Bliska zračna potpora i JTAC

Zračno djelovanje aviona i helikoptera na protivničke ciljeve koji su u blizini prijateljskih snaga zahtijeva detaljnu integraciju svake zračne zadaće s vlastitim manevrima i topničkom paljbom. JTAC je kvalificirani pripadnik oružanih snaga koji s prednjeg položaja upravlja djelovanjem borbenih zrakoplova koji provode blisku zračnu potporu i druge napadne zračne operacije. Ovaj tekst donosi osnove te specijalnosti koja je nezaobilazna u modernim ratnim doktrinama i vojskama 

Uz termin kontrolor bliske zračne potpore, odnosno JTAC (Joint Terminal Attack Controller) u modernoj vojnoj terminologiji poznat je još i termin zračni kontrolor bliske zračne potpore (FAC(A) – Forward Air Controller (Airborne)). No, kod potonjeg riječ je o pilotu u zadaći bliske zračne potpore koji je prošao obuku kao JTAC. Kontrolori su jedini vojnici na bojišnici koji imaju dopuštenje kontrolirati manevar zračnih snaga i odobriti otpuštanje naoružanja zrakoplovu u napadu.

Vojnici JTAC specijalnosti iz hrvatskih, njemačkih i mađarskih oružanih snaga u Afganistanu (Foto: Arhiv Hrvatskog vojnika)

Dakle, izvorno američki, a danas doktrinarni NATO-ov termin JTAC (Joint Terminal Attack) u prijevodu znači združeni završni napad) nešto je prikladniji za opću uporabu jer dovoljno obuhvaća širinu zadaća koje JTAC obavlja na bojnom polju. Kao prvo, on sudjeluje u stožernom planiranju vatri u suradnji s časnikom za vatrenu potporu, a kao veza sa zrakoplovstvom. Nadalje, sudjeluje u provedbi operacije na terenu i ovlašten je kontrolirati sve vatre u svojem području, od topničkih, do zračnih i mornaričkih.

Prvi ratovi
Od izuma prvih letjelica, čovječanstvo je nalazilo način koristiti ih u ratne svrhe. Od promatračkih balona za navođenje topničke vatre, preko rudimentarnih bombardera Prvog svjetskog rata, taktičkih i strateških zračnih udara Drugog svjetskog rata, do današnjeg doba preciznih udara, besposadnih letjelica i umrežavanja, zračne snage imale su svakim korakom u svojem razvoju sve veću ulogu na bojištima. Vrlo brzo prepoznata je potreba za integracijom zračnih s vatrama topništva i manevrom kopnenih snaga. Prvi je ključni razlog bio sprečavanje nenamjernog napada na prijateljske snage u kontaktu s protivničkim, a drugi zaštita zrakoplova od topničkih projektila koji se natječu za isti zračni prostor.

JTAC-evi oružanih snaga Ujedinjenog Kraljevstva navode avion Eurofighter Typhoon na poligonu Cape Wrath u Škotskoj (Foto: MoD UK)

Prvi rat u kojem je moderni koncept bliske zračne potpore imao odlučujuću ulogu bio je ipak Korejski. U tom je ratu taktičko zrakoplovstvo s američkih nosača aviona u više navrata bilo jedini oblik vatrene potpore snagama UN-a suočenim s velikom brojčanom i vatrenom premoći sjevernokorejskih i poslije kineskih snaga. Fluidnost bojišnice u izraženo manevarskom sukobu i sve razornija oružja na raspolaganju taktičkom zrakoplovstvu ukazivali su na potrebu posebno obučenih pojedinaca i timova, sposobnih koordinirati i navesti vatre na ispravne ciljeve i izbjeći prijateljske žrtve. Vijetnamski rat doveo je do daljnje formalizacije procedura i definiranja uloga u lancu traženja i provedbe bliske zračne potpore, razvoja uloge FAC(A) i razvoja precizno vođenog streljiva, u tom trenutku laserski navođenih bombi. Poslije se  razvijaju i laserski navođene rakete i GPS navođene bombe. Cijeli taj arsenal korišten je u Pustinjskoj oluji 1991., ali zbog brze pobjede koalicijskih snaga nad iračkima, dotad razvijene procedure za blisku zračnu potporu nisu doživjele pravi test.

Neproporcionalna moć
Prava ekspanzija i konačni dokaz koncepta bliske zračne potpore kakvu poznajemo danas događa se u ratovima u Afganistanu 2001. i Iraku 2003. te protupobunjeničkim sukobima koji od tada tinjaju u objema zemljama. Invazija na Afganistan bila je kritična točka u tom razvoju. Naime, inicijalno je provedena s malim brojem pripadnika specijalnih snaga kojima je zračna moć kojom su raspolagali pružila neproporcionalno veliku vatrenu nadmoć nad protivnikom.

Bundeswehrov JTAC iz 131. topničke bojne čija je baza u Weidenu na vježbi u SAD-u (Foto: US Air National Guard)

Planiranje bliske zračne potpore tako je zbog potrebe postalo element planiranja kopnene operacije. Fleksibilnost i reaktivnost, odnosno sposobnost zrakoplovstva da se u kratkom roku usmjeri na dio bojišnice u kojem je najpotrebnije, u prvi su plan dovele JTAC-a kao iznimno vrijednog člana svake patrole. Nova popularnost dugo zanemarivane specijalnosti dovela je do eksponencijalnog povećanja zahtjeva za JTAC-ima u potpori kopnenim snagama – što postojeće brojno stanje nije moglo do kraja poduprijeti. U tom se razdoblju sve više napušta koncept četveročlanog tima za provedbu bliske zračne potpore i fokus prelazi na obučavanje pojedinca – JTAC-a za provedbu svih potrebnih radnji.

Bojišnica kao tipkovnica
Kako biste bili JTAC potrebno je pokazati iznimnu psihofizičku izdržljivost, situacijsku svjesnost, otpornost na stres i sposobnost praćenja i sigurnog izvršavanja čitavog niza odgovornih i visokorizičnih zadaća istodobno, u uvjetima saturacije informacijama. U invaziji na Irak 2003., opisani koncept bliske zračne potpore s JTAC-om kao koordinatorom svih vatri na bojištu doživljava svoje konačno ustoličenje. Koalicijske invazijske snage bile su brojčano inferiorne iračkim. No, brzina njihova kretanja i brzina kojom se vatrena moć dostavljena iz zraka mogla koncentrirati kako bi ojačala razmjerno tanke organske snage topništva u potpori manevarskim snagama, osigurala je gotovo neočekivano brzu pobjedu nad regularnim iračkim snagama.

Američki jurišni avion A-10 Thunderbolt II diže se uvis nakon ispaljenja rakete zrak-zemlja AGM-65 Maverick tijekom vježbe bliske zračne potpore na vojnom poligonu Nevada (Foto: USAF)

Zračni prostor Iraka podijeljen je na takozvani keypad u sklopu kojeg su se otvarale kill boxes, tj. mreže na zemljovidima koje se koriste za koordinaciju vatri. Keypad podrazumijeva da su kućice numerirane prema tipkovnicama na telefonskim aparatima. Takva je praksa prethodno brifiranim zračnim snagama omogućila iznimno brzu reakciju na zahtjev JTAC-a iz pojedine zone za potporom. Nabrojene inovacije u taktikama, tehnikama i procedurama, u kombinaciji s razvojem tehnologije, kako komunikacijske, tako i precizno vođenog streljiva i besposadnih zračnih ISR sustava, rezultirale su tim da je bliska zračna potpora ključni element združenih vatri u manevarskom ratovanju.

Razvoj hrvatskih sposobnosti
Ušavši u NATO u travnju 2009., Republika Hrvatska i formalno je započela s razvojem sposobnosti bliske zračne potpore prema takvom konceptu. Hrvatske snage koristile su zračnu potporu i u Domovinskom ratu, primarno borbene helikoptere Mil Mi-24, ali i borbene avione MiG-21. No aktualna doktrina bliske zračne potpore u OSRH pojavljuje se tek obukom prvih hrvatskih JTAC-a u školi američkog RZ-a USAFE AGOS (US Air Forces Europe Air Ground Operations School) u Ramsteinu iste godine.

Obuka hrvatskih JTAC-a s pripadnicima HRZ-a i PZO-a. NATO-ova certificirana obuka u Hrvatskoj se provodi od 2009. godine, od ulaska Hrvatske u NATO (Fotoarhiva Hrvatskog vojnika)

Od tada, Oružane snage Republike Hrvatske ustrojile su, obučile i opremile timove za blisku zračnu potporu u manevarskim postrojbama svih razina, a HRZ i PZO je u sklopu Eskadrile aviona 93. zb Zemunik na Pilatusima PC-9 razvio iskusan kadar pilota obučenih za provedbu bliske zračne potpore. Hrvatski JTAC, s kolegama iz HRZ, vrlo su aktivni u brojnim međunarodnim vojnim vježbama (Adriatic Strike, Ample Strike, Immediate Response), a sudjeluju i u misijama i operacijama potpore miru poput one u Afganistanu. Iako malobrojni i malo eksponirani, ravnopravni su članovi male ali elitne skupine JTAC-a unutar Sjevernoatlantskog saveza.

Presudni učinak
Obučni ciklus kandidata (časnika i dočasnika) za hrvatskog JTAC-a traje minimalno godinu do dvije od prve selekcije do pohađanja NATO-ova certificiranog JTAC tečaja i nacionalne završne evaluacije. Izvrsno znanje engleskog jezika osnovni je preduvjet pristupu selekciji, kao i napredno poznavanje topografije te radioprocedura. Ništa manje važni nisu ni motivacija, snalažljivost, sposobnost učenja i ustrajnost. JTAC mora biti samouvjeren i imati razvijenu sposobnost brzog donošenja ispravne odluke u stresnoj situaciji, što je karakteristika koju hrvatski vojnik pokazuje od Domovinskog rata. Kroz rigoroznu obuku, kandidat se susreće s naprednim tehnologijama i najnovijim taktikama, tehnikama i procedurama koje mu je dužnost prenijeti na matičnu postrojbu. S obzirom na veličinu Oružanih snaga RH, očekuje se da će se ova sposobnost kao multiplikator snaga i dalje snažno razvijati. Ta je tvrdnja dodatno osnažena  nabavom novih borbenih sustava poput helikoptera OH-58D Kiowa Warrior, samohodnih haubica PzH 2000 i budućeg višenamjenskog borbenog aviona. Prava moć tih visokotehnoloških sredstava nije u pojedinačnoj uporabi, nego u njihovoj integraciji, u kombinaciji manevra i koncentracije vatrene moći. JTAC, kao čovjek na spoju manevra kopnene postrojbe i združenih vatri ključni je završni element u čitavom tom lancu. Suvremena povijest, uključujući i Domovinski rat, ukazala je na presudni učinak koji integrirana bliska zračna potpora može imati u suvremenom sukobu, a tako teško naučene lekcije ne smiju se zaboraviti.

Branimir Bekavac