Leteće topovnjače, od kojih je daleko najpoznatija američka serija AC-130, preživjele su razdoblje od kraja Vijetnamskog rata do početka XXI. stoljeća kao borbene letjelice za potporu specijalnim snagama

U vojnim doktrinama i strategijama Hladnoga rata, specijalne operacije imale su drugorazredno značenje (prednost je davana snazi konvencionalnih snaga). Zbog toga su se specijalne snage morale zadovoljiti letjelicama koje su razvijane za druge namjene, a tek potom prilagođavane njihovim potrebama, bez obzira na to je li bila riječ o avionima, helikopterima ili bespilotnim letjelicama. Nakon napada 11. rujna 2001. (na New York i Pentagon), američko zapovjedništvo za specijalne operacije (Special Operations Command – SOCOM) dobilo je vjerojatno najvažniju zadaću od svog postanka – uništenje terorističke prijetnje ma gdje bila. “Rat protiv terorizma”, a posebno primjeri iz Iraka u kojemu su američke brigade, pa čak i divizije, po nekoliko puta “osvajale” iste gradove, pokazao je svu neučinkovitost klasičnih postrojbi. Na scenu su ponovno stupile specijalne snage osposobljene za djelovanje protiv “neuhvatljivog” neprijatelja. Osim što više-manje otvoreno djeluju u Iraku i Afganistanu, SOCOM-ove postrojbe su uključene i u tajne operacije na teritorijima savezničkih i ne baš savezničkih država. Zbog toga će, prvi put u povijesti, američke specijalne snage uskoro dobiti letjelice specijalno projektirane za njihove potrebe. U skladu s novim potrebama i projektima rastao je i SOCOM-ov proračun. Tako je sa skromnih 788 milijuna dolara za proračunsku godinu 2001. (FY 01) narastao na popriličnih 1,53 milijarde za FY06. Za FY08 odobren je proračun od čak 1,83 milijarde dolara.

Zanimljivo je da će se najveći dio proračuna potrošiti na modernizaciju letjelica kako bi se dodatno prilagodile novim uvjetima uporabe. No, SOCOM planira da će ubuduće najveći dio novca trošiti na nove sustave. Među trenutačnim prioritetima jesu nove leteće topovnjače s većom vjerojatnošću preživljavanja, laki jurišni avioni namijenjeni protugerilskim operacijama (Coin), leteće cisterne prilagođene opskrbi gorivom helikoptera koji lete na malim i vrlo malim visinama, te novi laki vođeni projektili zrak-zemlja kojima bi se naoružale borbene bespilotne letjelice.

Zapovjedništvo specijalnih operacija američkog ratnog zrakoplovstva (Air Force Special Operations Command – AFSOC) trenutačno u svom inventaru ima osam “ostarjelih” letećih topovnjača Lockheed Martin AC-130H Spectres i 17 novijih AC-130U Spookies. Svaki je AC-130H naoružan jednom haubicom M102 kalibra 105 mm i jednim automatskim topom L60 Bofors kalibra 40 mm. Uz njih su, više kao pomoćno oružje, ugrađena i dva brzometna topa M61 Vulcan kalibra 20 mm. Za moderniji AC-130U Spookies odabran je nešto drukčiji set naoružanja. Zadržana je haubica kalibra 105 mm i top kalibra 40 mm, ali je umjesto dva topa kalibra 20 mm ugrađen jedan GAU-12/U Equalizer kalibra 25 mm (Gatling s pet cijevi, brzina paljbe 4200 granata u minuti), koji se inače rabi na marinskim avionima Boeing AV-8B i ima znatno veći domet od topova kalibra 20 mm. Od ove godine u operativnu će uporabu početi ulaziti AC-130U, koji će umjesto topova kalibra 40 i 25 mm dobiti dva topa ATK Mk 44 Bushmaster II kalibra 30 mm, čija je brzina paljbe “samo” 250 granata u minuti i učinkovit domet 2000 metara. Kako bi se smanjila silina trzaja i povećala preciznost paljbe, Mk 44 ugrađeni u AC-130U imat će smanjenu brzinu paljbe na 200 granata u minuti.

Unatoč tome, dva topa od 30 mm dat će veću ubojitu moć nego kombinacija topova od 40 i 25 mm. Tijekom 2009. godine AC-130U će dobiti naprednije mogućnosti koordinacije djelovanja s bespilotnim letjelicama. Da bi im se dodatno povećala preciznost paljbe, opremit će ih i naprednim sustavom za otkrivanje i označavanje ciljeva Lockheed Martin GMS2. Iako je COSOM dobio znatno povećanje proračunskih sredstava, ipak su neki programi modernizacije flote AC-130 jurišnih aviona, zbog povećanih troškova operacija i potrebe financiranja nekih važnijih programa, odgođeni za neka “bolja vremena”. Jedan je od odgođenih programa i ugradnja sustava za ometanje vođenih projektila High Power Fiber Optic Towed Decoy. Drugi je ugradnja novih radara sa smanjenom mogućnosti otkrivanja, namijenjenih praćenju konfiguracije terena pri letenju na malim i vrlo malim visinama, unutar programa Common Avionics Architecture for Penetration (CAAP). Umjesto toga, sredstva namijenjena CAAP programu iskoristit će se za modernizaciju postojećeg meteorološkog/navigacijskog radara Northrop Grumman APN-241, koji će dobiti mogućnost praćenja terena i navođenja.

Zbog svoje iznimne važnosti CAAP program nije obustavljen, već samo usporen. Tako je u siječnju 2007. SOCOM dodijelio tvrtki Raytheon ugovor vrijedan 135,4 milijuna dolara za razvoj novog radara za praćenje terena i navođenje Silent Knighta. Iako je Silent Knight izvorno namijenjen ugradnji u Boeingov helikopter MH-47G, već se sada zna da će se (naknadno) ugrađivati i u helikopter Sikorsky MH-60M, te u avione Lockheed Martin MC-130H i Bell Boeing CV-22 Block 30. Zanimljivo je da SOCOM zasad nije najavio mogućnost ugradnje Silent Knighta u avione serije AC-130.

Mogući nasljednici
Jedan od razloga zbog čega SOCOM ne namjerava ugrađivati najnoviju opremu u svoje leteće topovnjače jest činjenica da traže njihovu zamjenu. Nova leteća topovnjača u operativnu bi uporabu trebala ući oko 2015. (ili prije) i u odnosu na seriju AC-130 trebala bi imati znatno veću otpornost na neprijateljsko djelovanje. Uz program odabira nove SOCOM-ove leteće topovnjače dosad se vezalo mnogo naziva. Najrašireniji je Persistent Surface Attack System (PSAS), a najnoviji je Next Generation Gunship (NGG). Od NGG-a se očekuje da u odnosu na AC-130U ima kraće vrijeme odziva (veću brzinu), mogućnost ubojitog i neubojitog djelovanja, te donekle smanjenu zamjetljivost (stealth), koja bi uključivala i mogućnost uvlačenja cijevi topova ili (još bolje) da topovi budu kompletno uvučeni u trup. Na taj se način novim topovnjačama želi omogućiti djelovanje i danju, a ne samo noću.

Više se neće rabiti haubica kalibra 105 mm već nova oružja (ne samo topovi), koja će omogućavati znatno veću preciznost paljbe. Jedno od novih oružja mogli bi biti minobacači kalibra 120 mm, iz kojih će se ispaljivati laserski navođene granate, i/ili “vrlo mali projektili” mase oko 20 kilograma, kao što je laserski navođeni Viper Strike korporacije Northrop Grumman.
U listopadu 2006. Boeing je na jednom C-130H počeo testiranje lasera s čvrstom tvari male snage, koji je tek preteča Advanced Tactical Lasera dometa 35 km, a čija bi prva testiranja trebala početi oko 2010. godine. Ovaj Coil (chemical oxygen iodine laser) namijenjen je otkrivanju i praćenju ciljeva, te navođenju projektila na njih. I Advanced Tactical Laser samo je korak u razvoju novog električni pokretanog lasera s čvrstom tvari, koji bi u operativnu uporabu trebao ući prije 2020. godine. S više od trideset godina iskustva u razvoju lasera, Northrop Grumman tvrdi da je vodeća tvrtka na području razvoja visokoenergetskih lasera s čvrstom tvari. U kolovozu 2007. tvrtka je od američke kopnene vojske dobila ugovor za razvoj demonstratora tehnologija HEL-TD (High Energy Laser-Technology Demonstrator), namijenjenog ugradnji na vozila. Osnovna namjena HEL-TD lasera, ili onih koji će nastati na njegovim osnovama, je uništavanje topničkih i minobacačkih granata te raketa zemlja-zemlja.

Osim što, zbog goleme brzine djelovanja (brzina svjetlosti), otklanjaju probleme vezane uz brzinu kretanja cilja i letjelice, te utjecaja vjetra na putanju projektila, laseri omogućavaju i potpuno nove načine djelovanja na sam cilj. Zbog velike preciznosti, njima je moguće pogoditi točno određenu točku na cilju (veličine nekoliko centimetra). Kako je riječ o energetskoj zraci, moguće je i precizno doziranje snage te vremena djelovanja. U praksi to znači da posada jurišnog aviona opremljenog visokoenergetskim laserom može odabrati hoće li uništiti jedan od kotača vozila ili će pogoditi spremnik s gorivom i izazvati eksploziju. Povrh svega ispravna uporaba lasera potpuno otklanja bilo kakvu kolateralnu štetu jer će, između ostalog, omogućiti neutralizaciju točno određene osobe unutar velike skupine ljudi.

Drugi projekti vezani uz uporabu oružja usmjerene energije uključuju i Aesa (active electronically-scanned array) radare, koji će moći formirati tako snažnu radarsku zraku da će ona oštetiti elektroničke sklopove na protivničkom vozilu ili letjelici.

Stari dobri Hercules
Sve dok prvi primjerci NGG letećih topovnjača ne uđu u operativnu uporabu sredinom slijedećeg desetljeća, SOCOM i AFSOC će se u zadaćama bliske paljbene potpore i dalje morati oslanjati na “stare dobre” AC-130. Oni se već danas rabe za mnoge zadaće za koje prvobitno nisu bili namijenjeni, kao što je eskortiranje konvoja, štićenje zračnih baza i nasilno izviđanje. AFSOC također razmatra i druge mogućnosti uporabe (nove zadaće) te razvoj novih inačica koje bi ih obavljale. Osnovna namjena inačica HC-130P/N bila bi opskrbu gorivom u letu helikoptera namijenjenih traganju i spašavanju. Herculesi inačice MC-130E/H Combat Talon I/II uglavnom bi se bavili zadaćama ubacivanja, opskrbe i izvlačenja specijalnih snaga u neprijateljskoj pozadini. MC-130P Combat Shadow je leteća cisterna za opskrbu helikoptera za specijalne zadaće, kao i novi MC-130W Combat Spear. Osim helikoptera, Combat Spear će gorivom u letu opskrbljivati i Bell Boeing CV-22 Ospreye američkog ratnog zrakoplovstva.

Svi se MC-130W dobivaju konverzijom klasičnih transportnih aviona C-130H, koji se opremaju dodatnom avionikom, uključujući radar Northrop Grumman APN-241, i infracrvenim detektorom lansiranih projektila zemlja-zrak. Za opskrbu helikoptera MC-130W su dobili dva Flight Refuelling MK 32B-902E sustava, po jedan ispod svakog krila. Osim toga, imaju ojačanu repnu konstrukciju kako bi pri velikim brzinama u niskom letu mogli izbacivati teške terete. Kako bi im se povećala uporabljivost, opremili su ih sustavom Universal Aerial Refueling Receptacle Slipway Installation, koji im omogućava popunu gorivom u letu s letećih cisterni američkog ratnog zrakoplovstva. Isporuke MC-130W u 1st Special Operations Wing (SOW) u Hurlburt Fieldu (Florida) započele su u lipnju 2006.

Avioni inačice EC-130H Compass Calls, koji djeluju u 41st i 43rd Electronic Combat Syuadronima američkog ratnog zrakoplovstva, i to iz Bagram Air Base (Afganistan) i Ali al Salem (Kuvajt), dobili su potpuno novu zadaću ? elektroničko ometanje sustava za daljinsko aktiviranje upaljača na improviziranim eksplozivnim napravama (IED), koje pobunjenici u Afganistanu i Iraku postavljaju pokraj ruta savezničkih konvoja. Slične zadaće obavljaju mornarički i marinski avioni za elektroničko ratovanje Northrop Grumman EA-6B.

Četrnaest EC-130H američkog ratnog zrakoplovstva, razmještenih u jugozapadnoj Aziji, s vremena na vrijeme dobiju potporu dodatnih EC-130J Commando Solosa. Šest EC-130J djeluje unutar 193rd SOW postrojbe zrakoplovstva nacionalne garde u Middletownu (Pennsylvania). Zbog velikih potreba otkrivanja i neutralizacije IED-a, u te su zadaće uključeni i drugi specijalizirani avioni. Elektroničko izviđanje obavljaju Boeing RC-135V/W Rivet Joint avioni američkog ratnog zrakoplovstva, Lockheed Martin EP-3E ratne mornarice i RC-12 Guardrail (Beechcraft King Air B200) američke kopnene vojske. Američke oružane snage trenutačno imaju sveukupno 33 operativna aviona ovih tipova, a tvrtka Northrop Grumman dobila je ugovor da ih modernizira na standard RC-12N-1.

Sar (Syntetic aperture radars) radarima s mogućnošću otkrivanja pokretnih ciljeva trenutačno su opremljeni avioni Northrop Grumman E-8C Joint Stars američkog ratnog zrakoplovstva, RC-28B (Fairchild Metro) zrakoplovne nacionalne garde, te C-12R Horned Owl i Shorts 360 Constant Hawk američke kopnene vojske.

Novi planovi za stari avion
AFSOC-ovi kratkoročni planovi za njihove Herculese uključuju zadržavanje 25 AC-130 plus 20 MC-130H Talon II i 17 MC-130W u operativnoj uporabi. Kako bi se to ostvarilo, svi bi ovi avioni trebali proći kroz Avionics Modernisation Program (AMP) tvrtke Boeing. U veljači 2008. američko ratno zrakoplovstvo je objavilo program kojim namjerava zamijeniti 78 HC-130P/N i 37 MC-130E/P novim avionima. Osigurana su početna novčana sredstva u FY08, koja su dostatna za narudžbu zamjena za dva HC-130P/N. Narudžba zamjena za četiri MC-130E/P planirana je u FY09. Isporuke prvih aviona planirane su za FY11, a u ograničenu operativnu uporabu trebali bi ući najkasnije u FY14.

Kao alternativu kupnji novih Lockheed Martinovih C-130J Boeing je predložio mogućnost obnove starih Herculesa, prije svega C-130H. I Northrop Grumman je, zajedno s tvrtkom Snow Aviation, predložio modificiranje C-130 uporabom novog krila tvrtke Snow, ugradnju kokpita s E-2D Advanced Hawkeyea, te novih motora Rolls-Royce AE2100 (koji se rabe na C-130J) ili još jačih Pratt & Whitney Canada PW150A (rabe se na Bombardieru Q400), koji bi dobili osmerostruke elise Hamilton Sundstrand NP2000 (rabe se na E-2D). Iako je EADS North America ponudio svoj novi vojni transportni avion A400M, AFSOC ga je odbio (navodno) zbog njegova presporog razvoja. Isporuka prvih od 192 naručena A400M za devet ratnih zrakoplovstava trebala bi početi u listopadu 2009., a sadašnji naručitelji nisu pokazali spremnost na daljnje odgode u isporuci.

Boeing također intenzivno nudi srednji transportni avion Alenia Aeronautica C-27J Spartan, koji je u lipnju 2007. pobijedio na natječaju za novi Joint Cargo Aircraft američkog ratnog zrakoplovstva i kopnene vojske. Iako je prvom narudžbom naručeno tek 55 Spartana (uz opcijsko povećanje na 78), procjenjuje se da će ukupna kupnja na kraju premašiti 200 aviona. Dvanaest C-27J naručilo je talijansko ratno zrakoplovstvo, a očekuje se da će se rabiti i kao potpora tamošnjim specijalnim snagama.

Izraelsko ratno zrakoplovstvo, koje trenutačno rabi bivše američke C-130E za djelovanje s improviziranih kratkih poletno-sletnih staza, razmatra mogućnost kupnje šest C-130J, koje bi opremili dodatnom elektroničkom opremom. Oprema bi uključivala i Rafaelov Litening ciljnički sustav, koji bi se u ovom slučaju rabio za noćno letenje na vrlo malim visinama. Boeing je Izraelcima ponudio modernizaciju i obnavljanje njihovih Herculesa, između ostalog i ugradnjom novog središnjeg dijela krila, čime bi im se operativni vijek produžio za još 20 godina.
Neki od šest australskih C-130J također bi se mogli prilagoditi potrebama specijalnih snaga, uključujući ugradnju sustava koji će omogućiti popunu gorivom helikoptera u letu. Očekuje se da će australsko ministarstvo obrane naručiti i talijanske C-27J kako bi njima zamijenili ostarjele DHC-4 Caribou lake transportne avione s kratkom stazom polijetanja i slijetanja, a koje su australske specijalne postrojbe rabile još u Vijetnamskom ratu.

Rat bez pravila
Neprofitna organizacija RAND Corporation nekoliko je puta ustvrdila da bi AFSOC, radi prilagođavanja novim potrebama i uvjetima djelovanja, morao osnovati novu eskadrilu isključivo namijenjenu djelovanju u “neregularnom ratu”, tj. djelovanju protiv terorista i pobunjenika. Eskadrila bi se, po RAND Corporationu, trebala opremiti lakim jurišnim avionima kao što je Beechcraft AT-6B (nastao na osnovi truboelisnog školskog aviona T-6), te transportnim avionima C-130J i C-27J, i lakim transportnim avionima EADS-Casa C-212.

AFSOC treba i nekoliko tipova letjelica sa smanjenom zamjetljivošću, koje nisu namjenski projektirane za vojnu uporabu, a rabile bi se za prijevoz pripadnika na destinacije s vrlo kratkim poletno-sletnim stazama. Jedan je od pogodnih aviona Pilatus PC-12/45. Šest takvih aviona, označenih kao U-28A, već upotrebljava 319th Special Operations Squadron, smješten u zrakoplovnoj bazi Hurlburt na Floridi. Vjeruje se da je svih šest opremljenih meteorološkim radarom, specijalnom komunikacijskom i navigacijskom opremom trenutačno raspoređeno u Iraku i Afganistanu.

Od ostalih aviona koje rabe američke specijalne postrojbe spomenimo laki izvidnički dvosjed Seabird Aviation Seeker.

Posebne potrebe
Sadašnja borbena djelovanja u Afganistanu i Iraku, ali i tajna djelovanja američkih specijalnih snaga u nekim afričkim i azijskim državama, usmjerila su pozornost javnosti na posebne potrebe ratovanja u planinskim i pustinjskim uvjetima. Međutim, danas se protugerilska djelovanja odvijaju u najrazličitijim zemljopisnim uvjetima, na morskim obalama, otocima, rijekama i područjima prekrivenim jezerima. Zbog toga specijalne snage traže i amfibijske letjelice koje će im omogućiti djelovanje u takvim okruženjima. Kako bi povećale mogućnosti prodaje što širem krugu kupaca, ruske tvrtke Beriev Desing Bureau i Suhojeva tvornica Knaapo zajedno su razvile militariziranu inačicu lakog amfibijskog aviona BE-103 (može prevesti šest putnika), opremljenu strojnicama. Rusi se nadaju da će svoj novi proizvod primarno prodavati na azijskom tržištu te spominju mogućnost prodaje Kini (već je naručila 25 civilnih

Be-103), Indoneziji i Maleziji. Daljnja poboljšanja uključuju i ugradnju radara za otkrivanje ciljeva na kopnu i morskoj površini tvrtke PNO Leninets, koji bi opremili s dvije antene za istodobno motrenje s oba boka aviona. Be-103 je posebno pogodan za specijalne postrojbe, jer, osim što može prevesti pet putnika, ima i vrlo dobre letne odlike. Tako mu za polijetanje s vode pri maksimalnoj poletnoj masi treba samo 550 metara. Ako polijeće s kopna, potrebna dužina poletne staze je tek 310 m. Zanimljivo je da mu za slijetanje na kopno treba osamdeset metara više (390 m). Za slijetanje na vodu treba mu samo 300 metara.

Američka ratna mornarica, unutar programa Sly Fox, ispituje mogućnosti uporabe (pa onda i kupnje) letjelice UH-19XRW Hoverwing tvrtke Universla Hovercraft. Hoverwing je lebdjelica s kratkim krilima, koji joj omogućuju niski let rabeći tzv. ground effect, koji letjelici omogućava letenje neposredno iznad vodene površine. Iako je poželjno da vodena površina bude što mirnija, Hoverwing može “letjeti” i pri valovima visine 1,2 metra. Pokretan jednim motorom snage 100 kW, može prevesti teret mase 385 kilograma na udaljenost od 225 kilometara. Najveći je nedostatak Hoverwinga što mu je djelovanje ograničeno isključivo iznad vode, te je, sa stajališta operativne uporabe, riječ o vrlo brzom čamcu.

Dražen MILIĆ