Razgovor: natporučnik Domagoj Ištvanović, pilot 392. eskadrile aviona 93. krila HRZ-a

 Obalnoj straži Republike Hrvatske za obavljanje poslova operativno su podređeni zrakoplovi s posadama Hrvatskog ratnog zrakoplovstva: Angažiranje snaga provodi se u skladu s odobrenim planom rada i po zahtjevu Obalne straže

Ljetni mjeseci na Jadranu za pripadnike Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Obalne straže RH donose razdoblje najvišeg stupnja pripravnosti. Zahtjevna akcija traganja i spašavanja u Velebitskom kanalu, u kojoj je unatoč udarima jake bure do 30 čvorova i iznimno nepovoljnim uvjetima uspješno locirana unesrećena osoba pokraj SUP daske, još je jednom potvrdila vrhunsku obučenost i profesionalnost naših letačkih posada. O tijeku te dramatične potrage, izazovima letenja na malim visinama uz strme krčke litice, ali i o svakodnevici u 392. eskadrili aviona 93. krila HRZ-a razgovarali smo s natporučnikom Domagojem Ištvanovićem. Kao nastavnik letenja i pilot Obalne straže, natporučnik Ištvanović spojio je vojničku disciplinu i humanitarni poziv spašavanja ljudskih života, otkrivajući kako se razvijala njegova ljubav prema letenju te što je ključno za održavanje visoke koncentracije u najzahtjevnijim trenucima.

 Opišite nam trenutak kad ste zaprimili poziv Zapovjedništva Obalne straže – koliko je vremena prošlo od dojave do polijetanja i kakva je bila prva procjena situacije?

Zaprimili smo poziv iz Zapovjedništva Obalne straže da postoji potreba za angažiranjem Službe traganja i spašavanja. Dobili smo informaciju da tragamo za tri muške i jednom ženskom osobom na području Velebitskog kanala, između Krka, Senja i Plenovice. Na temelju dobivene zapovijedi uputili smo se na let. Za takve je zadaće naše vrijeme spremnosti 30 minuta. U tom vremenu moramo poletjeti, odnosno biti u zraku, iako, kad okolnosti to omogućuju, možemo poletjeti i ranije. Po dolasku u područje pretraživanja, nakon 40-tak minuta leta, uočili smo žensku osobu, otprilike pola nautičke milje od obale Krka u smjeru Senja.

Nakon što smo je uočili, zadržali smo se na tom području, utvrdili njezine koordinate i proslijedili ih Zapovjedništvu Obalne straže, koje je potom preko Lučke kapetanije poslalo svoje plovilo te na kraju izvršilo i  samo spašavanje. U tom dijelu dana puhala je jaka bura s udarima do 30 čvorova, što je znatno otežavalo let. Imali smo zadovoljene minimalne meteorološke uvjete potrebne za našu letjelicu, ali teren je bio iznimno nepovoljan. Unesrećena osoba nalazila se relativno blizu otoka Krka, gdje su litice strme, odsječene i oštre, a pristup plovilima nije bio jednostavan. More je zbog jake bure bilo zapjenjeno i valovito, a pri vrlo malim visinama i brzinama tijekom pretraživanja nalazili smo se u vrlo turbulentnom strujanju zraka. Sve je to dodatno otežavalo potragu.

Unesrećena žena privukla je vašu pažnju udaranjem po morskoj površini pokraj SUP daske. Kako u uvjetima jake bure i zapjenjenog mora s visine uopće primijetiti tako malen detalj?

 Kompleksno je samo po sebi pronaći čovjeka u moru jer se radi o vrlo maloj silueti, osobito kad se osoba nalazi u okomitom položaju i održava na morskoj površini. U ovom slučaju, olakotna okolnost bila je to što smo u neposrednoj blizini unesrećene zamijetili SUP dasku. U jednom naletu u smjeru Senja prvo smo uočili upravo dasku. Nekoliko sekundi nakon toga primijetili smo i unesrećenu osobu. Rekao bih da je to bio spoj koncentracije, iskustva i faktora sreće. Intenzivno je udarala po morskoj površini i na taj način privlačila našu pozornost. To se stvarno vidjelo i stvaralo je određeni kontrast na površini mora. Uspjeli smo je uočiti i odmah nastaviti s daljnjim procedurama u postupku spašavanja.

Kružili ste iznad nje oko 45 minuta do dolaska Lučke kapetanije. Što u tim trenucima prolazi kroz glavu pilotu dok održava poziciju i čeka plovilo?

 U toj situaciji najvažnije je bilo da smo pronašli osobu živu. Vidjeli smo da je svjesna, da nas vidi i da zna da je pomoć stigla. Od tog trenutka bilo je ključno što prije proslijediti informaciju o njezinu pronalasku, dati točne koordinate i omogućiti da se spašavanje nastavi što je moguće brže. Istodobno smo morali paziti da je ne izgubimo iz vida. Tijekom tih 40-ak minuta koliko smo održavali poziciju i kružili iznad nje, problem nam je stvarao sunčev odraz od morske površine tijekom jedne polovine zaokreta. Tijekom polovine zaokreta mogli smo je dobro vidjeti, dok smo je tijekom druge polovine zaokreta gubili iz vida. Zato je bilo važno održavati poziciju, biti koncentriran i ponovno je uočavati, odnosno “držati oko na njoj“. Cilj je bio navesti plovilo što bliže njoj i omogućiti da se spašavanje završi što prije. Kad je plovilo Lučke kapetanije stiglo i preuzelo spašavanje, naš je dio zadaće bio uspješno završen.

Ekstremni uvjeti leta i izazovi na terenu

 Uz udare bure do 30 čvorova, oštre litice i jake turbulencije i strujanja pri malim visinama nije bilo jednostavno letjeti. Koliko su ti uvjeti bili na samoj granici sigurnosti za vašu letjelicu?

Što se tiče meteoroloških minimuma, kako ih mi nazivamo, oni su u potpunosti bili ispunjeni. Da su uvjeti bili izvan dopuštenih parametara, ne bismo izvršili polijetanje. Kad dođemo u područje pretraživanja, procjenjujemo stvarne uvjete na terenu i možemo li u njima sigurno izvršavati zadaću. Ako procijenimo da uvjeti više nisu prihvatljivi, potraga se prekida. U smislu tehnike pilotiranja situacija je bila nešto složenija, ali nije bila izvan onoga za što smo obučeni.

Akcija nakon pronalaska prve unesrećene osobe

 Nakon uspješnog spašavanja prve osobe, odradili ste još dva leta koji, nažalost, nisu urodili plodom. Kako se posada nosi s emocionalnim usponima i padovima, od uspjeha do neizvjesnosti u istom danu?

 Naravno da nam je drago kad je osoba za kojom tragamo pronađena živa i kad znamo da smo sudjelovali u njezinu spašavanju. To je osjećaj koji teško možete zanemariti jer znate da ste nekom pomogli u situaciji u kojoj mu je život bio ugrožen. S druge strane, kad nakon toga slijede letovi u kojima ne uspijemo pronaći druge unesrećene osobe, postoji određeno razočaranje. Međutim, kao vojnici i profesionalci moramo nastaviti izvršavati zadaću. Dok god postoje uvjeti i mogućnost za nastavak potrage, mi ćemo je nastaviti. Dajemo sve od sebe i koristimo sve resurse koje imamo na raspolaganju. Bitno je da znamo da smo učinili sve što smo mogli.

Koja su fizička i fiziološka ograničenja s kojima se susreću pilotske posade u ovako intenzivnim potragama?

Najviše bih istaknuo psihofizičko naprezanje. Mi tijekom potrage letimo na malim visinama i pri malim brzinama. Govorimo o brzinama od 120 do 140 čvorova. Pri takvim visinama i brzinama pilot mora biti konstantno koncentriran kako bi uočio čovjeka na morskoj površini, a istodobno mora pratiti udaljenost od mora i terena. Jedna od otežavajućih okolnosti jest i ta što u avionu tijekom takvih letova zna biti jako vruće. Takav način letenja zahtijeva stalnu koncentraciju i dosta zamara pilota. Međutim, unutar propisanih ograničenja možemo kvalitetno izvršavati zadaću i više sati.

Prevencija i ljetne krizne situacije

Ljeti je angažman Obalne straže i HRZ-a znatno intenzivniji. Koje su najčešće pogreške stranih turista i nautičara koji ne poznaju lokalne vremenske prilike poput jake bure?

 Najveća je pogreška izlaganje jakim vjetrovima koji nisu bezazleni. Imam dojam da ljudi ponekad misle da je Jadransko more malo more i da se na njemu ne mogu dogoditi ozbiljne situacije kao na otvorenom moru ili oceanima. Mislim da možda ljudi nisu dovoljno educirani ili pripremljeni za uvjete u kojima se odlučuju otići na more. Primjerice, izlazak na more tijekom vrlo jake bure ili juga s plovilima koja nisu sposobna sigurno ploviti u takvim uvjetima može vrlo brzo dovesti do problema. Generalno mislim da je najveći problem neopreznost i nedovoljno poštivanje vremenskih uvjeta.

Koja bi bila vaša ključna poruka i upozorenje svima koji se ovih dana odlučuju za odlazak na more, bilo na SUP daskama ili plovilima?

 Prije bilo kakvog odlaska na more treba provjeriti vremenske uvjete. Danas su dostupne brojne besplatne aplikacije i vrlo dobro procjenjuju vremenske prilike. Ne treba gledati samo ono što se događa u trenutku polaska, nego i kakva se situacija očekuje tijekom sljedećih 10, 12, 15 ili 20 sati. Vjetar je promjenjiv i situacija na moru može se vrlo brzo promijeniti. Zato treba biti oprezan, dobro procijeniti vlastite mogućnosti i mogućnosti plovila te, prije svega, poštivati more. Kad se more ne poštuje, ono to može vrlo brzo i skupo naplatiti, što vidimo i kroz brojne intervencije na moru.

Poziv vojnog pilota

Što vas je osobno privuklo pozivu vojnog pilota, je li to bio dječji san ili splet životnih okolnosti ?

 Što se tiče poziva za vojnog pilota, u mojem slučaju, to su više bile nekakve životne okolnosti. U jednom trenutku u životu otvorila mi se ta mogućnost i, iskreno, što sam više o tome razmišljao i što sam više upoznavao taj posao, počela se stvarati određena ljubav prema letenju. Dakle, nije nastala kao dječački san, nego se ta ljubav razvila u jednom trenutku života. Ta ljubav prema letenju ostvarila se i realizirala kroz ovo što danas radim, čime sam jako zadovoljan i sretan. Ne bih ovaj posao mijenjao ni za što drugo. Moja primarna zadaća u Eskadrili je nastavnik letenja, a zadaće koje moje kolege i ja odrađujemo u dežurstvu Obalne straže, pogotovo kad svojim radom spasimo ljudske živote, potvrđuju da sam odabrao najbolji posao.

Kako izgleda jedan vaš uobičajeni radni dan kad nema izvanrednih situacija i hitnih akcija traganja i spašavanja?

 Nema baš uobičajenog radnog dana. Svaki dan ovisi o planu letenja, obuci i trenutačnim potrebama Eskadrile. Obalna straža dežurna je tijekom cijele godine. Uvijek postoje zapovjednik zrakoplova i kopilot koji su za taj dan dežurni, kao i dio tehnike koji je u pripravnosti za potrebe Obalne straže. Ako dođe do potrebe za angažiranjem, posada mora biti spremna poletjeti u vrlo kratkom roku. Međutim, primarna zadaća 392. eskadrile aviona jest obuka pilota. Mi provodimo obuku od samog početka, odnosno od selekcije kandidata i temeljne letačke obuke, pa sve do napredne obuke na Pilatusu. To znači da velik dio našeg svakodnevnog rada čine priprema i planiranje letova, rad s učenicima, njihovo praćenje i procjena napretka. Svaki let ima svoj cilj i plan, a nakon leta analiziramo kako je obuka provedena i na čemu još treba raditi. Uz letenje, dosta vremena odlazi i na pripremu za let, proučavanje meteoroloških uvjeta, planiranje zadaća i održavanje vlastite spremnosti. Dakle, posao nije samo vrijeme koje provodimo u zraku. Velik dio posla odvija se i na zemlji. 

Rad u Obalnoj straži spaja vojničku disciplinu i izravan humanitarni rad na spašavanju ljudskih života. Koliko se svakodnevna obuka i zadaci pilota Obalne straže razlikuju od ostalih vojnih letačkih sastava?

 Zadaće u sklopu Obalne straže specifične su po tome što smo angažirani kad je potrebno provoditi traganje i spašavanje na moru, nadzor i druge zadaće vezane uz sigurnost na moru. U takvim situacijama često se leti u uvjetima koji zahtijevaju vrlo precizno i koncentrirano letenje. U potragama za unesrećenim osobama letimo na malim visinama i pri relativno malim brzinama, a istodobno moramo održavati stalnu koncentraciju kako bismo uočili čovjeka ili neki predmet na morskoj površini. To je način letenja koji se ne uči tek kad smo angažirani u sklopu Obalne straže. Takve tehnike uvježbavamo još tijekom obuke u 392. eskadrili, posebno u naprednijim fazama školovanja. Specifično je i to da je svaki let drugačiji. Nekad su uvjeti vrlo dobri, a nekad se radi o jakom vjetru, valovitom moru i zahtjevnoj konfiguraciji terena. Posada zato mora biti spremna brzo procijeniti situaciju i prilagoditi način rada. U konačnici, bez obzira na vrstu zadaće, temelj ostaje isti – dobra obuka, disciplina, sigurnost i sposobnost da se zadaća izvrši profesionalno i odgovorno.

Biti u stalnoj pripravnosti zahtijeva iznimnu psihofizičku spremnost. Koliko vremena tjedno, mjesečno i godišnje provodite u zraku? Na koji način kroz svakodnevne rutine, trenažne letove i simulacije održavate visoku razinu koncentracije za neočekivane pozive?

 Vrijeme koje provodimo u zraku ovisi o obvezama, planu letenja i zadaćama koje imamo, tako da ne postoji isti broj sati svaki tjedan ili mjesec. Imamo propisana pravila prema kojima moramo redovito letjeti i održavati svoju spremnost. Kad provodimo letove prema pravilima i uvjetima leta, primjerice po danu, noću ili u instrumentalnim uvjetima, ovisno o kategoriji pilota imamo propisano vrijeme u kojem se smatramo spremnima za letenje. Kroz redovitu trenažu održavamo znanje i vještine koje su nam potrebne za izvršavanje zadaća. Na taj način, kad dođe neočekivani poziv, možemo reagirati odmah i biti spreman za ono što nas čeka.

Što biste iz svojeg svakodnevnog iskustva poručili mladim ljudima koji razmišljaju o karijeri vojnog pilota u Hrvatskoj ratnoj mornarici i HRZ-u?

 Poručio bih im da, ako ih stvarno privlači letenje i ako su spremni puno raditi na sebi, svakako pokušaju. To je zahtjevan poziv koji traži disciplinu, odricanje, odgovornost i stalno učenje, ali zauzvrat pruža jako puno zadovoljstva. Važno je znati da vojno letenje nije samo ono što ljudi vide izvana. Iza svakog leta stoji puno pripreme, učenja i rada na sebi. Čovjek mora biti spreman stalno učiti i usavršavati se. Ako netko u tome vidi sebe, mislim da se itekako isplati pokušati. Meni se ljubav prema letenju razvila kroz život i danas mogu reći da sam jako zadovoljan i sretan s poslom koji radim. To je poziv koji bih ponovno izabrao.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: HRZ