Internet u sebi sjedinjuje demokratske ideale slobodnog govora i otvorene komunikacije, ali te slobode omogućuju radikalnim grupama i organizacijama, koje nemaju pristup masovnim medijima, da internet rabe kao kanal za plasiranje svojih ideja u svijet

Poučeni uspjesima latinoameričkih ljevičarskih skupina, meksičkim Zapatistima i peruanskim Tupac Amaruom, mnoge ekstremističke organizacije u Europi, Aziji i na Bliskom istoku vode propagandni rat, novače članove i prikupljaju financijska sredstva u virtualnom prostoru. Nakon terorističkih napada 11. rujna na američkom tlu i operacije u Iraku u fokusu svjetske javnosti nalaze se islamističke web stranice koji šire protuzapadnu i antiizraelsku propagandu, poput Al-Qaide koja rabi tehnologiju 21. stoljeća radi nametanja svoje radikalne inačice islama. SAD i mnoge europske vlade su pojačale nadzor takvih web stranica, ali su suočene s problemom anonimnosti autora i potencijalnim optužbama za ukidanje građanskih sloboda i slobode govora.

Korijeni modernog interneta mogu se pronaći u sedamdesetim godinama kada je američko ministarstvo obrane tražilo način da smanji ranjivost vlastitog komunikacijskog sustava u slučaju sovjetskog nuklearnog napada. S ciljem decentralizacije komunikacijskog sustava došlo je do stvaranja međusobno povezanih računalnih mreža nazvanih ARPANET. Kasnije su ARPANET rabili znanstvenici s različitih sveučilišta radi razmjenjivanje rezultata istraživanja, te postupno sredinom osamdesetih sve više gradova biva povezano ARPANET-om i polako se uvodi pojam internet. Pojavom internetskih pretraživača početkom devedesetih i obični korisnici bez posebnih vještina u radu s računalima mogli su se povezivati s traženim informacijama, tako da uporaba interneta više nije ograničena samo na akademsku zajednicu već se otvara i za komercijalnu uporabu. No, utopijske vizije o internetu ubrzo će biti narušene sve većim brojem pornografskih sadržaja, prikazivanjem eksplicitnog nasilja i uporabom interneta od različitih radikalnih organizacija u promidžbene svrhe.

Među prvima koji su shvatili potencijal korištenja Interneta u svrhu propagande i širenja vlastitih političkih nazora bili su latinski gerilski pokreti, Zapatisti u Meksiku i Tupac Amaru u Peruu. Zapatisti se bore za redistribuciju zemlje i bogatstva u meksičkoj pokrajini Chiapas, u kojoj tisuće Maya indijanaca žive u siromaštvu. Njihova kampanja počela je 1994. godine, iste godine kad je pokrenut i World Wide Web. Koristeći internet upoznali su svijet sa ciljevima svoje borbe i na opće iznenađenje uspostavili mrežu tisuća simpatizera diljem svijeta. Internet je tada predstavljao novi način komunikacije čiji potencijal tada nije još bio u potpunosti shvaćen, ali postalo je očito da je pomoću njega cijeli svijet pratio zbivanja u Chiapasu što je stvaralo pritisak meksičkim vlastima da pobuni pristupaju s oprezom, a Zapatistima je omogućilo da kampanju vode iz relativne sigurnosti meksičke džungle.

Vođa Zapatista, subcomandante Marcos, lako prepoznatljiv po crnoj maski i luli, pomoću interneta je postao kultna figura, ikona potlačenih i obespravljenih, stekavši brojne simpatije među običnim Meksikancima, ali i nekim članovima vlade. Sam Marcos je izjavio, nakon što su Zapatisti iznenađujuće zauzeli 4 grada, da nikad nisu išli u rat da bi ubili meksičku vojsku ili ona njih već da bi se za njih i njihov cilj čulo. Pomoću interneta, Zapatisti su zaobišli mainstream medije i prikazali svjetskoj javnosti na pomalo poetski način vlastitu borbu. Tako se na Zocalu, glavnom trgu u Mexico Cityu, 2 tjedna od početka borbi u pokrajini Chiapas, skupilo više od 100 000 prosvjednika u znak potpore Marcosu što je još više povećalo pritisak na strukture vlasti da se pozabave problemom siromaštva domorodačkog stanovništva u Chiapasu. Iz ovog primjera vidimo da pojavom dvosmjerne komunikacije na internetu koja nije podložna cenzuri i obični građani mogu oblikovati javno mnijenje i biti katalizatori socijalnih promjena.

Spomenimo još jedan rani primjer koji će imati veliki utjecaj na način na koji radikalni pokreti današnjice pokušavaju promijeniti svijet. Tupac Amaru je ljevičarska skupina koja se bori za uspostavu socijalizma kubanskog tipa u Peruu. Iako su izveli nekoliko otmica poznatih biznismena, pljački banaka i preuzeli odgovornost za nekoliko bombaških napada na restorane, svijet je za njih čuo tek nakon spektakularne opsade rezidencije japanskog ambasadora u Limi na kojoj su bili brojni uzvanici iz različitih zemalja svijeta. Tako su u prosincu 1996. pripadnici skupine Tupac Amaru ušli obučeni kao konobari u rezidenciju i uzeli za taoce brojne diplomatske, vojne i političke dužnosnike. Odmah nakon opsade na internetu su osvanule njihove novine Voz Rebelde, pružajući detaljan uvid u planove napada na diplomatsku rezidenciju što je privuklo ogroman publicitet u svijetu. Nakon toga u SAD-u i Kanadi pojavilo se niz Web stranica koje su pružale solidarnost s tim pokretom i koje su objavljivale mnoštvo informacija povijesti i o ciljevima njihove borbe.
Karakteristike interneta koje ga čine privlačnim radikalnim skupinama i tipični sadržaji na njihovim stranicama:

Laka dostupnost, manjak zakonske regulative i državne kontrole, te brzi protok informacija i potencijalno velike mase primatelja, neke su od karakteristika koje čine Internet idealnim za širenje radikalnih ideja. Tipične sadržaje na tim web stranicama čine informacije o socijalnoj i političkoj pozadini takvih organizacija, detaljna povijest njihove borbe i njihovi najveći uspjesi, oštre kritike njihovih neprijatelja i objašnjenje vlastitih ideoloških i političkih ciljeva. Također treba spomenuti još jednu bitnu činjenicu, a to je da internet ima sve važniju ulogu u izvještavanju u klasičnim medijima koji ga sve više koriste kao izvor informacija. Od potencijalne publike takvih web stranica, ključnu ulogu igraju novinari s pomoću kojih se gledišta ekstremista prenose u tradicionalne medije, primjerice libanonski Hezbollah otvoreno je pozivao strane novinare da komuniciraju s njihovim glasnogovornicima putem e-maila i konstantno postavljao nove vijesti vezane u njihove aktivnosti na svoje web stranice.

Danas postoji niz različitih grupa kojima je zajedničko nastojanje da putem interneta šire svoju propagandu, komuniciraju sa svojim pristašama i steknu simpatije u javnosti prema vlastitim ciljevima. Tako se prednostima Interneta koriste mnoge radikalne organizacije različitih ideoloških usmjerenja, od radikalnih islamista, zatim raznih rasističkih pokreta do marksističkih i separatističkih skupina.

Možemo spomenuti najpoznatije primjere:
• na Bliskom istoku: palestinski Hamas i Islamski Džihad, zatim libanonski Hezbolah, kurdski PKK, Al Qaida i Ansar al Suna su prisutne u Iraku
• u Europi: baskijska ETA i Irska Republikanska Armija
• u Latinskoj i Srednjoj Americi: dvije peruanske organizacije – Tupac Amaru i Sendero Luminoso, zatim u Kolumbiji ljevičarski FARC te u Zapatisti u Meksiku
• u Jugoistočnoj Aziji: Abu Sayyaf u Maleziji, Jemaah Islamiyah u Indoneziji i filipinski Moro Islamic Liberation Front
Retorika koja se koristi ima za cilj stvoriti osjećaj krivnje zbog akcija vlasti kako bi se potaknula javna rasprava o legitimnosti nekih političkih odluka i eventualno smanjila potpora vladajućim garniturama koje ih progone. Velik dio njihovih propagandnih aktivnosti vezan je uz legitimiranje vlastitih akcija i opravdavanje upotrebe nasilja radi postizanja vlastitih ciljeva. Obično bi se civilne žrtve njihovih akcija stavljale u drugi plan, naglašavajući kako nisu imali drugog izbora jer im je nasilje nametnuto od represivnog neprijatelja. No, nakon Al Qaidinih napada na američkom tlu sve je primjetniji trend prikazivanja eksplicitnog nasilja i fokusiranja na učinke vlastitih akcija, primjerice za vrijeme Druge Intifade Hamas je dnevno izvještavao u broju ubijenih palestinskih boraca u sukobima s izraelskom voskom i o broju poginulih izraelskih civila u samoubilačkim napadima. Za vrijeme rata u Iraku pojavom al-Zarqawija internet je ušao u novu eru informacijskog ratovanja, gdje se na web stranicama prikazuju odrubljivanja glava i samoubilački napadi koji nisu bili prikazivani u mainstream medijima, što je dovelo do golemog šoka za zapadnjačku publiku i izazvalo oduševljenje među pristašama pobunjenika.

Opasnost od širenja radikalnih ideja
Tradicionalni mediji imaju takozvanu uredničku cenzuru pored koje većina terorističke propagande ne može proći, no takva cenzura ili ograničenja ne postoje na terorističkim web stranicama tako da oni sami odlučuju o sadržajima koje će emitirati svojoj publici i pritom manipuliraju slikom svojih neprijatelja i svojom vlastitom slikom. Tako su primjerice sunitski pobunjenici u Iraku američke vojne akcije nazivali “pokoljem” i “genocidom” što je izazvalo velik pritok dobrovoljaca iz arapskog svijeta, pritom ne spomenuvši koliko je nedužnih civila izgubilo živote u njihovim napadima. U njihovoj retorici često je prisutna teza kako im je nasilje nametnuto kao jedini način odgovora na represiju, ciljajući na zapadno javno mnijenje koje povijesno nije sklono nedemokratskim postupanjima.
Terorističke organizacije osim za propagandu i psihološko ratovanje koriste internet za vrbovanje novih članova, prikupljanje financijskih donacija i koordiniranje terorističkih akcija. Tako je poznato da je Al Qaida prikupljala novac preko raznih dobrotvornih ili nevladinih organizacija s pomoću donacija. Internet ne samo da može biti korišten za dobivanje donacija od simpatizera, veći može mobilizirati pristaše da igraju aktivniju ulogu u njihovoj borbi ili može poslužiti za novačenje novih članova, što ćemo vidjeti iz sljedećeg primjera gdje su britanski državljani bez direktnih veza s Al Qaidom nošeni radikalnim tumačenjem islama izveli najuboitiji teroristički napad na tlu Velike Britanije u povijesti. Inače, internet je pun web stranica koji nude informacije o gradnji svakakvih eksplozivnih naprava. Mnoge od njih sadrže tzv. Terrorists Handbook ili Anarchist Cookbook, dva detaljna priručnika o sastavljanju raznih vrsta bombi iz lako dostupnih materijala. Al Qaida je na svojim stranicama objavila priručnik popularno nazivan The Encyclopedia of Jihad, koji ima tisuće stranica i govori o tome kako organizirati podzemne ćelije, kakao izviđati potencijalne mete i kako izvesti terorističke napade.

Tako su rritanski državljani, motivirani Britanskim sudjelovanjem u ratu u Iraku, 7. srpnja 2005. godine izveli niz koordiniranih samoubilačkih napada u Londonu, u kojima su napadnute tri podzemne željeznice i jedan autobus. U tim napadima poginulo je 52 ljudi i više od 700 ih je ranjeno. Britanske novine The Observer objavile su 2006. godine članak u kojem su navodno izneseni dijelovi izvještaja Home Officea, u kojem između ostalog stoji da je to bio low-budget teroristički napad izveden od britanskih islamista koji su se tehničke podatke o izradi bombi našli na Internetu. Između ostalog otkriveno je da su teroristi bili u posjeti Pakistanu, ali da tamo nisu stupili u kontakt s Al Qaidom niti dobili ikakvo praktično znanje. Iako se u video snimci puštenoj nakon napada u kojoj se pojavljuje vođa terorista Mohammad Sidique Khan, pojavljuju i kadrovi drugog čovjeka Al-Qaide al-Zawahirija, britanski obavještajci su odbacili umiješanost Al-Qaide ili bilo koju druge međunarodne terorističke organizacije u napade, rekavši kako su te snimke naknadno montirane.

Al-Zarqawijev pomak u propagandi terorizma
Postoji nekoliko načina za vođenje psihološkog ratovanja putem interneta, od plasiranja dezinformacija do širenja panike najavom novih napada ili demoraliziranja neprijatelja stavljanjem na web šokantnih videa poput onog odrubljivanja glave američkom novinaru Danielu Pearlu 2002. godine u Pakistanu. Korištenjem eksplicitnog nasilja koje tradicionalni mediji ne prikazuju, a koje izaziva veliko zanimanje među internetskom publikom, radikalne grupe mogu plasirati svoje poruke do brojnog auditorija i preuveličavati svoj značaj. Primjerice, Al Qaidi su baze u Afganistanu uništene i mnogi su joj vođe ubijeni ili iza rešetaka u Guantanamu, ali ona i dalje putem interneta vodi psihološko ratovanje, novači članove i sudjeluje u napadima u Iraku.
Jordanski militant i desna ruka Al Qaide u Iraku Abu Musab al-Zarqawi, ostao je zapamćen kad je privukao pažnju cijelog svijeta objavivši video odrubljivanja glave američkom biznismenu Nicholasu Bergu koji je šokirao svijet. Video je toliko puta bio skidan s interneta da je došlo do pada brojnih servera od Azije do Amerike, što je navelo mnoge druge pobunjeničke grupe u Iraku da se okrenu prikazivanju strahota ratovanja. Kada je video sišao sa svjetskih naslovnica, al-Zarqawi je prešao na objavljivanje samoubilačkih napada, a kasnije je objavljivao produkcijski mnogo kompleksnije video uratke kojima je širio islamističku propagandu i novačio borce iz arapskog svijeta. Dok se Al Qaida tradicionalno oslanjala na Al-Jazeeru, al-Zarqawi se oslonio na internet što mu je omogućilo da prikazuje eksplicitno nasilje bez cenzure tako da je tokom 2004. godine na Internetu plasirao velik broj video isječaka iz Iraka koji prikazuju kako snajperisti gađaju američke vojnike ili kako bombaši samoubojice detoniraju vozilo dok pored prolazi američki konvoj. Pored tih šokantnih prikaza al-Zarqawi je davao moralna opravdanja za džihad, zatim prikazivao samoubojice besmrtnima i publicirao njihove biografije, te objavljivao taktičke detalje izvedenih napada.

Većina stručnjaka se slaže da su al-Zarqawijevi propagandni materijali djelomično zamijenili ulogu uništenih Al-Qaidinih kampova za obuku u Afganistanu. Osim velikog broja radikalnih tumačenja religioznih tekstova i anti-američke propagande, mogu se naći detaljni tehnički podaci o izrađivanju eksplozivnih naprava i smjernice o tome kako se priključiti pobuni u Iraku. Tako postoji cijela mreža pristaša na islamističkim blogovima i forumima koja omogućuje pobunjenicima u Iraku da imaju konstantan priliv novih boraca, a koja putem Interneta nudi čitav niz informacija, od toga gdje je najbolje prijeći granicu, ili koji punktovi u okolnim državama pružaju utočišta borcima do toga kako stupiti u kontakt sa pobunjenicima u Iraku.

Nove tehnologije kao oružje terora
Teroristi mogu s interneta dobiti čitav niz informacija kao što su transportne rute, najbliži put do strateški važnih objekata poput nuklearnih elektrana ili mostova ili pak mogu saznati o protuterorističkim mjerama koju su poduzete kako bi napadi bili spriječeni. Također internet im je znatno smanjio cijenu i brzinu komunikacije što omogućuje odvojenim ćelijama brzo i efektivno sinkroniziranje napada. Tako je otkriveno da su se, u prošlogodišnjim terorističkim napadima na Mumbai u Indiji, teroristi radi lakšeg snalaženja u  prostoru koristili Google Earthom koji im je omogućio detaljne mape ciljanog područja i slike strateški važnih građevina iz nekoliko kutova snimljenih iz satelita. Teroristi su napali dva luksuzna hotela, željeznički kolodvor, bolnicu i židovski kulturni centar. Kad su indijske vlasti presjekle televizijske kabele prema hotelu gdje su bile zatočene stotine taoca kako bi teroriste odsjekli od informacija koje su dolazile iz vanjskog svijeta, teroristi su koristili Blackberryje kako bi dobivali što više informacija o kretanju indijskih sigurnosnih snaga i o samim reakcijama na napade u svijetu (Blackberry su mobilni telefoni koji u svakom trenutku omogućuju pretraživanje interneta i komunikaciju e-mailom). Istraga provedena nakon napada pokazala je kako su teroristi većim brodom došli iz Karachija prema Mumbaiju koristeći GPS navigaciju koju podržavaju mobilni telefoni, a zatim su se na obalu iskrcali u gumenim čamcima.

Zarar Shah, pripadnik Lashkar-eTaiba, organizacije sa sjedištem u Pakistanu, za kojeg indijske vlasti sumnjaju da je imao ključnu ulogu u planiranju napada bio je stručnjak za komunikacijsku tehnologije, tako da ne čudi što je znao za teškoće na koje će sigurnosne službe naići prilikom pokušaja lociranja osoba koje koriste Voice over Internet Protocol za komunikaciju. Naime, iako su pratili pozive upućene sa njihovih mobitela, indijski obavještajci nisu mogli locirati gdje su pozivi bili upućeni jer su teroristi koristili upravo Voice over Internet Protocol tehnologiju koja otežava lociranje i identifikaciju komunikatora. Takav način komuniciranja, poput komunikacije sve popularnijim Skypeom postaje sve popularniji zbog jeftinih poziva na velike relacije i čini tradicionalne načine presretanja poziva zastarjelim i neučinkovitim. Iz ovog primjera vidimo kako se svakodnevne komunikacijske tehnologije bazirane na internetu mogu koristiti kao bitna komponenta ratovanja, koja je u ovom slučaju uhvatila indijske snage sigurnosti nespremne i koja bi u budućnosti mogla zadavati velike probleme u praćenju i lociranju terorističkih skupina.

Ivan GUBERINA