Airbusov avion danas je logičan izbor za korisnike koji žele zadržati i povećati vlastite kapacitete za dopunu goriva u zraku, ali istodobno i zračni transport osoblja i opreme

Početkom 1970-ih paneuropski konzorcij Airbus Industrie predstavio je svoj prvi proizvod – tehnološki napredan i komercijalno konkurentan putnički avion A300. Bio je to tad prvi širokotrupni dvomotorni putnički zrakoplov. Proizvođač je postigao znatan poslovni uspjeh, koji je ubrzo usmjerio u razvoj novih tipova većih i snažnijih putničkih aviona. Na temelju A300 razvijeni su planovi za cijelu seriju aviona među kojima su bili i modeli B9 (kasnije TA9) i B11 (kasnije TA11). Iako znatno veći, imali su brojne sličnosti s prethodnikom. Tu se misli na dijelove trupa, vertikalni stabilizator i kormilo pravca, te sad već poznato obilježje Airbusovih kabina: bočno postavljene upravljačke palice sa sustavom fly-by-wire. Oba aviona postat će poznata po oznakama A330 i A340. Bili su slični, s identičnim trupom i krilima. Velika razlika bila je u pogonskoj skupini, koja se na A330 sastojala od dva, a na A340 od četiri motora. A330 postigao je veći komercijalni uspjeh s gotovo 1600 proizvedenih primjeraka i više od 1800 narudžbi. Velik broj (više od 650) pripada skraćenoj inačici A330-200, koja je prvi put poletjela još 1997. godine.

A330 bio je uz ostalo odabran za vojni program, tj. kao polazište za novu višenamjensku platformu koja će biti leteća cisterna, ali i transportni avion. Razloga za to bilo je više. Jedan je od njih prilično duga operativna uporaba, u kojoj je pokazao iznimnu operativnu pouzdanost i raspoloživost. Drugi je bio u tome što A330 zahvaljujući veličini, uz zadaće dopune goriva, zadržava sposobnost prijevoza većeg broja putnika/osoblja i velikih količina tereta. Jedna od bitnih vodilja vjerojatno je bio i razvoj vlastitih, tj. europskih proizvodnih kapaciteta za specijaliziranu leteću cisternu. Takve su letjelice ionako deficitarne na Starom Kontinentu. Europske članice NATO-a zad-njih su godina itekako osjetile nedostatak specijaliziranih letećih cisterni i danas ih je tek nekoliko desetaka. No, zato je A330 postao najveći operativni transportni avion / cisterna današnjice. Kao i na civilnim inačicama A330, kupci prilikom narudžbe mogu odabrati pogonsku skupinu. Svi dosadašnji naručitelji odlučili su se za Rolls-Royceove motore Trent 772B ili motore CF6 tvrtke General Electric. Razlike među motorima minimalne su i očituju se tek u nešto većem potisku motora američkog proizvođača. A330 MRTT (Multi-Role Tanker Transport) ima kapacitet nošenja 111 tona goriva. To mu u stvarnosti daje sposobnost prijenosa oko 50 tona goriva, u četverosatnoj misiji dopune goriva i to na udaljenosti od 1800 kilometara od matične zrakoplovne baze. Osim goriva, sposoban je prenijeti 45 tona tereta, od čega se 37 tona može nalaziti unutar teretne palube. Moguć je prijevoz i gotovo 300 ljudi ili 130 nosila ako je riječ o sanitetskoj evakuaciji. Svi su Airbusi A330 MRTT, kao i ostali avioni A330, originalno proizvedeni u tvorničkim halama kraj Toulousea u južnoj Francuskoj. Nakon testova i probnih letova, prepravci i modifikacije u MRTT inačicu izvode se u proizvodnim halama kod grada Getafea u blizini Madrida.

Izbor sustava za dopunu

A330 MRTT prvi je put poletio 15. lipnja 2007. Proizvodio se serijski i postigao je izvozni uspjeh. Osnovna je zadaća aviona dopuna gorivom drugih zrakoplova u zraku. Kako bi je izvršili, raspolažu s nekoliko sustava koji ovise o potrebama i mogućnostima korisnika i uključuju dva najčešća načina dopune. Radi se o pretakanju goriva na način poznat kao crijevo i košara (engl. hose and drogue), i preko teleskopske cijevi. Osnovni način kojim se služe svi korisnici podrazumijeva uporabu potkrilnih podvjesnika s razvlačivim crijevom i vlastitom pumpom na električni pogon. Dizajn strukture krila jednak je kao kod četveromotornog Airbusa A340, čime je olakšana ugradnja podvjesnika. Oni su jednostavno smješteni umjesto vanjski postavljenih motora. Podvjesnici Cobham 905E proizvod su britanske istoimene tvrtke i namijenjeni u prvom redu za dopunu manjih taktičkih aviona. Neki su od njih Eurofighter Typhoon, F/A-18 Hornet ili Rafale. Zbog raspona krila i međusobne udaljenosti, moguća je i istodobna dopuna dvaju zrakoplova gorivom. Digitalno upravljan sustav sposoban je za prijenos 1300 kg goriva unutar jedne minute. Praktična stopa pretakanja goriva znatno ovisi o tipu zrakoplova, a za avion tipa Eurofighter Typhoon iznosi oko 400 kg u minuti. Uobičajena dopuna tog aviona stoga traje oko deset minuta. Brzina prijenosa može biti dodatno smanjena kad se gorivom istodobno opskrbljuju dva aviona. A330 MRTT može biti opremljen i podtrupnom jedinicom za dopunu goriva u zraku Cobham 805E, poznatom kao FRU (Fuselage Refuelling Unit). Ona je namijenjena u prvom redu za dopunu većih zrakoplova opremljenih posebnom sondom ili cijevi s priključkom. Neki su od njih transportni avioni Airbus A400M. Posjeduju znatno veći kapacitet prijenosa, do 1800 kg goriva u minuti, a mogu koristiti i druge tipove goriva osim onih koji udovoljavaju NATO-ovim standardima. Sustav FRU opremljen je i videosustavom velike razlučivosti koji omogućava prijenos goriva u dnevnim i noćnim uvjetima.

Međutim, umjesto podtrupnog sustava FRU, avioni nekih korisnika imaju sustav prijenosa goriva preko teleskopske cijevi. To se rješenje najviše koristi u Američkom ratnom zrakoplovstvu (USAF) i na borbenim avionima američke proizvodnje. Radi se o naprednom sustavu ARBS (Airbus Defence and Space Aerial Refuelling Boom System). Sposoban je za prijenos znatno veće količine goriva u jednakom vremenu, i to do 3600 kilograma u minuti. Osim dopune drugih zrakoplova A330 MRTT, najpoznatiji je po korištenju na borbenim avionima F-16, F-15 i u novije doba F-35 Lightning II. Za podtrupnu instalaciju sustava ARBS očekivano su se odlučile zemlje kao što je Saudijska Arabija, UAE i Francuska. To nije slučaj s britanskim Kraljevskim ratnim zrakoplovstvom (RAF), koje isključivo koristi sustave za prijenos goriva tipa crijevo i košara. Za upravljanje procesom dopune zadužen je časnik za dopunu goriva u zraku (Air to Air Refuelling Officer – ARO) ili operater misijskih sustava (Mission System Operator – MSO). Nalazi se u prostoru iza pilota, a ispred njega su upravljačke ploče, prikaznici i dodatno sjedalo koje se po potrebi koristi za obuku posada.

 

Pametna cisterna

Nekoliko godina nakon prvog leta A330 MRTT javila se ideja o modernizaciji i definiranju novog standarda tog zrakoplovnog sustava. Novim programom pametne cisterne (SMART) ostvarenim 2017. objedinjeno je više inicijativa za poboljšanje njegovih sposobnosti. Uz planirane promjene, ideja je bila da program bude otvoren i za nove tehnologije koje bi s vremenom postale dostupne. Glavne promjene bile su: postupno uvođenje nove tehnologije dopune goriva u zraku A3R (Automatic Air-Air Refuelling) i modifikacija aviona MRTT u zapovjedno i nadzorno (kontrolno) čvorište ugradnjom novih komunikacijskih sustava velikih kapaciteta. Tehnologiju automatskog zračnog pretakanja goriva A3R razvila je tvrtka Airbus Defence & Space. Ona omogućuje smanjivanje radnog opterećenja posade i preciznije spajanje sa zrakoplovima koji primaju gorivo. Zanimljivo je da uvođenje tih sposobnosti nije tražilo nikakve modifikacije ni intervencije na avionima koji primaju gorivo. Za tu zadaću A3R koristi više 3D kamera koje zajedno sa softverom za obradu slikovnih informacija točno određuju položaj priključka na teleskopskoj cijevi i priključka na zrakoplovu koji se dopunjava gorivom. Prva takva dopuna goriva obavljena je u ožujku 2017., kad se A330 MRTT spojio s avionom F-16 portugalskog zrakoplovstva. Novim standardom poboljšano je i više komunikacijskih sustava, kao što su satelitske i podatkovne veze sustava Link 16 (u proširenoj relejnoj ulozi). Tijekom više demonstracija novih sustava i scenarija njihove uporabe A330 komunikacijski su povezivani sa središtima zračnih operacija, borbenim zrakoplovima i zemaljskim postrojbama. Cijeli koncept baziran je na programu Network for the Sky tvrtke Airbus, koji je dio njezina šireg projekta Future Air Power. Ugrađena su nova misijska računala sustava TIMS (Tanker Integrated Mission System), koji se temelji na integriranom taktičkom sustavu ugrađenom na mornaričke patrolne avione C295 (nekad CASA-ini, danas Airbusovi) isporučene Omanu, Portugalu i Čileu. Na avionima je provedeno i više preinaka na strukturi te aerodinamici. U njih su uključene manje promjene na krilima te ojačanja konstrukcije trupa i stajnog trapa. Zbog njih je maksimalna poletna masa aviona povećana sa 233 na 242 tone. Prvi korisnik aviona MRTT dovedenih na novi standard SMART postalo je singapursko zrakoplovstvo, koje je imalo veliku ulogu u njihovu razvoju. Od 2020. godine svi novoproizvedeni avioni pripadaju poboljšanom standardu.

Američki rival

Avion Boeing 767 modificiran u vojne inačice dugogodišnji je tržišni takmac Airbusa A330 u ulozi velikog višenamjenskog transportnog aviona / cisterne. Barem među kupcima orijentiranim na zapadne proizvode. Njihov najveći ogled bio je na natječaju KC-X za 179 aviona koji su u USAF-u trebali djelomice zamijeniti pouzdane avione Boeing KC-135. Isprva je pobjednik natječaja proglašen 2008. bio A330, koji su zajednički nudili Airbus/EADS i njihov američki partner tvrtka Northrop Grumman. No nakon negodovanja, podnesenih žalbi i ponovnog nadmetanja, početkom 2011. izabran je KC-46 Pegasus tvrtke Boeing. Program KC-X samo je prva faza veće strategije zamjene brojne flote letećih cisterni američkog OS-a. U aktualnom programu KC-Y traže se dodatni avioni čija bi osnovna namjena bila zamjena većih cisterni KC-10 Extender. Airbus se taj put odlučio za partnerstvo s velikim Lockheed Martinom. Ponuda aviona A330 MRTT tako je dobila oznaku LMXT. Iako MRTT naizgled ima veće šanse za pobjedu nego u ranijem pokušaju, prošlost bi se mogla ponoviti. Na prijašnjem se natječaju Northrop Grumman povukao iz partnerstva i to je zasigurno pridonijelo neuspjehu na ponovljenom nadmetanju. I nedavno, krajem listopada 2023., Lockheed Martin objavio je da se povlači iz zajedničkog projekta LMTX te da se okreće programu NGAS (New Generation Air-refuelling System) s kojim će tražiti šansu u programu KC-Z, tj. trećoj fazi zamjene američke flote letećih cisterni. Airbus je nakon loših vijesti objavio da ostaje predan sudjelovanju na natječaju te i dalje vjeruje da je A330 MRTT priuštiva, pouzdana i sposobna platforma za potrebe USAF-a. No, većina promatrača i analitičara vjeruje da će po svoj prilici i program KC-Y dovesti do narudžbe aviona KC-46A Pegasus. Valja spomenuti da, iako se izvana A330 i Pegasus čine prilično sličnim, dvomotornim avionima civilnog podrijetla, među dvjema platformama postoje znatne razlike. Airbusov proizvod znatno je veći avion s više od 12 metara većim rasponom krila i s oko 50 posto većom masom praznog zrakoplova. Jedan je od većih argumenata njegovih zagovornika u odnosu na Pegasus i znatno veća nosivost. Kao jedan od primjera navodi se scenarij raspoređivanja taktičkih borbenih zrakoplova poput aviona F/A-18 iz Europe na Bliski istok. Dakle, četiri Horneta može pratiti jedan A330 MRTT kojim putuje 50 članova osoblja, a u njega je ukrcano 12 tona tereta (pričuvni dijelovi, oprema, prtljaga itd.). Ako se za jednak broj lovaca i jednako izmještanje koristi KC-46, potreban je dodatni transportni avion C-17 Globemaster III. Zanimljive su i razlike u dizajnu dvaju aviona koje se tiču rasporeda posade. Kod Pegasusa, operateri se nalaze u prostoru odvojenom od kabine, dok se kod A330 MRTT nalaze u kabini i neposrednoj blizini letačke posade. Oba pristupa imaju određene prednosti ili nedostatke, te je teško jedan smatrati boljim od drugog.

Za početak – Commonwealth

Prvi korisnik projekta i aviona A330 MRTT bilo je Kraljevsko australsko ratno zrakoplovstvo. Nabavljeni su unutar dvaju obrambenih programa objavljenih 2004. i 2016. godine. U prvom slučaju radilo se o narudžbi četiriju aviona, koja je kasnije povećana za još jedan primjerak. U drugom slučaju radilo se o dva rabljena zrakoplova koji su bili vlasništvo Quantasa, poznatog australskog civilnog avioprijevoznika. Svih sedam aviona isporučeno je do 2018. i djeluju unutar Eskadrile broj 33, smještene u bazi Amberley u Queenslandu. Australska je oznaka zrakoplova KC-30A. U listopadu 2020. dogovorena je s Airbusom modernizacija i podizanje sposobnosti sustava na najnoviji poboljšani standard aviona A330 MRTT. U program su uključeni novi komunikacijski sustavi i trenažni simulatori za letačko osoblje te osoblje zaduženo za upravljanje procesom dopune goriva u zraku.

Sljedeći je rani korisnik RAF, koji je krajem 1990-ih počeo tražiti zamjenu za zastarjele leteće cisterne Vickers VC10 i nešto veće Lockheed TriStar. Još je 2000. godine odlučeno da zamjena neće biti osigurana nabavom novih aviona, nego javno-privatnim partnerstvom Ministarstva obrane i odabranog konzorcija. U konkurenciji programa FSTA (Future Strategic Tanker Aircraft) bili su rabljeni avioni Boeing 767 konzorcija TTSC (Tanker Transport Services Consortium) te novi ili rabljeni avioni Airbus A330, koji su bili u ponudi konzorcija Air Tanker Ltd. Potonjeg je ponuđača podržavala tvrtka EADS (današnji Airbus), Thales, Rolls-Royce, Babcock i Cobham. Prema uvjetima natječaja, ugovaratelj bi zadržao posjed nad zrakoplovima i bio odgovoran za upravljanje njima te održavanje. Tijekom 2004. pobjedu je odnio AirTanker Ltd s avionima A330 MRTT. U ožujku 2008. potpisan je posao vrijedan oko 13 milijardi funti. Njime je dogovoreno da će tvrtka do 2035. godine za RAF osiguravati usluge dopune goriva u zraku, zrakoplovnog transporta i sanitetske evakuacije. Puna operativna sposobnost novih aviona postignuta je sredinom 2014., a djeluju unutar eskadrila broj 10 i broj 101 iz zrakoplovne baze Brize Norton na jugu Engleske. Flotu čini 14 zrakoplova A330 MRTT koje Britanci nazivaju Voyager. Sedam primjeraka pripada inačici KC3 na koju se može ugraditi središnja podtrupna jedinica za dopunu goriva FRU. Preostalih sedam pripada inačici KC2, koja dopunjava gorivo samo s pomoću dva potkrilna podvjesnika. Zanimljivo je da je u skladu s ugovorom samo devet aviona namijenjeno isključivo potrebama RAF-a. Ostalih pet, iako RAF uvijek ima prednost, može biti ustupljeno i drugim stranama. One mogu uključivati vojne snage savezničkih i partnerskih zemalja ili neke civilne korisnike. Kako bi zadovoljili potrebe civilnih misija, s tih aviona može biti uklonjena vojna oprema. RAF-ovi Voyageri opremljeni su i obrambenim IC sustavima protumjera AN/AAQ-24(V) Directional Infrared Countermeasure (DIRCM) smještenim unutar triju turela uzduž trupa aviona.

Zaljevski i istočnoazijski korisnici

Nakon Australije i Ujedinjene Kraljevine, ubrzo su A330 MRTT za svoje oružane snage izabrale dvije arapske zemlje. Odabir za Ratno zrakoplovstvo Ujedinjenih Arapskih Emirata zaključen je u veljači 2007., a za Kraljevsko saudijsko ratno zrakoplovstvo u siječnju 2008. godine. UAE naručio je tri primjerka, koji su početkom 2013. počeli stizati u novoustrojenu eskadrilu cisterni u bazi Al Ain. U međuvremenu su krajem 2021. naručena dodatna dva aviona, uz modernizaciju isporučenih. Nove letjelice trebale bi biti na raspolaganju 2024. godine. Saudijsku narudžbu isprva su također činila tri aviona, koji su 2013. ušli u uporabu. Dodatna narudžba uključivala je tri primjerka, koji su isporučeni sredinom 2015. Avioni A330 MRTT obiju zemalja osposobljeni su za dvije vrste prijenosa goriva u zraku, preko potkrilnih podvjesnika i podtrupnog sustava ARBS (Aerial Refuelling Boom System). Odlučile su se, međutim, za različite pogonske skupine. Dok su emiratski avioni opremljeni motorima Rolls-Royce Trent, saudijski imaju motore CF6 tvrtke General Electric.

Ratno zrakoplovstvo Republike Singapura odlučilo se za avione A330 MRTT u ožujku 2014. godine. Tražena je zamjena za četiri transportna tankera Boeing KC-130R. To je bio jedan od slučajeva kad je Airbus pobijedio Boeing i njegov KC-46 Pegasus. Prvi avioni stigli su u Singapur krajem 2018., a zadnji se pridružio floti početkom 2021. godine. Svi djeluju unutar Eskadrile 112 iz najveće i najvažnije singapurske zrakoplovne luke Changi. Zanimljivo je da su ovog ljeta singapurski avioni A330 MRTT izvršili 500 automatiziranih kontakata dopune goriva u testovima koji bi trebali certificirati uvođenje A3R sposobnosti u prvoj polovini 2024. godine. Time bi singapursko zrakoplovstvo trebalo postati prvo u svijetu koje bi operativno usvojilo sposobnost automatskog zračnog prijenosa goriva na svim svojim avionima koji primaju tu uslugu. Nakon Singapura jednak je avion uskoro odabrala i Južna Koreja. Bio je to rezultat natječaja koji je razmatrao nabavu aviona Boeing KC-46A i aviona Boeing 767 koje bi modificirala izraelska tvrtka IAI. Sva četiri naručena isporučena su 2018. i 2019. godine. Djeluju unutar Eskadrile 261 zračnih tankera koja se nalazi u bazi Gimhae na jugu zemlje. Korejska je oznaka zrakoplova KC-330A Cygnus.

Haskiji sa sjevera

Jedan od većih korisnika postat će i Kraljevsko kanadsko ratno zrakoplovstvo. Avioni A330 MRTT trebali bi kroz projekt STTC (Strategic Tanker Transport Capability) zamijeniti dosadašnjih pet letećih cisterni / transportnih aviona CC-150 Polaris (Airbus A310-300). Program nabave dio je većeg strateškog plana tamošnjeg Ministarstva obrane, koje želi obnoviti i poboljšati sposobnosti potpore operacijama zrakoplovnih snaga. Osobita je pozornost posvećena potpori operacijama na Arktiku, prijevozu kanadskih postrojbi širom svijeta, dopuni goriva u zraku unutar aktivnosti NATO-a i potpori operacijama unutar Sjevernoameričkog zapovjedništva za protuzračnu obranu (North American Air Defense Command – NORAD). Buduća flota sastojat će se od novih i rabljenih zrakoplova koji će biti nabavljeni iz više izvora. Krajem srpnja objavljeno je da će Kanada kupiti četiri nova primjerka. Pet rabljenih bit će obnovljeno i dovedeno na MRTT standard u poslu vrijednom 2,7 milijardi dolara. Ti su avioni nabavljeni u skladu s dva ranije potpisana ugovora ukupne vrijednosti 252 milijuna dolara. Prva dva bila su u vlasništvu tvrtke Kuwait Airways. Avioni s oznakom CC-330 Husky djelovat će unutar Eskadrile 437 kao i prethodnici, a bit će smješteni u zrakoplovnoj bazi Trenton u Ontariju. Prvi je isporučen krajem ovog kolovoza, a do kraja godine trebao bi stići i drugi. Još tri dolaze 2024. godine. Bit će sposobni za oba osnovna sustava pretakanja goriva, tj. preko potkrilnih podvjesnika i centralno smještenog sustava s teleskopskom cijevi za dopunu goriva u zraku. To će omogućiti kompatibilnost uporabe s većinom borbenih i potpornih zrakoplova u uporabi unutar NATO-a. Prvi novi primjerci trebali bi stići 2027., a dostizanje početne operativne sposobnosti očekuje se 2028. ili 2029. Puna sposobnost trebala bi biti dostignuta 2030. ili 2031. godine. Među zadnjima, ali potpuno očekivano, za A330 MRTT odlučila se Španjolska i njezino ratno zrakoplovstvo. Dogovor o nabavi triju aviona potpisan je u studenom 2021. godine. Radi se o zrakoplovima koje je koristio nacionalni avioprijevoznik Iberia. Prije ulaska u uporabu proći će u halama španjolskog dijela tvrtke Airbus kod Getafea potrebne modifikacije na MRTT standard. Trebali bi biti opremljeni sustavima za dopunu goriva tipa crijevo i košara i specifičnom opremom za sanitetsku evakuaciju. Osim aviona, proizvođač osigurava pričuvne dijelove, opremu za zemaljsku potporu, trenažne sustave te održavanje. Od 2023. do 2025. bit će isporučivan po jedan zrakoplov godišnje. Trebali bi služiti unutar 45. grupe zračnih snaga bazirane u zrakoplovnoj bazi Torrejón nedaleko od Madrida.

Koliko će biti dostupan?

Airbus A330 MRTT danas je logičan izbor za korisnike koji žele zadržati i povećati vlastite kapacitete za dopunu goriva u zraku, ali istodobno i zračni transport osoblja i opreme. To posebno vrijedi za zemlje koje se oslanjaju na vojnu opremu zapadnog podrijetla. Prema službeno objavljenim podacima, zasad je isporučeno 59, a ukupan broj narudžbi iznosi 81 avion. Može se očekivati da će se taj broj povećati s narudžbama za nove avione i možda s kojim novim korisnikom. Ipak, buduće bi se isporuke mogle pokazati izazovnim za proizvođača. Inačica Airbusa A330 serije 200 na kojoj se temelji inačica MRTT na kraju je proizvodnog ciklusa. Sve je manje i mogućnosti proizvodnih kapaciteta za potencijalne nove narudžbe. Više naručitelja koristilo je opciju preinake rabljenih aviona, ali za nekoliko godina ni to neće biti moguće. Po riječima Marije Ángeles Martí, direktorice Airbusova odjela za leteće cisterne, tržište rabljenih aviona jako je ograničeno. Naime, da bi se korisnicima osigurao avion s vijekom uporabe od tridesetak godina, potrebno je da zmaj aviona bude u jako dobrom stanju. Kako bi se budući problem prebrodio, proizvođač je nedavno objelodanio mogućnost razvoja naprednijeg MRTT aviona koji bi se temeljio na modernijoj inačici aviona A330neo (New Engine Option – NEO), najvjerojatnije iz serije 800. U odnosu na aktualne, novi bi avion trebao imati znatno ekonomičnije (više od deset posto) turboventilatorske motore Rolls-Royce Trent 7000, nova fleksibilnija krila i moderniju avioniku. Plan je doveo do studija izvedivosti na temelju kojih bi se novo krilo prilagodilo nošenju i korištenju potkrilnih podvjesnika za dopunu goriva u zraku. Bude li interesa za novu inačicu, očekuje se da će se pojaviti krajem ovog desetljeća. No, ima planova i za još noviteta na platformi A330 MRTT. Unutar programa Auto’Mate, u razvoju je nova generacija tehnologije dopune goriva u zraku A4R (Autonomous Assets Air to Air Refuelling). Tehnologija uključuje uporabu navigacije s pomoću sustava umjetne inteligencije i tehnologija kooperativnog upravljanja. Glavni korisnici takvih operacija bez potrebe za ljudskim djelovanjem bile bi besposadne letjelice koje bi bile navođene, upravljane i dopunjavane gorivom s leteće cisterne.

---

Francuskih 18 000 letnih sati

Najveću će europsku flotu letećih tankera A330 posjedovati francusko zrakoplovstvo. Krajem 2011. odlučeno je da će njima zamijeniti avione Boeing C-135FR. Prema prvotnom planu donesenom iduće godine, planirana je bila nabava 14 primjeraka, ali zbog nedostatnih sredstava broj je smanjen na 12. Prvi francuski A330 modificiran na MRTT standard poletio je u rujnu 2017. Iduće je godine isporučen zrakoplovstvu, koje će koristiti taj tip zrakoplova pod nazivom Phénix. Za njihove će potrebe biti izgrađeni i novi hangari za održavanje, a svakog bi časa trebao stići i novi letni simulator. Tako će francusko zrakoplovstvo biti potpuno samostalno u obuci novih pilota i održavanju zrakoplova. Svi zrakoplovi bit će u floti 31. krila za dopunu goriva i strateški transport (31e Escadre aérienne de ravitaillement et de transport stratégiques – EARTS) iz zrakoplovne baze Istres-Le Tubé na sredozemnoj obali. U rujnu ove godine isporučen je i zadnji od prvotno naručenih primjeraka. Tih dvanaest aviona do danas je ostvarilo više od 18 000 letnih sati. Narudžba za dodatna tri primjerka slijedila je u kolovozu 2020. Oni bi trebali biti isporučeni između 2025. i 2028. godine. Zadnji isporučeni avion pripadat će novom Standardu 2. Ta modifikacija dio je posla potpisanog 23. listopada 2023. i vrijednog 1,2 milijarde eura. Potpisao ga je Airbus te dvije francuske institucije: Glavna uprava za naoružanje (Direction générale de l’armement – DGA) i Uprava za zrakoplovno održavanje (Direction de la Maintenance Aéronautique – DMAé). Nove sposobnosti bit će fokusirane na povećanje sposobnosti elektroničkog umrežavanja te pretvorbu zrakoplova u komunikacijsko-relejni čvor. Trebao bi biti pripreman i za integraciju sa zrakoplovnim sustavom budućnosti FCAS (Future Combat Air System), čiji bi ključni dio trebao biti višenamjenski borbeni avion šeste generacije. Airbus je u skladu s ugovorom dobio desetogodišnji posao potpore zrakoplova, s mogućnosti dodatne dvije godine. Njim će Airbus s partnerima biti odgovoran za modernizaciju, održavanje i tehničko održavanje flote i operativnu raspoloživost aviona Phénix.

---

Brazil čeka

Brazilsko ratno zrakoplovstvo (For

ça Aérea Brasileira) zasad je neslužbeni korisnik Airbusove cisterne. U siječnju 2022. donesena je odluka o nabavi dvaju rabljenih A330-200, koji su bili u vlasništvu avioprijevoznika Azul Linhas Aéreas. Prvi od njih ušao je u službenu uporabu šest mjeseci kasnije. No, dva aviona opremljena motorima Rolls-Royce Trent još uvijek nemaju sposobnost davanja dopune goriva u zraku. Oba tek trebaju u Španjolskoj proći konverziju na MRTT, a prvi bi trebao biti opremljen krajem 2024. godine. Njihove su misije u međuvremenu ograničene na prijevoz vojnog osoblja i tereta. Domaća im je oznaka KC-30, a zamijenit će dosadašnje tankere KC-137 (Boeing 707). Bit će raspoređeni u 2. eskadrilu (Corsário) 2. transportnog puka. Baza će im biti Galeão, glavna zračna luka Rija de Janeira.

 

---

Multinacionalna postrojba

Multinacionalna postrojba MMU (Multinational MRTT Unit) po mnogočemu je jedinstven korisnik i operater zrakoplova Airbus A330. Ustrojena je na temelju analiza Europske obrambene agencije (EDA) nakon zračnih borbenih djelovanja iznad Libije 2011. godine. Konkretna inicijativa za zajedničku europsku zrakoplovnu postrojbu sa sposobnostima zračnog transporta i dopune goriva pokrenuta je nakon NATO-ova samita u Chicagu 2012. godine. Već sredinom 2017. programu je pristupio Luksemburg, Nizozemska, Njemačka i Norveška s narudžbama za sedam aviona A330 MRTT. Uskoro se pridružila Belgija i Češka s narudžbom za još jedan zrakoplov. Prvi je isporučen postrojbi MMU sredinom 2020., a krajem godine Luksemburg se obvezao na kupnju još jednog. Jednako se dogodilo u ožujku ove godine: Belgija je objavila nabavu još jednog primjerka u poslu vrijednom 265 milijuna eura. Time je broj zrakoplova u floti MMU povećan na deset. Puna operativna sposobnost trebala bi biti dostignuta krajem 2024., kad će biti isporučen deveti zrakoplov. Očekuje se da će flota u punom sastavu biti sposobna osiguravati 10 000 letnih sati godišnje zemljama članicama. Sjedište postrojbe u zrakoplovnoj je bazi kod nizozemskog grada Eindhovena, gdje će biti smještena glavnina flote sa šest aviona. Drugi dio postrojbe, s četiri aviona, djelovat će iz zrakoplovne baze Köln-Wahn u Njemačkoj. Svi avioni flote nose oznake Kraljevskog nizozemskog zrakoplovstva te službenu NATO-ovu oznaku KC-30M.

---

TEKST  Marin Marušić