Snajperisti i njihova smrtonosna djelovanja česta su i zanimljiva tema ne samo u vojnopovijesnim publikacijama, nego i u popularnoj kulturi. U novom podlistku predstavljamo razvoj snajperskih pušaka do Prvog svjetskog rata, a počinjemo sa samim korijenima snajperizma koji sežu do kraja XVIII. stoljeća

Razumijevanje moderne vojne terminologije i doktrine preciznog gađanja nemoguće je bez uvida u lingvističku, tehnološku i sociološku povijest pojma snajperist. Iako taj termin danas vežemo uz visokoobučenog vojnog specijalista opremljenog sofisticiranom tehnologijom, podrijetlo je povezano s britanskom kolonijalnom poviješću na Indijskom potkontinentu. Tijekom 1770-ih godina, jedan od omiljenih lovačkih ciljeva tamošnjih britanskih vojnika bile su šljuke (eng. snipe, lat. Gallinago gallinago). Ta mala ptica močvarica bila je vrhunski lovački izazov. Poznata je po perju koje se savršeno stapa s okolišem močvare, iznimno razvijenim osjetilima i opreznoj naravi. Prilikom polijetanja, šljuka izvodi nagli, nepredvidiv cik-cak manevar, penjući se velikom brzinom. Za lovca naoružanog tadašnjom glatkocijevnom puškom na kremen (flintlock), pogoditi takvu metu u letu graničilo je s nemogućim. Zbog zadrške pri opaljenju, strijelac je morao predvidjeti putanju ptice kontinuirano prateći njezin let.

Rijetki pojedinci koji su tada uspjeli ovladati vještinom gađanja šljuke u letu počeli su se nazivati snipers. Termin je stoga izvorno označavao ne samo mehaničku preciznost, već i psihološke karakteristike: strpljenje, vještinu prikradanja i sposobnost instinktivnog, brzog reagiranja na nepredvidive mete. Prvi zabilježeni spomen glagola to snipe u kontekstu lova datira iz pisama britanskih vojnika s početka 1770-ih. Prvi zabilježeni slučaj korištenja glagola u značenju pucanja na ljude iz skrivenog položaja pojavljuje se 1773., ponovno u korespondenciji vojnika u Indiji. Onda je bila vidljiva jasna, mračna paralela: neprijatelj, baš kao i šljuka, bio je meta koju je trebalo vrebati, prikradati joj se i eliminirati preciznim hicem, često s velike udaljenosti.

Revolucija u balistici

Unatoč ranoj pojavi u kolokvijalnom govoru vojnika, izraz nije odmah ušao u službenu vojnu nomenklaturu. Tijekom XVIII. i većeg dijela XIX. stoljeća, vojske su koristile druge termine koji su odražavali specifičnu doktrinu ili podrijetlo postrojbi. Sharpshooter (oštrostrijelac), termin koji se pojavio u britanskom tisku oko 1801., bio je doslovni prijevod njemačke riječi Scharfschütze. Riječi Scharf (oštar/precizan) i Schütze (strijelac) označavale su vojnika sposobnog za precizno, individualno djelovanje, za razliku od pripadnika linijskog pješaštva koje je djelovalo masovnom, nepreciznom paljbom u formaciji. Drugi česti termin bio je Marksman, koji je označavao stupanj vještine i često se koristio za vojnike koji su zadovoljili određene standarde na strelištu, te Skirmisher (laki pješak), što je bio taktički termin za lako pješaštvo koje se kretalo ispred glavnih linija ometajući neprijatelja. Iako su laki pješaci morali biti dobri strijelci, njihova primarna uloga bila je zaštita formacije, a ne nužno eliminacija pojedinaca. Tek je Prvi svjetski rat ustalio termin snajperist u vojnom ustroju, potiskujući tradicionalne nazive i definirajući specifičnu ulogu koja kombinira izviđanje i preciznu paljbu.

Da bi se u potpunosti razumjela taktička uloga ranih snajperista te evolucija njihove uloge i sposobnosti, nužno je analizirati ograničenja i prednosti oružja koje su koristili, jer je povijest snajperizma ujedno i dio povijesti inženjerstva. Osamnaesto stoljeće bilo je bojno polje dviju suprotstavljenih filozofija vatrenog oružja: glatke cijevi i užljebljene cijevi. Standardno oružje većine europskih vojski, poput legendarne britanske muskete Brown Bess, imalo je glatku cijev. Takva oružja bila su neprecizna, jer kugla ispaljena iz takve cijevi nije imala stabilizaciju. Naime, zbog nesavršenosti u lijevanju kugle i nužnog zazora između kugle i stijenke cijevi (kako bi se omogućilo punjenje), projektil bi se prilikom opaljenja odbijao unutar cijevi prije izlaska. To je rezultiralo potpuno nepredvidivom putanjom čim bi zrno napustilo cijev. Na udaljenosti od stotinu metara, pogoditi čovjeka bila je više stvar sreće nego vještine, zbog čega se taktika oslanjala na masovne plotune – zid olova bačen prema neprijatelju u nadi da će statistika odraditi svoje.

Revoluciju u balistici donijela je užljebljena puška. Spiralni žljebovi urezani u unutrašnjost cijevi hvatali su projektil i davali mu rotaciju oko uzdužne osi. Ta rotacija stvara žiroskopski efekt koji stabilizira zrno u letu, drastično smanjujući utjecaj otpora zraka i bočnih vjetrova na putanju. Međutim, rano užljebljenje imalo je svoju visoku cijenu u vidu vremena punjenja. Da bi žljebovi zahvatili olovnu kuglu, ona je morala biti gotovo istog promjera kao i cijev, često omotana u komad tkanine ili kože radi boljeg brtvljenja. Nabijanje takvog projektila kroz cijelu dužinu cijevi zahtijevalo je znatnu fizičku snagu i vrijeme, ponekad i upotrebu malja. Dok je vojnik s musketom mogao ispaliti tri-četiri hica u minuti, strijelac s puškom mogao je ispaliti jedva jedan. Dodatno, crni barut stvarao je mnogo čađe koja bi se nakupljala u žljebovima, čineći svako sljedeće punjenje težim, sve dok se oružje ne bi očistilo.

“Ciljajte epolete“!

Unatoč sporosti, preciznost puške prepoznata je u specifičnim kulturama. U njemačkim zemljama, lovci i šumari (jägers) koristili su kratke, robusne puške velikog kalibra za lov. Kad su novačeni u vojsku, donijeli su sa sobom i oružje i taktiku pucanja iz zaklona. U Sjevernoj Americi, njemački doseljenici modificirali su Jäger pušku, produživši cijev i smanjivši kalibar kako bi štedjeli olovo i barut. Tako je nastala slavna puška Kentucky (ili Pennsylvania). Duga cijev, često više od 40 inča, omogućavala je potpunije izgaranje baruta i pružala dulju ciljničku crtu, što je dodatno povećavalo preciznost. Te puške postale su oružje američkih pionira, ljudi kojima je preživljavanje ovisilo o tome da jednim hicem obore divljač ili neprijatelja.

Američki rat za neovisnost (1775. – 1783.) bio je prvi veliki sukob u kojem je sudar dviju doktrina – masovne paljbe protiv preciznog strijelca – došao do punog izražaja. Britanska vojska, uvježbana za otvorene bitke na europskim poljima, suočila se s neprijateljem koji je koristio asimetričnu taktiku. Američki pukovnik Daniel Morgan (1736. – 1802.), zapovjednik postrojbe Provisional Rifle Corps (Privremeni streljački korpus), shvaćao je da njegovi ljudi naoružani sporopunećim puškama bez bajuneta ne mogu izdržati juriš. Stoga je razvio taktiku koja je naglašavala njihove prednosti. U Bitki kod Cowpensa 1781., Morgan je postavio svoje strijelce na prvu crtu s brutalnom zapovijedi: “Ciljajte epolete“, dakle, časnike. Cilj je bio obezglaviti britanske postrojbe eliminacijom zapovjednog kadra.

Jedan od najpoznatijih primjera individualnog snajperskog djelovanja dogodio se tijekom Bitke kod Saratoge 1777. Timothy Murphy (oko 1751. – oko 1818.), pripadnik Morganovih strijelaca, s udaljenosti procijenjene na 300 jardi (oko 270 metara) ustrijelio je britanskog generala Simona Frasera (r. 1729.). Zapovjednikova smrt izazvala je paniku i slom britanskog napada. Taj događaj ilustrira strateški potencijal snajperista, ali i tadašnji moralni otpor: ubijanje časnika iz zasjede smatralo se nečasnim kršenjem pravila ratovanja, a britanski časnici su s prezirom gledali na američke ubojice.

Pogodak bez sreće

Poučeni američkim iskustvom, Britanci su 1800. godine formirali Experimental Corps of Riflemen (Eksperimentalni korpus strijelaca), kasniju slavnu 95. pukovniju (95^th Rifles). Za njih je puškar Ezekiel Baker (1758. – 1836.) dizajnirao novu pušku koja je kombinirala preciznost i vojnu praktičnost. Baker Rifle imala je kraću cijev od musketa, sedam pravokutnih žljebova i kalibar od .625 (15,8 mm). Vojnici naoružani tom puškom nosili su zelene odore (green jackets) zbog kamuflaže, što je jedan od prvih primjera vojne taktike prikrivanja u britanskoj vojsci. Njihova uloga nije bila stajanje na borbenoj crti, već djelovanje u parovima i korištenje terena. Dotad najslavniji trenutak britanskih strijelaca dogodio se 1809. tijekom Napoleonskih ratova. Tijekom Bitke kod Cacabelosa u sjeverozapadnoj Španjolskoj, irski strijelac Thomas Plunket (1785. – 1839.) izveo je pothvat koji je ušao u legendu. Vidjevši mladog francuskog generala Augustea Colbert-Chabanaisa (1777. – 1809.), Plunket je zauzeo ležeći položaj na leđima radi stabilnosti i s udaljenosti procijenjene između 300 i 400 metara pogodio časnika u glavu. Kako bi dokazao da nije riječ o sreći, ponovno je napunio pušku i nemilosrdno ustrijelio generalova pobočnika.

Sredina XIX. stoljeća donijela je ujedinjenje tehnologija koje je omogućilo nastanak modernog snajperizma: Minié zrno, heksagonalno bušenje cijevi i optički ciljnik. Najveći problem užljebljenih pušaka – sporo punjenje – riješio je 1849. godine francuski satnik Claude-Étienne Minié (1804. – 1879.). Konstruirao je konično olovno zrno manje od promjera cijevi, s ključnom značajkom: šupljom bazom. Prilikom opaljenja, pritisak barutnih plinova širio je bazu zrna, utiskujući olovo u žljebove i stvarajući savršeno brtvljenje. Rezultat je bio dramatičan: standardna pješačka puška dobila je efektivni domet od 500 jardi (457 m), a smrtonosna je bila i na 1000 (914 m). Dok je zrno Minié bilo namijenjeno za masovno korištenje, Englez Joseph Whitworth (1803. – 1887.) 1850-ih konstruirao je oružje za elitu. Umjesto urezivanja žljebova, strojarski je obradio cijelu cijev u heksagonalni profil koji se spiralno uvijao. Na testiranjima 1857. godine, Whitworthova puška pogodila je metu na 1800 metara (2000 jardi), dok je standardna puška Enfield bila potpuno neprecizna.

Prva teleskopska optika

Sve do 1850-ih godina, ciljanje se oslanjalo na mehaničke ciljnike i oštro oko. Onda su Amerikanac William Malcolm (1823. – 1890.) i britanski pukovnik David Davidson (1811. – 1900.) razvili prva teleskopska optička pomagala za puške. Njihovi ciljnici davali su povećanje koje je omogućilo strijelcima da jasno identificiraju metu na udaljenostima na kojima je golo oko vidjelo samo mrlju. Iako su rani modeli bili osjetljivi i imali usko vidno polje, prvi su put omogućili preciznu kiruršku paljbu. Američki građanski rat (1861. – 1865.) bio je poligon na kojem su se sve te tehnologije susrele. To je bio prvi sukob u kojem su organizirane snajperske postrojbe igrale sustavnu ulogu. Brigadir Hiram Berdan (1824. – 1893.) uvjerio je vladu Unije da formira pukovnije U. S. Sharpshooters, postavljajući rigorozne kriterije za kandidate: deset hitaca u krug od deset inča na 200 jardi. Ti vojnici, odjeveni u zeleno, koristili su napredne Sharps puške s punjenjem straga.

S druge strane, Konfederacija je koristila uvezene puške Whit-worth, dodjeljujući ih najboljim strijelcima za eliminaciju topničkih posada i visokih časnika. Zvuk Whitworth zrna – oštar zvižduk – izazivao je jezu među vojnicima Unije. Najpoznatija žrtva bio je general Unije John Sedgwick (r. 1813.), koji je ubijen 1864. kod Spotsylvanije s udaljenosti od oko 900 metara, neposredno nakon što je izjavio da neprijatelj ne bi mogao pogoditi ni slona. Taj događaj imao je razoran psihološki učinak, dnevnici vojnika otkrivaju duboku traumu uzrokovanu strahom od nevidljivog strijelca, koji je paralizirao linije opskrbe i prisiljavao vojnike da žive u rovovima. Snajperska vatra doživljavala se kao osobna i nepoštena, za razliku od neselektivnog topništva.

Kraj XIX. stoljeća donio je bezdimni barut, koji je uklonio oblak dima nakon pucnja, omogućujući strijelcu veću prikrivenost. Prvi (1880.-1881.) i Drugi burski rat (1899.-1902.) pokazali su što se događa kad se moderna tehnologija spoji s gerilskom taktikom. Buri, naoružani njemačkim puškama Mauser koje su koristile bezdimni barut, pogađali su britanske vojnike pucajući s 1000 metara iz dobro ukopanih položaja. Britanska vojska, uvježbavana za plotunsku paljbu, bila je bespomoćna. Kao odgovor, Simon Fraser, XIV. Lord Lovat (1871. – 1933.), ustrojio je Lovat Scouts, postrojbu škotskih gorštaka koji su uveli Ghillie – odijelo za maskiranje te uporabu teleskopa za izviđanje.

Luda minuta

Uoči Prvog svjetskog rata, situacija je bila raznolika. Britanska vojska reformirala je obuku kroz vježbu Luda minuta (Mad Minute), fokusirajući se na brzinu i volumen paljbe. Na udaljenosti 300 jardi (približno 270 metara), trebalo je ispaliti i pogoditi kvadratnu metu dimenzija 48 inča (oko 1,2 metra) u točno 60 sekundi i to najmanje 15 puta. Nasuprot tome, Njemačka je usavršavala optiku. Zahvaljujući industriji (Zeiss, Goerz) i lovačkoj tradiciji, Njemačka je do 1914. opremila 20 000 pušaka optičkim ciljnicima, ulazeći u rat s jasnom doktrinom uporabe snajperista za dominaciju tzv. ničijom zemljom. S britanske strane, otpor prema snajperizmu kao prljavom ratovanju i dalje je postojao, te su tek pojedinci poput bojnika Hesketha Hesketh-Pricharda (1876. – 1922.) uspjeli, nakon teških gubitaka u rovovima 1915. godine, ishoditi odobrenje vrhovnog zapovjedništva za osnivanje škola za snajperizam.

Zaključno, povijest snajperizma do 1914. priča je o transformaciji vještine s margine u centar vojne doktrine. Počevši kao lovačka razbibriga u indijskim močvarama, koncept je evoluirao kroz desetljeća i stoljeća sukoba i tehnoloških inovacija. Tehnološki napredak – od žljebljenja i Minié zrna do precizne optike i bezdimnog baruta – bio je nužan preduvjet, ali ne i dovoljan. Bila je potrebna promjena u mentalitetu, napuštanje aristokratskog koncepta rata kao džentlmentskog dvoboja i prihvaćanje hladne, proračunate učinkovitosti. Do kolovoza 1914., snajperist više nije bio samo lovac u odori, već važan dio vojnog stroja, spreman postati gospodar ničije zemlje u nadolazećem sukobu.

TEKST: Ivan Galović