Priča o uspjehu, disciplini i nevjerojatnoj snazi volje često se ne piše u idealnim uvjetima, nego u svakodnevnoj borbi između obveza, umora i vlastitih granica. Upravo je takva priča natporučnice Anite Peran, pripadnice Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i vrhunske daljinske plivačice, koja iz dana u dan dokazuje kako se uz nepokolebljivu predanost mogu pomicati granice i u vojnom pozivu i u ekstremnom sportu

“Rođena sam u malom turističkom šibenskom predgrađu, u Grebaštici, 1998. godine, a danas živim i radim u Zadru“, započinje svoju priču natporučnica Peran, opisujući put koji ju je od dalmatinske obale doveo do odgovornih vojnih dužnosti. “Magistrirala sam Vojno inženjerstvo na Hrvatskom vojnom učilištu, a nakon toga završila i poslijediplomski specijalistički studij Inženjerstvo materijala na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu. Danas sam natporučnica u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu, gdje obnašam dužnost zapovjednice voda u Satniji za zrakoplovno-tehničko održavanje i opsluživanje u 393. eskadrili helikoptera“.

Iako danas niže vrhunske rezultate u vodi, njezini sportski počeci nisu nagovještavali klasičnu plivačku karijeru. Odmalena je težila kretanju i fizičkom izazovu, no okolnosti su je usmjeravale prema različitim disciplinama. “Moji sportski počeci nisu bili sasvim klasični. Šest godina trenirala sam džudo, a u osnovnoj i srednjoj školi bila sam vrlo dobra i u šahu. Voljela sam različite sportove, ali zbog ograničenih mogućnosti prijevoza nisam se mogla ozbiljnije razvijati u svim disciplinama koje su me zanimale“, prisjeća se Anita. “Oduvijek mi je ipak najviše odgovaralo kretanje i fizički izazov. Plivanje je, s druge strane, bilo nešto što mi nitko nije morao omogućiti, more mi je bilo ispred kuće“, kaže.

Ljeta provedena u uvali bila su temelj onoga što će tek uslijediti. “Ljeta sam provodila plivajući satima i to mi je bilo potpuno prirodno. Sve je počelo kad sam kao dijete vidjela nekoliko kupača kako plivaju s jedne strane naše uvale na drugu. Već sam sljedećeg dana odlučila pokušati, a vrlo brzo cijelu sam uvalu preplivavala više puta. Nisam tada znala da će upravo to postati početak moje sportske priče. Nikad nisam imala klasičan plivački put, nisam imala trenera niti sam kao dijete trenirala u klubu. Plivala sam iz znatiželje, užitka i upornosti. Vjerojatno sam još tada preplivala i više od 13 kilometara, a da toga nisam ni bila svjesna. Kasnije, zbog kadetskih obveza tijekom fakulteta, nisam imala mogućnost ozbiljnije se posvetiti plivanju“, ističe.

Prekretnica se dogodila dolaskom u grad u kojem i danas živi i radi. Zadar joj je otvorio vrata koja su dugo bila zatvorena. “Jedan od najdražih sportskih trenutaka bio mi je prvi dan kad sam došla živjeti u Zadar. Nakon posla otišla sam na bazen na Višnjiku i prvi put osjetila da imam sve što mi je potrebno za ozbiljniji trening – bazen, vrijeme i mogućnost da sama organiziram svoje obveze. Od tada je sve počelo“, ističe natporučnica. “Nekoliko mjeseci bila sam članica Rekreativnog kluba daljinskog plivanja Zadar, gdje sam upoznala ljude koji su me podržali, vjerovali u mene i potaknuli me da se okušam u natjecateljskom plivanju. Danas sam članica KDP-a Sidro Zadar, jednog od najjačih klubova daljinskog plivanja. Natječem se već četiri godine i posebno mi je drago što iz godine u godinu vidim kontinuirani napredak. Ne samo u brzini i tempu, nego još više u izdržljivosti. Mislim da je upravo ta izdržljivost nešto što je oduvijek bilo u meni – još od onih prvih plivanja po uvali“.

 Iscrpljujući treninzi i borba s oceanom na 20 kilometara

Nakon osvajanja dionice od deset kilometara 2025. godine, otvorio se apetit za još većim pothvatom – ultramaratonskom utrkom Swim Grand Prix na relaciji Lisabon-Cascais, dugom čak 20 kilometara.

“Pripreme su bile dugotrajne i iscrpljujuće. Nakon što sam 2025. preplivala deset kilometara, odlučila sam se za duplo veći izazov – 20 kilometara. Ozbiljnije pripreme počele su nakon Ironmana 70.3 u studenom 2025., kad sam morala potpuno promijeniti način treniranja. Zbog posla sam sve treninge morala odrađivati nakon radnog vremena, često odmah nakon smjene i bez obzira na umor. Slijedili su višesatni treninzi u bazenu, moru ili rijeci, a često i trening snage. Upravo je svakodnevna disciplina, unatoč umoru, bila jedan od najtežih dijelova priprema“, objašnjava Anita. Osim fizičkog napora, ekstremni uvjeti zahtijevali su i precizno prilagođavanje opreme i prehrane. “Poseban izazov bila je temperatura vode od oko 17,5 °C, zbog čega sam zadnja tri tjedna prije utrke trenirala u Zrmanji, obučena u neoprenu, koji mi nije idealno odgovarao. Dan prije puta morala sam ga dodatno prilagoditi. Na 20 kilometara nema prostora za eksperimentiranje, pa je bilo važno da oprema bude što bolje pripremljena. Štoviše, isprobavala sam različite načine prehrane kako bih pronašla ono što mi najbolje odgovara za tako dugu utrku. Na samoj utrci pazila sam unositi energiju prije nego što bih osjetila glad ili umor, jer kod tako dugih dionica kad osjetite glad, tad je uglavnom to već kasno“, opisuje detalje priprema. Kad se našla na samom terenu, hirovit i nepredvidljiv ocean pokazao se kao prednost, a ne kao prepreka. Jak ocean s valovima i strujama nije me iznenadio jer upravo takve uvjete volim i nastojim ih trenirati. Prijelaz iz rijeke u ocean čak mi je odgovarao, kad su se pojavili valovi i struje, počela sam prestizati velik broj plivača, što mi je dodatno podiglo motivaciju. Na kraju, od svega navedenog, ipak mislim da su mentalna spremnost i disciplina bili najvažniji. Bilo je puno dana kad sam bila iznimno umorna, ali ipak sam otišla na trening jer sam znala da se takve stvari grade iz dana u dan. Na kraju sam bila zadovoljna već samom činjenicom da nisam odustajala kad je bilo najteže. Rezultat u Portugalu pokazao mi je da se sav taj trud itekako isplatio.“

Hrvatska zastava u Lisabonu i utrka sa stavom “samo naprid“

Utrka od rijeke Tejo do Atlantskog oceana nosila je specifične izazove koji su zahtijevali potpunu mentalnu stabilnost kroz više od pet sati plivanja.

“Za ovu utrku mentalna priprema bila mi je jednako važna kao i fizička. Prethodni natjecatelji upozoravali su na moguće krizne faze, no tijekom utrke ih, na sreću, nisam osjetila. Vjerujem da mi je upravo mentalna priprema pomogla ostati mirna i usredotočena do cilja“, naglašava Anita. “Imala sam jednostavan plan: prehrana svakih 25 minuta, održavanje tjelesne temperature i, prije svega, stav ‘samo naprid’. Nisam osjećala strah od toga da neću završiti utrku jer sam znala da neću odustati, osim ako bi to ugrozilo zdravlje. Većina natjecatelja stigla je u Lisabon tjedan dana ranije radi aklimatizacije, dok sam ja stigla dan prije. U ocean sam ušla samo jednom, kako bih osjetila uvjete i potvrdila sebi da sam spremna“.

Poseban naboj emocija donijeli su trenuci neposredno prije samog starta. “Noć prije utrke spavala sam svega tri sata, ali ne zbog treme, nego od uzbuđenja. A onda je došao trenutak koji ću sigurno dugo pamtiti. Prije starta prozivani su predstavnici država pored Spomenika otkrićima u Lisabonu, gdje je bio i sam start utrke. Kad sam stala pored hrvatske zastave i kad je počela himna, kao da se sve oko mene na trenutak ugasilo“, emotivno se prisjeća. “U toj jednoj minuti prošli su mi kroz glavu svi sati treninga, umor, osobne brige i sve ono što sam prošla da bih došla do tog trenutka. Stajala sam ondje sama, pored hrvatske zastave, među predstavnicima velikih plivačkih nacija poput Brazila i Portugala. Osjećala sam golem ponos – biti ondje kao predstavnica jedne male države, uz zemlje s velikom plivačkom tradicijom i profesionalnim sportašima. Ali istodobno te taj trenutak i malo ‘udari’. Postaneš svjestan gdje si i u što si se zapravo upustio. Nakon svih mjeseci priprema više nije bilo prostora za razmišljanje – ostalo je samo ući u vodu i otplivati tih 20 kilometara sa stavom ‘samo naprid’“, dodaje Anita.

Odgovorne zadaće u HRZ-u

Iza ovih vrhunskih sportskih rezultata stoji svakodnevna vojna služba koja nosi vlastitu težinu i zahtjeve. “Moje svakodnevne zadaće u Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu vrlo su dinamične i zahtijevaju visok stupanj odgovornosti“, objašnjava natporučnica Peran. “Kao zapovjednica voda za zrakoplovno-tehničko održavanje u 393. Eskadrili helikoptera odgovorna sam za organizaciju i provedbu zadaća održavanja, ali i za ljude s kojima radim. To znači svakodnevno planiranje, praćenje provedbe zadaća, rješavanje nepredviđenih situacija i donošenje odluka koje moraju biti pravodobne i utemeljene na struci. Posebnost mojeg posla jest u tome što se tehnička stručnost i odgovornost za ljude međusobno nadopunjuju. Održavanje zrakoplova zahtijeva preciznost i disciplinu jer svaki detalj može biti važan, dok rad s ljudima traži povjerenje, komunikaciju i sposobnost donošenja odluka. Upravo to najviše cijenim u vojnom pozivu, osjećaj odgovornosti i pripadnosti timu. Posebno mi je važno znati da moj rad ima konkretnu svrhu i da svojim znanjem i odlukama pridonosim tome da ljudi i tehnika budu spremni za zadaće koje su pred njima“.

Uskladiti vojne obveze s dvostrukim treninzima zahtijeva organizaciju do najsitnijih detalja. “Jako je teško uskladiti jedno i drugo, pogotovo kad radite od 7 do 15 sati i zbog radnog vremena ujutro niste u mogućnosti odraditi trening. Zimi bih odmah nakon posla odlazila na bazen, upravo u vrijeme kada sam najumornija, jer zbog termina na bazenu kasnije više nije bilo mogućnosti za kvalitetan trening“, priznaje Anita. “To mi je bio jedan od najvećih izazova. Često sam morala ukomponirati dva plivačka treninga u jedan, a ponekad i trenirati odmah nakon posla te isto ponoviti sljedećeg dana. Mogu skromno reći da mi je najteži dio cijele priče bio upravo taj prijelaz, s posla ravno u vodu. Drugačije jednostavno nije išlo. U takvim trenucima motivacija prirodno pada, ali upravo tada disciplina preuzima glavnu ulogu. Nije uvijek stvar u tome da vam se trenira, nego da odradite ono što ste si zadali i kada je teško. Mislim da mi je upravo plivanje dodatno učvrstilo tu disciplinu i upornost koju danas primjenjujem i u vojnom pozivu“.

 Povijesna bronca za Hrvatsku i poruka mladima

Osvajanje brončane medalje u Portugalu donijelo je natporučnici Peran priznanje za sav uloženi trud, čineći je prvom Hrvaticom kojoj je to pošlo za rukom.

“Toga sam zapravo postala svjesna tek nekoliko tjedana nakon utrke, kad su se slegli dojmovi. Osjećaj je zaista poseban. Biti prva Hrvatica koja je preplivala tu dionicu za mene je velika čast“, s ponosom ističe. “Posebno mi je drago što sam pokazala da i jedna mala država poput Hrvatske ima sportaše koji mogu stati uz bok najboljima, pa i profesionalnim sportašima iz velikih država. Možda smo geografski mali, ali smo zato srčani i veliki u onome što radimo. Ponosna sam što sam svojim rezultatom mogla promovirati Hrvatsku i Oružane snage Republike Hrvatske“.

Pogled u budućnost za Anitu Peran donosi nove profesionalne i sportske horizonte. “Voljela bih se u budućnosti razvijati i u akademskom smjeru, što mi je već dugogodišnja želja, ali prije toga želim steći još iskustva i znanja u tehnici. Smatram da je važno dobro upoznati struku kroz praktičan rad prije nego što se krene u neki novi smjer“, iznosi svoje planove. “Nikad ne znate što vam život nosi i kojim će vas putem odvesti, ali ono što znam jest da se želim razvijati, učiti i prihvaćati nove izazove. Smatram da je u životu važno pronaći ono što nas pokreće i u tome nastojati biti što bolji, jer tada lakše prihvaćamo trud, odricanja i teže trenutke koji dolaze s tim putem. Ono što mogu sa sigurnošću reći jest da, i na profesionalnom putu unutar Hrvatske vojske i u sportu, nastojim uvijek dati svoj maksimum i pomaknuti vlastite granice. A što se tiče plivanja, ako bude zdravlja, mogu reći da je ovo što sam dosad napravila tek svojevrsno zagrijavanje za ono što dolazi“.

Na kraju, natporučnica upućuje snažnu i inspirativnu poruku svim mladima koji razmišljaju o svojoj budućnosti i vojnom pozivu.

“Ako razmišljate o vojnom pozivu, znajte da u vojsci ne postoji samo jedan put. Brojna vrata su otvorena, a na nama je koja ćemo otvoriti i koliko ćemo daleko kroz njih otići. Meni je velika čast nositi hrvatsku odoru i služiti svojoj domovini, a još veća kada tu istu Hrvatsku mogu predstavljati i izvan njezinih granica. Zato bih mladima poručila da vjeruju u sebe, budu uporni i ne boje se postaviti visoke ciljeve. Vojska vam može otvoriti mnoga vrata, ali vi odlučujete kroz koja ćete proći. Možda smo mala zemlja, ali granice onoga što možemo postići ne bi trebale biti male“, zaključuje.

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: Privatna arhiva natporučnice Anite Peran