Stjepan Merkaš jedan je od dobitnika ovogodišnjeg priznanja koje zajednički dodjeljuju Ministarstvo hrvatskih branitelja i Hrvatski olimpijski odbor za poseban doprinos u obrani domovine. Mnogima poznat po nadimku Krojf, rođen je 1. siječnja 1958. u Donjoj Šemnici. Njegovo odrastanje u zagorskom kraju obilježili su obitelj, sport i snažan osjećaj zajedništva

Kad se pogleda životni put Stjepana Merkaša, jasno je da se oduvijek provlači ista nit – rad za zajednicu. Od sporta, rada u školi po završetku Pedagoške akademije pa sve do sudjelovanja u obrani Hrvatske za vrijeme Domovinskog rata, uvijek je bio ondje gdje je smatrao da može najviše pridonijeti. Nakon ratnih godina taj se angažman nastavio – najprije kao načelnik Općine Sveti Križ Začretje, zatim kroz rad u obrazovnim i kulturnim institucijama u Krapini, potom devetogodišnji rad u Hrvatskim vodama, gdje je vodio vodnogospodarsku ispostavu za Krapinsko-zagorsku županiju. Danas se njegov profesionalni put nastavlja u sportu, u Hrvatskom nogometnom savezu. Kao savjetnik predsjednika i koordinator županijskih nogometnih saveza ostaje povezan s onim što je obilježilo njegov život od najranijih dana – nogometom i radom s ljudima.

Nogomet, nadimak i vrijeme mirnog odrastanja

Kao dječak počeo je igrati u lokalnom klubu NK “Jedinstvo” Sveti Križ Začretje te već s 14 ili 15 godina postao prvotimac. U klubu je ostao gotovo cijelu igračku karijeru. “Dvadeset godina igrao sam za isti klub. Prošao sam sve kategorije, a dugo sam bio i kapetan momčadi”, prisjeća se Merkaš. Igrao je na poziciji desnog krila, a brzo je stekao reputaciju u zagorskim nogometnim krugovima. Kao kapetan reprezentacije Hrvatskog zagorja nastupao je u prijateljskim susretima protiv klubova poput Dinama, Zagreba, Varteksa i drugih. Iz tog vremena potječe i nadimak. “Nadimak Krojf dobio sam kad sam počeo igrati u Jedinstvu. Po fizionomiji, frizuri i brzini podsjećao sam na legendarnog Nizozemca”, govori kroz smijeh, prisjećajući se slavnog Johana Cruyffa. Merkaš kaže kako je tad bilo uobičajeno da si igrači međusobno daju nadimke najboljih nogometaša: “Ovisno o tome koju biste poziciju igrali i na koji način, tako biste dobili i nadimak.” Nogometno igralište u Svetom Križu Začretju bilo je mjesto okupljanja mladih, stvaranja prijateljstava i prvih sportskih snova. Merkaš se vrlo brzo istaknuo brzinom i prodornošću na krilu. “U to vrijeme nogomet se igrao iz čistog gušta. Nije bilo velikih uvjeta, ali bilo je puno entuzijazma. Igrali smo srcem i za mjesto iz kojeg dolazimo”, prisjeća se. Tijekom dugog razdoblja provedenog u dresu Jedinstva postao je jedno od njegovih zaštitnih lica. Kapetanska traka koju je godinama nosio bila je potvrda povjerenja suigrača, ali i odgovornosti koju je osjećao prema klubu i zajednici. “Biti kapetan nije značilo samo voditi momčad na terenu. To je značilo brinuti se o atmosferi u svlačionici, pomagati mlađima i uvijek biti prvi kad treba stati iza kluba”, kaže Merkaš.

Rat koji je prekinuo svakodnevicu

“Kad je počeo rat, imao sam svoju trgovinu. Ali nisam dvojio ni trena. Ostavio sam sve i krenuo u obranu domovine”, govori nam. Mobilizacija ga je zatekla u susjednom selu dok je vozio novi automobil Renault 4, legendarnu četvorku koju je tek kupio, s probnim registracijama. “Auto sam ostavio uz cestu, pet kilometara od kuće. Nisam se ni vratio kući ni javio obitelji. Samo sam krenuo na zborno mjesto”, kaže. Priključio se postrojbi zagorskih branitelja, 103. brigadi Hrvatske vojske, a ubrzo je preuzeo važnu logističku ulogu. U prvim danima ratnih djelovanja mnogi su vojnici bili slabo opremljeni, a organizacija je tek nastajala. “Bilo nas je oko 130. Tridesetak ljudi nije imalo kompletnu opremu, neki su bili u tenisicama jer nisu imali čizme”, prisjeća se. Postrojba je upućena prema karlovačkom području, gdje su se vodile žestoke borbe. Među najtežim danima oni su provedeni na položajima na Mostanju kraj Turnja. “Drugog dana palo je nekoliko tisuća granata na Turanj i sravnilo ga sa zemljom”, govori Merkaš. “Ukapali smo se u rovove, a najteže mi je bilo kad sam svakom vojniku morao podijeliti samo dva metka jer ih u tim trenucima nije bilo više na raspolaganju”, govori nam ovaj hrabri zagorski branitelj. Prve dane na položajima obilježila je neizvjesnost, nedostatak opreme i stalna prijetnja snajpera. “Rat je grozna stvar. Bili smo praktički nenaoružani, a neprijatelj je imao sve”, kaže.

Logistička linija prema Europi

U takvim okolnostima Merkaš je preuzeo ključnu logističku ulogu. Zahvaljujući obiteljskim vezama u Njemačkoj, počeo je organizirati nabavu opreme i medicinskog materijala. “Nakon što je došlo do smjene, odlučio sam da umjesto odmora moram djelovati. Odmah sam krenuo u Njemačku. Kupili smo modernu radiovezu Motorola za deset tisuća maraka i time pokrili komunikaciju na terenu”, objašnjava. Nije stalo samo na tome. Preko rodbine i prijatelja prikupljali su se lijekovi, sanitetski materijal i vojna oprema. “Jedan tetak bio je ugledan liječnik u bolnici u Njemačkoj, a drugi tetak šef Caritasa. Uspjeli smo nabaviti lijekove, kacige, pancirke, sve što je bilo potrebno”, dodaje. Jedna od važnijih akcija bila je nabava potpuno opremljenog sanitetskog vozila koje je predano bolnici u Zaboku. Poslije je Merkaš surađivao i s glavnim sanitetskim stožerom Hrvatske te sudjelovao u organizaciji medicinske pomoći za različita bojišta. “Jednom prilikom otišli smo u Čavoglave. Trebalo je osigurati serume protiv ugriza poskoka za vojnike na Južnom bojištu. Nisam ni sekunde razmišljao – odmah sam krenuo u Njemačku i osigurao potrebne količine”, govori nam.

Prijelaz između rata i politike

Kad su se ratne okolnosti postupno smirile, pred mnogim braniteljima otvorilo se pitanje povratka u civilni život. Za Merkaša taj prijelaz nije bio jednostavan jer su ratna iskustva ostavila snažan trag: “I dalje smo se svakodnevno okupljali, ista ekipa koja je bila na terenu. Razgovarali smo, pomagali jedni drugima i pokušavali se vratiti normalnom životu.” Upravo u tom razdoblju počeo se snažnije uključivati u lokalnu zajednicu. Ljudi koji su ga poznavali iz sporta i ratnih dana poticali su ga da preuzme veću odgovornost u javnom životu.

Načelnik u vrijeme obnove

Nakon najtežih ratnih godina Merkaš se uključuje u lokalnu politiku. Već sredinom devedesetih na prvim provedenim lokalnim izborima u Republici Hrvatskoj uključuje se u rad pobjedničke stranke te početkom1995. postaje načelnik Općine Sveti Križ Začretje. Tu je dužnost obnašao u prva dva mandata lokalne samouprave u Hrvatskoj. “Trebalo je stvoriti infrastrukturu gotovo ni iz čega. Nije bilo pitke vode, nije bilo asfalta, sve to je trebalo stvoriti u teškim vremenima, kad su prioriteti bili drugačije prirode. Obrana domovine tad je bila najvažnija”, kaže. Rad na obnovi trajao je praktički bez predaha. U vrijeme njegova mandata u Općini su provedeni veliki komunalni projekti. “Bio sam angažiran 24 sata dnevno. Interes zajednice bio je prioritet. Uspjeli smo dovesti pitku vodu i asfalt do svake kuće. Na to sam posebno ponosan”, ističe. Istodobno je ostao snažno povezan sa sportom. Kao predsjednik Jedinstva radio je na podizanju tog kluba iz najnižeg županijskog ranga. “U dvije godine stigli smo do Treće hrvatske lige. To je bio velik uspjeh”, dodaje. Dužnost načelnika općine za njega nije bila samo politička funkcija nego i nastavak rada za zajednicu kojoj je cijelog života pripadao. “U to vrijeme nije bilo lako voditi općinu. Financijska sredstva bila su ograničena, a potrebe su bile velike”, govori nam. Unatoč tomu, mnogi projekti koji su pokrenuti upravo u tom razdoblju postavili su temelje daljnjeg razvoja općine. “Kad danas prođem kroz mjesto i vidim infrastrukturu koja je tad napravljena, osjećam veliko zadovoljstvo. To je dokaz da se upornim radom može puno postići”, ističe Merkaš.

Kulturna i obrazovna sfera

Merkaš se nakon dva mandata oprostio od politike. Budući da se izazova nije bojao i s njima se hrabro suočavao, nije mu bio problem ući i u novi. Preuzeo je dužnost ravnatelja visokoškolske ustanove u Krapini, gdje je sudjelovao u pokretanju i razvoju važnih projekata. U tom je razdoblju bio uključen i u realizaciju jednog od najvećih kulturnih projekata u Hrvatskom zagorju – izgradnju Muzeja krapinskih neandertalaca. Projekt je tad bio u početku, a Merkaš je sudjelovao u procesu njegova pokretanja i dovršetka do visoke rohbau-faze. “Bilo je to vrijeme kad su se pokretali veliki projekti, ali bez sredstava kakva danas postoje kroz europske fondove. Trebalo je puno upornosti i suradnje s državnim institucijama da bi se realizirali”, kaže. U to je vrijeme pokrenuta i izgradnja nove županijske knjižnice i čitaonice u Krapini, čime je dodatno ojačana kulturna infrastruktura.

Rad u Hrvatskim vodama

Nakon što je završio jedno poglavlje, otvorio je novo. Zaposlio se u Hrvatskim vodama, na dužnosti voditelja vodnogospodarske ispostave za područje Krapinsko-zagorske županije. Na toj je dužnosti proveo devet godina, koordinirajući projekte vezane uz upravljanje vodama, zaštitu od poplava i održavanje vodotoka na području sliva Krapine i Sutle. “Bio je to potpuno drugačiji posao, ali jednako odgovoran. Rad s vodama znači stalnu brigu o sigurnosti ljudi, posebno kad su u pitanju poplave i zaštita vodnih resursa”, ističe.

Od lokalnog sporta do nacionalnog nogometa

S vremenom se Merkaš uključivao i u šire sportske strukture. Postao je predsjednik Nogometnog saveza Krapinsko-zagorske županije, zatim član izvršnih tijela brojnih sportskih organizacija, poput Hrvatskog nogometnog saveza i Hrvatskog olimpijskog odbora, a poslije i dužnosnik Hrvatskog nogometnog saveza. Danas je savjetnik predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza te koordinator županijskih nogometnih saveza. “Posjećujemo klubove diljem Hrvatske, pomažemo im oko infrastrukture, opreme, organizacije turnira i natjecanja”, govori nam. Njegov posao uključuje stalna putovanja i sastanke: “Od najnižih liga do reprezentacija: što muške, što ženske, od futsala do nogometa na pijesku – sve to spada u naš djelokrug.” Posebno prati rad hrvatskih reprezentacija: od mlađih uzrasta do seniorske momčadi.

Poruka mladima

Stjepan Merkaš je i nakon desetljeća rada aktivan u brojnim društvenim i kulturnim inicijativama u Zagorju. No, posebno ga raduje energija mlađih generacija: “Ponosan sam na naše mlade, pogotovo kad dolaze na događaje i stvaraju domoljubnu atmosferu.” Vjeruje kako će i vojna obuka i društveni angažman mladima donijeti važna životna iskustva: “Steći će znanja i disciplinu koje možda ne bi dobili u civilnom životu. Nakon toga ništa im neće biti teško.” Na kraju razgovora vraća se na vrijednosti koje su obilježile njegov život – zajedništvo, odgovornost i spremnost na pomoć drugima. “Oduvijek je među nama bilo onih hrabrijih i odvažnijih, koji su bili spremni učiniti više nego što se od njih traži. Važno je da takav duh ostane i među novim generacijama”, ističe. Gledajući na desetljeća provedena u sportu, javnom životu i radu za zajednicu, Stjepan Merkaš ostaje čovjek kojeg su oblikovali nogomet, ratna iskustva i snažna povezanost s ljudima iz svojeg kraja. Od dječaka iz Donje Šemnice koji je sanjao nogometne snove na igralištu u Svetom Križu Začretju, preko godina Domovinskog rata, pa sve do današnjeg rada u Hrvatskom nogometnom savezu, njegov put obilježen je stalnom željom za doprinosom zajednici kojoj pripada. Nadimak Krojf, koji je dobio još kao mladi nogometaš, i danas ga podsjeća na početak priče koja je započela na travnjaku malog zagorskog kluba, a nastavila se kroz život ispunjen sportom, radom i odgovornosti prema drugima. Nikad se nije i neće se umoriti u pomaganju sportu i domovini Hrvatskoj.

 

Tekst: Ivan Šurbek

Foto : privatna arhiva Stjepana Merkaša