Konjanici središnje Azije IV. dio

Džingis-kanova pustoš

Nakon stvaranja velikog Mongolskog Carstva u njegovu je sastavu bila gotovo cijela središnja Azija, ali demografska joj je struktura bila radikalno promijenjena. Gotovo sva naselja, bez obzira na to je li bila riječ o selima ili većim gradovima, koja su se usudila suprotstaviti mongolskim osvajačima, bila su iz temelja razorena, a njihovo stanovništvo pobijeno…

Nakon što je Džingis-kan učvrstio svoju vladavinu nad Mongolima i uspostavio vojnu organizaciju (vidi Podlistak, HV br. 470), prva je na udaru osvajača bila sjeverna Kina i tangutska država Hsi-Hsio. Ona se predala praktično bez otpora zbog čega je pošteđena od razaranja. Kinezima nije pomogao ni veliki Kineski zid. Navodno je jedan od prolaza otvoren izdajom, a prema drugim izvorima, Džingis-kanove snage jednostavno su ga zaobišle. Mongoli su nakon prodora u Kinu razbili pogranične snage, ali pri napadu na utvrđene gradove nisu imali uspjeha. Međutim, Džingis-kan i njegovi zapovjednici tom su prilikom naučili izrađivati i koristiti sredstva za opsadu pa je invazija 1214. bila znatno uspješnija, a iduće je godine osvojen Peking koji je potpuno razoren i opustošen. U tom je pohodu opljačkano i uništeno oko 90 gradova te je pobijeno gotovo sveukupno stanovništvo.

Bitka Mongola i Kineza, ilustracija iz povijesnih kronika Rašida al-Din Hamadanija (Wikipedia)

Sredstva za opsadu

Tvrđavno su ratovanje Mongoli prihvatili od Kineza, a poslije su u njemu nadmašili većinu azijskih i europskih naroda. Napadali su tvrđave brojnim i raznovrsnim sredstvima. Postavljali su ih i dovlačili pod bedeme zarobljenici iz prethodnih sukoba koji su pritom masovno stradavali. Osim uporabe spomenutih sredstava, Mongoli su znali lukavstvima ili glađu prisiliti garnizone pod opsadom na predaju. Njima se pripisuje i prva uporaba biološkog oružja jer su, navodno, prilikom opsade gradova u njih ubacivali tijela preminulih od zaraznih bolesti. Iako to nikad nije pouzdano potvrđeno, moguće je da ima stvarno uporište. Prema pisanim izvorima iz 1346., Tatari, narod blizak Mongolima koji je dugo bio u sastavu Mongolskog Carstva, za vrijeme opsade luke Kaffe (današnja Feodosija) na jugoistočnoj obali Krima, katapultirali su preko gradskih zidina tijela preminulih od kuge. Rezultat je bilo širenje te bolesti oko grada, a nakon toga i cijelom Europom.

Goleme vojske

Još nisu bile završene borbe u sjevernim kineskim provincijama, a Džingis-kan se usmjerio prema jugozapadu s ciljem osvajanja Horezma. Prilikom osvajačkih operacija nije želio izložiti lijevi bok svojih snaga, potom pozadinu i komunikacijske smjerove, mogućem napadu iz smjera Karakitajskog Carstva. Stoga je prije napada na Horezm, 1218. započeo kampanju na Karakitajsko Carstvo. S obzirom na to da je unutarnje stanje u toj državi bilo vrlo nestabilno zbog sukoba među dinastijama, Mongoli su je relativno malim snagama (ukupno oko 20 000 ljudi) pokorili za nepunu godinu dana. Put za osvajanje Horezma bio je otvoren, ali njegov se vladar Muhamed Ala ad-Din nije namjeravao predati bez borbe pa je mobilizirao iznimno veliku vojsku od oko 200 000 boraca. Međutim, napravio je katastrofalnu pogrešku rasporedivši velike snage u kordonski defenzivni postroj uz rijeku Sir-Darju. Postroj je bio svuda podjednako slab, nedovoljno pokretan i ograničen samo na obrambena djelovanja što je omogućilo dvostruko slabijim Džingis-kanovim snagama da u potpunosti preuzmu stratešku inicijativu. Pritom je do punog la njihova visoka pokretljivost i sposobnost manevriranja u bitki.

Pogreška Muhameda Ala ad-Dina

Mongoli su vješto izvedenim okruženjem uništili veći dio Muhamedove vojske. Nakon toga se Džingis-kan s četiri tumena iznenada našao pred Buharom u pozadini ostataka tih snaga. Demoralizirani je Muhamed prepustio Buharu njezinoj sudbini, a nakon što je garnizon od oko 30 000 boraca popustio pod snažnim napadima Mongola, uslijedio je nezapamćen pokolj i uništavanje. Buhara je doslovno sravnjena sa zemljom, a jednaka je sudbina pogodila i većinu ostalih gradova Horezma. Vrlo je brzo osvojen Samarkand, glavno uporište države, a završio je jednako kao Buhara. Nakon Samarkanda na red su došli gradovi Herat, Tus i Nišapur. Muhamed Ala ad-Din pobjegao je na mali otok u Kaspijskom jezeru, a borbu je nastavio njegov sin Džalal ad-Din Mingburnu. Sukobi su nastavljeni 1221. na području Pandžaba i na Indu gdje su slomljeni ostaci Džalalove vojske. U međuvremenu je Džingis-kan 1220. osvojio grad Karakorum (u današnjoj zapadnoj Mongoliji), koji postaje sjedište njegove države i glavna baza za nove napade na jug Kine.

Radikalne promjene

Nakon stvaranja velikog Mongolskog Carstva gotovo je cijela središnja Azija bila u njegovu sastavu, ali demografska joj je struktura bila radikalno promijenjena. Gotovo sva naselja, bez obzira na to je li bila riječ o selima ili većim gradovima, koja su se usudila suprotstaviti mongolskim osvajačima, bila su do temelja razorena, a stanovništvo pobijeno. Ionako slabo naseljena središnja Azija postala je doslovno pustoš bez ljudi. Velike, dobro uređene države kao Horezm, Karakitaj i Hsi-Hsio potpuno su nestale, a brojni narodi koji su ih naseljavali stopili su se s mongolskim plemenima. Smrću Džingis-kana započinje postupno propadanje Mongolskog Carstva i njegova podjela na kanate. Prostor središnje Azije podijeljen je između Zlatne Horde na sjeveru, Čagatajskog (Džagatajskog) kanata na istoku (zahvaćao je prostor današnjeg Uzbekistana, Kirgistana, Tadžikistana i dijelom Kazahstana) i dinastijskog kanata Ikaj na jugu. Na prostoru današnje Kine ponovno se razvilo veliko carstvo na čelu s dinastijom Yuan.
Na prostoru kanata Čagataj, preciznije u Šahrisabzu nedaleko od Samarkanda, rođen je još jedan mongolski osvajač – Timur Lenk. Uspon je započeo slično Džingis-kanu, a isprva je bio vladar turciziranog mongolskog nomadskog plemena Barlasa. Predstavljao se kao izravan potomak Džingis-kana, iako je to vrlo malo vjerojatno. Imao je malo zajedničkog s Džingis-kanom, osim iznimne okrutnosti. Govorio je turkijskim jezikom i prihvatio je islam što je dalekosežno utjecalo na prostor središnje Azije.

Marinko OGOREC