Talijanska vojska inicirala je 1972. godine razvoj izvidničko-jurišnog helikoptera. U to vrijeme i vojska tadašnje SR Njemačke pokrenula je sličan program. No kako je Njemačka bila u zaostatku nekoliko godina, a potrebe su bile gotovo identične, odlučila je pridružiti se talijanskom programu.

 

Nositelji razvoja trebali su biti talijanska tvrtka Agusta i njemački MBB (Messerschmitt-Bölkow-Blohm). Nakon što su usuglašeni zahtjevi dviju vojski, Agusta je 1978. započela projektiranje. Međutim, neposredno potom, Njemačka je zaključila kako ipak neće sudjelovati u projektu jer je željela pravi jurišni helikopter te se okrenula Francuskoj. Francuska vojska u to vrijeme u naoružanju nije imala jurišni helikopter, već helikoptere Gazelle domaće tvrtke Aérospatiale. Njih je u početku naoružala vođenim protutenkovskim projektilima AS.11 i AS.12, a potom i HOT (Haut subsonique Optiquement Téléguidé Tiré d’un Tube). Iako je bila mala, brza i okretna, Gazelle nije imala nikakvu oklopnu zaštitu, a nosivost joj je bila vrlo mala. Francuska nije željela kupiti američki helikopter pa joj je jedini izlaz bio razvoj vlastitog. I, ako je moguće, da nađe partnera s kojim će podijeliti troškove razvoja. SR Njemačkoj također je trebao jurišni helikopter, ali vlastite kapacitete za razvoj i proizvodnju nije imala. Tako su dvije susjedne zemlje bile idealni partneri.

Samostalno – jeftinije?

Razvoj helikoptera koji će poslije dobiti zvučno ime Tiger započeo je 1984. S francuske strane vodila ga je tvrtka Aérospatiale, a s njemačke MBB. Program je trebao biti isplativ i bez izvoza u treće zemlje jer su Francuska i Njemačka namjeravale kupiti ukupno 427 primjeraka. Njemačka je trebala 212 primjeraka izvedenice PAH-2 (Panzerabwehrhubschrauber), u prijevodu: protuoklopni helikopter. Francuska narudžba trebala se odnositi na 75 letjelica u inačici HAP (Hélicoptère d’Appui Protection), odnosno helikopter za eskort i potporu; te 140 u inačici HAC (Hélicoptère Anti Char), u prijevodu: protutenkovski helikopter.

Kao i mnogi drugi paneuropski obrambeni projekti, i Tiger je imao probleme. Program je privremeno prekinut 1986. zbog rapidnog rasta troškova, što je bila posljedica prevelikih razlika u zahtjevima kupaca. Štoviše, neki izračuni su navodno pokazali da bi troškovi razvoja za Francusku bili jednaki ili čak manji da je sama razvijala helikopter. Čak je objavljeno da će Njemačka, zbog uštede, na kraju kupiti američki AH-64 Apache. No, zahvaljujući i političkim odlukama, program je nakon rezanja troškova krajem 1987. ponovno pokrenut. Obje su vojske morale pristati na kompromise. Tako je razvoj svih elektroničkih sustava dodijeljen isključivo francuskoj tvrtki Thomson-CSF. To se nije nimalo svidjelo njemačkim konkurentima.

U međuvremenu je tvrtka MBB postala sastavni dio nove njemačke tvrtke Deutsche AeroSpace AG (DASA). Potom je 1992. godine, kao i u nizu drugih primjera, formirana nova paneuropska tvrtka: helikopterski odjeli Aérospatialea i DASA-e postali su dio konzorcija Eurocopter S.A. Od siječnja 2014. to je Airbus Helicopters.

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine i općeg rezanja vojnih troškova u Europi, program je ponovno zapao u krizu. No politika je opet odlučila da će biti nastavljen usprkos novom rastu troškova. Razvoj se otegnuo preko svake razumne mjere pa je prvi serijski primjerak predstavljen tek 2002. U ograničenu operativnu uporabu prvi su Tigeri uvedeni tek 2005. godine.

Iz tko zna kojeg razloga, projektanti su vezano uz Tiger odlučili da je bolje da pilot sjedi na prednjem sjedalu, a ciljač na stražnjem. Kupolu s elektrooptičkim motrilačko-ciljničkim sustavom nisu postavili, kako je uobičajeno, u nos letjelice. Stavili su je iznad kabine, što je ipak olakšalo ugradnju topa od 30 mm u nos.

Jedna je od prednosti Tigera to što se lako može prilagoditi širokom spektru naoružanja. Prilagođen je za nošenje četiriju različitih protuoklopnih vođenih projektila i dvaju projektila zrak-zrak. Međutim, operativna uporaba Tigera pokazala se poprilično zahtjevnom. Održavanje je složeno i skupo. Tako je prema nekim izvorima 27 njemačkih Tigera tijekom 2016. godine imalo borbenu spremnost od samo 44 posto. S druge strane, Tigeri su tijekom djelovanja u Afganistanu 2012. i 2013. imali izvanrednu borbenu spremnost od 90 posto.

Tiger je još u ponudi pa se broj kupaca možda i poveća. Za sada je više nego skroman. Uz Njemačku i Francusku, jedini su strani korisnici Španjolska i Australija. Bolje rečeno, Australija će to biti još kratko. Tiger je bio prvi pravi jurišni helikopter australske vojske. Međutim, ukupno gledajući, vojska nije bila zadovoljna. Sad je letjelica u postupku umirovljenja, a umjesto nje naručen je provjereni američki AH-64E Apache Guardian. Prema publikaciji World Air Force 2025, Australija ima 22 Tigera, Francuska 68, Njemačka 54, a Španjolska 17.

Uspješan čarobnjak

Tijekom 1980-ih započeo je razvoj još jednog europskog helikoptera – Merlina. Njemu su se posvetile druge dvije velike europske članice NATO-a – Italija i Ujedinjena Kraljevina. Bio je to zajednički projekt tvrtki Westland Helicopters (UK) i Agusta (Italija). Službena oznaka višenamjenskog srednjeg helikoptera je AW101, dok je Merlin više promotivno ime koje je s vremenom postalo i službeno u nekim zrakoplovstvima. Primarno je projektiran za potrebe britanske i talijanske mornarice. No dvije su tvrtke otpočetka izjavljivale da se nadaju da će njihov helikopter postati novi izbor: ako ne svih, a onda barem većine europskih ratnih zrakoplovstava i ratnih mornarica. To se ostvarilo tek djelomice. Prve isporuke za Italiju i UK počele su krajem 1990-ih.

Zanimljivo je da je Britanska kopnena vojska prvotno naručila 22 Merlina i da ih je operativno rabila u prvom desetljeću XXI. stoljeća. Nekoliko ih je poslala i u Afganistan. Kako bi ih učinila što otpornijim na paljbu vatrenog oružja, dobili su oklop od kevlara. No, Britanska kopnena vojska zaključila je 2012. godine da joj Merlini ne odgovaraju te da će ih prepustiti britanskoj Kraljevskoj ratnoj mornarici kako bi ih rabila za specijalne operacije. Umjesto Merlina, KoV je odabrao američki CH-47 Chinook.

Ovisno o izvedenici i inačici, cijena jednog AW101 kreće se oko trideset milijuna eura. Usprkos tomu, jako se dobro prodaje. Uz Ujedinjenu Kraljevinu i Italiju, za sada je prodan u deset zemalja. Nakon različitih udruživanja i preuzimanja, danas je u ponudi talijanskog konglomerata Leonardo. U Japanu se izrađuje po licenciji. World Air Force 2025 spominje da su u vojnoj operativnoj uporabi zasad 153, a 34 čekaju isporuku.

Merlin je velik i težak helikopter. Masa praznog je čak 10 500 kg. Za usporedbu, masa praznog helikoptera Mi-171Sh, koji koristi Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, iznosi 7900 kg. Najveća poletna masa AW101 je 15 600 kg. U teretni prostor stane do 30 vojnika ili 12 ranjenika na nosilima ili teret najveće mase 3050 kg. Merlin može podvješeno pod trupom podići teret mase 5520 kg. Osnovica pogona tri su turbovratilna motora Rolls-Royce Turbomeca RTM322-01, pojedinačne snage 1522 kW (2041 KS). Najveća brzina je 296 km/h, a zanimljivost je da je tijekom letnih testiranja dostignuto i 309 km/h. Standardna je brzina krstarenja 277 km/h, a najekonomičnija 160 km/h i pri njoj helikopter može ostati u zraku šest sati i pedeset minuta. Najveći je dolet 1363 km, ali s tri motora, ako se jedan isključi, povećava se na 1500 km.

Glavni u klasi

NH90 razvijan je kao višenamjenski transportni helikopter koji je trebao postati glavna letjelica te klase u europskim članicama NATO saveza. I u tome je zamalo uspio. Počeci projekta sežu u 1985. godinu, kad su Francuska, Italija, Nizozemska, SR Njemačka te Ujedinjena Kraljevina zaključile da im treba srednji transportni helikopter koji će poslužiti kao osnova za mnogobrojne izvedenice. U već uobičajenom postupku, za razvoj i proizvodnju formiran je u ožujku 1992. još jedan europski konzorcij: NHIndustries (NHI). Činio ga je Eurocopter (danas Airbus Helicopters), Agusta (danas Leonardo) i Stork Fokker Aerospace (danas GKN Fokker Aerospace). Konzorcij je 1. rujna 1992. godine s NATO-ovom agencijom NAHEMA (NATO Helicopter Management Agency) potpisao ugovor za razvoj i projektiranje. Kako se Ujedinjena Kraljevina povukla iz projekta još 1987., NAHEMA je zastupala Njemačku, Francusku, Italiju i Nizozemsku. U lipnju 2001. pridružio se i Portugal. Prvi prototip prvi je put poletio 18. prosinca 1995. godine. NH90 izvorno je razvijen u dvije izvedenice. Obična transportna dobila je oznaku TTH (Tactical Transport Helicopter), a mornarička NFH (NATO Frigate Helicopter). Prve isporuke počele su 2006. godine.

NH90 vrlo je moderan (i skup) helikopter odličnih letnih odlika. Ovisno o izvedenici i inačici, nabavna cijena mu se kreće između 35 i 40 milijuna eura. Još su veća stavka operativni troškovi. Novozelandski mediji objavili su 2017. godine da sat naleta NH90 stoji 1182 dolara. To je još jako dobro jer su švedski mediji 2018. tvrdili da jedan sat leta izvedenice NH90 HCV (High Cabin Version) stoji 242 tisuće kruna, odnosno nevjerojatnih 23 870 dolara. Stoga ne čudi da je Ministarstvo obrane Belgije objavilo 2020. da će smanjiti broj sati naleta NH90 za 40 % jer se cijena naleta po satu popela na još uvijek jako velikih 12 000 eura. Razumljivo je stoga i što su neki operateri odlučili otpisati NH90. Ministarstvo obrane Norveške objavilo je u veljači 2022. da odustaje od ugovora za kupnju NH90. Kao službene razloge navelo je kašnjenje u isporukama te povećanje troškova.

Znatno veću pažnju svjetske javnosti privukla je odluka Ministarstva obrane Australije da se riješi svojih MRH-90 Taipana. Sve bi vjerojatno prošlo nezamijećeno, barem izvan Australije, da Ukrajina početkom 2024. nije tražila Canberru da joj isporuči helikoptere koje je otpisala. Ukrajinu nije zabrinula činjenica da su Taipani imali brojne nesreće. Prva se dogodila 20. travnja 2010., kad su otkazala oba motora. Usprkos tomu, posada je uspjela prizemljiti helikopter. NHIndustries za nesreću je okrivio Australiju jer nije instalirala novi softver. Druga nesreća dogodila se 23. ožujka 2023. Razlog – otkazivanje motora. Helikopter je pao u ocean, ali srećom svih je deset članova posade i putnika preživjelo. Treća nesreća dogodila se 28. srpnja te godine. Helikopter je pao u more, pri čemu su poginula sva četiri člana posade. Nakon toga svi su Taipani prizemljeni i potom otpisani.

Ukrajinu to nije zabrinulo jer bi joj 38 primjeraka MHR-90 jako dobro došlo. Onda se saznalo da je Australija već razmontirala sve helikoptere te da će trupove zakopati: zamjena za MRH-90 bit će UH-60M Black Hawk. No, bez obzira na probleme, NH90 postigao je dobru prodaju. Trenutačno ih je u operativnoj uporabi 425 u 12 zemalja, a od NHIndustriesa naručeno je još 85.

---

Prijevoz američkog predsjednika

Merlin je trebao biti i prijevozno sredstvo američkog predsjednika. Odabrana je inačica VH-71 Kestrel, koja je dolazila iz hala američke tvrtke Lockheed Martin. Kestrel je prilagođen predsjedničkim potrebama, a za tu je namjenu odabran u siječnju 2005. Međutim, dio američke javnosti nije mogao prihvatiti da će se njihov predsjednik voziti u britanskom helikopteru. Počelo je lobiranje koje je na kraju dovelo do otkazivanja projekta makar je Lockheed Martin isporučio devet helikoptera, a Ministarstvo obrane već potrošilo 4,4 milijarde dolara. Helikopteri su prodani Kanadi (u kojoj su služili kao izvor pričuvnih dijelova), a američki predsjednik i dalje se vozio u prastarom VH-3D koji je nastao na osnovama Sikorsky SH-3 Sea Kinga, razvijenog 1950-ih. Prošle godine konačno ga je naslijedio VH-92A tvrtke Sikorsky, odnosno Lockheed Martin.

---

TEKST: Mario Galić