Događaji koji uzrokuju katastrofu dešavaju se trenutačno ili u vrlo kratkom roku, a tijekom svog razvoja odnose velik broj žrtava i izazivaju velika razaranja materijalnih dobara. Nastale potrebe i mogućnosti društva da reagira tijekom nastanka često su u raskoraku

Riječ katastrofa (grč. katastrefo – okrenem, obrnen, prevrnem) označava koban događaj ili slijed događaja s najtežim posljedicama po ljude, prirodu, objekte, ekonomiju, društvo.

U davna vremena, vjerovalo se da je nastanak katastrofalnih događaja djelo božanstava ili pak vražje djelo. Stari Rimljani vulkane su smatrali prebivalištem bogova, a njihovu aktivnost kaznom za nepodopštine. Poplave, potresi, suše, glad i drugi katastrofalni događaji smatrani su nezadovoljstvom bogova i izljevom njihova gnjeva zbog grijeha kojeg su ljudi počinili. Da bi umirili bogove, prinosili su im žrtve u vidu najmilijeg ili najvrjednijeg što imaju. Srednjovjekovne ilustracije prikazuju kugu kao vražje djelo, gdje je vrag svojim dahom zarazio ljude i tako otpuhao trećinu stanovništva u tadašnjoj Europi.

No, dogodilo se da je Neron zapalio Rim, buha sa štakora iz Azije proširila zarazu kuge na Europu, a u XX. stoljeću Skoplje razorio potres, u XXI. stoljeću vodni val opustošio velik dio južne Azije, dok ratovi plemena u Africi izazivaju glad. Nepotopivi Titanik potopila je santa leda, a teroristi su srušili Twin Towers. Nuklearni reaktor u Černobilu izazvao je nuklearnu katastrofu, a Hitler provodi plan masovnih ubijanja i Staljin plan ideološkog čišćenja.

Danas se riječ katastrofa upotrebljava s različitim pojmovnim značenjem. Primjerice, naciji je katastrofa kad Hrvatska nogometna vrsta ne ostvari plasman na svjetsko prvenstvo, studentu je katastrofa kada padne ispit na faksu, radnicima kada izgube posao. Obitelji je katastrofa smrtni slučaj, vojsci gubitak bojišta, ljudi i tehnike. Značenje te riječi uglavnom se veže za nešto negativno, nekakav pad, propast, slom, nesreću.

U punom značenju riječi, katastrofa označava događaj za koji je karakterističan velik broj žrtava ili golema materijalna razaranja, te općenito prekid normalnog funkcioniranja društva.

Da bi se neki poremećaj proglasio katastrofom, mora prouzročiti velike žrtve i štete. Mnoge zemlje katastrofom smatraju događaje koji za posljedicu imaju:
• štetu jednaku 1% bruto nacionalnog dohotka ili veću,
• broj ugroženih ljudi 1% ili više od cijele populacije,
• broj poginulih (100 ili više ljudi).

Svu svoju moć priroda je pokazala u prosincu 2004. godine na području jugoistočne Azije kada je potres jačine 9 stupnjeva po Richteru pokrenuo vodni val smrtonosnog i razornog karaktera. Samo u Indoneziji, Šri Lanci, Indiji i Tajlandu usmrćeno je 90 000 ljudi, a oko 5 milijuna je ostalo bez domova, hrane i vode.

Isto tako, čovjek je pokazao svu svoju nemoć 1986. godine na Černobilskoj katastrofi kada je od posljedica zračenja stradalo oko 600 000 osoba. Posljedice se osjećaju još i danas. Mnogi obolijevaju od tumora za koje se vjeruje da su posljedica prekomjernog zračenja, a rađaju se i djeca sa različitim tjelesnim anomalijama. Grad radnika elektrane Pripjat ostao je pust, danas ga zovu gradom duhova.
Na sreću, u Hrvatskoj nema takvih katastrofalnih događaja, mi svoje štete zbrajamo kroz financijske gubitke i to ponajviše zbog suša i požara.

Izvor za njihov nastanak
Čovjek i priroda dva su glavna izvora nastanka katastrofa. Njihov odnos se stalno isprepliće, a čovjek je uvijek taj koji izvlači deblji kraj. On je uništava na sve moguće načine, nesvjestan da sebi “izmiče tlo pod nogama”.

Potresi, poplave, suše, požari, snježni lavine, oluje, odroni, vulkanske erupcije sve su to prirodni izvori za nastanak katastrofe. Antropogeni izvori vezani su za djelovanje čovjeka na ravnotežu u prirodi. Čovjek ih uzrokuje: neznanjem ili nehatom, nenamjerno ili namjerno (rezultat je često isti). Ekološka zagađenja vode, zraka, flore i faune, požari, eksplozije, ratna djelovanja (nuklearnim, biološkim, kemijskim, konvencionalnim oružjima) sve su to pojave uzrokovane djelovanjem čovjeka i svaka od njih uzima svoje žrtve i stvara materijalne štete.

Nesretni događaji i akcidenti imaju direktan i indirektan učinak na ravnotežu prirode. Kod prvog vala zemljotresi, požari, poplave, ratovi uzimaju svoj ljudski i materijalni danak, ali mogu prouzročiti i dugoročne posljedice kao što je glad, epidemije, socijalne nemire, ekonomski slom itd. Dakle, svako zlo može biti još i gore ukoliko društvo nije spremno na adekvatan odgovor kod njihovog nastanka.
Ljudi su sve više – manje svjesni da su oni najveću uzrok kada neki prirodni fenomen ili tehnološki poremećaj postane katastrofa. Ljudski odnos prema okolišu uvjetuje hoće li se događaji poput potresa ili poplave pretvoriti u katastrofu, jer ni jedna prirodna pojava ne mora biti pogubna po ljudske živote (barem ne katastrofalne), ako smo svjesni njihove opasnosti i ako smo pripravni za nju. Prirodne pojave postaju katastrofe kada čovjek pomisliti da je on siguran, da su temelji njegove kuće dovoljno čvrsti i da mu potres ne može ništa, ili da je na dovoljnoj uzvisini da ga vodni izljev ne može poplaviti.

Obilježja katastrofe
Događaji koji uzrokuju katastrofu dešavaju se trenutačno ili u vrlo kratkom roku, a tijekom svog razvoja odnose velik broj žrtava i izazivaju velika razaranja materijalnih dobara. Nastale potrebe i mogućnosti društva da reagira tijekom nastanka često su u raskoraku, i vrlo je vjerojatno da će nastati konfuzija. Kod takvog pogibeljnog stanja javljaju se i psihičke reakcije koje utječu na uspješnost sređivanja stanja na pogođenom području, a potreba za žurnom reakcijom je neminovna.

Kod ovakvih događaja, postoji potreba za žurnom organizacijom i djelovanjem kao bi se pokrenulo zbrinjavanje poginulih, ranjenih, izvršila sanacija terena, pokrenule humanitarne akcija, odnosno općenito pokrenuli tokovi života.

Sve katastrofe ugrožavaju zdravstveno stanje ljudi narušavanjem higijenskih, zdravstvenih i ekoloških uvjeta življenja. Pojavljuju se socijalni rizici i posljedice; kao smrt, invaliditet, gubitak, doma, posla, potreba za hranom, vodom.

Tek nakon oporavka pogođenog područja zbrajaju se konačne posljedice katastrofalnih događaja kroz nastale ljudske žrtve i financijske štete, a često se mjere tisućama i milijardama.

Za sada, štete u Hrvatskoj uglavnom imaju financijski karakter, a prema vrstama nesreća ona iznosi: suša 42 %; oluje i tuče 26 %; potresi 17 %; požari 6 %; poplave 5 % i ostalo 4 %. Podaci Vladinog povjerenstva za procjenu šteta kažu da kod nas od elementarnih nepogoda smrtno stradava znatno manji broj ljudi nego li u ostalim dijelovima svijeta. Dok je proteklih 30 godina u svijetu stradalo više od tri milijuna ljudi u prirodnim katastrofama, a prosjek godišnje pogibije je oko deset tisuća ljudi, što su velike brojke.

Najčešći uzroci smrtnom stradavanju ljudi u Hrvatskoj su šumski požari, hladnoće, udari munje, vrućine, nevrijeme i poplave, nagle promjene tlaka i tek na kraju potresi. Najveće materijalne štete kod nas su od suša, oluje i tuče, požara, poplava. Na žalost, stručnjaci predviđaju rast štete od prirodnih nepogoda.

Upravljanje katastrofama
Da li je djelovanje prirode predvidivo? Da li se katastrofe mogu predvidjeti? Stručnjaci odgovaraju potvrdno za neke prirodne fenomene kao što su potresi, poplava, djelovanje vulkana. No, vrlo je teško predvidjeti djelovanje čovjeka, tu su stručnjaci nemoćni. U svijetu se prosječno, dešava oko milijun potresa (dva svake minute). Veliki broj je malog intenziteta pa ih čovjek ne osjeti. Oko 1/3 potresa čovjek osjeti (II-VII stupnjeva MCS), a 5 do 20 ih je razorno i smrtonosno (VII -XII stupnjeva MCS).

Japanski seizmolozi predvidjeli su razarajuće potrese na području Turskog grada Izmita. Iako su stručnjaci predviđali katastrofu nisu shvaćeni dovoljno ozbiljno, nije učinjeno dovoljno da se ljudi, a posebno država pripreme za katastrofu. Rezultat toga su velika stradavanja (poginulo više od 1600 ljudi i oko 10 000 ozlijeđeno). Stradanja su mogla biti daleko manja da su državne organizacije bile spremnije odgovoriti na nastanak potresa. Ovako je potres jačine 6,7 stupnjeva (po Richteru) postao katastrofa. Ovakve pojave mogu se desiti jednom u 100 godina, ali je za vjerovati da se mogu desiti svake godine.

Katastrofe ne poznaju političke prilike, ekonomsko stanje ili granice neke države. One su ne česta, ali stalna prijetnja regiji i zajednici.
Njima se upravlja kroz vrijeme prije nastanka i poslije nastanka i to faze: prevencije i pripravnost, odgovora na nastanak, rehabilitaciju i ublažavanje posljedica (normalizacija života i učenje na pogreškama).

Faza pripravnosti vrlo je važna jer se u toj fazi mogu sagledati karakteristike opasnosti, rizici njene ugroze određenog područja i prosudbu vlastite sposobnosti za odgovore njihov nastanak. Sagledavanjem svih aspekta ugroze stvaramo preduvjete za smanjenje rizika od posljedica, te povećali mogućnost učinkovite intervencije. Pripravnost se očituje i kroz moduliranje uporabe vlastitih snaga, te provedbu trenažnih procesa. Također, rizik se smanjuje edukacijom i informiranjem stanovništva, razmjenom iskustava i suradnjom sa drugim državama.

Svijest o moći prirode i (ne)moći čovjeka mora se razvijati kod svih društvenih čimbenika. Veća spremnost zajednice rezultira snažnijim odgovorom, a posljedice su daleko manje.

Naše snage za odgovor
Državna uprava za zaštitu i spašavanje vodeća je snaga za odgovor u kriznim situacijama u RH. Na njoj je da priprema, planira i rukovodi operativnim snagama te koordinira djelovanje svih sudionika zaštite i spašavanja. Ona provodi zaštitu ljudi, dobara i okoliša u ugrozama, stradanjima i drugim izazovima suvremenog društva. Prema potrebi pruža pomoć drugim ili prima pomoć od drugih zemalja (suradnja u okviru Inicijative za pripravnost i sprečavanje katastrofa u Jugoistočnoj Europi). Unutar ove državne organizacije djeluju: civilna zaštita, vatrogasci i služba 112, te učilište za vatrogastvo, zaštitu i spašavanje.

Pored navedenog državnog aparata Hrvatska ima još organizacijskih cjelina koje se mogu i moraju uključiti u slučaju nastanka katastrofa. Prvenstveno se misli na uređene organizirane cjeline poput oružanih snaga, gorske službe za spašavanje, obalne straže, crvenog križa, zdravstvenih ustanova, građevinskih firmi, itd.

Sve su to organizacijski uređene cjeline određenih sposobnosti, s ljudima i tehnikom, te se kao takve se mogu vrlo lako uključiti u određene aktivnosti zaštite i spašavanja.

Ilija MANDIR, Karolina ROŽIĆ