Od početnog koncepta do danas, tijekom 30 godina, na lakoj haubici M777 155 mm mnogo je toga postignuto u dizajnu, razvoju, a provode se i opsežna testiranja kako bi se stvorio jedan od najkvalitetnijih današnjih topničkih sustava…

Topnički se sustavi prije svega koriste za neizravnu paljbenu potporu mehaniziranim i oklopnim brigadama. No, ratovanje u velikim područjima udaljenih džungli ili brdsko-planinskih terena postavlja sasvim posebne operativne zahtjeve za njih i druge kopnene postrojbe. Protivnici (u tom slučaju uglavnom pobunjenici) ondje mogu imati određenu prednost. Za prevladavanje te prednosti potrebni su brzina i fleksibilnost postrojbi, ali i učinkovita topnička paljbena potpora.
U tom se smjeru i razvijaju olakšana vučna topničkih oružja. Ona se ne bi trebala prenositi samo teškim transportnim helikopterima, nego i srednjim helikopterima, i to zajedno s posadom i borbenim kompletom streljiva. Sve to u standardnom kalibru 155 mm, s mogućnošću uporabe palete streljiva, uključujući i precizno navođeno. Cilj je ostvaren pojavom britansko-američke lake poljske vučne haubice (Light Field Howitzer), označene kao M777.

Kooperacija vojske i marinaca
Inicijativa za nabavu nove haubice potekla je od američkih marinaca (US Marine Corps) koji se na bojištu oslanjaju na vlastite snage, ali često ovise o potpori topništva velikog dometa. Inicijativi se ubrzo priključila i američka vojska (US Army) 1995. Osnovni zahtjev bio je da nova haubica bude manja, lakša i boljih manevarskih sposobnosti od svog prethodnika,155 mm vučene haubice M198. Novo je sredstvo trebalo biti jednostavnije za transport i mobilnije, ali da to ne utječe na domet ili preciznost.
Haubica M777 izabrana je 1997. godine. Marinski korpus označio ju je kao oružje za izravnu potporu, a američka vojska kao oružje opće potpore lakim postrojbama i kao oružje izravne potpore za pukovnije lake konjice (Light Cavalry Regiment).
Nova bi haubica trebala omogućiti topničkim postrojbama brže prebacivanje između paljbenih položaja. Za uporabu u uvjetima brzog djelovanja, haubicu se može vrlo lako razmjestiti kvačenjem izvana helikopterom CH-53e Super Stallion i tiltrotorom MV-22 Osprey. U odnosu na prethodnice, haubica ima bolje taktičko-tehničke značajke u urbanom okružju: brže zauzimanje paljbenog položaja, veći radijus djelovanja, bolje preživljavanje poslug, kraće vrijeme za pripremu i zauzima manji prostor. Marinski je korpus u početku imao potrebu za nabavom 380, a američka vojska za 273 haubice.

Britanci i Amerikanci
Zanimljivo, haubicu nisu razvile američke tvrtke, nego britanska Vickers Shipbuilding and Engineering Ltd. (VSEL) iz Barrow-in-Furnessa, lučkog grada na sjeverozapadu Engleske. Radni joj je naziv iz osamdesetih godina bio ultralaka poljska haubica (UltraLight Field Howitzer). Nakon što je BAE Systems 1999. preuzeo VSEL, razvoj je nastavljen pod plaštom BAE Systems Landa and Armamentsa i ultralaka haubica postala je laka. Iako se proizvodila u Velikoj Britaniji, završni dio obavljao se u američkoj tvornici United Defense LP u Pascagouli, Mississippi. Kada je BAE Systems 2005. preuzeo i tu tvrtku, završna se montaža nastavila obavljati u pogonu BAE-a u Hattiesburgu u Mississippiju. Oko 70 % dijelova haubice američkog je podrijetla uključujući i cijev koju proizvodi Watervliet Arsenal iz Watervlieta, New York.
Prvi od pet prototipova M777 isporučen je u lipnju 2000. Tijekom operativnog testiranja zaključenog u prosincu 2004. marinci su ispalili gotovo 12 000 topničkih granata iz četiri prototipa. Prije toga uspješno je završen niz testova zračnog transporta s Ospreyem. M777 je prevožen kao vanjski teret na ruti od 128 km. Haubica je pokazala izvrsnu pouzdanost, ispunila ili premašila sve operativne zahtjeve. Tim nezavisnih ocjenjivača utvrdio je da je operativno učinkovita. Ugovor za izradu prvih 495 haubica dodijeljen je BAE Systemsu u travnju 2005. Mjesec dana poslije USMC je počeo njima naoružavati 3. bojnu iz 11. marinačke pukovnije iz Twentynine Palmsa u Kaliforniji.
Američka je vojska s prvih 18 haubica opremila 2. bojnu 11. pukovnije poljskog topništva na Havajima u listopadu 2006. Uglavnom je haubica M777 topnički sustav za borbene timove brigada opremljenih vozilima Stryker (Stryker Brigade Combat Teams).

Laki titanij
Konstrukcija haubice uvelike se zasniva na suvremenim materijalima, od kojih znatan dio podrazumijeva titanij i njegove slitine. Taj metal ima veliku mehaničku čvrstoću, kao čelik, ali mu je specifična masa malih 4506 kg/m3 u odnosu na čelik (oko 7850 kg/m3). Osim toga vrlo je otporan na koroziju, a i na visoku temperaturu. Međutim, problem je cijena, višestruko je skuplji od čelika. Problem je djelomice riješen novijim slitinama iz obitelji Ti-6Al-4V (legirane sa 6 % aluminija i 4 % vanadija), znatno niže cijene, što je otvorilo vrata za širu uporabu. Najnovija inačica M777A2 napravljena je od slitina titanija i aluminija.
Osim naprednih materijala primijenjena su i posebna konstrukcijska rješenja. Prije svega, drugačije je koncipiran lafet, koji najveći dio energije trzaja preusmjerava preko potporne platforme okomito na tlo, pri čemu mu znatno pomaže i vrlo efikasna dvokomorna plinska kočnica. Potporna platforma ima dva stabilizatora s prednje strane i dva preklopiva kraka sa stražnje strane. Krakovi su opskrbljeni potpornim lopatama i imaju mogućnost preklapanja za smanjenje gabarita u prevoženju. Potporni sustav ima mogućnost hidrauličnog samoprilagođavanja. Dva zadnja kraka preklapaju se prema gore, dok se prednji stabilizatori preklapaju bočno uzduž tijela oružja.

Nevjerojatna brojka
Tako je ostvarena osnovna prednost M777, iznimno mala masa od početnih 3745, a sadašnjih 4220 kg i to je nevjerojatno jer je masa donedavno najlakšeg topničkog oružja kalibra 155 mm, M198, bila nešto veća od sedam tona (7154 kg), dakle, gotovo dvostruko veća. Masa drugih, naprednijih oružja, opremljenih vlastitim pogonom za sklapanje lafeta i brzu promjenu paljbenog položaja, prelazi devet tona (francuski TRF1 i europski FH-70), a kod nekih dostiže čak i 14 tona (G-5)! Teža topnička oružja zahtijevaju vučna vozila od preko 10 tona koja imaju ograničenu mobilnost.
Masa omogućava transportiranje M777 Ospreyem, modernim transportnim sredstvom marinaca, zajedno s poslugom od osam članova i borbenim kompletom. Može se prevoziti i unutar brojnih transportnih zrakoplova uključujući C-130, C-141, C-5 i C-160 Transall, te ispod helikoptera poput UH-60L/UH-60M Black Hawk i CH-53e/CH-53d, te amfibijskim brodovima.

Prilagodljivost za vuču
Haubicu se može vući različitim vozilima. Njezin klirens (prostor od najniže točke vozila do površine zemlje) od 660 mm osigurava haubici “sveterensku” sposobnost. Haubica se kvači i tegli preko oka za vuču ugrađenog na plinsku kočnicu, na sličan način kao u OSRH dobro poznata haubica 122 mm D-30. Američka vojska vuče M777 s 5-tonskim kamionima iz serije M939, kamionima srednjih taktičkih vozila (FMTV) i sa zamjenama za srednja taktička vozila (MTVR) brzinama od 88 km/h na glavnim cestama, 56 km/h na sporednim cestama i 24 km/h izvan putova. Za pomicanje M777 lokalno ili dalje, mogu se koristiti manja vozila kao što je sveterenska mobilna platforma (ATMP) ‘Supacat 6 x 6. Osim toga M777 može se transportirati, odnosno vući i terenskim vozilom mase 2,5 tone opremljenim zračnim kočnicama, a teoretski i vozilima HMMWV. Olakšavajuća okolnost jest i mogućnost upotrebe oružja čak i s poslugom od pet članova.
M777 može se bez problema transportirati helikopterom ili srednjim vozilom na udaljenosti od 100 i više kilometara od smještaja. Ta sposobnost omogućuje haubici učinkovitiju upotrebu u svim područjima na bojnom polju što se dokazalo u Afganistanu. U gotovo deset godina dokazanog djelovanja američke i kanadske haubice M777 svakodnevno su razmještane helikopterima za potporu operacija izvan dometa tradicionalnog topništva. Vučna oružja većeg kalibra ili samohodna oružja morala su ostati na svojim paljbenim položajima u središtu operacije zbog prijetnje IED-a i bombi na cestama.

Paljbena moć
M777 ima veliku paljbenu moć potrebnu u današnjem spektru djelovanja. Zavojni se zatvarač automatski otvara okomito uz asistenciju hidrauličnog cilindra. Haubica ima hidrauličko posluživanje projektila u cijev. Umjesto da se projektil gura u cijev rukom, to djelomice uz pomoć dva poslužitelja radi hidraulički poslužitelj na koji se stavi projektil. Tako se ubrzava gađanje i omogućava intenzivna brzina paljbe do pet projektila u minuti u dvominutnoj paljbenoj zadaći do elevacije 900 tisućitih. M777 ima sposobnost djelovati po pravcu 400 tisućitih lijevo i desno od crte osnovnog usmjeravanja na svim daljinama gađanja. Elevacijski je raspon od -43 do +1275 tisućitih. Ciljnička je naprava ugrađena s lijeve strane. M777 sposoban je gađati u svim kutovima po pravcu i pri svim elevacijama bez posebne pripreme, poput potrebe za ukopavanjem.
Kolijevka se sastoji od četiri vanjske titanijeve cijevi koje na zadnjem dijelu završavaju klinom za uležištenje u ramena. Na zadnjem dijelu kolijevke učvršćena su dva aluminijska cilindra s dušikom i hidropneumatski sustav novije konstrukcije koji omogućuje maksimalnu dužinu trzaja do 1400 mm. Konstrukcija oružja izvedena je tako da je cijev u odnosu na kolijevku pomaknuta unaprijed što zadnjaku dopušta dovoljno mjesta za trzanje, a da ne zapinje u tlo ispod oružja s obzirom na nisku siluetu oružja u bojnom položaju. U izravnom gađanju haubica ima vrlo malu siluetu, odnosno toplinski odraz pri ispaljivanju projektila što otežava njezino otkrivanje i djelovanje protupaljbom. Američki su marinci objavili da M777 pokazuje porast od 70 % u području preživljavanja u borbi u usporedbi s prethodnikom M198 zbog brzine rada i jedinstvenih značajki.

Do 100 kilometara
M777 koristi modificiranu cijev M284 koja se nalazi na samohodnoj haubici M109A6 Paladin i plinsku kočnicu M199 s vučne američke haubice M198, ali s modificiranim okom za vuču na samom vrhu kočnice. Cijev haubice duga je 39 kalibara, čime je omogućena početna brzina s najsnažnijim ”8” barutnim punjenjem od 827 m/s. Time se postiže maksimalni domet od 24 km s nepotpomognutim, odnosno od 30 km, sa streljivom potpomognutim raketnim motorom, dakle, kao i haubice M198, TRF1 i FH70, što je nešto manje nego kod najmoćnijih oružja s cijevima dužine 52 kalibra. Domet na zadnjoj inačici M777A2 (starije inačice M777 i M777A1 nadograđene su) povećan je na 40 km. To je posljedica uporabe najsuvremenijeg navođenog streljiva M982 Excalibur. Štoviše, može se postići i 100 km s novim BAE-ovim MS-SGP projektilom (Multi Service-Standard Guided Projectile). Prva inačica haubice M777 imala je samo optički, a inačica M777A1 digitalni sustav upravljanja paljbom. Najnovija inačica M777A2 ima nadograđen softver pa može ispaljivati Excalibur projektile i u stalnoj je upotrebi od 2007. godine. Prva američka borbena upotreba M982 projektila bila je 2007. u Iraku i 2008. u Afganistanu. Uz korištenje najnovijeg sustava za upravljanje paljbom (High-tech Fire Control), oružje ima brzu komunikaciju i ostvaruje preciznu paljbu.

Sustav je sličan kao na samohodnoj haubici M109A6 Paladin, s podsustavima za navigaciju, određivanje vlastitog položaja i usmjeravanje oružja, čime se znatno povećava brzina stavljanja u borbeni položaj. Poznat je pod akronimom TAD (Tower Artillery Digitalization) i sastoji se od displeja ciljača GND (Gunner’s Display), displeja pomoćnika ciljača AGD (Asst Gunner’s Display), displeja zapovjednika desetine CSD (Chief of Section Display), inercijskog navigacijskog sustava INU (Inertial Navigation Unit), senzora VMS (Vehicle Motion Sensor), sustava za upravljanje paljbom MSC (Mission Computer), integriranog sustava pokretanja cijevi po pravcu i elevaciji i napajanja PCCM (Power Conditioning and Control Module), GPS-a i bloka komunikacijske opreme CLA (Communication-Location Assembly). Zahvaljujući tom sustavu vrijeme je za postavljanje u borbeni položaj dvije minute, a može napustiti položaj za tri minute.

Prvi operativni razmještaj
Preko programa inozemne vojne prodaje u prosincu 2005. iz arsenala američkih marinaca šest haubica M777 isporučeno je kanadskoj vojsci (1. pukovniji Kraljevske kanadske konjičke artiljerije). Postrojba ih je koristila u Afganistanu, na kanadskom području djelovanja oko Kandahara od početka 2006. godine. To je bio prvi operativni razmještaj haubica M777. Haubice su korištene kao potpora operaciji Archer te su se pokazale odličnima u ljeto iste godine tijekom bitke kod Panjwaiija kada je mali broj ispaljenih projektila imao veliki učinak za povlačenje talibanskih snaga s bojišta. U kasnu jesen 2006. kanadska su oružja opremljena sustavom kompanije Selex pod nazivom DGMS (Digital Gun Menagement System), koji se već dokazao u britanskoj vojsci na haubicama L118 u kalibru 105 mm. Radi se o integriranom topničkom sustavu LINAPS (Laser Inertial Artillery Pointing System) koji služi za određivanje koordinata paljbenog položaja i upravljanje paljbom. Sastoji se od radara MVR (Muzzle Velocity Radar), inercijske navigacijske jedinice INU (Inertial Navigation Unit), napajanja BPM (Battery Power Module), sustava za usmjeravanje oružja GLU (Gun Laying Unit) i zapovjednog terminala za upravljanje paljbom DCDT (Detachment Commanders Data Terminal).

Prodor na Otok?
Nadograđene su se haubice na bojištu koristile kao bliska potpora na manjim udaljenostima za kanadske i američke kopnene snage. Poslije je nastavljeno s nabavama, najprije još šest, pa dodatnih 25 do konačnog broja od 37. U lipnju 2008. stigla je narudžba za Australiju od 57 primjeraka M777, a o nabavi ozbiljno razmišlja i britanska vojska. Haubica M777 trebala bi zamijeniti dosadašnje 105 mm L118. Tom se nabavom ne bi dobilo lakše oružje od postojećeg jer je masa L118 svega 1858 kg, ali bi se povećala paljbena moć, jer je domet L118 17,2 km, a i streljivo je znatno slabije, kalibra 105 milimetara. Prelaskom na kalibar 155 mm pojednostavnila bi se logistika jer samohodne haubice AS-90 Braveheart koriste upravo taj kalibar i već su u nekim postrojbama započele zamjenjivati L118.
Haubice M777 koristi još Tajland, a Indija već dulje vrijeme razmišlja nabaviti 145 primjeraka. Jane’s je 18. rujna objavio da bi dogovor uskoro ipak mogao biti zaključen i to zahvaljujući određenom offsetnom udjelu za indijske tvrtke.

M777- poboljšanja
Kao dio potpore korisnicima, tvorci M777 u stalnoj su potrazi za dodatnim poboljšanjem performansi sustava i osiguranja posluzi oružja koje je već sada jednostavno i lagano za korištenje. Razvoj ide u smjeru: povećanja paljbene moći, preživljavanja i smanjenja umora posluge automatskim punjenjem oružja, poboljšanje električnih sustava, digitalizaciju izravnog ciljanja, izbor streljiva i punjenja, smanjenje težine, lasersko opaljenje, uređaj toplinskog upozorenja i brzo zauzimanje elemenata po pravcu i elevaciji.
Poboljšanja na M777 koja se trenutačno provode na haubicama u operativnoj uporabi u američkoj vojsci hidraulični su sustav HyPAK (Hydraulic Power Assist Kit) i modul I-PCCM (Improved Power Conditioning & Control Module).
Postupak pozicioniranja M777 iz položaja za paljbu u položaj za hodnju obavlja se pomoću ručno upravljanog sustava pumpi za podizanje kotača. Kada je postupak potrebno više puta ponoviti u brzom slijedu, a tijekom dužeg razdoblja, umor posade može postati problem, pa se hidraulički sustav HyPAK razvija kako bi se rad ubrzao.
Poboljšani energetski i upravljački modul I-PCCM zamijenit će trenutačni te će biti otporan izvor energije koji će prevladati sadašnje probleme temperature i pouzdanosti. Obuhvatit će također i zahtjeve za budućom nadogradnjom digitalnog sustava za upravljanje paljbom.
Projekt Portee
Za potrebe kasnije otkazanog natječaja britanske vojske za lagani mobilni topnički sustav LIMAWS (Lightweight Mobile Artillery Weapon System), BAE je razvio M777 Portee. Riječ je o prototipu ”spajanja” oružja M777 i podvozja vozila 8 x 6 Supacat (kamioni visoke mobilnosti). Prikazan je na sajmu Eurosatory 2006. Portee M777 nije samohodno topničko oružje u pravom smislu riječi, već terensko transportno vozilo koje ga može vući, odnosno ponijeti na karoseriji i relativno ga velikom brzinom premjesti s položaja na položaj. Riječ je o vozilu mase 12,3 tona koje se može koristiti u svim klimatskim uvjetima i na svim potencijalnim bojištima u različitim ulogama. Portee ima pandan u nešto težem francuskom Cezaru, koji ima cijev 52 kalibra i stoga veći domet, a riječ je o oružju koje brže zauzima i napušta borbeni položaj, jer je ono samohodno. Borbeni komplet M777 Portee znatno je veći nego na Cezaru i iznosi 70 projektila i punjenja, u odnosu na svega 18 konkurentskih projektila i punjenja. Portee je opisivan kao lagan s fleksibilnim mogućnostima implementacije, velikom ubojitošću i mogućnostima preživljavanja na bojištu i sposoban za transport bez ograničenja zrakoplovima C-130 Hercules. Sustav je interoperabilan sa savezničkim snagama, napravljen prema NATO-ovu standardu. To smanjuje troškove i daje veću vrijednost za manji novac kroz logističku potporu i obuku.

UAE premijera
BAE Land Systems zamislio je i druge sustave, kompletnu obitelj 155 mm oružja na temelju M777. To uključuje oružja s 26 ili 30 kalibra cijevi koja bi imala maksimalni domet od 19 do 22 km kao i oružja s 45/47/52 kalibra cijevi s maksimalnom dometom više od 40 km.
Na uspjehu ovog borbeno dokazanog programa britanski div razvija i samohodnu inačicu. Koncept integrira M777 s Enigma 8 x 8 oklopno-modularnim borbenim vozilom koji proizvodi Emirates Defence Industries Company iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Koncept je predstavljen na Međunarodnoj obrambenoj izložbi (IDEX 2015), gdje je privukao veliku pozornost vojnih korisnika i proizvođača vozila u svijetu.
U Enigma konfiguraciji oružje je spremljeno na vrhu vozila. U položaj za paljbu, oružje se s krova vozila brzo raspoređuje na zemlju s cijevi okrenutom u suprotnom smjeru na vozilo. Kako se oružje prilikom djelovanja nalazi na tlu, vozilo je zaštićeno od trzaja.
Za Enigma se sustav očekuje da će biti opsluživan smanjenim brojem posade zahvaljujući povećanoj automatizaciji. U vozilu je predviđen prostor za smještaj 20 projektila, poluautomatsko punjenje i brzina paljbe od šest projektila u minuti. Imat će sposobnost djelovanja do 30 stupnjeva na svaku stranu od središnje crte usmjeravanja, domet od 25 km s projektilima koji nisu potpomognuti, odnosno više od 30 km s raketno potpomognutim projektilima. BAE Systems M777 jedini je trenutačno 155 mm topnički sustav na tržištu koji ima sposobnost integracije u ovoj konfiguraciji zbog male težine.
NATO-ov standard?
Od početnog koncepta do danas, tijekom 30 godina, na lakoj haubici M777 155 mm mnogo je toga postignuto u dizajnu, razvoju, a provode se i opsežna testiranja kako bi se stvorio jedan od najkvalitetnijih današnjih topničkih sustava.
S više od 1200 konstruiranih haubica i više od 350 000 ispaljenih projektila M777 dokazano je oružje američke vojske, marinskog korpusa, kanadskog i australskog topništva. M777 je iznimno laka oružna platforma, koja se može razmjestiti kao bitnica ili samostalno kao jedno oružje u potpori specijalnih operacija. Ima sposobnost ući u bitku prije nego bilo koji drugi usporedivi vučni topnički sustav i pružiti brzu i odlučnu paljbenu potporu preciznim udarima, plotunima, općom i bliskom potporom za ostvarivanje strateških ciljeva. Haubica je posebno dizajnirana za brzu taktičku upotrebu na nepristupačnim planinskim područjima, zapravo u svim operativnim scenarijima.
Očekuje se da će uskoro M777 postati standardno NATO-ovo oružje u svojoj klasi. Diljem svijeta za haubicom postoji velika potražnja zbog jedinstvene strukture i sposobnosti pružanja pravodobne, točne i kontinuirane topničke potpore u svim oblicima sigurnosnog okružja.

Ivan GALOVIĆ