Pitanje gdje završava mir, a počinje sukob nije samo teorijska rasprava o značenju riječi. Od odgovora ovise političke odluke, obrambeno planiranje, obavještajne procjene i način na koji država priprema svoje institucije i društvo za moguće ugrožavanje. Da bi se do odgovarajućeg odgovora došlo, institucije i donositelji odluka na svim razinama trebaju razvijati kognitivnu superiornost. Jedan od načina su i profesionalne ratne igre

Tekst: brigadir Zdravko Barbarić, načelnik Ratne škole “Ban Josip Jelačić”

Rat zamišljamo kao događaj koji počinje vidljivim prijelomom. Vojska prelazi granicu, otvara se paljba, prekidaju se diplomatski odnosi, a političko vodstvo objavljuje da je nastupilo stanje neprijateljstva. Povijest je, naravno, mnogo neurednija. Ratovi su se pripremali u tajnosti, napadi su prethodili službenim objavama, a nasilje se provodilo preko saveznika, pobunjenika, plaćenika i drugih posrednika. Ipak, dugo je postojao barem privid da se granica između mira i rata može prepoznati.

Danas ta granica može ostati nejasna čak i onda kad zemlja već trpi ozbiljne posljedice ugrožavajućeg djelovanja. Kibernetički napad može se prikazati kao kriminal, gospodarski pritisak kao tržišni spor, informacijska operacija kao spontani izraz javnog nezadovoljstva, a potpora nasilnoj skupini kao privatna inicijativa nad kojom država navodno nema nadzor. Svaki događaj zasebno može izgledati nedovoljno ozbiljno za snažan odgovor. Zajedno, međutim, mogu postupno smanjivati sigurnost, političku slobodu djelovanja i sposobnost samostalnog odlučivanja napadnute zemlje. U takvu sukobu protivnik ne mora sakriti sve što čini. Dovoljno je spriječiti drugu stranu da njegove postupke na vrijeme poveže, protumači i politički imenuje. Suvremeni sukob može započeti prije nego što ga napadnuta država prizna kao sukob. Najveća opasnost nije samo u prikrivenoj aktivnosti protivnika nego i u zakašnjenju vlastitih institucija da odvojene događaje prepoznaju kao dijelove jedinstvenog obrasca.

Takvo se stanje može opisati kao rat bez objave, ali njegova je druga strana mir bez izvjesnosti. Oružje možda još ne govori, no više ne postoji dovoljno čvrsta sigurnost da će odnos ostati nenasilan.

Zašto o tome govoriti?

Pitanje gdje završava mir, a počinje sukob nije samo teorijska rasprava o značenju riječi. Od odgovora ovise političke odluke, obrambeno planiranje, obavještajne procjene i način na koji država priprema svoje institucije i društvo za moguće ugrožavanje.

Ako se sustavno ugrožavajuće djelovanje prepozna prekasno, niz ograničenih pritisaka može postupno proizvesti posljedice koje se poslije teško mogu preokrenuti. Ako se, naprotiv, svaki politički spor, društvena napetost ili sigurnosni incident proglasi dijelom rata, država može vlastitim odgovorom proizvesti strah, neopravdanu militarizaciju i eskalaciju koju je mogla izbjeći. Glavni problem zato nije samo kako prijetnju prepoznati dovoljno rano. Jednako je važno razlikovati je od uobičajenog političkog natjecanja, kriminala, gospodarskog sukoba ili unutarnje društvene krize.

Suvremena država mora biti sposobna dovoljno rano prepoznati sustavno ugrožavajuće djelovanje, a da pritom svaku krizu, političko suparništvo ili društvenu napetost ne proglasi ratom. To se pitanje ne odnosi samo na oružane snage. Ono obvezuje političko vodstvo, diplomaciju, obavještajno-sigurnosni sustav, policiju, pravosuđe, civilnu zaštitu, upravljače kritične infrastrukture, gospodarske institucije, medije i javnost. Ono što se u jednom dijelu sustava pojavljuje kao tehnički incident, u drugom kao gospodarski pritisak, a u trećem kao informacijski poremećaj može tek povezano pokazati obilježja usklađenog djelovanja.

Za manju zemlju poput Hrvatske taj je problem posebno važan. Ograničeni resursi povećavaju cijenu i zakašnjelog i pretjeranog odgovora. Sigurnost zato ne ovisi samo o količini vojne moći nego i o kvaliteti političke prosudbe, pouzdanosti savezništava, otpornosti institucija, zaštiti kritične infrastrukture i sposobnosti povezivanja različitih izvora znanja. Oružane snage u takvu sustavu imaju važnu, ali ne isključivu ulogu. One pridonose odvraćanju, spremnosti, procjeni vojnih posljedica promjena u sigurnosnom okruženju te suradnji sa saveznicima i civilnim institucijama. Ne mogu, međutim, same upravljati prijetnjama koje istodobno djeluju u političkom, gospodarskom, informacijskom, pravnom, kibernetičkom i društvenom prostoru.

Zato odgovor ne može biti samo snažnija vojska. Potreban je povezaniji, otporniji i uvježbaniji sustav nacionalne sigurnosti.

Mir nije samo odsutnost pucnjave

Rat nije samo vrijeme u kojem se vodi bitka. Thomas Hobbes upozorio je da rat može označavati i dulje razdoblje poznate spremnosti na nasilje, čak i kad se borba ne vodi svakog trenutka. Kad ljudi nose oružje, zaključavaju vrata i pristupaju drugima s nepovjerenjem, njihovo ponašanje pokazuje da sigurnost mira nije uspostavljena.

Slično vrijedi i za odnose među zemljama. One ne prosuđuju samo ono što druge zemlje trenutačno rade nego i ono što bi mogle učiniti. Vojna sposobnost koja je predstavljena kao obrambena, može se sutra uporabiti napadački. Vježba može biti rutina, ali i prikrivena priprema operacije. Savezništvo može jednoj strani povećati sigurnost, dok ga druga strana doživljava kao prijetnju. Zato mir nije isto što i šutnja oružja. Immanuel Kant upozorava da sporazum koji u sebi čuva namjeru budućeg rata nije stvarni mir, nego samo odgoda neprijateljstava. Stanje mira mora biti uspostavljeno; ono ne nastaje automatski prestankom borbe. Mir postoji kad su politički i pravni odnosi dovoljno čvrsti da se sporovi ne rješavaju nasiljem samo zato što je jedna strana trenutačno slabija, iscrpljena ili nespremna. No u međunarodnim odnosima potpuna sigurnost gotovo nikad ne postoji. Države istodobno surađuju i pripremaju se za mogućnost da suradnja prestane. Vjeruju sporazumima, ali planiraju i mogućnost njihova kršenja. Razvijaju obrambene sposobnosti, iako znaju da ih druga strana može protumačiti kao pripremu napada.

Problem nastaje kad upravljano nepovjerenje preraste u sustavno suprotstavljanje, a da pritom nije moguće pouzdano odrediti trenutak u kojem je mir prestao biti mir.

Od magle rata do magle mira

Carl von Clausewitz pokazao je da ulaskom u rat prestaje svaka zamisao o savršeno preglednom i potpuno upravljivom djelovanju. Protivnik nije nepomičan predmet. On promatra, odlučuje, skriva namjere i reagira. Informacije su nepotpune, zakašnjele i proturječne. Zapovijedi se pogrešno razumiju, ljudi se umaraju, sredstva otkazuju, teren i vrijeme mijenjaju plan, a naizgled nevažni događaji mogu proizvesti velike posljedice.

To se u suvremenom vojnom jeziku obično naziva maglom rata. U njoj je sukob već prepoznat, ali neizvjestan je njegov tijek. Ne zna se dovoljno o protivnikovim namjerama, vlastitim mogućnostima, značenju pojedinog poteza ni posljedicama odluke. Magla rata počinje kad znamo da smo u sukobu, ali ne znamo dovoljno o tome kako će se on razvijati.

Suvremeni političko-vojni odnosi stvaraju, međutim, i raniju vrstu neizvjesnosti. U njoj nije nejasno samo kako se sukob razvija, nego i postoji li sukob uopće. Za potrebe ove analize pojam magle mira označava upravo tu raniju vrstu neizvjesnosti.

Izraz “magla mira“ već se pojavljuje u vojno-strateškoj literaturi. Kanadski povjesničar i Talbot C. Imlay i američka profesorica međunarodne politike Monica Duffy Toft njime opisuju neizvjesnost vojnog i strateškog planiranja u miru, osobito teškoće određivanja budućih protivnika i saveznika, prirode budućeg rata te trenutka njegova izbijanja. U ovom se eseju pojam magle mira rabi u drukčijem i užem značenju. On se odnosi na neizvjesnost o tome je li sustavno ugrožavajuće djelovanje već započelo, tko je za njega odgovoran, kakvu namjeru izražava i koji je odgovor opravdan.

Razlika se može izraziti jednostavno: u magli rata ne znamo kako se sukob odvija. U magli mira ne znamo jesmo li već u sukobu. Magla mira nije nova vrsta rata. Ona je stanje političke, spoznajne, pravne i institucionalne neizvjesnosti u kojem nije dovoljno jasno je li sustavno ugrožavajuće djelovanje već započelo, tko u njemu sudjeluje, tko je za njega odgovoran, kakvu namjeru izražava i koji bi odgovor bio opravdan. Ona ne nastaje samo zato što protivnik prikriva svoje postupke. Može proizlaziti i iz stvarne složenosti događaja, ograničenih informacija, različitih institucionalnih perspektiva, političke neodlučnosti i straha od posljedica pogrešne procjene.

Magla mira zato otežava četiri međusobno povezane zadaće: spoznati što se događa, protumačiti značenje događaja, utvrditi odgovornost i odrediti razmjeran odgovor.

Te četiri zadaće slijede jedna iz druge. Bez dovoljno jasne slike događaja teško je protumačiti njihovo značenje; bez razumijevanja značenja teško je pouzdano utvrditi odgovornost; a bez dovoljno utemeljene procjene odgovornosti i namjere teško je odrediti odgovor, a da on ne bude niti zakašnjeli ni pretjeran. Magla mira stoga nije samo nedostatak informacija. Ona je poremećaj cijelog lanca političkog odlučivanja, od opažanja do odgovora.

Kako se magla mira proizvodi

Neizvjesnost nije uvijek spontana posljedica složenosti. Ona može biti proizvedena namjerno.

Sun Tzu smješta obmanu u samo središte ratovanja. Cilj nije samo sakriti pokret, nego oblikovati protivnikovu sliku situacije. Vlastita se snaga prikazuje kao slabost, aktivnost kao pasivnost, blizina kao udaljenost. Protivnik se navodi da sam donese odluku koja mu šteti.

U magli mira takva obmana nije ograničena na bojište. Može se provoditi političkim porukama, gospodarskim vezama, pravnim opravdanjima, kibernetičkim djelovanjem, informacijskim kampanjama i uporabom posrednika. Najuspješnija obmana nije uvijek ona koja događaj potpuno sakrije. Često je djelotvornije omogućiti nekoliko dovoljno uvjerljivih tumačenja.

Je li kibernetički incident kriminal, špijunaža ili početak šire kampanje? Je li gospodarski pritisak poslovna odluka ili politička prisila? Je li društvena napetost unutarnji problem ili rezultat vanjskog utjecaja? Je li potpora lokalnoj skupini humanitarna, politička ili vojna?

Dok se o tome raspravlja, vrijeme prolazi. Institucije se spore oko nadležnosti, pravnih definicija i pouzdanosti dokaza. Protivnik zadržava inicijativu, a napadnuta država reagira na događaje pojedinačno umjesto na obrazac koji oni zajedno stvaraju.

Protivnik ipak ne mora proizvesti svu neizvjesnost obmanom. I bez prikrivanja, vidljivi događaji ne moraju otkrivati dublju političku promjenu koja ih povezuje.

Tukidid razlikuje neposredno iznesene sporove od rasta atenske moći i straha koji je taj rast izazvao kod Spartanaca. Pojedinačna kriza može biti stvarna, ali ne mora objasniti zašto se upravo tada pretvara u širi sukob. Iza vidljivog događaja može stajati dugotrajnija promjena odnosa snaga koju akteri počinju doživljavati kao prijetnju. Problem je u tome što se namjere i strahovi ne mogu promatrati neposredno. Akteri vide sposobnosti i postupke, a o namjerama donose zaključke. Obrambena mjera jedne strane drugoj može izgledati kao priprema napada. Protureakcija zatim prvoj strani može izgledati kao potvrda početne sumnje.

Profesor međunarodne politike na Sveučilištu Columbia Robert Jervis dokazivao je da se nova informacija uvijek tumači u okviru postojećih predodžbi. Donositelji odluka pokušavaju je uklopiti u već oblikovanu sliku protivnika, vlastitih postupaka i učinaka koje tim postupcima pripisuju. Suzdržanost protivnika može se tumačiti kao dokaz uspješnog odvraćanja, ali i kao prikrivanje pripreme za buduće djelovanje. Magla mira zato ne nastaje samo zato što nema dovoljno činjenica. Nastaje i zato što iste činjenice mogu dobiti različita značenja.

Gdje se magla mira održava?

Magla mira nije vezana uz jednu tehniku djelovanja. Najdulje se održava ondje gdje se politički pritisak razlaže na više sredstava, aktera, događaja i pravnih oblika.

Istaknuti američki politolog Michael J. Mazarr, koji je bio i savjetnik načelnika Združenog stožera američkih oružanih snaga, opisuje sivu zonu kao prostor postupnog djelovanja između uobičajenog političkog natjecanja i otvorenog rata. U tom se prostoru protivnika nastoji oslabiti, prisiliti ili dovesti pred svršeni čin, bez poteza koji bi nedvojbeno izazvao snažan odgovor.

Siva zona nije prazan prostor između mira i rata. Ona je prostor aktivnog suparništva u kojem svaki pojedini korak može izgledati nedovoljno ozbiljno za snažnu reakciju, dok njihov zajednički učinak postupno mijenja odnos snaga. U tom se prostoru mogu povezivati vojna, politička, gospodarska, obavještajna, kibernetička i informacijska sredstva. Američki vojni teoretičar, umirovljeni časnik Frank G. Hoffman takvo povezivanje različitih vojnih i nevojnih sredstava razmatra u okviru hibridnog djelovanja. Njegova snaga nije samo u raznolikosti instrumenata nego i u tome što različiti dijelovi napadnute države vide različite dijelove cjeline.

Posrednici dodatno otežavaju utvrđivanje odgovornosti. Vanjska sila može pružati novac, oružje, obuku, obavještajne podatke ili političku zaštitu, a da formalno ne postane strana u sukobu. Posrednik pritom ne mora biti pasivan instrument: može imati vlastite interese, djelovati izvan namjera pokrovitelja, izazvati neželjenu eskalaciju ili dobivenu potporu uporabiti za vlastite ciljeve.

U magli mira odgovornost se rijetko skriva potpunom nevidljivošću. Češće se „razrjeđuje“ preko posrednika, privatnih aktera, tehničke anonimnosti i vjerodostojnog poricanja. Napadnuta strana može opravdano sumnjati tko stoji iza djelovanja, ali ne raspolagati dokazima dovoljnim za pravni, politički ili saveznički odgovor. Američki profesor analize javnih politika Christopher Paul i njegova zemljakinja socijalna psihologinja Miriam Matthews upozoravaju da cilj informacijskog djelovanja ne mora biti uvjeriti sve u jednu dosljednu laž. Ponekad je dovoljno proizvesti tolik broj tvrdnji, protutvrdnji, izvora i prividnih dokaza da se oslabi povjerenje u mogućnost pouzdanog zaključivanja.

Ako takvo suparništvo postane trajno stanje, može se govoriti o vrućem miru: odnosu u kojem nema izravnog velikog rata, ali konfrontacija se nastavlja drugim sredstvima. Izrazom se u hrvatskoj vojno-strateškoj publicistici koristio i admiral Davor Domazet-Lošo. U ovom se eseju preuzima samo terminološka oznaka, koja se rabi u vlastitom, ograničenom analitičkom značenju, za dugotrajniju konfrontaciju ispod praga otvorenog velikog rata.

Pojmovi, dakle, nisu istoznačni. Siva zona označava prostor djelovanja, hibridno djelovanje, način povezivanja sredstava, posrednici udaljavaju pokrovitelja od neposredne odgovornosti, informacijsko djelovanje otežava zajedničko tumačenje, a vrući mir označava dugotrajnije stanje konfrontacije. Oni ne čine maglu mira sami po sebi. Oni su sredstva i okolnosti koje je produbljuju.

Magla mira nastaje kad država ne može dovoljno pouzdano povezati što se događa, tko za to odgovara, kakvu namjeru djelovanje izražava i koji je odgovor opravdan.

Zašto sustav kasni?

Protivnik koji djeluje u magli mira ne mora odmah poraziti drugu zemlju. Dovoljno je usporiti njezino razumijevanje situacije. Svaka institucija može djelovati razumno unutar vlastite nadležnosti, a da sustav u cjelini ipak reagira pogrešno. Policija istražuje kriminal. Obavještajna služba prikuplja podatke. Vojska prati promjene sposobnosti. Diplomacija pokušava očuvati odnose. Gospodarske institucije štite tržište. Upravljači infrastrukture otklanjaju tehničke poremećaje. Mediji prate javnu raspravu. No nitko ne mora imati cjelovitu sliku, a ponekad nitko nema ni jasnu ovlast da takvu sliku sastavi. Tada protivnik ne koristi samo vlastite sposobnosti. Koristi i institucionalne granice napadnute države, proceduralnu sporost, različite profesionalne jezike i potrebu da se svaka odluka opravda odvojenim dokazima.

U tome se nalazi najvažnija praktična posljedica magle mira: ugrožavajuće djelovanje može biti prepoznato u dijelovima, a ipak ostati neprepoznato kao cjelina.

Zakašnjenje nije uvijek posljedica nemara. Može biti posljedica načina na koji je sustav organiziran. Svaka institucija raspolaže samo dijelom podataka, primjenjuje vlastite kriterije pouzdanosti i djeluje unutar vlastitih pravnih ovlasti. Ono što je jednoj znak šire kampanje, drugoj može biti tek nedovoljno potvrđena pretpostavka.

Protivnik u magli mira ne pokušava samo nanijeti štetu. Pokušava oblikovati način na koji država razumije štetu, njezin izvor i trenutak u kojem mora djelovati. Njegova meta stoga nije samo infrastruktura, vojna sposobnost ili politička stabilnost. Meta je i sama politička prosudba. Odgovor nije ukinuti institucionalne razlike, a niti da se sva sigurnosna pitanja prenesu u vojnu nadležnost. Institucionalne i pravne granice postoje s razlogom. Potrebno je, međutim, razviti mehanizme koji omogućuju da se različite procjene dovoljno rano usporede, povežu i podvrgnu zajedničkoj prosudbi.

Odgovor – kognitivna superiornost

Jedan od načina razvoja takve sposobnosti jesu profesionalne ratne igre – wargaming.

Sposobnost bržeg i pouzdanijeg povezivanja podataka, razumijevanja njihova značenja i pretvaranja tog razumijevanja u kvalitetniju odluku u suvremenoj se vojno-strateškoj misli povezuje s pojmom kognitivne superiornosti. Ona ne znači posjedovanje potpune slike niti nepogrešivost. Označava sposobnost boljeg razumijevanja okruženja, protivnika i vlastitih mogućnosti te donošenja pravodobnijih i kvalitetnijih odluka druge strane.

U tom smislu magla mira opisuje problem, a kognitivna superiornost sposobnost potrebnu za djelovanje u njemu. Profesionalne ratne igre jedan su od načina razvoja i provjere te sposobnosti jer sudionike izlažu nepotpunim informacijama, različitim tumačenjima, nejasnoj odgovornosti i posljedicama vlastitih odluka.

Njihova svrha nije pouzdano predvidjeti budući sukob. Ratna igra nije proročanstvo niti mehanički model koji daje jedan točan odgovor. Njezina je vrijednost u tome što donositelje odluka izlaže uvjetima nepotpunih informacija, nejasne odgovornosti, vremenskog pritiska i protivnikove reakcije. Dobro osmišljena ratna igra sudionicima ne daje gotovu sliku situacije. Ona postupno uvodi vojne, političke, gospodarske, kibernetičke i informacijske događaje. Različite institucije mogu dobivati različite podatke. Neki su pouzdani, neki nepotpuni, a neki namjerno pogrešni. Sudionici moraju odlučiti jesu li događaji povezani, postoji li zajednička namjera, tko je odgovoran, je li prijeđen prag za djelovanje i kakve bi posljedice njihov odgovor mogao proizvesti.

Time se magla mira ne proučava samo kao pojam. Ona se iskustveno stvara u nadziranom okruženju. Profesionalne ratne igre omogućuju uvježbavanje cijelog lanca odlučivanja: od prepoznavanja raspršenih znakova, preko njihova tumačenja i procjene odgovornosti, do izbora pravodobnog i razmjernog odgovora.

Ratna igra može pokazati gdje institucije ne razmjenjuju informacije, gdje isti događaj različito tumače, tko ima ovlast za odluku, koliko se dugo čeka na potpun dokaz i gdje se početna procjena pretvara u pretpostavku koju više nitko ne preispituje. Može otkriti i suprotnu opasnost: trenutak u kojem sudionici prerano povezuju nepovezane događaje, protivniku pripisuju veću koordinaciju nego što je doista ima ili reagiraju snažnije nego što situacija opravdava.

Cilj stoga nije samo brže prepoznavanje opasnosti. Cilj je kvalitetnije razlikovanje stvarnog obrasca usklađenog ugrožavajućeg djelovanja od slučajnosti, unutarnje krize ili uobičajenog političkog suparništva. Profesionalne ratne igre omogućuju ispitivanje pretpostavki, procedura i modela suradnje bez ljudskih žrtava i bez troškova stvarne operacije. One ne mogu zamijeniti terenske vježbe, obavještajni rad, političku prosudbu ni razvoj stvarnih sposobnosti. Mogu ih, međutim, povezati i pokazati gdje bi sustav u stvarnoj krizi mogao zakazati.

Njihova najveća vrijednost nije u tome da pokažu što će se dogoditi, nego da unaprijed otkriju koje bi nas vlastite predodžbe, procedure i institucionalne podjele mogle spriječiti da razumijemo ono što se već događa. Ratne igre ne uklanjaju maglu mira. One omogućuju da se vlastita sposobnost djelovanja u njoj provjeri prije stvarne krize.

Razboritost između zakašnjenja i pretjerivanja

Neizvjesnost se nikad ne može potpuno ukloniti. Više senzora, brža komunikacija i veća količina podataka mogu smanjiti pojedine oblike neznanja, ali ne mogu ukinuti protivnikovu volju, obmanu i prilagodbu. Podatak može pokazati što se dogodilo, ali ne mora objasniti zašto se dogodilo ni što će protivnik učiniti nakon našeg odgovora.

Američki geopolitički analitičar Edward N. Luttwak upozorava da uspješna mjera potiče protivnika na razvoj protumjera. Postupak koji je donosio iznenađenje ponavljanjem gubi učinak, a odgovor koji je isprva povećavao sigurnost može, nastavi li se bez prilagodbe, početi donositi više troškova nego koristi. Zato upravljanje maglom mira ne traži formulu, nego razboritost.

Razborit donositelj odluke mora razlikovati ono što zna, ono što opravdano pretpostavlja i ono čega se samo boji. Mora procijeniti cijenu pogreške u oba smjera. Nedovoljna reakcija može omogućiti protivniku da postupno promijeni stanje. Pretjerana reakcija može izazvati nepotrebnu eskalaciju, iscrpiti resurse i ugroziti politički poredak koji se pokušava zaštititi.

Institucije zato moraju razlikovati činjenicu od procjene, navesti stupanj pouzdanosti, razmotriti alternativna objašnjenja i omogućiti stručno neslaganje. Još važnije, moraju svoje djelomične uvide povezivati prije nego što odvojeni događaji postanu nepovratne činjenice.

Profesionalne ratne igre mogu pomoći upravo u tome. One ne daju gotove odgovore, nego otkrivaju kako sustav zaključuje, gdje kasni, gdje pretjeruje i kako reagira kada protivnik učini nešto neočekivano. Razborita država nije ona koja unaprijed zna svaki protivnikov potez. To je država koja je uvježbala prepoznavanje promjene, koja može povezati raspršene znakove i koja je sposobna djelovati prije potpune izvjesnosti, a da pritom ne izgubi zakonitost, razmjernost i političku samokontrolu. Kognitivna superiornost zato ne znači ukidanje neizvjesnosti. Ona znači sposobnost da se u neizvjesnosti razumije više, prosudi bolje i djeluje pravodobnije od protivnika, bez gubitka razboritosti i samokontrole.

Najveće opasnosti

Suvremeni protivnik ne mora odmah prijeći granicu niti formalno objaviti rat. Može postupno smanjivati sigurnost i političku slobodu druge države dok istodobno održava privid da mir još traje. Magla rata zaklanja ono što se događa unutar otvorenog sukoba. Magla mira može zakloniti činjenicu da je sustavno ugrožavajuće djelovanje već počelo. Najveća opasnost nije samo u tome što protivnik skriva svoje postupke. Ona je i u tome što napadnuta država ne uspijeva njihove vidljive dijelove povezati u zajedničko značenje. Odgovor nije proglasiti sve ratom. Ali nije ni čekati takvu razinu dokaza nakon koje je odluka više potvrda nastale štete nego sredstvo njezina sprečavanja. Pitanje magle mira zato nije samo pitanje protivnikovih metoda. Ono je i pitanje vlastitih sposobnosti, institucija i političke razboritosti.

Kognitivna superiornost u takvim okolnostima ne nastaje sama od sebe. Ona se mora razvijati povezivanjem informacija, uspoređivanjem različitih prosudbi, preispitivanjem pretpostavki i uvježbavanjem odlučivanja pod pritiskom. Profesionalne ratne igre u tome ne nude sigurnost. One nude nešto korisnije: mogućnost da vlastite slabosti otkrijemo prije nego što ih otkrije protivnik. Najopasniji rat možda nije onaj čiji početak nismo mogli predvidjeti, nego onaj čiji početak nismo bili spremni priznati. A najkrhkiji mir nije nužno onaj u kojem se još puca, nego onaj u kojem se šutnja pogrešno smatra sigurnošću.