Ministarstvo obrane našeg prekomorskog susjeda uskoro bi trebalo završiti pregovore o kupnji novih Leoparda 2A8. Kako će za njihovu isporuku trebati više godina, isprva će se baviti povećanjem sposobnosti aktualne platforme

Novi geopolitički odnosi u Europi, ali i iskustva s ukrajinskog bojišta, naveli su europske vlade da još jednom promisle o svojem odnosu prema oružanim snagama, prije svega financiranju. Veći proračunski izdaci za vojsku omogućavaju ministarstvima obrane znatno povećanje izdataka za opremanje. Nakon nabave protuzračnih / proturaketnih sustava, tenkovi su u samom vrhu želja europskih glavnih stožera. Golem je to obrat u pristupu, jer su prije samo koju godinu vođene žučne debate o tome trebaju li suvremenim vojskama tenkovi ili ih se može zamije-niti nečim naprednijim. Tako je jedna struja u Ujedinjenoj Kraljevini tražila otpis svih tenkova Challenger 2 i njihovu zamjenu jurišnim helikopterima Apache (opširnije v. tekst Challenger 2 – nova šansa?, HV br. 617). Razumljivo je da su pobornici te ideje sada potpuno utihnuli, a britanska vojska odlučila je na brzinu modernizirati preostalih 148 Challengera 2 unutar programa Challenger 2 LEP (Life Extension Programme), odnosno Challenger 3. Izvođač modernizacije – njemački Rheinmetall, nudio je ugradnju trenutačno najboljeg tenkovskog topa na svijetu Rh-130 L/52 kalibra 130 mm. No, Ministarstvo obrane Ujedinjene Kraljevine procijenilo je da bi to zahtijevalo prevelika ulaganja, te se odlučilo za provjeren, također Rheinmetallov, top Rh-120 L/55.

London je usto pokazao zanimanje za što skorije pridruživanje njemačko-francuskom projektu razvoja novog tenka Main Ground Combat System (MGCS). Pod uvjetom da taj program preživi sve nesuglasice među tvrtkama koje su nositelji razvoja. Mnoge druge zemlje odlučile su kupiti nove tenkove. Poljska se odlučila za čak dva nova tenka – Abrams M1A2 SEPv3 i K2 Black Panther. Potonji je poslužio kao osnova za novi poljski tenk K2PL. Norveška je između Black Panthera i Leoparda 2A8 odabrala Leopard. Ministarstvo obrane Norveške pritom je objavilo da je K2 po svim parametrima jednak Leopardu ili bolji od njega, no prevagnula je činjenica što je vojska već naoružana tenkovima Leopard 2. Stoga će i troškovi uvođenja u operativnu uporabu biti znatno manji. Za Leoparde 2A8 odlučila se i Češka. Ministarstvo obrane Njemačke naručilo je 18 primjeraka kao zamjenu za Leoparde 2 donirane Ukrajini.

Veliki, teški, pravi…

Uskoro bi se na listi kupaca trebala naći i Italija. Rim je pokrenuo pregovore s tvrtkom Krauss-Maffei Wegmann o kupnji čak 125 tenkova (neki izvori navode 133), uz mogućnost narudžbe dodatnih 125. Veliki je to odmak od dosadašnje politike tamošnjeg Ministarstva obrane, koje je favoriziralo ulaganje u mornaricu i ratno zrakoplovstvo. Tako se mornarica popunila ni više ni manje nego novim nosačem zrakoplova Trieste. U tijeku je gradnja zadnjih dviju od ukupno pet fregata klase Bergamini. Uskoro će započeti gradnja prve od četiri podmornice tipa U212 NFS (Near Future Submarine). Ratna mornarica dobila je i višenamjenske borbene avione pete generacije F-35B Lightning II u V/STOL konfiguraciji, dakle, s mogućnostima vertikalnog polijetanja i slijetanja. I to nije sve. Talijansko ratno zrakoplovstvo trenutačno je u procesu preuzimanja i uvođenja u operativnu uporabu 60 aviona F-35A i 15 aviona F-35B.

Pritom se kopnena vojska gotovo u potpunosti svela na borbena vozila na kotačima. To je, primjerice, jako dobro sredstvo za mirovne misije, ali neprimjereno za intenzivnije ratovanje. U srpnju 2018. tvrtka Leonardo dobila je ugovor za isporuku deset lakih borbenih vozila na kotačima Centauro II, da bi se narudžbe potom povećavale sve do 136 vozila. S masom od 30 tona, najbolja je stvar na Centauru II top od 120 mm koji može ispaljivati standardno NATO-ovo streljivo, te najveća brzina od čak 105 km/h. Problem je tanak oklop, koji ne štiti posadu ni od suvremenih ručnih raketnih lansera. Bez dodatnog oklopa, prednji dio vozila i čeoni dio kupole mogu štititi posadu maksimalno od projektila kalibra 20 mm. Bočne strane mogu zaustaviti pancirna zrna iz strojnice kalibra 12,7 mm. S dodatnim oklopom (znači i većom masom), razina zaštite prednjeg dijela Centaura II i čeonog dijela kupole povećava se na granate od 40 mm. Bočne strane dobivaju zaštitu od teških strojnica kalibra 14,5 mm.

Ministarstvo obrane Italije vjerovalo je prije samo šest godina da oklopne snage trebaju baš takvo borbeno vozilo. Danas je uvjereno da im trebaju tenkovi. Veliki, teški, pravi tenkovi. Problem je u tome što je Rim malo zakasnio s odlukom o kupnji Leoparda 2A8, pa će morati stati u podulji red čekanja iza navedenih zemalja koje su odabrale Leoparde. Krauss-Maffei Wegmann ima dostatne proizvodne kapacitete za povećanje obujma isporuka, ali suočava se s nedostatkom stručne radne snage. Ministarstvo obrane Češke objavilo je da namjerava sredinom 2024. potpisati ugovor o kupnji 70 Leoparda 2A8 s rokom isporuke tek 2030. godine. Doduše, neki češki izvori tvrde da bi prvi Leopardi mogli onamo stići već 2027. godine. Zbog toga ni talijanska vojska ne može očekivati da će prve Leoparde 2A8 dobiti prije 2027. ili 2028. godine. Morala je stoga smisliti plan kako popuniti prazninu dok njemački tenkovi ne počnu stizati. Doduše, početkom rujna ove godine pojavile su se i informacije o mogućem ulasku Italije u program MGCS. No, prvi tenk koji bi mogao proizići iz njega neće se pojaviti prije 2040. godine.

Razvoj tenka? Dobra ideja!

Talijanski je tenkovski plan puno puta viđen – kad ne možeš doći do novih, moderniziraj ono što imaš. To znači modernizirati tenkove Ariete C1 (tal. ariete, ovan). Vijest o projektu modernizacije vrijednom oko 850 milijuna eura objavljena je početkom ovog kolovoza. Nositelj će biti talijanski konzorcij CIO (Consorzio Iveco – Oto Melara), koji je i razvio Ariete početkom 1990-ih. Za vojnu industriju to je bio početak teških vremena kad su, nakon raspada SSSR-a, sve europske zemlje počele drastično smanjivati proračunska izdvajanja za oružane snage. Ne iznenađuje da je Ariete C1 tenk pun kompromisa. Tolikih da neki stručnjaci tvrde da je po sposobnostima najslabiji tenk Europe i NATO saveza. Iako se na papiru ne čini tako.

Italija je početkom 1980-ih morala naći zamjene za zastarjele američke tenkove M60 i njemačke Leoparde 1. Imala je tri opcije: ponovno kupiti tenkove od stranog proizvođača, otkupiti licenciju za proizvodnju ili razviti vlastiti tenk. Kako se početkom 1980-ih činilo da je SSSR još vrlo vitalan, nitko nije mogao zamisliti da će se raspasti za samo deset godina. Razvoj i proizvodnja domaćeg tenka činili su se dobrom idejom, to prije jer se mogao očekivati i pokoji izvozni posao.

Razvoj prvog talijanskog tenka od kraja Drugog svjetskog rata formalno je započeo 1982. godine. Međutim, dvije su godine izgubljene na usuglašavanje i detaljno utvrđivanje tko će što raditi. Niti jedna tvrtka na svijetu ne može sama razviti i proizvoditi tenk. Međutim, zato je nositelj razvoja i proizvodnje uvijek jedna tvrtka te ona koordinira s partnerima i kooperantima. Talijani su počeli malo drukčije. Osnovali su konzorcij Iveco Fiat Oto Melara Syndicated Company. Tada su to bile dvije podjednako jake tvrtke, iako je Oto Melara bio puno jači na vojnom polju. Iveco Fiat bio je zadužen za razvoj tijela, podvozja i pogona. Oto Melara razvio je kupolu s topom i sustavom za usmjeravanje paljbe.

Budući da su akteri doslovno počinjali od nule, nakon puno dogovaranja, konkretan rad na projektu započeo je dvije godine kasnije (1984.). Prvi je prototip dovršen brzo, tj. iste godine. No, navodno i nije bio nešto. Naime, njemački Leopard 2 uveden je u operativnu uporabu 1979., pa je talijanska vojska imala odličan uzor za usporedbu. Novi talijanski tenk nije smio biti slabiji od Leoparda 2 jer bi se onda moglo postaviti pitanje zašto nije odabrana puno jeftinija opcija otkupa licencije za proizvodnju. Do kraja 1988. napravljeno je šest prototipova, koji su intenzivno testirani. Testiranje je trajalo 450 dana te su svi tenkovi zajedno prešli više od 16 tisuća kilometara. Pritom je ispaljeno više od 350 granata.

Različiti datumi početka proizvodnje

Taman kad je testiranje dovršeno, počele su se događati tektonske promjene. Demokratska kretanja u članicama Varšavskog ugovora naglo su ojačala, a oslabljeni SSSR više nije imao snage nositi se sa svime. Njemačka se ponovno ujedinila ujesen 1990., a snage sovjetske vojske počele su se povlačiti iz članica Varšavskog ugovora. Na koncu se 1991. raspao i SSSR. Nakon golemih sredstava uloženih u novi tenk, talijanski donositelji odluka našli su se u vrlo teškoj poziciji. Kako do tada planirana masovna proizvodnja više nije dolazila u obzir, odabrali su kompromis – dopustili su početak serijske proizvodnje, ali samo 200 primjeraka. Koliko je to bila teška odluka, s jako puno lobiranja, najbolje pokazuje činjenica da se izvori ne slažu kad navode točan datum početka serijske proizvodnje. Neki navode 1992., a drugi 1994. godinu. Većina izvora tvrdi da je prvi serijski primjerak talijanskoj vojsci predan 1995., iako neki spominju da je prvih 13 isporučeno već 1993. godine. Ipak, svi se slažu da je serijska proizvodnja trajala do 2002., kad je isporučen zadnji od 200 Arietea. Od trenutka ulaska u operativnu uporabu pa sve do prije godinu dana, Ariete su mnogi analitičari i stručnjaci smatrali projektom koji je odnio puno previše novca te došao puno prekasno. Širenje NATO saveza i Europske unije na istok samo je poticalo to uvjerenje. Prinova talijanske vojske nije nikad pronašla stranog kupca.

U takvim je okolnostima svako ulaganje u poboljšanje sposobnosti Arietea bilo neprihvatljivo. Njemački Leopard 2 već je došao do osme inačice, a američki Abrams također se stalno nadograđuje. Japan, Južna Koreja, Izrael, pa i Rusija u međuvremenu su razvili nove tenkove. Ariete C1 ostao je jednak kao što je bio 1995., pa je po suvremenim kriterijima dosta zastario. Vanjskim dizajnom tijela, posebno kupole, Ariete podsjeća na britanski Challenger 1. Očito su talijanski dizajneri i projektanti imali taj tenk na umu dok su konstruirali svoj iako nisu napravili doslovnu kopiju.

Najveći neprijatelj tenka

Iako dizajnom nalik na Challenger 1, Ariete je po razini oklopne zaštite više nalik na Leopard 2A4. Tako je dobivena masa od samo 54 tone. Kad je projektiran, ona je smatrana velikom, a razina oklopne zaštite dostatnom. I dok se Leopard 2 nastavio razvijati, dobivati novi oklop i masu, Ariete je ostao na originalnoj tonaži. Na kraju ga je po masi prestigao i Leclerc, koji ima jednog člana posade manje pa stoga i manju kupolu. Ariete je, kao i većina zapadnih tenkova projektiranih 1970-ih i 1980-ih, dobio kombinaciju tijela i kupole napravljenih od zavarenih čeličnih ploča na koje je postavljen višeslojni, sendvič-oklop. Tako su tijelo i kupola napravljeni od ne baš debelih ploča pancirnog čelika. U skladu s tadašnjim principima projektiranja, posebno ugroženi dijelovi tenka dodatno su zaštićeni sendvič-oklopom. Vojni teoretičari u navedenim su desetljećima još uvijek tvrdili da je najveći neprijatelj tenka – tenk. Stoga će najveći broj pogodaka doći s prednje strane te će pogađati prednji dio tijela i čeoni dio kupole. Povećanje zaštite tih dijelova smatralo se dostatnim za cijelu zaštitu tenka. Tada je bilo pravilo da tenk mora izdržati pogodak iz vlastitog topa s udaljenosti od tisuću metara.

Doduše, nije baš sigurno da su se projektanti Arietea toga pridržavali jer je, kao i Leopard 2, naoružan izvrsnim topom glatke cijevi od 120 mm. Može li oklop prednje strane tijela i čeonog dijela kupole Arietea (i Leoparda 2A4) izdržati pogodak topa od 120 mm s kilometra udaljenosti? Nije baš sigurno. Prije će biti da su se projektanti oslanjali na procjene probojnosti sovjetskih tenkovskih topova kalibra 125 mm.

Ratna iskustva ubrzo su pokazala da su puno veća opasnost za tenkove protuoklopni vođeni projektili koji su pogađali i bokove tenkova. Ekspresni odgovor na tu opasnost bio je razvoj eksplozivno-reaktivnog oklopa. No, današnji najbolji protuoklopni vođeni projektili pogađaju tenkove iz gornje polusfere, i to vrhove kupola čija je debljina oklopa uglavnom simbolična. Najnovije je rješenje za taj problem ugradnja aktivnog sustava obrane.

Vratimo se Arieteu. Kad je nastao, pretpostavljalo se da je ugrađeni višeslojni oklop na razini kvalitete oklopa kojim je bio zaštićen Leopard 2, sve do inačice A4. Doduše, proizvođač je tvrdio da je razina zaštite jednaka kao na tenkovima Challenger 2 i Abrams. To možda i nije potpuna istina jer bi onda i masa bila na razini tih tenkova – oko 60 tona. Neovisne procjene tvrde da oklop Arietea uspješno štiti od potkalibarnih projektila ispaljenih iz topova kalibra 105 mm, te da vjerojatno pruža zadovoljavajuću zaštitu od potkalibarnih projektila topova 125 mm ispaljenih s udaljenosti veće od 1500 metara.

Kad su talijanski Arietei poslani 2003. u Irak, dobili su dodatni oklop u posebnim modulima koji su postavljani na prednji dio bokova. S njim je masa tenka povećana na više od 60 tona. Takav bi oklop, uz dodatna poboljšanja, mogao biti jedna od osnova za modernizaciju. Oklopni paket WAR sastoji se od dodatnih ploča višeslojnog oklopa. Ploče su smještene na čeoni dio kupole i prednji bočni dio tenka u visini vozačeva mjesta. Uz dodatne ploče pasivnog oklopa, na bokove tijela i kupole mogu se postaviti i kontejneri eksplozivno-reaktivnog oklopa Peace Support Operations (PSO). Postoji i opcija da se zbog povećanja zaštite od protutenkovskih mina s donje strane tijela tenka postavi dodatna čelična ploča. Prvi su izvještaji navodili da bi se masa Arietea nakon postavljanja novog sloja oklopa povećala sa 53,8 na 57 tona. Najnoviji izvještaji govore da bi bila nešto veća od 60 tona.

Naoružanje ostaje jednako, ali…

Ministarstvo obrane Italije odlučilo je zadržati stari top od 120 mm koji je izvorno izradila tvrtka OTO Breda. Doima se kao kopija njemačkog topa Rheinmetall Rh-120, koji je ugrađen na ranije inačice tenkova Leopard 2 i na Abramse. Kako mu je duljina cijevi 44 kalibra, taj se top više ne smatra najboljim. U kupolu bi stao znatno napredniji top Rh-120 L/55 A1, koji ima duljinu cijevi 55 kalibara. Međutim, OTO Melara (koji danas posluje unutar konzorcija Leonardo) nije nastavio razvoj tenkovskog topa glatke cijevi i kalibra 120 mm, pa bi se morali kupiti Rheinmetallovi topovi. Budući da će Ariete C2 biti privremeno rješenje do dolaska Leoparda 2A8 (koji ima top Rh-120 L/55 A1), to bi bio prevelik trošak. Gledajući po sposobnostima, puno bolje rješenje bila bi ugradnja još boljeg topa Rh-130 L/52 130 mm, koji je Rheinmetall razvio da stane u ležište topa od 120 milimetara. Iako bi time Ariete postao najbolje naoružan tenk na svijetu, tek bi to bio prevelik trošak.

U suvremenim se uvjetima ratovanja Rh-120 L/44 od 120 mm više ne smatra optimalno učinkovitim topom, posebno protiv najsuvremenijih tenkova. Međutim, zahvaljujući činjenici da je glatki top kalibra 120 mm standardno naoružanje gotovo svih zapadnih tenkova, za njega je razvijen vrlo velik asortiman granata. Stoga još uvijek ima mogućnosti biti ubojit. To se odnosi posebno na protutenkovske potkalibarne granate čiji su penetratori izrađeni od osiromašenog uranija ili volframa.

Slabosti topa talijanska vojska pokušat će nadomjestiti tako da posada dobije priliku prva otkriti, napasti i pogoditi cilj (tenk). To će postići ugradnjom vrlo suvremenog sustava za usmjeravanje paljbe (SUP). Zahvaljujući razvoju lakog oklopnog vozila na kotačima Centauro II, naoružanog topom od 120 milimetara, talijanska vojna industrija nastavila je razvijati SUP-ove, te je u tom segmentu trenutačno u samom svjetskom vrhu. Ariete će po tome biti među najsuvremenijim tenkovima na svijetu.

Doduše, ni osnovni SUP koji je sada ugrađen u Ariete barem na papiru nije loš. Radi se o sustavu TURMS tvrtke Galileo (poslije Selex Galileo, danas dio konglomerata Leonardo). Sastoji se od zapovjednikova glavnog stabiliziranog panoramskog vizira, stabilizirane topnikove ciljničke naprave, balističkog računala i meteosenzora. Zapovjednikov vizir može se koristiti samo danju, dok se u topnikovoj ciljničkoj napravi uz laserski daljinomjer nalazi i termovizija. Sliku s termovizije zapovjednik vidi na posebnom monitoru. Sve u svemu, 1980-ih i početkom 1990-ih bio je to sasvim dobar SUP, to prije jer je posadi omogućavao gađanje pokretnih ciljeva iz pokreta.

Na sreću vojske

Međutim, SUP-ovi su proteklih trideset godina znatno poboljšani. Na sreću talijanske vojske, Leonardo (koji je preuzeo i OTO Melaru) nastavio je razvijati najsuvremenije SUP-ove, prije svega zbog potreba ugradnje u lako borbeno vozilo Centauro. Centauro I imao je top od 105 mm. No Centauro II dobio je top od 120 mm iz kojeg se može ispaljivati standardno NATO-ovo streljivo. Top ugrađen u Centauro II ima cijev duljine 45 kalibara, što znači da u SUP-u neće trebati ništa mijenjati, čak ni softverski. Zapovjednik će dobiti panoramsku spravu Attila-D, koja omogućava motrenje danju i noću te po vrlo lošoj vidljivosti. To je postignuto ponajviše ugradnjom termovizije MWIR (Mid-Wave Infrared) treće generacije koja djeluje u rasponu od 3 do 5 µm. Ugrađena je i dnevna CCD kamera visoke rezolucije te laserski daljinomjer. Attila-D omogućava motrenje unutar svih 360 stupnjeva te je stabilizirana po dvije ravnine. Polje motrenja iznosi od –20 do +60 stupnjeva, tako da zapovjednik može otkrivati i pratiti ciljeve u zračnom prostoru.

Slika s panoramske sprave Attila-D topniku će biti prikazivana na posebnom zaslonu. Taj će član posade dobiti i ciljnički sustav LOTHAR SD (Land Optronic THermal Aiming Resource). To je moderan modularni ciljnik koji omogućava djelovanje danju i noću, u svim vremenskim uvjetima i to iz pokreta. Zanimljivo je da topnik ima dvije opcije djelovanja. Standardnu kad LOTHAR SD upravlja topom, te ne tako čestu opciju da sustav obavlja motrenje neovisno o položaju topa. U vožnji to znači da će sustav biti stabiliziran po dvije osi, a topnik će moći motriti okružje iako je topovska cijev fiksirana. Doduše, kod tenka to nema neki smisao, no kod izvidničkog vozila ima. LOTHAR SD može se softverski prilagoditi za oružja velikog raspona kalibara, od 25 pa sve do 125 milimetara. Ima usto MWIR termoviziju treće generacije kao i zapovjednikova sprava Attila-D. Tu je i CCD kamera visoke rezolucije u boji i neizostavan laserski daljinomjer. Najvažniji dio sustava novo je digitalno balističko računalo koje omogućava pogađanje pokretnih ciljeva iz pokreta. Povećanje preciznosti posredne paljbe postignuto je ugradnjom GPS sustava navigacije, što olakšava rad zapovjedniku i vozaču. Tenk Ariete C1 ima za kraj prošlog stoljeća uobičajen elektrohidraulički sustav pokretanja kupole. Kako se smatra zastarjelim (prije svega zbog uporabe vrućeg ulja), te činjenice da bi se zbog povećanja mase kupole ionako morao mijenjati, sustav će biti zamijenjen puno naprednijim i sigurnijim električnim.

 Na prvu crtu, pa u pričuvu

Modernizirani tenkovi, koji će najvjerojatnije biti nazvani Ariete C2, trebali bi biti tek privremeno rješenje do dolaska Leoparda 2A8. Ministarstvo obrane Italije zbog toga je s tvrtkom Leonardo potpisalo ugovor o modernizaciji 90 tenkova, uz opciju modernizacije dodatnih 35. Potonji posao stajao bi talijanske porezne obveznike dodatnih 150 milijuna eura. Modernizacija će biti obavljena od 2023. do 2030., s isporukom prvog moderniziranog tenka 2025. godine. Ti će tenkovi biti raspoređeni u dvije brigade. Ariete je mehanizirana brigada raspoređena u sjeveroistočnom dijelu Italije i trenutačno ima dvije oklopne bojne. Garibaldi je mehanizirana brigada s jednom tenkovskom bojnom. Smještena je na jugu Italije. Zanimljivo je da, iako formalno drukčijeg ustroja, obje brigade imaju jednak broj tenkova – 41. Prema sadašnjim planovima, svaka od brigada dobit će po jednu tenkovsku satniju više te će broj tenkova povećati na 54. Talijanski glavni stožer namjerava ustrojiti i treću mehaniziranu brigadu. Kako će Ariete i Garibaldi dobiti po 54 modernizirana Arietea (ukupno 108), preostat će ih samo 17, koji će služiti prije svega za obuku posada.

Kao najizgledniji odabir spominje se brigada Sassari, trenutačno smještena na Sardiniji. Brigada se sastoji od tri pješačke bojne, a najave su da će se jedna od njih preustrojiti u tenkovsku bojnu. Ta će postrojba najvjerojatnije dobiti tih 17 Arietea C2 namijenjenih obuci posada. Naime, na jugu Sardinije smješten je poligon Capo Teulada, na kojem se provodi obuka tenkista i veće vojne vježbe, pa tenkovske postrojbe onamo redovito dolaze na obuku i uvježbavanje.

U svakom slučaju, Ariete C2 popunit će prazninu do početka dolaska prvih Leoparda 2A8. Ministarstvo obrane ugovor bi moglo potpisati do kraja ove godine, a nada se da ga Leopardi neće stajati više od četiri milijarde eura. Nada se i da bi prve tenkove moglo dobiti već 2027., iako je puno realnije da će to biti 2028. godine. Oni će otići u spominjanu brigadu Ariete, gdje će biti ustrojene dvije nove tenkovske bojne. Jedna tenkovska bojna bit će potom ustrojena unutar brigade Garibaldi, te još jedna unutar brigade Sassari. Uspije li Ministarstvo obrane dovršiti pregovore do kraja ove godine te potpisati ugovore o kupnji Leoparda 2A8, talijanski KoV mogao bi do 2030. imati operativnih čak 258 modernih tenkova. To bi bio golem skok u odnosu na sadašnja 123 koja nisu modernizirana.

---

Za veću masu – jači motor

S masom manjom od 54 tone, Ariete je bio jedan od najlakših zapadnih tenkova razvijenih 1980-ih. Ne iznenađuje da je dobio i relativno slab motor Fiat-Iveco 12V MTCA snage
937 kW (1274 KS). To bi bilo premalo za masu oko 60 tona. Zbog toga je, prema dostupnim informacijama, odlučeno da će modernizirane tenkove pokretati motor snage 1103 kW (1500 KS). Međutim, neće biti ugrađeni novi motori, već će postojeći proći reparaciju i nadogradnju, čime će biti dovedeni na razinu suvremenih motora Iveco Vector. Zamjenom cilindara, klipova i koljenastih vratila zapremnina motora bit će povećana sa 25,8 na 30 litara. Uz povećanje snage sa 937 na 1103 Kw, bit će povećan i okretni moment sa 4615 na 5800 Nm. To će biti više nego dovoljno za pokretanje oko 60 tona teških tenkova.

To prije jer će uz nove motore biti ugrađeni i obnovljeni automatski mjenjači Iveco/ZF LG-3000, koje je Iveco izradio po licenciji. Kako bi se prilagodili većoj snazi i okretnom momentu, njemačka tvrtka ZF Friedrichshafen isporučit će pakete (kitove) za nadogradnju. Iveco će i ovaj put sastaviti mjenjače i obaviti montažu u tenkove. Zanimljivo je da mnogi izvori tvrde da će biti ugrađeni automatski mjenjači druge njemačke tvrtke: Renk HSWL 295TM. Dok konzorcij CIO ili Ministarstvo obrane Italije ne objave službene podatke, puno toga ostaje pod upitnikom.

---

TEKST: Mario Galić