Razgovor: Josip Kordić, vojnik, 3. motorizirana satnija Motorizirane bojne Vukovi

U prvim minutama nedjelje 3. srpnja 2022. Josip Kordić našao se u dvorištu obiteljske kuće koju je zahvatio požar. U njoj su, nesvjesne pogibelji, spavale dvije žene i četvero djece. Kućom se širio gust, otrovan dim, nestalo je struje, vrata su bila zaključana – no, i prije nego što su stigli vatrogasci, Josip je žene i djecu izvukao iz kuće i spasio

Priča o pothvatu vojnika Josipa Kordića, pripadnika 3. motorizirane satnije Motorizirane bojne Vukovi, u svega nekoliko dana proširila se Vinkovcima i tamošnjom vojarnom “5. gardijske brigade Slavonski sokolovi”, gdje je satnija Vukova smještena. Prijatelji i kolege čestitaju mu na hrabrosti i sabranosti, novinari ga istražujući događaj nazivaju i zapitkuju, a vojnik Josip Kordić, prisjećajući se nedavnog događaja, još uvijek u nevjerici zavrti glavom i promrmlja: “Ali da sam došao samo deset minuta kasnije…”

Rođen 1987., Josip Kordić vojnik je već 12 godina. Oko odabira životnog poziva, kaže, nije bilo dvojbi. “Otac je bio branitelj u Domovinskom ratu, i brat je bio u ratu s jedva napunjenih 18. Vojska je bila moj odabir i želja, zato sam se i prijavio – a kad je došao poziv za dragovoljno služenje vojnog roka… Tata je bio sretan, brat je rekao: ‘Eto, nastavljaš tradiciju’, jedino je majka bila malo suzdržana, pa je govorila: ‘Pazi na ovo, pazi na ono’ – ali to je tako. Mama ko mama,” uz osmijeh svojih se prvih koraka u vojničkim čizmama prisjeća Josip Kordić dok se upoznajemo u vojarni “5. gardijske brigade Slavonski sokolovi”. Tijekom vojničke karijere uvijek ocjenjivan najboljim ocjenama, više od četrdeset puta dobrovoljni darivatelj krvi, vojnički odmjeren i fokusiran, Josip Kordić suprug je te otac malenog dječaka i djevojčice.

Priča o njegovu pothvatu započinje početkom srpnja, on je tad na godišnjem odmoru, subota je, druženje uz obitelj i prijatelje. Kasnije te večeri Josip, pomažući bratu Krešimiru, odlazi do kuće prijatelja Danijela u čijem je dvorištu skladište u koje trebaju istovariti neke stvari.

“Danijel i ja smo stari prijatelji, zajedno smo odrastali i družili se od djetinjstva. Kasnije se to pretvorilo u obiteljsko druženje i čvrstu povezanost. Danijel, njegova supruga Suzana, djeca Mihael (2) i Zoran (4) te ja i moja supruga Marina, djeca Mia (6) i Petar (4) često smo zajedno, zajednički provodimo vrijeme, odlazimo na godišnje odmore, djeca se druže, slavimo rođendane. U skladište u njegovu dvorištu trebali smo prebaciti stvari. Znao sam da su u kući Suzana, djeca Mihael i Zoran, koji spavaju na katu, i baka – prijateljeva mama koja je smještena u prizemlju. Danijel je bio na putu. Prvo što smo primijetili kad smo stigli bilo je da električna kapija na ulazu ne radi. A onda se pojavio i susjed, pozdravili smo se i pitao nas je osjećamo li miris, kao da nešto gori. Nismo osjećali ništa,” kaže vojnik Josip Kordić prisjećajući se prijelomne noći.

Sva trojica preskočila su ogradu i ušla u dvorište. Tišina, kuća u mraku, svi spavaju, činilo se mirno – dok nisu prišli kući s druge strane. A onda, kroz zatvoren prozor vidjeli su kako u prizemlju, u kuhinji plamti visok plamen. Požar! Josip govori: “Znao sam da u prizemlju kuće živi baka. Ulazna vrata zaključana. Zvono ne radi. Znači, zbog požara je nestalo struje. Počinjem lupati po vratima, lupam, ali nitko ne odgovara. Konačno, čujem nešto, vrata se otvaraju i pojavljuje se ošamućena starica. Jedva je vidim od dima koji kulja.” Smještaju ženu na sigurno, a Josip se vraća, vanjskim stubištem trči do kata kuće na kojem spavaju Suzana i djeca. “I opet lupam po vratima, vičem: ‘Suzana, otvaraj!’, ništa, nitko. Kroz glavu mi prolijeću misli: ‘Molim te, Bože, daj Bože, daj samo da otvori, šta ću ako ne otvori?’, lupam – i konačno, čujem, vrata se otvaraju, pojavljuje se Suzana.”

Na tom katu vatra se nije proširila, osjeća se dim, nema struje. Josip Suzani brzo objašnjava da kuća gori, treba izići i traži djecu. Je li osjećao strah? Josip odmahuje glavom pa zastaje i dodaje: “Strah me bilo da dole, u kontaktu s plamenom koji je buktio, ne eksplodira plin i ne digne kuću u zrak.” A o čemu je tad razmišljao? “Samo da nađem djecu i izvučem ih na sigurno, to mi je bilo u glavi. I što ću napraviti ako eksplodira plin, što ako se vatra proširi. Znao sam da ću majicu staviti na lice, znao sam kako trebam puzati ako zatreba, jer niti mjesec dana prije toga mi smo u vojarni imali vatrogasnu obuku i sve što sam tamo naučio odjednom je bilo u mojoj glavi, složeno i jasno. Prije svega, nema paničarenja. Ostati miran, ostati miran.” Dohvatio je dvogodišnjeg Mihaela iz krevetića, Zorana je nosila majka i tako su izišli iz kuće, na sigurno.

Tad, odahnuvši jer svi su spašeni, nazvao je 112. “Sve s nedavne obuke bilo mi je u glavi. Znao sam da trebam nazvati 112, kratko i precizno reći o čemu se radi, adresu, i rekao sam… A onda se Suzana sjetila i povikala da u kući ima još djece!” Otkud još djece? Gdje su? Na drugom katu kuće spavala su dva tinejdžera, djeca prijatelja koji su došli iz SAD-a.

Josipov brat trči prema stanu, grabi uz vanjsko stubište, Josip ukorak s njim, u prizemlju gori kuhinja, i plin je u kuhinji, samo da ne eksplodira!, Vatrogasaca još nema, on lupa na vrata stana, pokušava otvoriti, ali ne može. Doziva, ništa, ništa. Nitko ne otvara.

Tjedan nakon te noći vojnik Josip Kordić objašnjava: “Tinejdžeri žive u Americi, noć je, nestalo je struje, čuje se buka, galama, nepoznati glasovi, lupanje po vratima – i oni su zaključili da je došlo do pljačke. To se u Americi često događa, uče ih da se u takvim situacijama zaključaju i ne javljaju – pa su tako i oni napravili. Uplašili su se, mlađi je dobio napadaj panike, zvali smo ih imenom, vikali da je požar – ali nisu nam poznali glasove i nisu htjeli otvoriti.”

Potrajalo je uvjeravanje i nagovaranje, vatra se širila. Kad su konačno i tinejdžeri izvučeni, stigli su vatrogasci pa s maskama i kisikom ušli u kuću i počeli gasiti.

“Eto”, zaključuje Josip, “kvar na perilici suđa izazvao je požar, plin samom srećom nije eksplodirao, a djeca su se na kraju veselila što im je došao vatrogasni kamion. A meni i sad kad razmišljam prođe kroz glavu – što bi bilo da sam došao samo deset minuta kasnije? I naježim se od toga.”

---

Sljedećeg jutra, dok se vonj paljevine i dima još osjećao u kosama i odjeći, a nakon prvog šoka, obrisi razmjera izbjegnute tragedije svim sudionicima postajali su sve jasniji. Josip Kordić došao je vidjeti kako su prijateljica i djeca koju je spasio. Ona je zaplakala, grlila ga i zahvaljivala – a onaj dječačić kojeg je nekoliko sati ranije u gorećoj kući dograbio iz krevetića pa ga bunovnog i uplašenog privio uza sebe iznoseći ga na sigurno, on je pritrčao, bacio mu se u zagrljaj i zafrfljao: “Daj pet, Jopa!”

Tekst i foto Lada Puljizević