Ministarstvo hrvatskih branitelja i ove je godine raspisalo natječaj za najbolju priču o Domovinskom ratu, na koji se i ovaj put javio velik broj učenika. I ovaj, peti po redu natječaj, pokazao je zanimanje djece za tematiku vezanu uz Domovinski rat, što je još jedna potvrda ovog iznimno poticajnog projekta. Za razliku od dosadašnjih, ovogodišnji natječaj dao je priliku i učenicima srednjih škola iz Bosne i Hercegovine koje izvode nastavu prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku. U ovom broju donosimo šestu od ukupno sedam pohvaljenih priča učenika iz Hrvatske

Dok vadim čizme iz blata do koljena, mislim na tebe. Dok navečer u bazi jedem kruh toliko suh da bih njime lakše ubio čovjeka
nego puškom, mislim na tebe. Dok se ipak odlučujem iskoristiti pušku jer gledam kako mi suborci i prijatelji padaju mrtvi, mislim na tebe. Dok se trudim preživjeti, mislim na tebe.

Tvoj M., 18. 10. 1991.

Devetsto trideset i osam križeva. Običnih bijelih. Oni su pronašli svoj dom, vratili su se kući. I jedan veliki, šuplji križ, modrozelen kao rijeka u pozadini, pocrnio od vjetra i sunca koje ga svakodnevno prži. Taj ovdje stoji za tebe. Za sve one za koje se i dalje ne zna gdje leže. Podsjeća me da i praznina može oformiti lik.

Za mene je taj lik sablast koja vreba iz šipražja, čeka me iza ugla u mračnim uličicama, čupa me za kosu i teškom vojničkom čizmom udara u trbuh, pa u glavu, sve dok mi od zuba ne ostane samo krvava kaša.

Trudim se biti dostojanstvena pa se u cijelom hodu do šupljega križa osvrnem samo triput. Stežem kutiju s tvojim pismima u ruci. Ona mi jedina donose sigurnost. Krv mi šumi u ušima, srce mi lupa, dlanovi se znoje, želudac preokreće. Konačno stignem i prislonim leđa uz hladan metal. Od dana kad su me napali, ne mogu riskirati da ikome okrenem leđa.

Studeni. Naš grad je pao. Tvoje zadnje pismo stiglo je prije mjesec dana. Venem pored prozora jer ga i dalje iščekujem, pišem ti svaki dan, sad će doći, vjerujem u to koliko god dugo mogu, a onda venem u podrumu i plašim se uzbuna, ali još se više plašim toga da ću propustiti tvoje pismo, da ono nikada neće doći. Da ti se nešto dogodilo.

Od jutra granate padaju poput kiše, metci probijaju fasade, ljudi se pokušavaju sakriti u podrume svojih kuća, ali bježe čim shvate da se, za razliku od žohara, oni ne mogu provući kroz pukotine na zidu. Neki samo s vrećicom u ruci trče kroz šumu, tada se čuje veliki ili mali prasak, ovisno o tome jesu li ih upucali ili su pogodili nagaznu minu.

Mi ne pokušavamo otići. Moja majka i dva starija brata hrabro stoje na vratima, vidim kako Filipu srce brzo kuca po žili koja se neukrotivo trza na sljepoočnici.

– Ni ja ne idem nikamo. – kažem onda i sve troje me pogledaju kao da mi u glavi nešto nedostaje.

– Moraš, Ružo! Ona ne može bez tebe.

Kucanje na vratima. Nije to kucanje, više pokušaj razvaljivanja. Filip i Luka oslone se svom težinom na njih dok me majka ljubi u tjeme i govori:

– Sad, Ružo! Zbog svoje sestre.        

Hvatam ju za ruku, tu malu ručicu i želim joj reći kako neću dopustiti da nas išta razdvoji. Ulazimo u moju sobu i trpam nas u ormar koji škripi pod našim nogama. Guši me miris lavande i kamfora, ali ne smijem čak ni disati. Marija me pita što radimo i kada ćemo izaći odavde. Predložim joj da igramo jednu igru. Tko prvi pisne, žaba mu u usta drisne. Ona se samo na tren zahihoće i potom ušuti kao zalivena.

Trudim se tiho i ravnomjerno disati dok se iz prizemlja prolamaju moljenja, pucanj, rez, hroptanja, tresak. Njihovi koraci čuju se u pucketanju parketa i treskanju namještaja. Tada jedan s kozjom bradicom i ćelave glave otvori ormar i kaže:

– Tko se nije skrio, magarac je bio!

Ostavim ti buket crvenih ruža, ubrala sam ih jutros u vrtu, iz istog onog grma iz kojeg bi ti otrgnuo jednu kad bi mi zaboravio nešto donijeti sa sajma u gradu. “Ruža za moju Ružu”, rekao bi mi. Gledam oko sebe, sunce se probija kroz pukotine u križu i u mome srcu, ali opet, tek se na svjetlu ponekad može shvatiti koliko je sve mrtvo. U meni je sve mrtvo. Na ovom je groblju mrtvo. Čak ni proljetnice ne pružaju svoje glavice u zrak, već prema tlu. Mrtve su kao i svi meni dragi ljudi.

Tjedni nakon što su nas pronašli u ormaru prolaze u magli. Ne znam gdje mi je sestra, niti gdje se sama nalazim, znam samo da mi je hladno, vlažno i da želim kući. Želim tebi. Svjesna sam samo krvavih zuba i zavoja, urlika, pucanja, povlačenja kose, vojničkih čizama – čizme ću pamtiti dok sam živa – i znam još jedno, znam da, kad me mlate, uvijek mi priđu sleđa.

Kad me puste, kad nas naguraju u autobuse da bi nas naši preuzeli i na izlasku nas broje kao stoku, prvo što učinim kad stignem kući (ako se ova ruševina više može tako zvati, pogotovo zato što u njoj više ne živi ni moja majka niti itko od moje braće), pretražim poštanski sandučić koji još uvijek junački stoji zabijen o drveni stup. Hrđav je i prazan. Nema ni traga mom jedinom, mom zaručniku, polovici moga srca i cijelom mojem životu.

Tražila sam te tjednima nakon što je rat završio. Po razorenoj zemlji, po pucketavu lišću šume, oblom kamenju u dolini rijeke, nepreglednim ravnicama polja. I slala sam ti pisma, svaki dan po jedno. Molila te da mi dođeš jer cijeli ovaj život bez tebe nema smisla.

Kuda god bih krenula, vidjela sam te u strancima i prolaznicima, nerijetko ih hvatala za ruku s već prevelikim osmijehom na licu jer sam mislila da si ti, u svakom od njih bio si ti. A tvoja pisma nisu dolazila. Nikada više.

Prekrižim se pored križa i izgovorim molitvu. Kao i uvijek, zamolim Boga da mi te čuva. Prije nego što skupim hrabrosti odvojiti leđa od umirujućeg metala, detaljno pregledam okoliš, svako drvo, svaki kvadratni metar trave. I tada te spazim. Stojiš među bijelim križevima i na jednom odmaraš ruku. U svojoj si vojničkoj odori, maslinasto zelenoj s grbom na rukavu i prsima, a ispod nje nosiš potkošulju požutjelu na rubovima. Lice ti krasi jednotjedna brada, valjda si ju pustio dok si bio na bojištu. Ali i dalje si prelijep. I dalje tako moj.

Ostavim kutiju s tvojim pismima uz križ pa pružim ruku i krenem za tobom kao što bi naše dijete sad posezalo za igračkom. Zavodnički mi namigneš i kreneš trčati najprije kroz livadu punu križeva, pa kroz ulice gdje su fasade kuća pune rupa od metaka – već te jedva slijedim – pa preko polja. Osjećam kako mi izmičeš pa ignoriram bol u prsima i slijedim te. Neću dopustiti da nas opet razdvoje.

Obala rijeke. Tamo staneš i čekaš me. Kada te konačno stignem, peče me u plućima i noge me izdaju. Pružiš mi ruku pa svoju drhtavu stavim u tvoju. Hrabro zakoračiš u vodu, tkanina hlača ti postaje tamnija, a ja te slijedim.

Da je ovo pismo, napisala bih ti: “To je to, ljubavi. Sada ćemo zauvijek biti zajedno.”

Tena Mesarić, učenica 4. razreda Prirodoslovne škole Vladimira Preloga, Zagreb