U prvim desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, europska zemlja najviše pogođena terorističkim kampanjama bila je Francuska, u kojoj su vladale velike političke napetosti zbog alžirske krize. S 1970-ima došli su teroristički akti separatista i krajnje ljevice, a onda i ekstremnih islamista

Francuska kolonijalna povijest, etničke manjine na Korzici i u Bretanji, velika i djelomično neintegrirana muslimanska zajednica, angažmani u međunarodnim vojnim misijama, ali i politički sustav temeljen na sekularnosti i republikanizmu, dali su pojedincima iz različitih društvenih skupina opravdanje i ideološku inspiraciju za osnivanje terorističkih skupina ili za počinjenje nasilnih terorističkih akata.

Početak tamošnje povijesti terorizma seže u drugu polovinu 1950-ih, kad je zemlja bila u krizi izazvanoj teškim kolonijalnim ratom koji je vodila u Alžiru. S 1958. godinom i dolaskom generala Charlesa de Gaullea (1890. – 1970.) na čelo zemlje  započeo je novi smjer politike Pariza prema sjevernoafričkoj koloniji, koji je vodio k davanju potpune neovisnosti Alžiru. Politički aktivni francuski stanovnici Alžira, tzv. koloni, isprva su bili oduševljeni de Gaulleovim usponom na vlast. No, postupno su postajali razočarani, smatrajući da im matica okreće leđa. Nakon što su vlasti najavile raspisivanje referenduma o budućnosti Alžira, skupina nezadovoljnika u prosincu je 1960. na španjolskom tlu dogovorila osnivanje pokreta koji će postati vojno i politički iznimno utjecajan: Tajna vojna organizacija (Organisation de l`Armée Secrete – OAS). Formalno su je u siječnju 1961. osnovali umirovljeni časnici Raoul Salan (1899. – 1984.) i Edmond Jouhaud (1905. – 1995.) te lokalni desničarski militanti Pierre Lagaillarde (1931. – 2014.) i Jean-Jacques Susini (1933. – 2017.), dok je ogranak na europskom kontinentu vodio tada aktivan satnik Pierre Sergent (1926. – 1992.).

Neuspješan vojni udar

OAS se na terenu oslanjao na različite lokalne oružane skupine i mreže francuskih kolona koji su se borili protiv aktivnosti alžirskog Nacionalnog oslobodilačkog fronta (Front de libération nationale – FLN) i sudjelovali u nasilnim odmazdama na arapske civile. OAS je prema nekim procjenama na vrhuncu imao između 1500 i 2000 pripadnika te još 3000 – 4000 suradnika koji su bili povremeno angažirani u akcijama.

Nakon što su na referendumu 8. siječnja i Francuzi i Alžirci većinom glasali za samoodređenje Alžira, OAS 25. siječnja 1961. poduzima prvi atentat. Žrtva je bio odvjetnik i liberalni političar Pierre Popie (r. 1930.) koji je podržavao alžirsku neovisnost. U travnju 1961. skupina aktivnih i bivših francuskih časnika među kojima su i osnivači OAS-a pokušava vojni udar, no ne uspijeva. U tim okolnostima, organizacija se okreće terorističkim akcijama i u sljedećim mjesecima dolazi do naglog rasta njihova broja, u Alžiru i u kontinentalnoj Francuskoj. U lipnju 1961. teroristi podmeću bombu pod vlak Pariz – Strasbourg pri čemu je poginulo 28 ljudi, što je bio najteži teroristički akt na francuskom teritoriju do 2015. godine i napada radikalnih islamista. U siječnju 1962. OAS podmeće bombu u zgradu ministarstva vanjskih poslova u Parizu, pri čemu je jedna osoba izgubila život, a trinaest ih je ozlijeđeno. Još od sredine 1950-ih, dio francuskih intelektualaca podizao je glas protiv francuskih postupaka u Alžiru. Tako se na meti napada OAS-a 1961. i 1962. našao i pariški stan francuskog filozofa i protivnika alžirskog rata Jeana Paula Sartrea (1905. – 1980.). Srećom, Sartre je prošao neozlijeđen.

Tragedija kod metroa

Teroristi OAS-a su 7. veljače 1962. po Parizu podmetnuli bombe koje su ozlijedile više ljudi. Jedna je bila podmetnuta kod zgrade u kojoj je bilo dopisništvo sovjetske novinske agencije TASS, a najviše je medijski odjeknula ona koja je eksplodirala kod stana pisca i tadašnjeg ministra kulture Andrea Malrauxa (1901. – 1976.) u Boulogne-Billancourtu kod Pariza. U eksploziji je teško ozlijeđeno dijete koje se nalazilo u susjednom stanu. Događaj je inicirao masovne prosvjede dan poslije u Parizu protiv aktivnosti OAS-a koje je organizirala Francuska komunistička partija i druge ljevičarske organizacije. Policijska intervencija dovela je do strašne tragedije i smrti devet prosvjednika kod postaje pariškog metroa Charonne.

Na meti atentata našli su se i alžirski političari i intelektualci, a jedna od brojnih žrtava bio je i alžirski pisac Mouloud Feraoun (r. 1913.), kojeg je 15. ožujka 1962. u gradu Alžiru zajedno s pet njegovih kolega pogubio OAS-ov odred smrti.

Osim napada na istaknute Alžirce i francuske političke protivnike, OAS je u više navrata, možda i nekoliko desetaka puta, pokušao atentat i na samog predsjednika de Gaullea. Primjerice, 8. rujna 1961. u mjestu Pont-sur-Seine u departmanu Aube u sjeveroistočnoj Francuskoj De Gaulleov automobil vreban je bombom podmetnutom uz cestu, ali nije eksplodirala. Najviše medijske pažnje privukao je pokušaj atentata u pariškom predgrađu Petit-Clamart u kolovozu 1962. Iz zasjede je na predsjednikov automobil zapucala skupina koju je predvodio časnik Jean-Marie Bastien-Thiry (1927. – 1963.), poslije osuđen na smrt. Unatoč brojnim pogodcima u vozilo, i de Gaulle i njegova supruga Yvonne (1900. – 1979.) ostali su neozlijeđeni.

Strašno proljeće

OAS je provodio sve intenzivniju kampanju terora: samo je u veljači 1962. širom Alžira ubijeno 550 ljudi, a čak se može naći podatak da je u ožujku 1962. dnevno eksplodiralo u prosjeku 120 različitih eksplozivnih naprava. Teror je uništio preostalu potporu OAS-u u francuskoj javnosti, a velik politički udarac organizacija je pretrpjela 18. ožujka kad su francuska vlada i FLN potpisali sporazum u Évianu koji je de facto omogućio Alžiru punu neovisnost. U istom mjesecu došlo je do nekoliko napada na žandare i francuske vojnike, pa je vojska pokrenula trodnevnu operaciju napada na uporište OAS-a u radničkom dijelu grada Alžira Bab-el-Ouedu. Sudjelovalo je čak 20 tisuća francuskih vojnika s avionima i oklopnim vozilima, poginulo ih je petnaestak, kao i 20 pripadnika OAS-a. Tih dana u Alžiru koloni su organizirali prosvjede protiv vojne akcije, no one su završile golemom tragedijom: vojska je otvorila vatru i ubila na desetine civila.

U jednom od najvećih terorističkih napada izvedenog 2. svibnja u alžirskoj su luci u eksploziji automobila bombe poginule najmanje 62 osobe, dok je dva tjedna poslije u valu uličnih napada vatrenim oružjem na alžirske Arape ubijeno 42 ljudi. Međutim, u srpnju 1962. objavljeni su rezultati referenduma o neovisnosti Alžira – 99 % Alžiraca bilo je za, neovisnost je proglašena 5. srpnja, a OAS je potpuno izgubio političku potporu u Francuskoj. Militantnim kolonima postalo je jasno da je otpor neovisnosti uzaludan te je do kraja srpnja 1962. njihov politički i vojni utjecaj gotovo iščezao. Prema najčešćim procjenama, do trenutka neovisnosti Alžira, u terorističkoj kampanji OAS-a ubijeno je 2360 ljudi. Međutim, mnoge procjene koje ne dolaze iz Francuske navode da broj ubijenih prelazi deset tisuća, što uključuje i nekoliko stotina pripadnika OAS-a ubijenih u akcijama francuskih snaga sigurnosti. OAS se, u tom pogledu, uz Irsku republikansku armiju može smatrati najopasnijom europskom terorističkom skupinom, a s obzirom na intenzitet i broj žrtava njihovih akcija u relativno kratkom vremenu djelovanja i najsmrtonosnijom. U prosincu 1964. većina je pripadnika OAS-a koji su bili osuđeni na zatvorske kazne manje od petnaest godina amnestirana. Neki su čak vraćeni u francuske oružane snage. Dio pripadnika organizacije pronašao je trajno utočište u Španjolskoj, Portugalu ili Južnoj Americi.

Suradnja u napadu

Na zadnjem valu europskog ljevičarskog terorizma krajem 1970-ih godina u Francuskoj je osnovana teroristička skupina Izravna akcija (Action Directe – AD) koja je za mete birala vladine i poslovne institucije. Organizacija je nastala spajanjem dvaju manjih. Prva je Internacionalistička revolucionarna akcijska grupa (Groupes d’Action Révolutionnaire Internationalistes – GARI), a druga Nove oružane snage za narodnu autonomiju (Novaux Armés pour l’Autonomie Populaire – NAPAP). U ideološkom pogledu, organizacija se temeljila na radikalnom marksizmu i francuskoj ljevičarskoj tradiciji, te je istodobno bila protuamerički i protuizraelski orijentirana. Bila je odgovorna za ubojstvo francuskog generala Renéa Audrana (r. 1929.) u atentatu 25. siječnja 1985. u mjestu La Celle-Saint-Cloud na sjeveru Francuske. Motiv ubojstva bio je u činjenici da je general bio visokopozicionirani časnik u strukturama koje su se bavile izvozom naoružanja. Jednu od svojih najpoznatijih terorističkih akcija AD je izveo 8. kolovoza 1985. zajedno s njemačkom terorističkom skupinom Baader-Meinhof: napad na bazu američkog ratnog zrakoplovstva Rhein-Main kod Frankfurta. Snažno je odjeknulo ubojstvo predsjednika kompanije Renault Georgesa Bessea (r. 1927.) 17. studenog 1986. u Parizu. U veljači 1987. uhićena su četiri glavna lidera skupine: Nathalie Ménigon (r. 1957.), Jean Marc Rouillan (r. 1952.), Joelle Aubron (1959. – 2006.) i Georges Cipriani (r. 1950.). Osuđeni su na doživotne zatvorske kazne te je utjecaj skupine idućih godina uglavnom nestao.

Otmica zrakoplova

Današnja je Francuska dom velike muslimanske zajednice čija se brojnost procjenjuje na između 6 i 7 milijuna ljudi, ili oko 10 do 13 posto populacije. Dio mlađih muslimana, najviše onih koji žive u predgrađima velikih gradova, zbog relativne je neintegriranosti u francusko društvo podlegao vjerskoj radikalizaciji. Radikalizirani pojedinci prihvaćaju terorizam kao metodu borbe protiv Francuske. Građanski rat u Alžiru te kasniji rat u Siriji postali su poticaji radikalizaciji i katalizatori za stvaranje terorizma radikalnih islamista na francuskom tlu.

Prvi val terorizma s tom pozadinom zapljusnuo je Francusku sredinom 1990-ih tijekom građanskog rata u Alžiru. Skupina alžirskih terorista 24. prosinca 1994. otima Air Franceov zrakoplov na letu 8969 koji se pripremao za uzlijetanje prema Francuskoj s aerodroma Houari Boumediene, u istoimenom glavnom gradu Alžira. Četvorica ekstremista pripadali su alžirskoj Naoružanoj islamskoj skupini (Groupe Islamique Armé – GIA). U zrakoplovu se u trenutku otmice nalazilo više od 200 putnika i članova posade, a teroristi su od francuskih vlasti zahtijevali da im omogući slijetanje u Pariz. Oteti je zrakoplov na pisti okružen alžirskom specijalnom policijom, a ubrzo nakon početka otmice na drugoj strani Sredozemnog mora uzbunjena je francuska antiteroristička Interventna skupina Nacionalne žandarmerije (Groupe d’Intervention de la Gendarmerie Nationale – GIGN). Francuzi su, unatoč početnom otporu alžirskih vlasti, odlučili da se zrakoplovu dopusti da uzleti i sleti u Marseilleu kako bi riješili talačku krizu, u kojoj su teroristi već ubili trojicu putnika. Obavještajnim kanalima francuska vlada saznaje da su teroristi namjeravali, nakon što se opskrbe gorivom u Marseilleu, eksplozivom raznijeti zrakoplov iznad samog središta Pariza. U relativno uspješnoj akciji na aerodromu u Marseilleu komandosi GIGN-a uspijevaju likvidirati teroriste te evakuirati sve putnike iz zrakoplova. Međutim napadi GIA-e nisu stali. Tijekom 1995. poduzeli su seriju bombaških napada u Parizu, uključujući eksploziju 25. srpnja u metrou, u kojoj je poginulo osam ljudi, a više od stotinu bilo je ranjeno. Tek krajem 1990-ih, slabljenje GIA-e i kraj građanskog rata u Alžiru vratili su stanje sigurnosti u Francuskoj u normalne okvire.

Drugi smrtni val

Nakon što je u Siriji 2011. izbio građanski rat, na francuskom tlu dolazi do novog vala napada radikalnih islamista. U više pucnjava u gradovima Toulouseu i Montaubanu, francuski musliman alžirskog podrijetla Mohammed Merah (1988. – 2012.) u ožujku 2012. godine ubija trojicu francuskih vojnika i četiri civila, među njima troje djece ispred židovske škole u Toulouseu. Nakon potrage, ubojica je pronađen te nakon 32-satne opsade ubijen u Touloseu. Merahov teroristički napad Francusku je podsjetio na napade u 1990-im godinama i navijestio seriju znatno težih terorističkih akcija koje će pogoditi zemlju sljedećih godina.

Netom prije podneva 7. siječnja 2015., braća alžirskog podrijetla Saïd (r. 1980.) i Cherif Kouachi (r. 1982.), obojica rođeni Parižani, napali su redakciju pariškog satiričnog lista Charlie Hebdo koji je, među ostalim, objavljivao i karikature proroka Muhameda. Teroristi su se identificirali kao pripadnici skupine Al-Qaida Arapskog poluotoka (AQAP). U napadu je ubijeno 12 osoba, a braća su nakon uspješnog bijega poginuli 9. siječnja u sukobu s policijom u mjestu Dammartin-en-Goële sjeverno od Pariza. Već sljedeći dan nakon napada na Charlie Hebdo, radikalni islamist malijskog podrijetla Amedy Coulibaly (r. 1982.) ubija policajku u gradu Montrougeu kod Pariza, a 9. siječnja uzima taoce u pariškom židovskom supermarketu i ubija četvero ljudi. Ubili su ga policijski specijalci, a bio je povezan s braćom Kouachi. Francuska vlada proglasila je izvanredno stanje te pokrenula operaciju Sentinelle – raspoređivanje tisuća vojnika na ulice gradova radi zaštite vjerskih objekata, škola, diplomatskih predstavništava te većih javnih okupljališta, koja traje do danas. Najteži teroristički napad na francuskom tlu dogodio se u Parizu 13. studenog 2015. Teroristi su istodobno napali koncertnu dvoranu Bataclan, nacionalni stadion Stade de France te pariške restorane. Desetorica počinitelja bili su dio terorističke ćelije povezane s takozvanom Islamskom državom.

Pariz zavijen u crno

Serija zločina tog tragičnog dana započela je nešto iza 21 sat akcijom bombaša samoubojice kod Stade de Francea na kojem se u tom trenutku odigravala prijateljska nogometna utakmica Francuska – Njemačka. Nazočio joj je i tadašnji francuski predsjednik François Hollande (r. 1954.). U nešto više od pola sata aktivirane su tri eksplozivne naprave. Druga skupina napada restorane i kafiće  te ubija građane samoubilačkim eksplozivnim napravama i pucnjavom iz automatskog ručnog oružja. Treća skupina od trojice napadača upada u koncertnu dvoranu Bataclan tijekom održavanja koncerta rock-grupe Eagles of Death Metal te puca po publici iz automatskog oružja. Nakon intervencije snaga sigurnosti, teroristi su poginuli ili su uhićeni. U napadima je ukupno ubijeno 137 ljudi, a ranjeno ih je više od 400. Samo u Bataclanu bilo je 90 poginulih. Sedmorica terorista ubili su se ili bili ubijeni iste večeri. Dvojica su poginuli nekoliko dana poslije u Parizu u akcijama uhićenja, među njima i glavni organizator akcije – belgijski državljanin marokanskog podrijetla Abdelhamid Abaaoud (r. 1987.) koji je sudjelovao u ratu u Siriji. Jedini preživjeli ostao je Salah Abdeslam (r. 1987.). Pobjegao je u Belgiju gdje je poslije uhićen i osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu.

Serija napada radikalnih islamista nastavljena je 14. srpnja 2016. u Nici, na proslavi Dana Bastilje. Napadač s dvojnim francuskim i tuniskim državljanstvom Mohamed Lahouaiej-Bouhlel kamionom se zaletio u masu od 30 tisuća ljudi tijekom vatrometa. Ubio je 86 ljudi, od čega 15 djece, a ozlijedio ih je više od 400. Ubijen je u razmjeni vatre s policijom. Iako je Bouhlel imao povijest psihičkih bolesti, odgovornost za njegov čin preuzela je Islamska država. Iako istražitelji nisu ustanovili vezu s tom organizacijom, osam ljudi bilo je osuđeno za pomaganje počinitelju.

Niz zločina

Samo dva tjedna poslije tragedije u Nici, u mjestu Saint-Étienne-du-Rouvray u Normandiji, dvojica terorista povezanih s Islamskom državom ubili su katoličkog svećenika Jacquesa Hamela (r. 1930.). Ubijeni su u intervenciji snaga sigurnosti. Potom je 16. listopada 2020. u mjestu Conflans-Sainte-Honorine kod Pariza ubijen profesor povijesti Samuel Paty (r. 1973.), a počinitelj je bio osamnaestogodišnji radikalni islamist Čečen Abdulah Anzorov, koji je poslije ubijen. U listopadu 2020. tuniski imigrant Brahim Aouissaoui (r. 1999.) nožem je ubio troje ljudi u crkvi Notre-Dame de l’Assomption u Nici. Osuđen je na doživotni zatvor.

U nekoliko izdvojenih slučajeva napadani su vojnici koji patroliraju ulicama francuskih gradova, premda se nekoliko od tih napada pripisuje osobama s psihičkim bolestima. U srpnju 2023. sirijski je izbjeglica Abdalmasih Hanoun u mjestu Annecy na jugoistoku Francuske napao nožem i teško ozlijedio četvero djece u dobi do tri godine i dvoje odraslih. Međutim, istraga nije utvrdila izravne terorističke motive već se napadač navodno odlučio na zločin zbog odbijanja azila.

Niz drugih islamističkih napada spriječen je aktivnošću francuske obavještajne zajednice. Francuska Glavna uprava za unutrašnju sigurnost (Direction générale de la sécurité intérieure – DGSI), koja djeluje u okviru Ministarstva za unutarnje poslove, središnje je tijelo za sprečavanje i borbu protiv terorizma. Utemeljene su i različite antiterorističke postrojbe (RAID, BRI, GIGN), specijalizirane za različite tipove protuterorističkih akcija. U parlamentu su doneseni i različiti antiteroristički zakoni, a izvanredno stanje od studenog 2015. do studenog 2017. davalo je velike ovlasti snagama sigurnosti. Francuska ujedno poduzima različite preventivne mjere, posebno u prevenciji radikalizacije mladih muslimana. Unatoč tome, svaki novi teroristički napad s pozadinom radikalnog islamizma iznova otvara stalno aktualno pitanje o integraciji muslimanskih useljenika.

---

Separatistički pokreti

Osim integralističkog terorizma francuskih kolona, Francuska je bila suočena i s terorizmom separatista na Korzici i u Bretanji. Tijekom 1970-ih godina, separatistički pokret na Korzici ušao je u novu fazu osnivanjem Fronta za nacionalno oslobođenje Korzike (Front de libération nationale corse – FLNC). Skupina je nastala 1976. spajanjem dvaju postojećih otočnih pokreta Ghjustizia Paolina i Fronte Paesanu Corsu per a Liberazione (FPCL). Skupina je 1970-ih i 1980-ih izvela više stotina različitih bombaških napada i atentata. Proklamirani politički cilj FLNC-a neovisnost je otoka Korzike od Francuske, dok je u ideološkom smislu skupina orijentirana ulijevo. Unatoč tome, program pokreta sadrži i konzervativne stavove. Ženama nije dopušteno članstvo, čime se razlikuje od većine drugih europskih terorističkih skupina koje su ih redovito uključivale, pa i u vodećim ulogama. Najpoznatija akcija FLNC-a ubojstvo je prefekta Claudea Érignaca (r. 1937.) u Ajacciju 6. veljače 1998., nakon koje je Pariz na Korzici pokrenuo veliku antiterorističku kampanju. Za Erignacovo ubojstvo osumnjičen je jedan od vođa FLNC-a Yvan Colonna (1960. – 2022.), koji se pet godina skrivao u korzikanskim planinama, da bi naposljetku 2003. bio uhićen. Organizaciju je jako oslabilo uhićenje lidera Charlesa Pierija (r. 1950.), zatim frakcijske borbe te gubitak potpore lokalnog stanovništva, pa je 2014. službeno objavila odustajanje od oružane borbe.

Druga separatistička organizacija Front za oslobođenje Bretanje (Front de Libération de la Bretagne – FLB) osnovan je krajem 1960-ih godina s ciljem stjecanja neovisnosti Bretanje od Francuske. FLB poduzima brojne akcije protiv državnih institucija, no nastoji se ograničiti na materijalnu štetu i slanje simboličke poruke, pa izbjegava ljudske žrtve. Najpoznatija akcija FLB-a bio je bombaški napad na palaču u Versaillesu 1978. bez poginulih. Tijekom 1990-ih godina dolazi do uhićenja više članova skupine, pa njezin utjecaj i aktivnosti uglavnom nestaju.

---

TEKST: Hrvoje Barberić