mjerenja razine radijacije i prisutnosti kemijskih agensa. Vanjske površine broda opremljene su sustavom orošavanja i ispiranja morskom vodom te kemijskim sredstvima za dekontaminaciju. Slično NBK zaštiti riješen je i sustav protupožarne zaštite. Pet okomitih vatrootpornih pregrada dijeli brodski trup na šest protupožarnih zona u skladu s općom brodskom konstrukcijom.

Kako su brodovi klase Anadolu istodobno i nosači zrakoplova / letjelica i veliki desantni brodovi, moraju imati dostatne kapacitete i za nošenje različitih vrsta goriva. U skladu sa svojim glavnim zadaćama i planiranim maksimalnim doplovom, projektirani su i kapaciteti brodskih tankova pa brodovi mogu ukrcati 2150 tona dizelskog goriva, 800 tona goriva za zrakoplove/letjelice i 40 tona maziva. Kako se uz 371 člana posade na brod mogu ukrcati još 852 osobe (u pravilu pripadnici mornaričkog pješaštva), osigurani su spremnici za pitku vodu zapremnine 480 tona. Usto, za potrebe čišćenja ugrađen je i spremnik tehničke vode zapremnine 17 tona. Hladnjaci i spremnici hrane dostatni su za autonomiju djelovanja od najmanje 30 dana.

Turski mediji o naoružanju broda TCG Anadolu govore vrlo malo. Dostupni podaci pokazuju da se turska mornarica odlučila isključivo za obrambene sustave.

Glavni sustav za obranu od protubrodskih vođenih projektila je RIM-116 Rolling Airframe Missile (RAM). Iako je uobičajeno da se na brodove te veličine ugrade barem dva RAM lansera, TCG Anadolu će po svemu sudeći dobiti samo jedan.

Zadnju crtu obrane od protubrodskih vođenih projektila činit će topnički sustav Phalanx CIWS. Prema dostupnim informacijama bit će ugrađena dva sustava.

TCG Anadolu dobit će za blisku zaštitu broda čak pet daljinski upravljivih paljbenih stanica Aselsan STOP RCWS. Iako je to velik broj, činjenica je da ih je razvila i proizvodi turska tvrtka Aselsan. Naoružane su topom kalibra 25 mm, što je dostatno da zaustavi manja plovila.

Kad uđe u operativnu uporabu, TCG Anadolu bit će najveći brod turske mornarice. I najmoćniji. Iako su prvotni planovi vezani uz njegovo naoružanje znatno promijenjeni, turska vojna industrija pronašla je način kako donekle otkloniti te probleme.

TB3 – Bayraktar za mornaricu

U nemogućnosti kupnje borbenog aviona sa sposobnosti vertikalnog polijetanja i slijetanja F-35B Lightning II, turska mornarica morala je pronaći način kako osigurati zračnu komponentu svojih novih lakih nosača. To nije nimalo laka zadaća jer trenutačno osim SAD-a nitko u svijetu ne proizvodi avion s mogućnostima kao F-35B. Rusija nije smatrala da je potrebno nastaviti razvoj sovjetskog projekta Jak-141 (na kojem se F-35B djelomično temelji), a drugih projekata nije bilo. Doduše, s vremena na vrijeme iz Kine dođu vijesti da tamošnja zrakoplovna industrija razvija konkurenta F-35B. No, o tom se projektu ne zna gotovo ništa pa se tako i kao oznake vezane uz projekt navode J-18, J-19 i J-26. Turska u svakom slučaju nije mogla naći zamjenu za F-35B. Okrenula se stoga vlastitoj vojnoj proizvodnji. Međutim, turska zrakoplovna industrija nema mogućnosti razvoja aviona koji bi bio pandan F-35B. No, ono što tamošnjim tvornicama ide jako dobro jest proizvodnja borbenih besposadnih letjelica. A najbolja i najpoznatija od njih je Baykar Bayraktar TB2, proizvod tvrtke Baykar Makina Sanayi ve Ticaret A.Ş.

Usprkos duljini od 6,5 m i rasponu krila od 12 m, Bayraktar TB2 ima vrlo mali radarski odraz. Klipni motor snage 100 KS osigurava najveću brzinu od 220 km/h, što kod te vrste letjelica nije bitan podatak. Puno je važniji da velika krila omogućavaju krstareću brzinu od samo 130 km/h te operativnu visinu leta veću od 5000 m (operativni vrhunac je na 8200 m). TB2 u zraku može ostati neprekidno 27 sati. Sve te odlike omogućavaju da TB2 izbjegne radarsko otkrivanje te ga je vrlo teško oboriti. Najveća je nosivost relativno skromna – samo 150 kg. No i to je dostatno da se naoruža četirima laserski navođenim projektilima MAM ili L-UMTAS.

TB2 svoje je borbene mogućnosti dokazao 2020. u ratu za Nagorno-Karabah, kad je bio glavno borbeno sredstvo pobjede azerbajdžanske vojske. Trenutačno se intenzivno rabi i u borbama u Ukrajini.

Iako ima solidne borbene mogućnosti, TB2 relativno je mala borbena letjelica projektirana za uporabu s kratkih uzletišta. Kao takav, vjerojatno bi se mogao prilagoditi za uporabu s letne palube TCG Anadolua, no turska mornarica želi nešto bolje. To je i logično jer specifični uvjeti uporabe na nosaču ipak zahtijevaju i prilagođeniju letjelicu. Usto, duljina uzletno-sletne staze, skakaonica na pramcu i veličina dizala za letjelice (dimenzijama prilagođeni prijevozu F-35B i helikoptera) omogućili su razvoj znatno veće letjelice u odnosu na Bayraktar TB2.

Na osnovama Bayraktara TB2 trebala bi tako nastati palubna izvedenica TB3. Ministarstvo obrane Turske i tvrtka Baykar navode da je razvoj u završnoj fazi te da će prvi let biti obavljen do kraja 2022., a još je optimističnija najava da će TB3 u operativnu uporabu ući već 2023. godine. Istina je da se TB3 tehnološki gotovo potpuno oslanja na provjerena rješenja s TB2, no ipak se radi o znatno većoj i složenijoj borbenoj besposadnoj letjelici.

Javnost je zasad mogla vidjeti samo nekoliko ilustracija TB3, a podaci o veličini i masi jako variraju ovisno o izvoru. Većina spominje duljinu od 8,35 i raspon krila od 14 m. S obzirom na to da će se rabiti s nosača, dobit će preklopiva krila koja će znatno olakšati manevriranje letjelicom. Manji broj izvora navodi najveću poletnu masu od 5000 kg i najveću nosivost od 1460 kg. No, to je očito pogrešno pa tako brojni izvori navode najveću masu od 1450 kg i najveću nosivost od 280 kg.

Pogon bi trebao osiguravati motor TEI-PD170, proizvod turske tvrtke TUSAŞ Engine Industries Inc. Radi se o četverocilindričnom dizelskom motoru s turbopunjačima namjenski razvijenim za uporabu na besposadnim letjelicama. Iz 2,1 litre zapremnine, zahvaljujući dvostupanjskom turbopunjaču, motor izvlači 172 konjske snage pri polijetanju. Motor TEI-PD170 namijenjen je za letove na srednjim visinama. Na 6100 metara daje 170 konjskih snaga, dok mu se snaga na 9100 metara smanjuje na samo 130 KS. Najbolja je odlika tog motora vrlo mala potrošnja goriva – 207 g/kWh (±3). To će letjelici TB3 omogućiti autonomiju od čak 24 sata pri krstarenju na 7600 metara. Doduše, tako velika autonomija puno je važnija za izvidničke besposadne letjelice nego za borbene. Najveća brzina leta bit će 300 km/h, a optimalna krstareća 232 km/h.

Naoružanje će biti smješteno na šest potkrilnih nosača. S obzirom na najveću nosivost od 280 kilograma i izbor naoružanja bit će ograničen, uglavnom na vođene projektile koji se već rabe na Bayraktaru TB2. Kao takav, TB3 bit će uporabljiviji kao potpora desantnim snagama nego u mogućem protubrodskom djelovanju. Zasad se ne spominje da će TB3 imati mogućnost djelovanja protiv ciljeva u zraku.

Bayraktar TB3 pružit će brodovima klase Anadolu stanovite mogućnosti djelovanja iz zraka, no bit će vrlo slaba zamjena za F-35B.

ATAK na palubi

T129 ATAK jurišni je helikopter nastao na osnovi talijanske letjelice A129 International za čiju je proizvodnju Turska otkupila licenciju. Danas je taj helikopter i ozbiljan kandidat za jednu od letjelica u hangarima i na palubi Anadolua.

Proizvodnja T129 organizirana je u tvrtki Turkish Aerospace Industries. Specifičnost ugovora je da TAI ima pravo prodavati T129 svim stranim kupcima osim Italiji i Ujedinjenom Kraljevstvu. Ta je mogućnost iskorištena u svibnju 2018. kad je TAI potpisao ugovor o prodaji 30 letjelica T129 Pakistanu.

Jedini su problem za izvoz motori. Turska tvrtka Tusaş Engine Industries otkupila je licenciju za proizvodnju motora CTS800-4A. Međutim, američka tvrtka LHTEC stavila je u ugovor odredbu da je bez njezina dopuštenja zabranjen izvoz motora trećim stranama kako bi se zaštitilo tržište za američke AH-1 i AH-64.

Jedna je od odlika T129 prilagodba na tursko naoružanje i opremu. Među njima je protuoklopni projektil UMTAS koji je po odlikama sličan ranijim inačicama Hellfirea.

Po uzoru na AH-64 Longbow, u razvoju je i milimetarski radar za otkrivanje ciljeva na zemlji.

Jurišni helikopter T129 relativno je mali te stoga ulazi u kategoriju lakih. Masa praznog helikoptera je 2350 kg, a najveća poletna 5000 kg. Ukupna duljina s rotorom je 13,45 m (duljina trupa je 12,5 m), visina 3,4 m, a raspon glavnog rotora 11,9 m.

Turska je za pogon odabrala motor LHTEC CTS800-4A najveće snage pri polijetanju 1166 kW (1563 KS), a kontinuirane snage 1014 kW (1361 KS). Pogonsku skupinu čine dva motora, što je dostatno za najveću brzinu od 269 km/h.

TEKST  Mario Galić