Rat na Dardanelima III. dio

Na putu za Carigrad

Saveznički je desant na Galipolje bila jedna od prvih modernih velikih vojnih operacija te vrste. Vjerojatno je glavni problem bio u tome što britanski zapovjednici nisu imali slična iskustva niti su ih mogli steći…

Savezničke su snage koristile različite tipove plovila kako bi se iskrcale na Galipoljskom poluotoku, na sjevernoj strani tjesnaca kojim se dolazi do turske prijestolnice (Foto: Wikipedia)

Na savezničko pripremanje kopnene, tj. Dardanelske operacije (vidi podlistak, HV 477), Turci nisu stajali skrštenih ruku. Turski je ministar obrane 24. ožujka 1915. postavio za čelnika njemačke vojne misije generala Otta Limana von Sandersa kao zapovjednika turske 5. armije. Zadaća je novoustrojene postrojbe bila obrana Dardanela, a postupno se povećavala i brojem i opremljenošću.

Savezničke su se snage također postupno povećavale pa je do početka operacije na obližnjem grčkom otoku Limnosu bilo prisutno pet divizija sastavljenih od ukupno 81 000 vojnika i 178 topova. Saveznička je flota brojila 18 bojnih brodova, 12 fregata, 29 razarača, osam podmornica te veći broj manjih ratnih brodova. Bilo je tu i čak 300 transportnih brodova, kao i veći broj čamaca. Savezničke su se strane pod zapovjedništvom generala Iana Hamiltona sastojale od Britanskog i Francuskog korpusa. Britanski je korpus činilo 75 tisuća vojnika i bio je sastavljen od britanske 29. divizije, Kraljevske pomorske divizije te Australskog i Novozelandskog armijskog korpusa (Australian and New Zealand Army Corps – ANZAC). Francuski je Istočni ekspedicijski korpus (Corps Expéditionnaire d’Orient) brojio 16 tisuća vojnika pod zapovjedništvom generala Alberta d’Amadea. S druge strane, turske su snage, organizirane u Petu armiju, na vrhuncu bitke brojile oko 93 tisuće pripadnika, uključujući i topničke postrojbe smještene u obalnim utvrdama.

Planovi i razmišljanja o operaciji

Saveznički je plan predviđao da britanske kopnene snage zauzmu Galipoljski poluotok nakon čega bi se ta strana Dardanelskog tjesnaca mogla nesmetano očistiti od minskih polja, a brodovima bi se omogućio prolaz u Mramorno more i do Carigrada. Zadaća Francuskog korpusa bila je invazija na azijsku stranu Dardanela čime bi se natjeralo von Sandersa da dio snaga prijeko potrebnih za obranu Galipolja razmjesti po azijskoj obali. Međutim, plan napada osmišljen je prilično neprofesionalno. Hamiltonov je stožer bio sastavljen na brzinu i to od ljudi koji se većinom prije nisu poznavali. Imali su vrlo oskudne infomacije o Galipoljskom poluotoku, a karte koje su koristili za planiranje bile su zastarjele i neprecizne. Vladala je idealistička pretpostavka da će se turska vojska kad vidi Saveznike predati i krenuti u bijeg. Činjenica je da je turska vojska bila u daleko lošijem stanju nego britanska, ali čini se da su Hamilton i njegovi ljudi u potpunosti zanemarili borbeni moral vojnika koji brane svoju domovinu. Bilo kako bilo, saveznički je stožer odredio 23. travnja 1915. kao dan za iskrcavanje. Međutim, nevrijeme je invaziju odgodilo za dva dana, a i turska je strana bila u problemima. Osnovni je bilo potpuno neznanje o mjestu iskrcavanja i desanta Saveznika na Galipolje. Von Sanders je stoga obranu razmjestio tako što je obrambenu crtu Dardanela smjestio dublje u unutrašnjost. Obalu su čuvale manje, dobro ukopane turske postrojbe. Glavnina snaga nalazila se oko pet kilometara u unutrašnjosti gdje su spremne za protunapad čekale iskrcavanje Saveznika.

Operacija počinje

Australci iz 1. divizijske signalne satnije ujutro 25. travnja 1915. kreću prema mjestu iskrcavanja (Foto: Australian War Memorial)

Desant na Galipolje započeo je ujutro 25. travnja 1915. snažnim djelovanjem britanske i francuske ratne mornarice na turske utvrde. Na južni dio poluotoka iskrcano je oko devet tisuća vojnika, a sjevernije, na zapadnoj strani, iskrcano ih je dvadesetak tisuća. Imali su zadaću odsijecanja poluotoka i sprečavanja dolaska turskih pojačanja. Nedovoljno isplanirano i prilično forsirano, iskrcavanje se pretvorilo u pravu katastrofu. Takav rezultat ne iznenađuje kad se zna da je ta operacija bila bez presedana i uistinu pionirska. Nikad prije niti jedna vojska nije iskrcala svoje snage na neprijateljsku obalu pod toliko snažnom i neprekidnom rafalnom paljbom iz brojnih rovova smještenih na uzvisini pa stoga nije bilo pozitivnog ili negativnog primjera za kojim se Hamilton mogao voditi. 29. divizija iskrcavala se kod rta Hellesa na južnom dijelu poluotoka, ometana jakim morskim strujama i neprekidnom rafalnom paljbom s uzvisina. Neki su britanski vojnici uspjeli iskočiti iz čamaca i dosegnuti obalu, ali većina je bila pokošena turskim pogocima. Preživjele je brodolomce prevezao improvizirani desantni brod. Prevozio je oko dvije tisuće vojnika, ali nije uspio prići dovoljno blizu da bi se iz njega moglo izići na obalu pa je iskrcavanje zapelo uz velike ljudske gubitke. U međuvremenu je britanski general Aylmer Hunter-Weston zapovjedio da se još ljudi pošalje na iskrcavanje. 

Britance je povećan broj ranjenih vlastitih vojnika nagnao da određene brodove pretvore u brodove bolnice. Uskoro se kod rta Hellesa našao velik broj britanskih vojnika, a usporedno s tim rastao je i broj žrtava pa su brodovi bolnice postali pretrpani ranjenicima. Vojnici koji su se domogli obale bili su iznenađeni time kako je strma i krševita te nepogodna za manevar, ali unatoč tomu, britanske su se postrojbe na brzinu organizirale i krenule u napad.

Pogrešna lokacija

Drugo se veliko iskrcavanje odvijalo na zapadnoj strani poluotoka gdje se ANZAC-ov korpus oko 4:00 ujutro približio obali. Iskrcao se, promašivši dva kilometra, na pogrešno mjesto, strmu i krševitu plažu. Budući da nije bilo vremena i mogućnosti za promjenu smjera, postrojbe su se na brzinu organizirale i počele napredovati prema unutrašnjosti. Unatoč početnoj konfuziji, ANZAC-ov je korpus jako brzo prodirao kroz poluotok jer turski zapovjednik nije predvidio da bi se Britanci mogli iskrcati upravo tamo. Drugi čimbenik koji je olakšavao napredovanje Britanaca bio je mali broj turskih vojnika koji neprijatelju nisu mogli pružiti primjeren otpor. Nakon nekog vremena turski su vojnici počeli napuštati rovove i bježati te su tako omogućili neprijatelju da zauzme brda iznad obale. U tom se trenutku bitka za Turke činila izgubljenom. Presudan se trenutak dogodio kad je pukovnik Mustafa Kemal zapovjedio da turski vojnici krenu u protunapad. Sa svojim je vojnicima propješačio s jedne strane poluotoka na drugu i stigao u ključnom trenutku na pravo mjesto. Premda je turskim postrojbama nedostajalo streljiva, dovitljivi je Kemal riješio i taj problem zapovjedivši da namjeste bajunete i legnu na zemlju. Treći čimbenik koji je podignuo moral turskih vojnika dolazak je novih, svježih snaga iz unutrašnjosti Turske. Turske su postrojbe počele otvarati žestoku rovovsku vatru na postrojbe ANZAC-a te tako spriječile njihovo napredovanje.

Ukopavanje

Druga se važna bitka dogodila kod rta Hellesa između mješovitih britansko-francuskih snaga s jedne i turskih s druge strane. Saveznici su neuspješno napadali turske položaje. Turci su uzvraćali, pokušavajući ih dovesti ravno do ruba obale. Saveznici su se potom sukladno zapovijedi generala Hamiltona odlučili ukopati u rovove. To su potom napravili i Turci te je krenula rovovska bitka čiji je rezultat bio sljedeći: prava Pirova pobjeda za Saveznike i osvojen malen, zanemariv dio turskog teritorija uz 19 tisuća izgubljenih savezničkih vojnika.

Ante JELAVIĆ