Sablja i pet redova

Brojno konjaništvo bilo je jedino koje je, brzim tempom kakav su imali arapski osvajači, moglo izvoditi operacije na dugim smjerovima borbenih djelovanja… Glavnu je operativnu snagu činilo lako konjaništvo…

Velike promjene u središnjoj Aziji počinju ekspanzijom Arapa od VII. pa do početka VIII. stoljeća. Nakon što je pod vodstvom Muhameda uspostavljeno jedinstvo Arabije i plemena koja su je naseljavala, energija se usmjerava na vanjsku ekspanziju. Ona započinje već tijekom vladavine Muhamedova nasljednika Abu Bakra koji je organizirao prve osvajačke pohode na Perziju, Siriju i Palestinu. U nizu brzih akcija osobito se istaknuo Abu Bakrov vojskovođa Halid ibn al-Valid koji je dobio nadimak Sablja Alahova. Taj je vojskovođa nastavio voditi arapsku vojsku te je nakon smrti Abu Bakra, pod vodstvom novog vladara Omara I., 20. kolovoza 636. potukao bizantsku vojsku u Bitki kod Yarmouka. (To je vjerojatno jedna od ključnih bitaka cijelog ranog srednjeg vijeka koja je u velikoj mjeri pridonijela dalekosežnim povijesnim procesima čije posljedice sežu i do današnjih dana.) Potom je uspješno osvojena Sirija i Palestina, a tijekom 639. i 640. slabo branjena Mezopotamija. Nakon odlučujuće Bitke kod Nahavanda 642., srušena je država Sasanida nakon čega cijela Perzija pada u ruke arapskih osvajača. Nakon te bitke više nije bilo organiziranog otpora i arapske snage ulaze u središnju Aziju te zauzimaju gotovo cijeli Horasan i Beludžistan. Za samo jedno desetljeće i s nekoliko desetaka tisuća ratnika osvojeno je golemo područje od Amu-Darje do Nila te od Armenskog gorja do Perzijskog zaljeva na jugu.

Oslabljeni Bizant i Perzija

Osim u političkom jedinstvu i vrlo čvrstoj ideološko-moralnoj motivaciji utemeljenoj na islamu kao novoj religiji te u arapskom ratničkom duhu, uzroke tako munjevitih uspjeha potrebno je potražiti i u slabosti protivnika. Bizant i Perzija bili su iscrpljeni dugogodišnjim međusobnim sukobima koji su završili tek 629., neposredno prije arapske ekspanzije. Njihove vojne snage nisu dosezale niti najmanje arapske ekspedicijske kontingente. Osim toga, Bizant je vodio borbe sa Slavenima na Balkanu i Langobardima u Italiji, dok je državi Sasanida manjkala jedinstvena etnička osnova i opća motivacija stanovništva za pružanje otpora. Njezina se vlast temeljila na izdvojenim vojnim garnizonima koji su utjerivali velike namete stanovništvu te na strogim vjerskim dogmama koje je nametala središnja vlast. Stoga je dolazak arapskih osvajača za većinu stanovništva države Sasanida značio manji teret, a islam znatno prihvatljiviju religiju. Osim toga, vojna vještina i ratnička taktika arapskih snaga odigrali su važnu ulogu u toj ekspanziji.

Timski rad i stega

Brojno konjaništvo bilo je jedino koje je, brzim tempom kakav su imali arapski osvajači, moglo izvoditi operacije na dugim smjerovima borbenih djelovanja. Lako konjaništvo činilo je glavnu operativnu snagu, a s obzirom na to da su ga činili borci neskloni bilo kakvim borbenim postrojima, Muhamed je propisao kako “Bog voli one koji se za Njegovu stvar bore u čvrstom borbenom postroju”. Takav je pristup uvelike pridonio da Arapi postanu disciplinirani timski igrači i prihvate vojničku stegu. Iz arapskih izvora tog vremena može se zaključiti kako je njihova vojska bila podijeljena na konjanike s duljim kopljima za udar, konjanike s kratkim kopljima za bacanje i konjanike s lukom i strijelama. Obično su konjanici s dugim kopljima bili zaštićeni djelomičnim ili cjelovitim oklopom (uglavnom od žičanog prediva, s pojedinačnim čeličnim pločama za zaštitu vitalnih dijelova tijela), te raznim vrstama kaciga, kao i okruglim štitovima male do srednje veličine. Upravo su arapski laki konjanici razvili oružje za blisku borbu zakrivljenog sječiva naoštrenog samo na jednoj strani – sablju. Nju su tijekom VIII. stoljeća vrlo široko prihvatili gotovo svi nomadski narodi središnje Azije i dali joj konačan oblik, relativno malo promijenjen sve do današnjih dana, uglavnom samo na dršku i zaštiti ruke. S prostora središnje Azije sablja se proširila na prostor istočne Europe, ali i na Indijski potkontinent, dok su je zapadnoeuropski narodi upoznali u borbama sa Saracenima tijekom križarskih ratova.

Čvrsti i raspršeni postroj

Bolje naoružani i opremljeni arapski konjanici bili su u prvom borbenom redu, nešto slabije opremljeni i naoružani u drugom i tako sve do petog reda. Prvi i četvrti red vodili su borbu u čvrstom, zbijenom (koliko je to bilo moguće konjaništvu u konkretnim uvjetima bojišta) borbenom postroju, a drugi i treći u raspršenom. Ta je taktika s kombinacijom borbenih postroja karakteristična samo za arapske konjanike i pokazala se iznimno učinkovitom. Prvi je red zaustavljao udar protivnika ili je lomio njegov sređeni borbeni postroj, zatim je nastupala pojedinačna borba u metežu, u kojoj su bili daleko učinkovitiji rastresiti postroji drugog i trećeg reda. Četvrti, čvrsto zbijeni red protivniku je onemogućivao zaobilaženje borbenog postroja te udare u bokove i pozadinu.

Promjena društvene strukture

Za vrijeme vladavine Valida I. nastavljena je do 715. ekspanzija Arapa u središnju Aziju. Tijekom 712. prodrli su i na donji tok Inda te pobijedili indijskog kralja Dahira u Bitki kod Raora. Nakon toga zaustavljeno je daljnje nadiranje Arapa prema Indiji, ali je, gotovo cijelo vrijeme vladavine dinastije Omejida (661. – 750), nastavljeno u središnju Aziju. Vladavina Omejida započinje dolaskom Muavija I., sina Abu Sufjana. Prodor Arapa u središnju Aziju prouzročio je dalekosežne društvene, gospodarske i kulturološke posljedice – u prvom redu širenje islama. Procesom islamizacije, koji je tekao sve brže, uskoro je stvorena masa nearapskih naroda koja je osim islama prihvatila i arapski jezik (ili njegove izvedenice prilagođene novim društvenim okolnostima), te se nametnula u ekonomskom, političkom i javnom životu. Fuzija civilizacija podređenih naroda te one arapskih osvajača stvorila je vrlo raznovrsnu i bogatu muslimansku sredinu koja je počela redefinirati društvenu strukturu srednjoazijskog prostora.

Put svile

S arapskom je ekspanzijom došlo do još jedne pojave – stvaranja gradova i stacionarnog oblika života u tradicionalno nomadskom području. Arapska struktura vojnih logora na strateški važnim područjima, kojom je omogućeno držanje na okupu operativnih vojnih snaga, ubrzo se pretvorila u važna središta gospodarskog razvoja iz kojih su razvijeni tadašnji veliki gradovi. Neki od tih velikih gradova, npr. Taraz i Hazrat-e Turkestan na prostoru današnjeg Kazahstana, ili Buhara na području današnjeg Uzbekistana, postaju strateška trgovačka središta na poznatom Putu svile i time primaju utjecaje i zapadnih i istočnih kultura i religija. U tom razdoblju ponovno počinje razvoj moćnih država, u prvom redu turkijskih naroda (posebno Seldžuka). Među njima dominira Horezm koji je zauzimao golem prostor gotovo cijelog Turkestana, današnjeg Afganistana, zapadnog Pakistana i dijelove Perzije. O njemu postoji malo relevantnih podataka, kao i o drugim državama iz tog razdoblja, u prvom redu državi Hsi-Hsio, Ujgurskom Kanatu i Karakitajskom Carstvu. Poznato je da su bile posrijedi visokorazvijene civilizacije koje su napredovale upravo zahvaljujući trgovini između Dalekog istoka i Europe preko Puta svile. Bila su to razmjerno stabilna carstva, u suživotu i relativno mirnim međusobnim odnosima, no vrlo je brzo došlo do velikih potresa i restrukturiranja srednjoazijskih društvenih zajednica pod pritiskom novih osvajača – Mongola.

Marinko OGOREC