Dok su sile Antante snajperizam često tretirale kao vještinu nadarenog pojedinca, G98 omogućio je njemačkoj vojsci da tu vještinu u Velikom ratu pretvori u predvidivu, repliciranu i tehnologijom podržanu vojnu specijalnost

 

Izbijanje Prvog svjetskog rata krajem srpnja 1914. označilo je dramatičan preokret u vojnoj povijesti. U klaustrofobičnom okruženju ničije zemlje, gdje je svako izlaganje iznad grudobrana značilo gotovo sigurnu smrt, pojavio se hitan taktički imperativ za precizno djelovanje na udaljenostima koje su nadilazile mogućnosti standardne pješačke vatre. Njemačko Carstvo ušlo je u taj sukob s jedinstvenom prednošću, koja nije bila rezultat trenutačne improvizacije, već sinteze duge vojne tradicije lovačkih (Jäger) postrojbi i vrhunske industrijske proizvodnje. Središte te prednosti bila je puška Gewehr 98 (G98). Oružje koje, iako primarno dizajnirano kao standardna pješačka puška, po svojim tehničkim značajkama postaje dominantna snajperska platforma Velikog rata, poznata kao Scharfschützengewehr.

Uspjeh njemačkog snajperskog programa temeljio se u samoj konstrukciji pješačke puške usvojene 1898. Dizajnerska filozofija Paula Mausera (1838. – 1914.) bila je usmjerena na oružje koje je otporno na ekstremni stres borbe. Srce sustava čini masivni zatvarač izrađen od jednog komada čelika, koji se zabravljuje izravno u prednji prsten kućišta. Kućište je najčešće bilo izrađeno od ugljičnog čelika srednje čvrstoće, površinski kaljenog specifičnim postupkom toplinske obrade. Taj proces osiguravao je iznimno tvrdu vanjsku površinu otpornu na habanje uslijed rada zatvarača, dok je unutarnja jezgra čelika ostajala elastična i žilava. Ta žilavost bila je ključna za apsorpciju naglih skokova tlaka i energije trzaja bez rizika od krtog loma. To je pušku činilo dugovječnom u usporedbi s konkurentskim modelima koji su koristili homogenije, ali krhkije slitine. Za razliku od sustava sa stražnjim zabravljivanjem, Mauserov sustav koristio je dvije velike, simetrične prednje bradavice (zuba) postavljene pod kutom od 180 stupnjeva. Takva simetrična potpora ključno pridonosi preciznosti oružja. Naime, ona sprečava savijanje zatvarača pod tlakom i osigurava konzistentno nalijeganje čela zatvarača na dno čahure pri svakom hicu. Površina nalijeganja tih bradavica iznosi približno 56 mm², što osigurava iznimnu čvrstoću spoja sposobnu izdržati visoke tlakove streljiva.

Inovativna pandža

Sustav se kvalitetom izdvojio od svih konkurentskih modela integracijom treće, stražnje sigurnosne bradavice. Ta bradavica, tehnički gledano, ne sudjeluje u procesu zabravljivanja. Ona lebdi unutar kućišta bez kontakta s metalom, kako bi se izbjegla asimetrična sila koja bi mogla poremetiti harmoniju vibracija cijevi. Njezina je funkcija isključivo sigurnosna – dođe li do katastrofalnog kvara prednjih bradavica zbog prevelikog tlaka, treća bradavica zadržava zatvarač unutar kućišta i tako štiti strijelca. Jedna od revolucionarnih značajki sustava, koja je za snajperista imala dvostruku vrijednost pouzdanosti i prikrivenosti, jest mehanizam kontroliranog hranjenja. Sustav se oslanja na masivni, nerotirajući izvlakač (ekstraktor), poznat kao Mauserova pandža, koji je montiran bočno na tijelo zatvarača. Ciklus funkcionira tako da u trenutku kad metak počne izlaziti iz unutarnjeg spremnika, pandža zahvaća utor na dnu čahure. Čahura ostaje čvrsto mehanički vezana uz lice zatvarača tijekom cijelog ciklusa hranjenja, ulaska u komoru, opaljenja i izvlačenja. Taj mehanizam eliminirao je mogućnost zastoja tipa dvostruko hranjenje. On je i omogućio snajperistu polagano i gotovo nečujno rukovanje zatvaračem prilikom vađenja neopaljenog metka, bez metalnog zveketa karakterističnog za zatvarač s potisnim hranjenjem.

Sigurnost je povećana i prepoznatljivim sustavom kočnice u obliku zastavice montirane na stražnjem dijelu zatvarača. Taj mehanizam s tri položaja omogućavao je potpunu kontrolu. Desni položaj blokirao je i zatvarač i udarnu iglu; srednji položaj blokirao je samo udarnu iglu, ali dopuštao otvaranje zatvarača (ključno za sigurno pražnjenje ili čišćenje oružja); dok je lijevi položaj označavao spremnost za paljbu. Za snajperista je mogućnost sigurnog vađenja metka iz cijevi dok je udarna igla mehanički blokirana značila golemu psihičku i taktičku prednost. Preciznost je dodatno definirana sustavom okidanja i udarnim mehanizmom. Okidač je bio dvostupanjski, vojnički tip s masom povlačenja koja se kretala između dva i dva i pol kilograma (20 – 25 N). Prvi stupanj služio je za podizanje poluge zapinjača, dok je drugi stupanj, uz jasan otpor, oslobađao udarnu iglu. Vrijeme okidanja, odnosno vrijeme od otpuštanja zapinjača do udarca igle u kapsulu, iznosilo je približno četiri do pet milisekundi. Iako sporije nego na suvremenim natjecateljskim puškama, okidanje je za standarde tog vremena bilo pouzdano, a snažna opruga udarne igle (snage između deset i jedanaest kilograma) osiguravala je pouzdano opaljenje čak i ako je na puški bilo blata. Sigurnost je zaokružena sustavom upravljanja plinovima s dva velika otvora na zatvaraču i proširenim štitnikom na spojnici udarne igle, koji su u slučaju puknuća čahure preusmjeravali vruće plinove u otvor spremnika, dalje od lica strijelca.

Balistička nadmoć

Sama puška bila je tek dio jednadžbe. Njezina smrtonosnost kao dalekometnog snajperskog oružja realizirana je kombinacijom iznimno duge cijevi i revolucionarnog napretka u balistici streljiva. Gewehr 98 imao je cijev duljine 740 mm (29,1 inč), izrađenu od visokokvalitetnog čelika. Unutrašnjost cijevi imala je četiri žlijeba koja se uvijaju udesno, s korakom uvijanja od 240 mm (1 : 9,45 inča), što je bilo optimizirano za stabilizaciju dugih zrna. Takva iznimna duljina cijevi imala je tri funkcije: omogućavala je potpuno izgaranje baruta, čime je maksimizirana izlazna brzina; drastično je smanjivala bljesak na ustima cijevi (otežavajući lociranje snajperista); pružala je dugu ciljničku crtu koja je smanjivala kutnu pogrešku pri korištenju mehaničkih ciljnika.

Izvorno je G98 koristio metak M/88, no njemačka vojska usvaja 1903. godine 7,92 x 57mm S Patrone (Spitzgeschoss), koji je u potpunosti uveden 1905. Prelazak na to streljivo zahtijevao je produbljivanje žljebova u cijevi. Zrno “S” bilo je šiljasto, ravnog dna, mase 154 graina (9,9 grama). U kombinaciji s dugom cijevi G98, postizalo je zapanjujuću početnu brzinu od 878 m/s, stvarajući radne tlakove do 3900 bara. Za usporedbu, britanski .303 Mk VII postizao je tek oko 744 m/s. Ta visoka brzina rezultirala je iznimno ravnom putanjom leta (brisanom putanjom), drastično povećavajući brisani domet – zonu u kojoj metak ne prelazi visinu prosječnog čovjeka. To je smanjilo potrebu za preciznom procjenom udaljenosti, jer putanja je bila toliko ravna da je metak unutar prvih 400 metara putovao gotovo pravocrtno. To je omogućavalo izravno ciljanje u torzo ljudske mete na 200 ili 300 metara uz minimalnu korekciju. Zanimljiv tehnički detalj bio je standardni stražnji ciljnik tipa Lange Visier, čija je minimalna postavka počinjala tek na 400 metara. Ciljnik je doživio kritike vojnika pješaka, jer je zahtijevao da na manjim udaljenostima ciljaju nisko (u pojas). Snajperistima je to bila prednost, koja je omogućavala čisto vidno polje i iskorištavanje ravne putanje zrna bez potrebe za čestim mehaničkim korekcijama u žaru borbe. Poslije je u Velikom ratu uvedeno i teško šiljasto zrno mase 198 graina (12,8 g) s konusnim završetkom. Nazvano je s.S. Patrone (schweres Spitzgeschoss). Imalo je superioran balistički koeficijent, bolje je čuvalo energiju na velikim udaljenostima i bilo je manje podložno zanošenju zbog vjetra. Postalo je stoga idealan alat za snajperska djelovanja na ekstremnim udaljenostima.

Optički sustavi

Njemačka je u trenutku izbijanja Prvog svjetskog rata zahvaljujući tvrtkama Zeiss, Goerz, Voigtländer i Hensoldt bila svjetski lider u optici. Kada je u proljeće 1915. donesena odluka o opremanju 15 000 pušaka teleskopskim ciljnicima, njezina je vojska iskoristila te civilne kapacitete. Proces je započinjao strogom selekcijom match-grade primjeraka pušaka tijekom tvorničkih testiranja: birane su cijevi s najužim tolerancijama. Konverzija je bila tehnički zahtjevna, jer puška G98 izvorno nije imala prihvatne točke za optiku. Svaka puška zahtijevala je intervenciju oružara: standardnu ravnu ručicu zatvarača, koja je stršala bočno, trebalo je stručno savinuti prema dolje kako bi prolazila ispod tijela optičkog ciljnika tijekom repetiranja. To je pak zahtijevalo precizno urezivanje drvenog kundaka kako bi se stvorio prostor za prihvat nove ručice. Ta ručna prilagodba značila je da dijelovi često nisu bili zamjenjivi, ali rezultirala je oružjem vrhunske individualne izrade.

Najčešće su korišteni modeli optičkih ciljnika s fiksnim povećanjem kao što je Zeiss Zielvier (4 x), Goerz Certar (3 ili 4 x) i Voigtländer Skopar (3 x). Većina je koristila končanicu German #1 – tri debela stupića (jedan s dna, dva s boka) koji se sužavaju prema središtu. Bila je idealna za brzo uočavanje pri slabom svjetlu u rovovima. Razvila su se dva načina montaže, od kojih je svaki bio pogodan za jednu taktičku uporabu. Pruski model podrazumijevao je bočnu, asimetričnu montažu na lijevoj strani kućišta. To rješenje stvaralo je paralaksu, odnosno prividni pomak tijela (mete) u odnosu na tijela u pozadini, koji nastaje zbog gibanja promatrača. Rješenje je značilo i da će strijelac imati neprirodan položaj glave. Međutim, imalo je ključnu prednost: gornji dio kućišta ostajao je otvoren, omogućujući brzo punjenje unutarnjeg spremnika streljiva standardnim punjačima od pet metaka. Ukratko, pruski model bio je bolji za ulogu preciznog strijelca kao potpore pješaštvu. Suprotno tome, bavarski model koristio je centralnu montažu ciljnika iznad osi cijevi, često s pandžastim nosačima. Ti nosači bili su vrhunac strojne obrade: omogućavali su snajperistu brzo skidanje optike radi korištenja mehaničkih ciljnika ili prijevoza te ponovno montiranje uz jamstvo potpunog povratka na nulu. Iako je to nudilo bolji balans i prirodnu crtu ciljanja, tijelo optike blokiralo bi utor za punjenje punjačem pa je strijelac morao puniti metak po metak u komoru, što je drastično smanjivalo brzinu paljbe.

Operativna učinkovitost

Kombinacija mehaničke stabilnosti puške G98, ravne putanje streljiva S Patrone i kvalitetne optike stvorila je sustav koji je dominirao ničijom zemljom. Učinkoviti domet rutinski je procjenjivan na 800 do 1000 metara, omogućujući njemačkim strijelcima ugrožavanje ciljeva duboko u pozadini. Kako bi dodatno povećali vatrenu moć u statičnim uvjetima rovova, Nijemci su razvili i tzv. rovovski spremnik (Grabenmagazin), odnosno kutijasti dodatak koji je zamjenjivao standardno dno spremnika i povećavao mu kapacitet na 25 metaka. Iako je taj dodatak bio nezgrapan i otežavao kretanje, snajperistima na fiksnim položajima pružao je mogućnost dugotrajnog djelovanja bez potrebe za čestim punjenjem, što je bilo ključno u odbijanju masovnih neprijateljskih djelovanja.

Dokumentirani slučajevi ubojstava visokih časnika potvrđuju smrtonosni doseg snajperske puške G98. Najistaknutiji je primjer smrt talijanskog generala Antonija Cantorea (r. 1860.) u Dolomitima 1915. godine. Pogođen je u čelo dok je izviđao položaje, a balistička rekonstrukcija i povijesni izvori sugeriraju udaljenost od 1000 do 1200 metara. Takav pogodak bio je moguć zbog stabilnosti S zrna u rjeđem planinskom zraku i optičke razlučivosti ciljnika. Sličnu su sudbinu na Zapadnom bojištu doživjeli britanski generali Hubert Hamilton (1861. – 1914.) i Thompson Capper (1863. – 1915.).

U usporedbi s rješenjima koja su imala vojske Antante, superiornost G98 bila je tehnički mjerljiva. Puška nije bila samo oružje već tehnička prekretnica. Lekcije naučene iz njezine primjene izravno su utjecale na razvoj nasljednika, Karabinera 98k, na kojem je savijena ručica postala standard. Doktrinarna podjela na pruski i bavarski model evoluirala je u Drugom svjetskom ratu masovnim izdavanjem malih ciljnika ZF41 za potporu pješaštvu i specijaliziranih ZF39 ili ZF4 za elitne snajperiste. Njemački model s G98 stvorio je sustav anonimnog strijelca, kod kojeg je inženjerska izvrsnost oružja bila jednako važna kao i vještina vojnika. Dok su Saveznici snajperizam često tretirali kao vještinu nadarenog pojedinca, G98 omogućio je njemačkoj vojsci da u Velikom ratu tu vještinu pretvori u predvidivu, repliciranu i tehnologijom podržanu vojnu specijalnost. Nasljeđe tog sustava vidljivo je i danas: osnovni princip rada Mauserova zatvarača i dalje je zlatni standard za lovačke i precizne puške diljem svijeta.

TEKST: Ivan Galović