Šest pripadnika Vojne policije u 11 dionica tijekom 11 dana prešlo je 331 kilometar od Zagreba do Vukovara, odajući počast bojniku Alfredu Hillu, prvom zapovjedniku Satnije Vojne policije u Vukovaru, i svim žrtvama Domovinskog rata. Memorijalna hodnja ove je godine prvi put prošla Osijekom, a njezini sudionici na završnom su odredištu, Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata u Vukovaru, odali počast poginulim hrvatskim braniteljima i civilima

Iz vojarne “1. gardijske brigade Tigrovi – Croatia” u Zagrebu šest pripadnika Vojne policije krenulo je 6. listopada u sedam sati ujutro na put dug 331 kilometar. Tijekom 11 dionica, prolazeći kroz Dugo Selo, Ivanić-Grad, Voloder, Novsku, Novu Gradišku, Oriovac, Slavonski Brod, Strizivojnu, Ernestinovo i Osijek, nastavili su prema Vukovaru, kamo su stigli u jutarnjim satima 16. listopada. Na kraju svake dionice sudionici su paljenjem svijeća kod spomenika hrvatskim braniteljima odavali počast poginulima u Domovinskom ratu. Ovogodišnja ruta bila je dulja od prošlogodišnje, kad su sudionici prešli 307 kilometara, a najveća je promjena bila prolazak Osijekom umjesto Vinkovcima.

“Ove godine hodnja je duga 331 kilometar, što je puno više u odnosu na prošlu. Promijenili smo rutu i umjesto preko Vinkovaca išli smo preko Osijeka. Željeli smo odati počast i braniteljima koji su branili Osijek i ovo područje Slavonije, kao i svim žrtvama koje su bile na ovom području”, objasnila je natporučnica Katarina Raiz. Dodala je kako promjena rute ne znači da se sudionici sljedeće godine neće vratiti na Vinkovce, nego da je ovogodišnji prolazak Osijekom bio prilika za odavanje počasti braniteljima i žrtvama iz tog kraja.

Svaki kilometar u čast poginulima

Memorijalna hodnja ove je godine održana peti put. Nosi ime Alfreda Hilla, prvog zapovjednika Satnije Vojne policije Vukovar, koji je poginuo 16. listopada 1991. braneći položaje na Sajmištu. Hill je zapamćen kao zapovjednik koji je dijelio opasnost sa suborcima i nije napuštao položaje ni u najtežim trenucima obrane opkoljenog grada. Poginuo je s 35 godina, a njegovo ime danas nosi Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske. Hodnja u njegovu čast zato nije samo podsjetnik na život i žrtvu jednog zapovjednika nego i način čuvanja sjećanja na sve pripadnike hrvatskih obrambenih snaga i civile koji su stradali u Domovinskom ratu. Za sudionike hodnje fizički napor ima dublji smisao – svaki prijeđeni kilometar izraz je zahvalnosti onima koji su omogućili život u slobodnoj Hrvatskoj. “Žrtva za Vukovar, za naše branitelje – to je najmanje što možemo učiniti za njih”, rekao je narednik Rudolf Bahmec, koji je i ove godine sudjelovao na hodnji. Pripremajući se za dug put, naučio je i kako se bolje nositi s fizičkim izazovima. Nakon prošlogodišnjih problema sa žuljevima, stečeno mu je iskustvo uvelike pomoglo. “Svakih pet do šest kilometara mijenjao sam čarape. Ponio sam 12 pari i to je u mom slučaju bio savršen recept da prijeđem sav taj put, a da mi noge izdrže i da ne dobijem žuljeve”, rekao je.

Zajedništvo koje olakšava napor

Duge dionice, umor i bolovi sastavni su dio ovakvog pothvata, no sudionici ističu da ih kroz hodnju nose međusobna podrška i srdačan doček ljudi u mjestima kroz koja prolaze. “Po putu je bilo izazova, bilo je teško, noge su boljele, ali kamo god dođemo, ljudi nas lijepo dočekaju. Udruge, branitelji, svi su oduševljeni, pozdravljaju nas na ulici sa smiješkom. A kad nas djeca vide i uzvikuju: “Vojska, vojska!’ to je nešto predivno”, rekla je natporučnica Raiz. Posebno joj je značila dionica kroz Osijek jer je iz tog grada. Istaknula je da susret s ljudima i njihova podrška daju dodatnu snagu sudionicima i pokazuju koliko zajednica cijeni takav način odavanja počasti.

 “Međusobno se hrabrimo i pomažemo jedni drugima. Netko ima lakši, netko teži dan, nekomu je jedna dionica lakša, drugomu teža. Ali svaki je korak lakši kad vidiš da te ljudi prihvaćaju i da im je drago što radiš nešto takvo”, dodala je Raiz.

Za desetnika Milana Gaću iz Imotskog, kojem je ovo bila prva Memorijalna hodnja, nije bilo dvojbe u vezi sa sudjelovanjem. “Kad sam napokon dobio priliku napraviti nešto za žrtve Vukovara, ali i Domovinskog rata, objeručke sam je prihvatio. Sad adrenalin počinje sve više raditi jer je ovo zadnja dionica, blizu smo Vukovara, noćna je hodnja i emocije rade svoje”, rekao je.

“Naporno je, ali dobro ide. Lijepa smo ekipa, super se slažemo i potičemo jedni druge. Zna se zbog čega ideš – izraziti zahvalnost za žrtvu i sve što su dali ljudi koji su živote položili za slobodnu Hrvatsku. Mi ćemo im zahvaliti na ovakav način”, rekao je Gaće te dodao da, bude li u mogućnosti, namjerava sudjelovati i sljedećih godina.

Emocije na zadnjoj dionici

Posebno snažne emocije hodnja je probudila u natporučniku Zdravku Čavloviću, bivšem pripadniku 66. bojne Vojne policije, koji je već 12 godina u mirovini. Kao član Udruge ratnih veterana 66. bojne Vojne policije – Cobra uključio se u hodnju zahvaljujući suradnji veterana s današnjim pripadnicima Vojne policije. Prošle je godine prešao prvih nekoliko dionica i zadnju, a ove godine zadnjih pet. U dvije je godine tako prešao cijelu trasu Memorijalne hodnje.

“Iskreno, za mene je ovo jako teško, ne toliko fizički koliko emotivno, pogotovo na zadnjoj dionici, noću, dok se približavamo Vukovaru. Sjećanja dolaze, vrte se filmovi u glavi, nadiru sjećanja na sve što smo prošli i što su prošli branitelji u Vukovaru. Uistinu je posebno doživjeti sve to”, rekao je Čavlović. Njegovo sudjelovanje pokazuje kako hodnja povezuje djelatne pripadnike Oružanih snaga i vojne policajce koji su završili službu, ali i dalje osjećaju pripadnost postrojbi i njezinoj tradiciji. Hodnja tako postaje prostor susreta generacija koje povezuje zajedničko iskustvo, poštovanje prema poginulima i odgovornost da se njihova žrtva ne zaboravi.

Cilj je sjećanje koje traje

Dolazak na Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata u Vukovaru u jutarnjim satima 16. listopada označio je završetak 331 kilometar dugog puta, ali ne i svrhe zbog koje je hodnja pokrenuta. Završno odredište simbolično je vratilo sudionike u grad u kojem je Alfred Hill branio suborce i položio život. Tijekom 11 dionica sudionici nisu svladavali samo kilometre i fizički napor. U svakom mjestu kroz koje su prolazili podsjećali su na žrtvu hrvatskih branitelja i civila, a paljenjem svijeća čuvali uspomenu na one koji se nisu vratili svojim obiteljima.

Tekst: Tomislav Vidaković; Foto: Josip Šeri