Razgovor: ugovorni pričuvnik JOSIP GLASNOVIĆ  

Streljaštvo je jedan od najvažnijih sportova svake vojske svijeta. Hrvatska vojska u svojim redovima ima dvojicu olimpijskih pobjednika – Giovannija Cernogoraza (London 2012.) i Josipa Glasnovića (Rio 2016.). Povod razgovoru je netom završeno Europsko prvenstvo, na kojem su naši strijelci osvojili najsjajnija odličja. Prošle godine razgovarali smo s Giovannijem Cernogorzom, a sada je red došao na Josipa GlasnovićaZlatna preciznost i mirna ruka za savršen hitac – tako bismo mogli opisati Josipa Glasnovića, olimpijskog pobjednika iz Rija 2016. godine u disciplini trap. Iako je streljaštvo sport koji ne puni naslovnice kao neki drugi sportovi, iza svakog hica krije se nevjerojatna količina discipline, fokusa i  odricanja, kao i godine mukotrpnog rada. U razgovoru za Hrvatski vojnik  Josip nam je otkrio kako izgleda život profesionalnog strijelca, što ga motivira, koliko je važna mentalna priprema, te koliko mu znači potpora obitelji – posebice brata Antona, s kojim dijeli istu sportsku strast.

Kako je započeo vaš put u streljaštvu i tko vas je uveo u taj sport?

Moj je otac bio lovac. Jednom prilikom poveo je brata Antona i mene u lov. Putem smo naišli na jednu streljanu koja se nalazila u sklopu lovačkog društva. Ondje smo vidjeli taj tzv. trap odnosno uređaj koji ispucava glinene golubove. Odlučili smo probati. Pogodio sam jednog od deset ispaljenih glinenih golubova i to mi se svidjelo. Nisam tada znao niti kako se puška drži, niti kako se meta kreće, ali bila je to iskra nakon koje se rodila ljubav. Imao sam 15 godina. Godinu poslije, 1999., počinjemo s natjecanjima. Zanimljiv mi je bio olimpijski trap jer je to malo drugačija disciplina – brža je i drugačije se puca. To je disciplina u kojoj se natječem. Na svojem prvom prvenstvu, na kojem sam nastupio kao junior, osvojio sam četvrto mjesto, a 2000. godine na juniorskom Europskom prvenstvu svoju prvu medalju – brončano odličje. Bila je to prva hrvatska medalja za leteće mete. Tako je sve počelo. Upravo danas, na dan razgovora – (22. kolovoza 1998. op. a.) prije 27 godina počela je moja priča u trapu. U školi smo brat i ja probali brojne sportove. Trenirao sam tenis, rukomet, taekwondo. Probali smo i zračnu pušku, ali to nam nije bilo pretjerano zanimljivo. Otišli smo u trap, on nam je bio zanimljiv jer je dinamičan i brz. Trap je  mentalno i fizički težak jer provedeš gotovo cijeli dan ponekad i po sedam do osam sati na streljani.

Koji vam je trenutak u karijeri najposebniji, osim osvajanja zlatne medalje na Olimpijskim igrama u Riju?

Osvajanje olimpijske medalje neću nikad zaboraviti. To je zaista prelijep trenutak. Svirala se hrvatska himna meni u čast. Sanjao sam taj trenutak. Kad sam išao na igre u Riju bio sam u dobroj formi. Na Europskom prvenstvu, mjesec dana prije igara u Riju, osvojio sam srebrno odličje i bio sam zaista u dobroj formi. Kad sam osvojio zlato na Olimpijskim igrama bio sam presretan jer je to bio najveći trenutak u mojoj karijeri. Drugi uspjeh koji pamtim je svjetski rekord u Al-Ainu (Ujedinjeni Arapski Emirati) iz 2019. godine. Tada sam pogodio svih 125 od mogućih 125 glinenih golubova. Niti jednog nisam promašio. Na tom svjetskom kupu osigurao sam nastup na svojim trećim Olimpijskim igrama u Tokiju. To su rezultati koje posebno pamtim i koje smatram najvećim postignućima. Usto, poseban je i naslov koji sam nedavno osvojio u novoj disciplini trap solo.

Kako ste se osjećali kad ste postali olimpijski pobjednik? Je li trebalo vrijeme da shvatite veličinu tog uspjeha?

Osjećao sam se kao da sam na krovu svijeta. Bio je to poseban trenutak. Trebalo mi je neko vrijeme da postanem svjestan tog rezultata. Nisam ga proživio odmah jer je bilo mnogo poziva novinara, pa mi je trebalo vrijeme da se dojmovi slegnu. Prošla je gotovo godina dana dok sam si to u potpunosti posvijestio. Kad gledam na to s vremenskim odmakom, osjećaj je uvijek isti. Nakon tih igara sve se promijenilo – ljudi te prepoznaju na ulici, a kad ostvariš neki novi uspjeh, emocije se vrate. Postaneš svjestan da ono što radiš ima vrijednost – za tebe, tvoju okolinu, ljude oko tebe, posebno za mlade. Ljudi to cijene. Biti olimpijski pobjednik bio je prekrasan osjećaj.

Pripreme i psihologija sporta

Kako se pripremate za neka velika ili veća natjecanja?

Kad se odlučim pripremati za neko veliko natjecanje, onda se maksimalno posvetim tom cilju. Puno se trenira, a dosta pažnje posvećujem i detaljima. Nastojim pronaći streljanu na kojoj su iste mašine kao one na kojima će se pucati na natjecanju. Primjer za to je Europsko prvenstvo u Châteaurouxu. Ondje se gađa iz Laporte mašina, a kod nas se takve nalaze u Čakovcu. Pokušavam pronaći što sličnije uvjete kako bi se što bolje pripremio za natjecanje.

Koliko je mentalna priprema važna u streljaštvu i kako se nosite s pritiskom?

Mnogo radim na mentalnoj pripremi. U tome mi pomaže supruga koja se educirala baš na tom području. Ona je psihosocijalna savjetnica, a specijalizirala je psihologiju sporta na veleučilištu u Grazu. Zajedno smo pronašli način kako se koncentrirati i mentalno pripremiti. Ova mi je godina, po rezultatima, bila jedna od najboljih. Supruga mi je najveća podrška. Mnogo toga je žrtvovala – napustila je posao u dobroj privatnoj tvrtki kako bi bila uz mene i djecu. Posvetila se djeci, ali i meni, i na taj način pružila mi dodatnu mirnoću. Kad je vidjela da su moji rezultati ozbiljni, odlučila je dodatno mi pomoći te se obrazovati na području psihološke pripreme. To je zaista bila velika podrška. Odlučila je ulagati u sebe kako bi mogla pomoći meni. Ovaj sport zahtijeva velika odricanja jer si često odsutan. Izvan kuće sam i do 200 dana godišnje, pa je potpora supruge uistinu neprocjenjiva.

Koristite li neke posebne tehnike koncentracije ili rutine prije pucanja?

Imam tehnike koje koristim. To se prije svega odnosi na tehnike disanja, ali radim i s teniskim lopticama neke vježbe. One nam služe kako bismo popravili fokus. S teniskim lopticama se dodajemo. Bacamo ih nekoliko i to u različitim smjerovima. Na taj način si pokušavam simulirati glinene golubove. Što se tiče pritisaka, pritisci su manji nego prije. Imam jako puno iskustva, a s iskustvom se kompenziraju trema i neke psihološke stvari. Ona mora postojati, ali kad smo kod kuće na natjecanju tada nemam tremu i to mi nedostaje. Kad dođete van na neko natjecanje, onda imate pozitivnu tremu koja vam drži fokus i skreće pažnju na neke detalje. Pritisak je za mene izazov. Volim osjećati pritisak jer tada se osjećam dobro. Svatko od nas ima svoje rituale koje napravi prije svake serije, a sve naravno u svrhu kako bi se poboljšala koncentracija i kako bi rezultat bio što bolji. Tjelovježba je iznimno važna. Razgibavam se, treniram i s puškom “na suho”. Puno znači taj dio vježbe na suho prije samog natjecanja, jer nekad ti puška ne sjedne dobro u rame. Sitnim “ritualima” na taj način nastojiš uvježbati taj dio kako bi napravio sve što je potrebno da nastup odradiš mirno.

Zastupljenost sporta i potpora

Koliko je streljaštvo prepoznato i podržano u Hrvatskoj u usporedbi s drugim sportovima?

U Hrvatskoj, u okolici Zagreba, nažalost nemamo adekvatnu streljanu za trening. Jedina koja se nalazi u blizini Zagreba je u naselju Lukavec, no to je ujedno i jedina streljana koja trenutačno radi. Međutim, problem je u tome što na tu streljanu dolazi jako puno ljudi, pa ne možete trenirati onoliko koliko biste željeli – zbog gužve. U pravilu možete odraditi jednu do dvije serije i to je sve. Svi čekaju red, jednostavno je tako. U Zagrebu se streljana otvara svega dva do tri puta tjedno, i to tek po nekoliko sati, što je za moje potrebe premalo. Zato često odlazim na pripreme u udaljenija mjesta – u Čakovec, Draškovec, kod Giovannija Cernogorza, pa i u Italiju. Pripreme su ključne jer se moraš kvalitetno uvježbati za natjecanje. Kad sam se pripremao za Olimpijske igre u Tokiju, na streljani sam bio od 7 ujutro do 16 sati popodne. Odradio sam zapravo puno radno vrijeme. Tada se trenira sve, simulacija treninga, natjecanja, finala. Morate provesti nekoliko dana uzastopno na streljani kako biste to pripremili kako treba. Kod nas,  nažalost, to nije moguće. Svakodnevno treniram, snalazim se kako mogu. Radim na jednom projektu s Gradom Jastrebarskim i sportskom zajednicom na tome da se u Jastrebarskom napravi streljana kako bi se mogli u konačnici privući i mladi, rekreativci i svi zainteresirani za ovaj sport.

Koje biste promjene voljeli vidjeti kako bi se više mladih uključilo u streljaštvo?

Infrastruktura i sportski tereni, to je najbitnije. Streljaštvo je specifičan sport jer se radi o oružju, pa neki imaju određenu stigmu  prema tome. Lijep je to sport, tko god uđe, rijetko iz njega izađe. Ulaganjem u infrastrukturu sigurno bismo potaknuli mnoge, posebno mlade. Olimpijski odbor dosta radi na tome, ali trebaju se uključiti i ostali, pogotovo jedinice lokalne samouprave. Imam prijatelje koji imaju djecu i koji bi voljeli probati sport, ali nažalost nemaju mogućnosti. Kad god imam priliku, nastojim im pokazati sport i upoznati s trapom.

Hrvati su vrlo uspješni u streljaštvu. U čemu je tajna uspjeha? (Cernogoraz, Maričič, Gorša, Pejčić)

Tajna uspjeha leži u ljubavi prema sportu. Naravno i upornosti, a jako nas motivira  i rivalstvo. Dolaze svjetske sile, koje imaju puno bolju infrastrukturu i uvjete, koje zapravo imaju sve, a mi nemamo. Želiš ih pobijediti i pokazati im da si bolji. Imamo veliko srce, i… velike snove. Imamo sportski inat jer se želimo dokazati. Mi Hrvati smo u sportu generalno takvi.

Obiteljski utjecaj i brat Anton

Je li u vašoj karijeri važnu ulogu imao brat Anton, koji je također uspješan strijelac? Postoji li među vama sportsko rivalstvo ili se više međusobno podržavate?

Kao djeca trenirali smo zajedno, a poslije je svatko od nas bio u svojem filmu. Postoji zdravo, sportsko rivalstvo. To je sportski duh. Želiš biti bolji od onog drugog. Od Antona, Giovannija. Uvijek je bilo važnije usmjeriti fokus na sebe jer kad pucamo u ekipnom dijelu, ako se fokusiramo na promašaje nekog od nas gubimo koncentraciju. Uvijek su postojala rivalstva, ali gledaš sebe i želiš biti što bolji. Iako, ja nikad nisam osjećao rivalstvo. Ovo je individualni sport. Radiš na sebi i želiš biti što bolji. Postoji poštovanje u ovom sportu. Suparnici te također poštuju. Prijelomni trenutak dogodio se nakon korone. Od 2021. godine postižemo vrhunske rezultate i sa svakog se natjecanja vraćamo s odličjima. Godinama postižemo uspjehe u pojedinačnoj konkurenciji, ali i ekipnoj. Na zadnjem natjecanju natjecali smo se u finalu protiv Čeha. U svojim redovima imamo dvojicu olimpijskih pobjednika, baš kao i oni. Privilegija je bila to gledati. Duh pobjeđivanja je velika stvar.

U Châteaurouxu smo se u finalu našli Gianni i ja. Dva prijatelja, mi smo dobar tim, a taj dan se dogodilo da se natječemo jedan protiv drugog. Obojica smo u vrhu ovog sporta i nadam se da ćemo ostati još dugo. Postigli smo puno uspjeha zajedno. Mali smo sport, ali prate nas rezultati. Imamo dva zlata (Giovanni i ja) i dvije bronce (Snježana i Miran) s Olimpijskih igara. Rezultati su zaista vrhunski, a kad pridodamo tu još svjetska i europska prvenstva, medalja je zaista puno i riznica je bogata.

O netom održanom Europskom prvenstvu u Châteaurouxu

Osvojili ste zlatno odličje u pojedinačnoj konkurenciji i pobijedili Giovannija Cernogorza. U ekipnom dijelu ste bili srebrni. O kakvom se natjecanju radi? Možete li opisati dojmove s natjecanja?

Novo je natjecanje, a zove se trap solo. Pokrenula ga je Europska streljačka federacija, a ove je godine održano njegovo premijerno izdanje. Natjecanje je nalik teniskom ždrijebu u kojem postoje dvije grane ždrijeba. Odnosno, možemo ih nazvati skupinama, a natječete se na eliminacije. Počinjete od prvog kruga, a u ždrijebu ste sve dok vas netko ne pobijedi. Puca se na bodove. Pobijedio sam predstavnika Turske, Norveške, a u trećem krugu natjecao sam se protiv brata Antona Glasnovića. U polufinalu sam se natjecao protiv Slovaka Varge, a u finalu me čekao Giovanni Cernogoraz. Nova disciplina, dobra je stvar što se dodjeljuju dvije bronce jer nema natjecanja za treće mjesto. Giovanni i ja bili smo presretni zbog ulaska u finale. Pogotovo jer se radilo o hrvatskom finalu.  Znali smo da će jedan od nas pobijediti i da će se Lijepa naša intonirati na kraju. Natjecali smo se i u disciplini trap trio. To je ekipni dio natjecanja. Izgubili smo u polufinalu od Britanaca, a pobijedili smo Češku u borbi za broncu. Nova je disciplina, nije olimpijska, ali možda jednoga dana postane. Na prvenstvu smo proveli deset dana. Puno se strijelaca prijavilo, bila je velika konkurencija.  Pucalo se u tri dana, zbog konkurencije i velikog broja natjecatelja. Bilo je naporno, cijeli dan si na streljani, od sedam sati ujutro pa sve do predvečer. Dojmovi su odlični jer kad osvojite medalju onda je sve odlično.

O  Hrvatskoj vojsci…

Koliko vam znači potpora Ministarstva obrane?

Jako puno mi znači potpora Ministarstva obrane. Velika je čast biti među odabranim društvom vrhunskih sportaša i predstavljati svoju zemlju, ali i pobjedničku  Hrvatsku vojsku na međunarodnim natjecanjima. Mi na natjecanjima nosimo obilježja Hrvatske vojske, predstavljamo Oružane snage Republike Hrvatske, to ima težinu. Kad netko pita gdje radite, mi kažemo da smo u Ministarstvu obrane. Iako doduše ne radimo u samom sustavu, spoznaja da smo dio sustava za nas je iznimno važna. Iza nas ipak netko stoji. Pomažu nam u financijskom aspektu. Zahvalan sam ministru Anušiću što je poboljšao uvjete za nas sportaše. Omogućeno nam je da se koncentriramo na treninge, natjecanja i ta potpora zaista mnogo znači.

Kakva sjećanja i koje anegdote nosite s obuke?

S obuke nosim lijepa sjećanja. Bilo mi je lijepo što smo bili s mladim ročnicima i što smo svi bili dio jedne ekipe. Sve je bilo zaista na vrhunskoj razini. Svidjelo mi se puno toga, a sam koncept obuke dinamičan je i zanimljiv. Baš kao i u sportu, obuka također zahtijeva disciplinu. Imali smo dobre zapovjednike. Nastojali su nas upoznati sa svime u relativno kratkom vremenu. Društvo su mi bili Matija Marinić, Gabriel Veočić, sestre Ivana i Josipa Jurković. Bile su i Lara Cvjetko, Lena Stojković i Doris Pole. Sve naši vrhunski sportaši. Povezali smo se, razmijenili iskustva. Dva tjedna su ipak prekratko vrijeme za obuku. Volio bih da je trajalo barem mjesec dana. Drago mi je što se vraća obvezni vojni rok jer je to velika stvar pogotovo za mlade. Otvaraju im se brojne mogućnosti. Uvjeti su odlični. Imate tople obroke, kvalitetan smještaj, sadržaje, tjelovježbu, stječete poznanstva. Uvođenje vojnog roka je jako pozitivna stvar i dobro iskustvo. Mislim da mlade treba odvojiti od društvenih mreža, mobitela, igrica jer se danas previše vremena provodi uz ekrane. Mladi će biti socijalno uključeni, a i motorički razvoj bit će im bolji. Imaš financijske uvjete, tih dva mjeseca su zaista malo vremena za ono što čovjek može dobiti.

 Pogled u budućnost

Koji su planovi za budućnost – i sportski i osobno?

Planiram odraditi još jedan olimpijski ciklus, a možda i dva. Do Los Angelesa su ostale tri godine, to je cilj. Brisbane je daleko, ali ako zdravlje posluži… možda odradim još jedan dodatan ciklus. Fokus mi je naravno i na streljani, odnosno dovršiti projekt gradnje. Moja je želja da se napravi nešto za naš sport. Stekao sam trenersku licenciju Svjetske streljačke federacije. Dajem potporu juniorima, mladima, ali i ljudima moje dobi koji se bave ovim sportom. Pomažem savjetima koliko god mogu. Imam planova, ali vidjet ćemo kako će sve ići, vrijeme će pokazati.

Vidite li sebe jednog dana u ulozi trenera ili mentora mladim strijelcima?

Naravno, vidim se u nekoj ulozi mentora, trenera, radim s mlađim dečkima u klubu, tako da to apsolutno nije isključeno. Prvo se ipak želim posvetiti izazovima u sportskoj karijeri, a nakon toga fokusirati se na trenersku. Želio bih za kraj dodati da sportašima treba dati medijski prostor i zahvalan sam redakciji časopisa Hrvatski vojnik na ovom razgovoru. Sport mora biti dostupan svima, posebno mladima i mora biti vidljiv. Iako je već ispisao povijest hrvatskog sporta, Josip Glasnović ne misli stati. S jednakim žarom pristupa svakom treningu, svakom natjecanju. Njegova poruka mladima je jasna: uspjeh ne dolazi preko noći, ali trud, upornost i vjera u sebe uvijek pronađu put do cilja.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: Hrvatski streljački savez, Filip Klen, privatna arhiva