Nakon uspješnih akcija u Pakracu i na Plitvicama, gdje su hrvatske snage porazile srpske pobunjenike, 2. svibnja 1991. uslijedila je akcija spašavanja dvojice ranjenih hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu kod Vukovara u kojoj je mučki ubijeno njihovih 12 kolega. To je najtragičniji događaj u dotadašnjem dijelu Domovinskog rata, koji je navijestio sve razmjere budućih djelovanja neprijateljskih snaga na Hrvatsku

Aktivnosti pobunjenih Srba prebačene i na istok Hrvatske

• Pobunjeničke srpske snage po kninskom receptu “balvan revolucije” od početka travnja 1991. pojačavaju protuustavne aktivnosti i na istoku Hrvatske, ponajviše na širem području Vukovara. Model je uvijek isti: zaprečivanje prometnica na kojima se nalaze naoružani pobunjenici, maltretiranje nesrpskog stanovništva, organizacija mitinga protiv Hrvatske radi pripajanja Slavonije i Baranje zamišljenoj velikoj Srbiji, noćne pucnjave, eksplozije, skidanje hrvatskih zastava…
• Na mitinzima u Slavoniji sve se češće može vidjeti čelnika Srpske radikalne stranke te zastupnika u Skupštini Srbije Vojislava Šešelja, a u pozivima na mržnju protiv Hrvata i svega hrvatskog društvo mu čine član srpskog parlamenta Milan Paroški i ministar u srpskoj vladi Stanko Cvijan. Njihov je glavni operativac na terenu Vukašin Šoškoćanin, a Borovo Selo postaje novo središte srpske pobune u Hrvatskoj.
• Hrvatska pokušava razgovorima i pozivima na mirna rješenja izbjeći sve otvorenije
  prijetnje agresijom. No, pobunjeničke snage to ne prihvaćaju nego još žešće iskazuju mržnju prema RH, a posebna su im meta hrvatski redarstvenici.
• U svibnju 1991. pobunjeničke snage u Vinkovcima, Vukovaru i u selima s većinskim srpskim stanovništvom skidaju izvješene zastave RH.

Borovo Selo i upućivanje hrvatskih ophodnji

U noći sa 1. na 2. svibnja 1991. dvije su hrvatske ophodnje iz Policijske uprave Osijek upućene u izviđanje područja na cesti Dalj – Borovo Selo. Na samom ulasku u Borovo Selo na njih je otvorena vatra u kojoj su ranjena sva četvorica hrvatskih redarstvenika. Dvojica se uspijevaju izvući, dok su druga dvojica zarobljena i počeli su pregovori za njihovo oslobađanje. Kontaktirano je i s Vukašinom Šoškoćaninom, koji je zasigurno bio upoznat s cijelim događajem, no on izvrće činjenice i optužuje hrvatske redarstvenike kako su pucali na mještane.

Cilj akcije u Borovu

Uvidjevši kako je jedino rješenje odlazak na teren i utvrđivanje sudbine hrvatskih redarstvenika, Josip Džaja i Josip Reihl-Kir, načelnici PU Vinkovci i PU Osijek, odlučuju uputiti snage u cilju njihova pronalaska, rekonstrukcije događaja i otkrivanja počinitelja.

Čelni zapovjednici i postrojbe u akciji u Borovu Selu

Borovo Selo bilo je u nadležnosti PU Vinkovci te su u akciju upućene snage iz te uprave. Dodatno su angažirane i nove snage iz Vinkovaca te iz Osijeka. Akcijom je zapovijedao Martin Matković. U njoj je izravno sudjelovao i načelnik operativnih poslova Stipan Bošnjak, koji je tom prilikom i poginuo. Jedan od zapovjednika voda policije upućene u akciju bio je Ivica Andabak.

Dinamika akcije u Borovu Selu

• Hrvatski redarstvenici dolaze u Borovo Selo 2. svibnja oko podne te je odmah po dolasku na njih zapucano iz pušaka, snajpera s prigušivačima te tromblona, što jasno upućuje na vojno podrijetlo oružja u pobunjeničkim rukama.
• Hrvatske snage pristupaju organizaciji obrane te traže pomoć dodatnih snaga jer je već bilo poginulih i ranjenih hrvatskih redarstvenika.
• Dodatne hrvatske snage iz Osijeka pokušavaju ući u Borovo Selo iz smjera Dalja, no zaustavljene su na barikadama srpskih pobunjenika.
• Dodatne snage iz Vinkovaca uspijevaju se probiti u Borovo Selo, no uslijedio je žestok napad pobunjenika iz zasjede. Borbe su se vodile do 14:30, kad u mjesto ulazi kolona oklopnih transportera agresorske JNA. Iza oklopnjaka JNA kretali su se naoružani srpski pobunjenici te jasno potvrdili zajedničko djelovanje protiv RH.

Epilog akcije: tragična pogibija 12 hrvatskih redarstvenika

Nakon Krvavog Uskrsa na Plitvicama i prvog poginulog hrvatskog branitelja, u Borovu Selu dogodila se još krvavija tragedija, u kojoj je mučki ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika. Akcija spašavanja dvojice kolega pretvorila se u dotad najtragičniji događaj u Domovinskom ratu u RH. Strašne slike ubojstva i masakra nad hrvatskim redarstvenicima duboko su se urezale u sjećanje hrvatskog naroda.

Poginuli hrvatski redarstvenici pripadnici Posebne jedinice PU Vinkovci:

1. Stipan Bošnjak iz Nuštra
2. Luka Crnković iz Otoka
3. Josip Culej iz Jarmine
4. Mladen Čatić iz Županje
5. Janko Čović iz Ivankova
6. Zoran Grašić iz Otoka
7. Antun Grbavac iz Nijemaca
8. Željko Hrala iz Ivankova
9. Zdenko Perica iz Nuštra
10. Marinko Petrušić iz Tovarnika
11. Mladen Šarić iz Novih Jankovaca
12. Ivica Vučić iz Vinkovaca.

Dvojica zarobljenih redarstvenika, Zvonimir Meković i Dalibor Križanović, još su za vrijeme borbe prebačeni preko Dunava u Novi Sad, gdje su zlostavljani. Iste su večeri vraćeni u Osijek, a u akciji su ranjena 23 hrvatska redarstvenika.

Franjo Tuđman o stradanju hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu

“Doživjeli smo najtragičniji dan u kratkoj povije-sti nove demokratske vlasti nakon jednogodišnje pobjede mlade demokracije u Hrvatskoj. Suočeni smo sa, mogao bih reći, početkom otvorenog rata protiv Republike Hrvatske.”

Glavni ciljevi još žešćih napada srpskih pobunjenika

Uz napad na hrvatske redarstvenike u Borovu Selu, pobunjeničke su snage pojačale teror i u ostalim dijelovima Hrvatske o čemu, među ostalim, svjedoči i:

• Teroriziranje i maltretiranje mještana Kijeva nakon uspostave tamošnje Policijske postaje.
• Ubojstvo hrvatskog redarstvenika Franka Lisice u Polači u zaleđu Zadra (2. svibnja 1991.).
• Ranjavanje dvojice redarstvenika i odvođenje petorice civila iz Potkonja.
• Širenje pobunjeničkog pokreta od Knina do Vukovara.
• Izazivanje i prizivanje oružane intervencije JNA (uvod su dotad činile tzv. tampon- zone).
• Zaustavljanje promjena u Predsjedništvu SFRJ kad je u svibnju 1991. prema već ustaljenom redu predsjedanje trebao preuzeti hrvatski predstavnik Stjepan Mesić, no to nije odgovaralo velikosrpskom i vojnom vrhu SFRJ.
• Onemogućavanje raspisivanja referenduma za samostalnost RH.
• Krajnji cilj koji je od početka pobune postavljen bio je pripajanje hrvatskog teritorija zamišljenoj velikoj Srbiji.

Hitna pomoć umjesto pomaganja baca bombe na hrvatske redarstvenike

Akcija u Borovu Selu posebno je bolna i zbog još jednog detalja. Naime, iz jednog su vozila hitne pomoći u tom mjestu na ranjene hrvatske redarstvenike bacane ručne bombe. O tom neobjašnjivom činu mržnje i zločinačkih postupaka svjedočio je i medicinski tim iz drugog vozila hitne pomoći. Nažalost, novi je šok uslijedio kad su liječnici patolozi ustanovili kako je nad dijelom ranjenih redarstvenika počinjen i masakr.

Istog je dana poginuo i Franko Lisica

U jednom danu, 2. svibnja 1991., poginulo je 13 hrvatskih redarstvenika. Uz 12 u Borovu Selu, istog je dana u Dalmaciji, u Polači u zaleđu Zadra, poginuo Franko Lisica, pripadnik Poskoka, Jedinice za posebne namjene PU Zadar. Lisica je ujedno i prvi poginuli hrvatski branitelj na zadarskom području. Stradao je kao i njegovi kolege u Borovu Selu, u postavljenoj zasjedi srpskih pobunjenika. I u Polači je meta bio hrvatski redarstvenik jer se pobunjenici nisu mirili s osnivanjem ispostave Ministarstva unutarnjih poslova u tom mjestu.

Jačanje snaga JNA u Hrvatskoj nakon akcije u Borovu Selu

Nakon ubojstva hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu i Polači, JNA dovlači nove snage na područje RH. Tako su stigle snage jačine bataljuna iz Pančeva u Petrinju, iz Subotice u Vinkovce te iz Srijemske Mitrovice u Vukovar. Još su bile upućene i motorizirane snage iz Mostara prema Splitu, no 7. svibnja 1991. u Pologu su ih hrabro zaustavili Širkobriježani i drugi Hercegovci, nakon čega su se razmjestili na Kupres.

Kalvarija zarobljenih hrvatskih redarstvenika

U akciji oslobađanja dvojice zarobljenih kolega, uz tragičnu pogibiju 12 redarstvenika, dio njih je zarobljen te izložen strašnim mučenjima. Redarstvenik Željko Bartolin svjedoči kako su na njih srpski pobunjenici pucali sa svih strana te su se našli u okruženju gdje su pokušavali pronaći zaklon i zaštitu. U napadu je ranjen i s također ranjenim kolegom morao se predati jer su obilno krvarili i dehidrirali. “Izašli smo pred 40-ak do zuba naoružanih četnika. S njima je bio i Vukašin Šoškoćanin i još jedan onizak s brkovima. Potom su nas zatvorili u jednu kuću u centru, ispred koje je na mostu ležalo 6-7 tijela naših ubijenih suboraca. Uslijedilo je psihičko i fizičko maltretiranje,” prisjeća se Bartolin.

Zarobljavanje i mučenje prošao je i Boško Crčić-Kurtanjek, koji je nakon ranjavanja ostao s nekoliko kolega u kanalu puna tri sata. Ostali su i bez streljiva te se našli u bezizlaznoj situaciji. Zarobili su ih pobunjenici. Iako ranjen, Crčić-Kurtanjek bio je prisiljen postupati prema traženju pobunjenika, koji su jedva čekali nova iživljavanja i mučenja. Iza njega ostajali su tragovi krvi kao posljedica ranjavanja. Morao je ispružiti ranjenu šaku po kojoj su ga udarali pendrecima. Svjedočio je i trenutku koji nikad neće zaboraviti: “Njih četvorica, uz prijetnju da će se meni dogoditi isto, zvjerski su se iživljavali nad tijelom mog pokojnog prijatelja suborca Josipa Culeja, s kojim sam odrastao i koji mi je bio kao rođeni brat. U svom tom jadu, tješila me je jedino pomisao da više nije živ i da ništa ne osjeća.”

Liječničke ekipe u spašavanju ranjenih redarstvenika

Nakon što je dogovoreno izvlačenje poginulih i ranjenih hrvatskih redarstvenika, iz vinkovačke bolnice krenula su dva vozila hitne pomoći koja su predvodili liječnici Nikola Drobnjak i Mladen Karlić. Posebno su im se u sjećanje urezale slike mučenja i iživljavanja nad ranjenim redarstvenicima, a i sami su bili izloženi prijetnjama i maltretiranju.

Ljubav i želja za slobodnom Hrvatskom

Ljubav, zanos i želja za slobodnom Hrvatskom nosili su pripadnike redarstvenih snaga i u ovoj akciji, akciji spašavanja dvojice kolega. Bila je to hrvatska mladost, snaga kojom je branjena i oslobađana Hrvatska. Prosjek godina 12 redarstvenika poginulih u Borovu Selu bio je 25: najstariji je imao 36, a najmlađi 20.

Memorijal 12 redarstvenika

U spomen na kolege poginule u Borovu Selu, svake se godine u organizaciji MUP-a RH, PU vukovarsko-srijemske i Udruge specijalne policije iz Domovinskog rata Krpelj Vinkovci organizira Memorijal 12 redarstvenika.

Nije htio ostati na straži, nego kreće u akciju i pogiba

Zdenko Perica, pripadnik Posebne jedinice PU Vinkovci, uoči akcije bio je na straži. Kad je čuo za odlazak u akciju spašavanja dvojice zarobljenih kolega, molio je zapovjednika za oslobađanje od stražarske dužnosti kako bi krenuo. “Moram ići, moram ići!” ponavljao je zapovjedniku Ivici Andabaku, koji na kraju pristaje na njegovu molbu. Perica potom odlazi u akciju, u kojoj i pogiba.

Oružje nisu željeli predati JNA

Nakon ulaska oklopnih snaga agresorske JNA u Borovo Selo preživjeli hrvatski redarstvenici odbili su predati naoružanje. Premda su predstavnici JNA to od njih tražili, odgovor je bio: “Mi ni metka ne ostavljamo!”

Počinitelji zločina, hoće li ikad odgovarati?

Preživjeli sudionici akcije i danas govore kako im je od svega najteža spoznaja što počinitelji strašnog zločina ostaju nekažnjeni. Smogli su snage otići na mjesta tragedije, iznijeli iskaze istražiteljima i još uvijek čekaju pravdu. Posebno ih ranjava što se u Borovu Selu nalazi spomenik Vukašinu Šoškoćaninu s potpisom narodnog junaka i komandanta obrane tog mjesta.

Ranjena duša i tijelo

Svjedočenja preživjelih hrvatskih redarstvenika pokazuju težinu boli i mučenja koje su proživjeli kao zarobljenici pobunjeničkih srpskih snaga. Kraj mukama nije bio ni kad je dogovoreno njihovo puštanje jer su morali proći strahote špalira. I danas nose nezacijeljene rane na tijelu i duši.

Spasio život ranjenom kolegi

Robert Bosak, preživjeli sudionik akcije u Borovu Selu, uspio je spasiti kolegu Dinka Sabljića, koji je bio pogođen u prsa. Stavio ga je na deku i puzeći vukao kroz polje do sigurnijeg odredišta i dalje autom do vukovarske bolnice.

Štrajfovi na glavi Franje Levakovića

Među sudionicima akcije oslobađanja zarobljenih kolega bio je i Franjo Levaković. Prema svjedočenju njegova kolege Boška Crčića-Kurtanjeka, Levaković se najprije požalio da je dobio metak u glavu, na što ga je ovaj u šali pitao kako bi razgovarao s njim ako je dobio metak. No, ubrzo se uvjerio u ratnu stvarnost: Levaković je bio obliven krvlju, a potom okrznut s još dva metka u glavu. Srećom, bili su to, kako su tamošnji redarstvenici govorili, samo štrajfovi.

“To je doba kada su veliki ljudi hodali po zemlji”

Zdravko Mamić, pripadnik Posebne jedinice PU Vinkovci i sudionik akcije u Borovu Selu, sjećajući se tog tragičnog događaja ističe kako je ponosan na svoje kolege. Bili bi u akciju krenuli i da su znali da će poginuti, uz jednostavno objašnjenje kako je to bilo “doba kada su veliki ljudi hodali po zemlji”.

Uzvratiti vatrom jedino ako pobunjenici pružaju otpor

O profesionalnosti hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu govori i podatak kako im je prije polaska načelnik operative Stipan Bošnjak, koji je kasnije i sam poginuo u toj akciji, izričito zapovjedio: “Vatrom uzvratite jedino ako pobunjenici pružaju otpor!”

Vozilo Boban u izvedbi redarstvenika iz Vinkovaca

Pripadnici Posebne jedinice PU Vinkovci uspjeli su konstruirati i izraditi prvo oklopno vozilo na istočnoslavonskom području, koje su prozvali Boban. U nedostatku oklopnih vozila, Boban im je omogućio sigurniji odlazak u akcije razbijanja barikada i druga djelovanja.

Zamijenio poginulog brata

Među stradalima u akciji u Borovu Selu bio je i Josip Culej. Nakon što je saznao za pogibiju, postrojbi Specijalne policije priključuje se Stevo Culej, zauzimajući tako mjesto svojeg mučki ubijenog brata.

Život u Hrvatskoj nakon događaja u Borovu Selu

Hrvatska nakon ubojstva redarstvenika na Plitvičkim jezerima, u Borovu Selu te Polači poduzima sve kako bi ojačala svoje obrambene snage. Dva su važna događaja iz tog doba održavanje referenduma o hrvatskoj samostalnosti (19. svibnja) i postrojavanje Zbora narodne garde na stadionu NK Zagreb (28. svibnja 1991.), što je bio i začetak Hrvatske vojske.

Tekst  Marinko Karačić

Izvori za foto: Hrvatska policija u Domovinskom ratu, Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Zagreb, 2011.; arhiva MORH-a.