Konjanici središnje Azije III. dio

Džingis-kan se pokazao kao iznimno dobar taktičar koristeći pokretljivost svoje vojske kao njezinu najveću prednost…

 

Sjeverno od tangutske države Hsi-Hsio i Ujgurskog Kanata nalazio se golem prostor današnje Mongolije i jugoistočnog Sibira. Naseljavala su ga brojna barbarska plemena Mongola, Merkita, Tuvana, Tatara, Kirgiza, Kereita i Taičuda. Njihovo ujedinjenje i ekspanzija počinju dolaskom na vlast Temudžina, poslije poznatijeg kao Džingis-kan, koji je, zahvaljujući inteligenciji i ratničkoj vještini, ali i krajnjoj beskrupuloznosti i okrutnosti, krajem XII. st. uspješno ujedinio dotad zaraćena mongolska plemena. Svaki sukob s nekim od plemena redovito je završavao Temudžinovom pobjedom, nakon čega je gotovo uvijek slijedilo pogubljenje svih protivničkih poglavara i ratničkih vođa. Ratnici prestrašeni takvim prizorima masovno su pristupali Temudžinovoj vojsci i stavljali se pod njegovo vodstvo. Na taj je način iz svake bitke Temudžinova vojska izlazila sve veća. Uslijedilo je 1206. veliko zasjedanje mongolskih kanova na rijeci Ononu kad je Temudžin proglašen Džingis-kanom (najvećim vođom) i postao vladar svih mongolskih plemena. Na Ononu počinje novo razdoblje u povijesti Mongola. Nekad razjedinjena i zaraćena plemena okupljena su oko jednog apsolutnog vladara koji vlada nemilosrdno i s velikim ambicijama.

Džingis-kan je 1215. zauzeo i Peking, što je prikazano u izdanju povijesnih kronika Perzijanca Rašida al-Din Hamadanija nastalom početkom XIV. stoljeća (Bibliothèque Nationale de France via Wikipedia)

Dekadski sustav

Novi je vladar prvo reorganizirao svoju vojsku koju je uglavnom činilo konjaništvo, uvođenjem postrojbi razne veličine pod zapovjedništvom lokalnih vođa, redovito ratnika koji su u borbama dokazali osobine zapovjednika. Postrojbe su bile organizirane po dekadskom sustavu od 10 do 10 000 vojnika (ta se postrojba nazivala tumen). Osnovnu je borbenu formaciju činilo pet jagnusa, postrojbi od 100 ratnika. Od pet jagnusa, tri je činilo lako konjaništvo, a dva teško. Potrebno je naglasiti kako je u početku cijelo mongolsko konjaništvo bilo isključivo lako i brzo pokretno. Svaki je ratnik redovito imao pet-šest konja, ali su zabilježeni i slučajevi s 10 do 18 konja. Konjaništvo je stoga u razmjerno kratkom vremenu moglo prevaljivati velike udaljenosti. Zabilježeno je da su na pojedinim pohodima mogli prevaliti i do 160 km odjednom. Ratnici su bili bez oklopa, naoružani lukovima i strijelama kao osnovnim oružjem, kopljima i oružjem za blisku borbu, najčešće sjekirama, a znatno rjeđe mačevima. Međutim, kad su osvojili srednjoazijske zemlje i upoznali se sa sabljom, ona postaje općeprihvaćena. Svaki je ratnik imao obično dva-tri luka, a korištene su dvije vrste strijela – teške za gađanje na malim udaljenostima, ali znatno veće probojnosti, i lake za gađanje na većim udaljenostima. Lake su navodno imale domet vrlo sličan strijelama izbačenim iz velških dugih lukova koje su koristili engleski strijelci tog vremena. Osim navedenog oružja, Mongoli su često koristili lasa kojima su nastojali povući protivničke vojnike iz borbenog postroja i poslije ih izdvojeno ubiti.
   
Oblaci strijela

U pohodima na kineske provincije mongolski ratnici upoznaju se s osobnim oklopom. Džingis-kan vrlo brzo uočava prednosti oklopljenog konjaništva nakon čega ono postaje sastavni dio njegova borbenog postroja. Prilikom formiranja osnovnog borbenog postroja, dva čelna jagnusa činilo je oklopljeno konjaništvo, a iza njih nastupala su tri jagnusa lakog konjaništva. Bitku je redovito započinjalo lako konjaništvo ispaljujući na protivnika velike količine strijela, kruženjem u punom trku oko njegova borbenog postroja. Nakon prvog vala uslijedio bi odmah napad novog vala lakog konjaništva, što je protivniku onemogućivalo bilo kakav predah. Nakon što bi mongolski zapovjednik procijenio da je protivnik dovoljno izmoren, da mu je rastrojen borbeni postroj ili su mu naneseni ozbiljni gubici, u napad je slao teško konjaništvo koje je trebalo nanijeti odlučujući udar. Za razliku od lakog konjaništva koje je obično okruživalo protivnika i gađalo ga strijelama s određene udaljenosti, teško konjaništvo prelazilo je u frontalni udar. Činilo je to vrlo slično europskim oklopljenim vitezovima tog vremena, doslovno pregazivši izmorenog i obeshrabrenog protivnika, a pritom je koristilo koplja i oružja za blisku borbu.
   
Savjetovanje s vijećem

Džingis-kan se pokazao kao iznimno dobar taktičar koristeći pokretljivost svoje vojske kao njezinu najveću prednost, U pohodima se njegova vojska kretala u više kolona, međusobno prilično udaljenih, ali sa stalnim sustavom veze koju su činili brojni teklići s uvijek odmornim konjima. Osim toga, redovito je koristila dimne signale, kao i svjetlosnu signalizaciju na manjim udaljenostima. Iako je bio nesporan vladar i vrhovni autoritet, Džingis-kan nikad nije donosio konačnu odluku o ratnom pohodu bez savjetovanja s vrhovnim plemenskim vijećem kuriltaja. Nakon što bi donio odluku o ratu, kuriltaj je izrađivao plan ratnog pohoda s osnovnim strateškim pravcima, glavnim objektima napada i sl. Određivao je koliko ratnika mora ići u pohod, količinu hrane i konja te vrijeme pohoda. Pohodi su načelno uvijek počinjali u proljeće, s namjerom da završe do početka zime, odnosno prije nestanka hrane za konje. Kuriltaj je tako imao svojevrsnu ulogu glavnog stožera, davno prije nego što je uopće stvoren sustav linijsko-stožernog sustava vođenja i zapovijedanja.

Kanovi špijuni

Ispred kolona redovito su slane izvidničke ophodnje. Džingis-kan često je koristio poslane i ubačene špijune koji su ga puno prije pohoda izvješćivali o budućem protivniku. Oni su na ciljana područja dolazili obično pod maskom putujućih trgovaca ili hodočasnika. Osim obavještajne, često su provodili subverzivne i psihološke aktivnosti usmjerene na potkopavanje protivničkog borbenog morala i motivacije za borbu, najčešće širenjem destruktivnih glasina. Usto, lako su sklapali i razvrgavali savezništva pri čemu im vjerska osnovica, vrlo bitna u to vrijeme, uopće nije bila važna. U vrijeme Džingis-kana mongolska su plemena slijedila različite oblike šamanizma, a tek će poslije prihvatiti lamaizam kao prevladavajuću religiju.
   
Omiljena taktika

Kad bi se uočile protivničke snage, najčešće se nastojala primijeniti omiljena Džingis-kanova taktika – jedna od kolona obično bi nastavila pokret prema protivniku, dok bi se ostale rasporedile u zasjedu na taktički pogodnom zemljištu. Kolona koja bi došla u dodir s protivnikom odglumila bi iznenađenje, rastrojenost i započela naglo povlačenje, a protivnik bi bio uvučen u zasjedu i poražen. Sukobi s velikim i dobro organiziranim protivničkim snagama izbjegavani su pod svaku cijenu. Umjesto toga, nastojalo se prodrijeti u dubinu protivničkog teritorija što im je obično uspijevalo zahvaljujući iznimno visokoj pokretljivosti. Mongoli su grupirali veće snage tek prilikom opsade utvrđenih gradova ili kad su morali prihvatiti bitku s jakim protivnikom. Nakon što bi protivnik bio razbijen, njegovi su dijelovi gonjeni sve do potpunog uništenja. Osim lukavom taktikom ratovanja, Džingis-kan se svjesno služio okrutnostima kako bi ostvario psihološku prednost nad protivnikom. Njegova je vojska doslovno masakrirala sve živo što joj je stajalo na putu, a to je bilo dovoljno da se već na sam glas o dolasku mongolskih hordi proširi panika među stanovništvom i braniteljima gradova i naselja.

Marinko Ogorec