Nedavna povijest naše zemlje i operacije koje je Hrvatska vojska vodila na hrvatskim planinskim masivima visinama dokazuje da su sposobnosti planinskog ratovanja i danas itekako bitne za obranu Hrvatske. Da bi se ta sposobnost razvila, ključni su i vrhunski instruktori, poput pripadnika Vojnoobavještajne satnije GMBR-a koji su nedavno u privatnoj ekspediciji osvojili ozloglašeni vrh u Peninskim Alpama  

Hrvatski je vojnik krajem rujna objavio reportažu o planinskoj obuci Gardijske mehanizirane brigade. U nizu zanimljivih informacija koje je naša ekipa saznala na Dinari, bila je i ona o trojici instruktora iz Vojnoobavještajne satnije GMBR-a koji su samo nekoliko tjedana prije u privatnoj ekspediciji svladali Matterhorn. Ime zvuči poput mondenog skijališta, ali istina je potpuno drukčija. To je vrh Peninskih Alpa na švicarsko-talijanskoj granici visok 4478 m, a Talijani ga zovu Cervino. Visina mu možda i ne izgleda velika u usporedbi s himalajskim vrhovima koji prelaze 8000 m, no on je peta najviša točke „stare“ Europe.  Prvi ga je osvojio Englez Edward Whymper 14. srpnja 1865. godine, s one pristupačnije „švicarske“ strane. Odmah nakon što je osvojen, Matterhorn se osvetio. Na povratku se dogodila tragedija zbog koje su preživjela samo trojica od sedmorice alpinista. Kako su se ekspedicije množile, planina je postala sve ozloglašenija. Portal Global Summit Guide nedavno je napisao da je od osvajanja do danas na njoj poginulo između 500 i 600 ljudi. Uzima žrtve čak i u moderno doba, sa svom tehnologijom, logistikom, opremom i načinima spašavanja koje alpinisti imaju na raspolaganju.

Podaci djeluju zastrašujuće, no naš sugovornik, dočasnik VoS-a i po specijalnosti izvidnik, kategorički odbija izraz „ovisnici o adrenalinu“. “Da, nije to sport za svakog, ali da sam kroz sate i sate na stijeni ispunjen adrenalinom, ne bih se mogao popeti“, kaže nam. I ponavlja da je za njega alpinizam poput šaha, dobri igrači uvijek gledaju više poteza unaprijed. I da, uspon na impresivni Matterhorn, a posebno s teže talijanske strane kojom se uputio tročlani hrvatski tim, jest opasan. No, kad se tragični brojevi pogledaju iz kuta profesionalnih alpinista, djeluju drukčije. Global Summit Guide piše da su oni takvi jer se na planinu pokušava popeti puno ljudi. Nestabilne stijene i česta izloženost, tj. situacije u kojima je penjač iznad duboke provalije, “kažnjavaju one koji nisu dovoljno pripremljeni“. Rizik je ustvari za pojedinog penjača relativno nizak – od 0,1 do 0,4 posto po usponu, no Matterhorn je svejedno iznimno težak i ostao je ozloglašen.

“Naša skrivena želja“

Prednost GMBR-ovih izvidnika nisu samo vojnička sprema, vještine i uvježbanost koji su na visokoj razini i kad se gleda cijeli OSRH. Prednost su i brižljiva priprema i alpinističko iskustvo. “Matterhorn je bio naša skrivena želja“, kaže nam dočasnik i alpinist u prostorijama VoS-a u vojarni u Kninu. Ali, zašto baš Matterhorn? Naš sugovornik ima iskustva s osvajanjem najviših alpskih vrhova, ali Matterhorn je nešto posebno. “Čak i kad ga gledate i iz doline, osjećate strahopoštovanje, a kamoli kad pođete prema njemu… Penjao sam se i na Mont Blanc, ali ga tehnički ne mogu usporediti s Matterhornom“, sjeća se gardist. Mont Blanc je ledenjak na kojem se najviše borite s visinom i nije vam potrebna toliko velika tehnička sposobnost. Za razliku od Matterhorna koji nazivaju „suhom stijenom“ i njegova talijanskog grebena. Možda želja trojice vojnika i nije bila toliko skrivena, jer su se pripremali barem dvije godine, trošeći dragocjeni godišnji odmor, vikende, pa čak i slobodna poslijepodneva i večeri poslije posla.

Kad je riječ o individualnim pripremama, svatko ima svoj način. “Nekome više pomaže bicikl, nekom teretana. No, za penjanje je najbolji trening penjanje. A to većinom radimo skupa“, nastavlja pripadnik GMBR-a. I kaže da koriste svaku priliku, nalaze penjališta gdje god mogu, “nije rijetkost da nakon radnog vremena u Kninu odemo prema starom vijaduktu“. U zadnjih godinu dana pripreme su postale intenzivnije, s penjanjima na lokacijama u Hrvatskoj, Sloveniji i BiH. Završna provjera bio je uspon na Großglockner, s 3798 metara najviši vrh Austrije, i to alpinističkim smjerom preko jugozapadnog grebena Studlgrata. “Ondje smo provjerili koliko smo uigrani, kako nam uopće sve to ide“, prisjeća se naš sugovornik.

“Dvije-tri vertikale, ali to ću zanemariti“

Danas je popularno razgovarati o tome koliko je nešto skupo. Zanimljivo, izgleda da penjanje na Matterhorn nije preveliko opterećenje niti za vojničku plaću. “Mi smo skromni, evo naših pet dana u Matterhornu vrijedilo je maksimalno tristo eura po čovjeku“, smije se instruktor, uz opasku da i planiranje te podjela troškova također zahtijevaju dobar tim. Da su se odlučili za uspon preko lakšeg švicarskog grebena, to bi im bilo kudikamo kompleksnije za organizaciju i financije.

O samom usponu, dočasnik govori vrlo smireno, baš poput šahista, “kad vam na velikim visinama fali zraka, lako možete gubiti živce, vrlo je bitno da vam se to ne dogodi.“ Kaže da je masa opreme koje su nosili bila desetak kilograma po čovjeku. Prvi uspon bio je do bivka, na otprilike 3900 metara visine. U tom dijelu pothvata morali su svladati “dvije-tri vertikale, ali to ću zanemariti“. Nešto su vremena potrošili na orijentaciju i pronalaženje pravog puta. Markacije su ili loše ili uklonjene, a trojac nema običaj angažirati vodiče. Nije ni čudo, ipak su izvidnici, a zato su se i lakše snašli. U bivku su proveli noć: “Nekad nisam dobro spavao na toj visini, ali sad nemam tih problema, i to je jako važno“. I onda nastavili, za idućih petstotinjak metara bilo je potrebno šest sati. Temperatura je bila oko 3-4 stupnja, no u jednom trenutku blizu vrha zatekla ih je snježna oluja, donijela hladnoću koja ih je dosta tresla. Je li se bojao? “Mora biti zdravog straha, ali ga isto tako morate kontrolirati. Često mi nije svejedno, ali nešto vas jednostavno tjera gore, jednostavno morate doći na vrh“, opisuje hrvatski vojnik. I uspjeli su, osvojili su Matterhorn i sretno se vratili! I uskoro otišli obučavati kolege na planinskoj obuci na Dinari.

Kontinuitet edukacije

Iskustva s pothvata poput Matterhorna svakako su dobrodošla, no bilo bi pogrešno potpuno kopirati Alpe na Dinaru ili Velebit. “Penjanje na one najviše i najzahtjevnije alpske vrhove ipak nije sposobnost koja se traži u Hrvatskoj vojsci, pa nema niti te razine obuke. U OSRH možete završiti temeljni alpinistički tečaj, ali on dolazi do jedne manje razine. Druga stvar su tečajevi u Slovenskoj vojsci, a jedan od njih sam i završio“, navodi instruktor. Međutim, naglašava da je obuka planinskog ratovanja jako bitna za određene postrojbe, pa i GMBR. “Kroz hrvatsku povijest imamo dokaz da su planine itekako bitne za ratovanje. Vidite kakvo je naše okružje, a i Oluja je velikim dijelom izvojevana preko Dinare“, podsjeća dočasnik. I naglašava da i oni koji prođu obuku moraju dalje nastaviti s edukacijom jer se vještine alpinizma, planinarenja i planinskog ratovanja mogu brzo zaboraviti ako se ne osvježavaju. Planinsko ratovanje je sposobnost koja se, srećom, sad nanovo širi u OSRH, i stvarno bi bilo jako dobro da se tako i nastavi. U svakom slučaju, u Hrvatskoj vojsci ne nedostaje izvrsnih planinara i alpinista, sjetimo se samo nedavnog  kolege našeg sugovornika, gardista iz 3. mehanizirane bojne Pauci nadnarednika Milorada Pešića koji je osvojio Mont Blanc. “Alpinizam je poseban, način je života. Cilj pravog alpinista nije da se na vrhu slika za Instagram“, ističe u zaključku pripadnik Vojnoobavještajne satnije GMBR-a. I najavljuje: “Bog nam je dao da se dogodio Matterhorn, koji je želja svih alpinista. Sad želimo na Dufourspitze, najviši vrh Švicarske, na 4634 metra. Nije stijena kao Matterhorn, nego čisti ledenjak. To traži drugu tehniku“. Dakle, s tim načinom života, ekipa iz VoS-a ide dalje. Izvidnici i alpinisti. Nije monoton život, priznat ćete…

Tekst Domagoj Vlahović Foto privatna arhiva