Prema službenim ilustracijama koje su objavili Northrop Grumman i USAF jasno je da će budući strateški američki bombarder imati dizajn vrlo sličan onom koji ima aktualni B-2 Spirit. Prva dva prototipa navodno su dovršena i prvi se let očekuje iduće godine

Prvi primjerak novog strateškog bombardera Američkog ratnog zrakoplovstva (USAF) javnost bi mogla prvi put uživo vidjeti do kraja ove, no vjerojatnije je da će to biti 2022. godine. Bombarder B-21 Raider koji projektira i konstruira tvrtka Northrop Grumman prema izvornim je planovima prvi put trebao poletjeti u prosincu 2021. Međutim, zbog posljedica pandemije koronavirusa i ponešto tehničkih problema, prvi je let odgođen za 2022. godinu. To ipak znači da bi prvi primjerak trebao biti dovršen do sredine ove godine kako bi mogla početi testiranja na zemlji nužna prije prvog leta. Zadnja vijest objavljena 8. lipnja govori da je konstrukcija dvaju testnih aviona završena. Međutim, predviđeno vrijeme testiranja, ovisno o broju uočenih nedostataka, trajat će najmanje šest mjeseci.

O Raideru se još uvijek zna vrlo malo. Taktičko-tehničke podatke nije objavio ni Northrop Grumman ni USAF. Stoga se prvo javno prikazivanje očekuje s velikim interesom i vjerojatno će biti organizirano neposredno prije početka testiranja. USAF najavljuje nabavu 80 do 100 aviona, čija je ukupna vrijednost 2012. godine bila procijenjena na 55 milijardi dolara. Otad do danas, što zbog inflacije a što zbog povećanih troškova razvoja, vrijednost se povećala na 63 milijarde dolara. Sad se čak spominje i posao sa 145 aviona ukupno vrijednih 90 milijardi dolara! Unatoč tomu što ni količina ni suma u tako ranoj fazi još nisu definirane, USAF bi s B-21 trebao dobiti strateški bombarder kojim će moći djelovati u “najsloženijem” zračnom prostoru. To bi bio onaj koji brane najsuvremeniji PZO raketni sustavi kao što su S-400 i S-500 te višenamjenski borbeni avioni pete generacije Su-57, J-20 i J-31. Raider je projektiran za napade nuklearnim oružjem, ali i projektilima zrak-zemlja s konvencionalnim bojnim glavama.

Što je poznato?

B-21 dobio je ime Raider u čast misije iz Drugog svjetskog rata zvane Doolittle Raid (ponekad se naziva i Tokyo Raid). Riječ je o zračnom napadu na Tokio koji je 18. travnja 1942. izvelo 80 članova posada 16 lakih bombardera B-25B Mitchell, a koji su poletjeli s nosača aviona USS Hornet. Napad je predvodio brigadir James Doolittle (1896. – 1993.). Iako ograničenih razmjera i posljedica, djelovao je u prvom redu psihološki jer je izveden kao odgovor na japanski napad na Pearl Harbor. Pokazao se uspješnim: Japanci su shvatili da nisu nedodirljivi ni na svojem teritoriju.

Prema službenim ilustracijama koje su dosad objavili Northrop Grumman i USAF, jasno je da će B-21 imati dizajn vrlo sličan onom koji ima aktualni bombarder B-2 Spirit – bit će to leteće krilo s vrlo malim radarskim odrazom. Za razliku od Spirita, projektanti Raidera posebnu su pažnju posvetili smanjenju radarskog potpisa za radare s vrlo dugim valnim duljinama koji se trenutačno rabe za otkrivanje stealth aviona. Kako su dva aviona oblikom vrlo slična, Raiderova je “prednost” vjerojatno postignuta uporabom najnaprednijih RAM (Radiation-Absorbent Material) materijala koji upijaju radarsko zračenje, kao i sustava za elektronička djelovanja. Povećavanje otpornosti na radare s kratkim i ultrakratkim valnim duljinama omogućit će Raiderima djelovanja na srednjim i velikim visinama. To će dovesti do većeg borbenog polumjera djelovanja, ali i manjeg opterećenja posade uz povećanje sigurnosti jer će se izbjeći letovi na malim visinama. Borbena djelovanja sa srednjih i velikih visina povećat će i domet projektila zrak-zemlja.

Veća proizvodnja – manja cijena

Sudeći po objavljenim službenim ilustracijama, B-21 trebao bi biti za trećinu manji od B-2, zadržavajući jednake ili donoseći nešto bolje borbene mogućnosti. Smanjenje je prije svega postignuto uporabom dvaju umjesto četiriju motora. B-2 ima pogonsku skupinu od četiri turboventilatorska motora General Electric F118-GE-100 pojedinačnog potiska 77 kN. Iako to još uvijek nije službeno potvrđeno, B-21 sasvim će sigurno rabiti pogonsku skupinu od dva turboventilatorska motora Pratt & Whitney F135 razvijena za F-35 i prilagođena novoj namjeni. Kao osnova uzeta je izvedenica F135-PW-100 kojoj je, kako bi se smanjio infracrveni potpis, uklonjen sustav za naknadno izgaranje. Iako će dva motora F135 imati manji ukupni potisak u odnosu na četiri F118 (256 prema 308 kN), smanjenjem veličine i mase B-21 u odnosu na B-2 dobit će se otprilike jednak omjer potiska i mase. Usto, dva motora F135 trošit će znatno manje goriva u odnosu na četiri F118, što znači i manje prostora za smještaj spremnika za gorivo.

Velika je prednost motora Pratt & Whitney F135 to što je namjenski razvijan za uporabu na stealth zrakoplovu, ali i to što je trenutačno najmoderniji turboventilatorski motor na svijetu. Pritom su projektanti išli doslovno do krajnjih granica izdržljivosti uporabljenih materijala pa je tijekom razvoja bilo znatnih problema. Problemi su se nastavili i nakon početka ugradnje u F-35. Uz niz manjih incidenata, najteža nesreća dogodila se 23. lipnja 2014. kad se, neposredno prije polijetanja, na jednom F-35A raspao motor. U međuvremenu su svi nedostaci otklonjeni. Smanjenje veličine B-21 u odnosu na B-2 donijet će i manji radarski odraz. Iako odabir motora F135 za B-21 još nije službeno potvrđen, indikativno je da iz Pratt & Whitneyja mjesecima stižu tvrdnje da će povećanje proizvodnje njegova motora dovesti do smanjenja cijene te, kao rezultat toga, do smanjenja troškova izrade i F-35 i B-21.

Fiksni troškovi

Kako bi smanjio rizike i troškove razvoja, Pentagon je još 2010. godine odlučio da će se novi strateški bombarder razvijati uz maksimalnu primjenu postojećih tehnologija. S obzirom na to da su tehnički zahtjevi postavljeni još 2010. te da se otad nisu bitno mijenjali, B-21 neće biti avion napravljen od najnovijih materijala i za njega posebno razvijanih sustava. USAF je zbog loših iskustava tijekom razvoja F-22 i posebno F-35 odlučio da neće tražiti tehnički najnapredniji bombarder, nego onaj koji će tijekom razvoja donositi minimalan tehnički rizik. No ta je odluka bila ozbiljan problem za projektante Northrop Grummana, koji su morali pronaći način integriranja gotovih sustava u potpuno novi dizajn a da pritom ne naruše osnovno svojstvo – vrlo mali radarski i infracrveni potpis. Projektanti su usto raspolagali znatno manjim slobodnim prostorom unutar trupa jer je zbog dimenzija postojećeg naoružanja taj prostor morao ostati otprilike jednak onom kod B-2. S druge strane, najveći dio sustava razvijan je za uporabu na znatno manjem F-35, tako da su izvorno malih dimenzija.

Unatoč tomu što je zahtjevan za projektante, takav bi pristup trebao rezultirati znatno manjim brojem problema tijekom razvoja i letnih testiranja, a to znači jeftinije i brže uvođenje aviona u operativnu uporabu, ali i nižu krajnju cijenu. Jedan je od najvećih nedostataka B-2 bila iznimno visoka nabavna cijena. Kad se uračunaju svi troškovi razvoja te činjenica da je napravljen samo 21 primjerak, pojedinačna cijena B-2 iznosila je 2,1 milijardu dolara prema vrijednosti iz 1997., odnosno još šokantnijih 3,39 milijardi dolara prema vrijednosti iz 2020. godine. USAF je 2020. objavio da će pojedinačni trošak nabave B-21, ako se proizvede 100 primjeraka, biti oko 655 milijuna dolara. Pritom je naglasio da bi bilo idealno da mu Kongres odobri kupnju barem 200 primjeraka kako bi mogao potpuno zamijeniti bombardere B-52, B-1 i na koncu B-2. S povećanjem broja proizvedenih primjeraka doći će i do smanjenja pojedinačne cijene. USAF se od neograničenog povećanja troškova razvoja i proizvodnje dodatno osigurao ugovorom koji sadrži stavku o nepromjenjivim troškovima. Zbog toga bi se Northrop Grumman, dođe li tijekom letnih testiranja do većih problema, odgoda i povećanja troškova, mogao naći u ozbiljnim teškoćama. No upravo je pristanak na fiksne troškove razvoja bio presudan da se odluka o razvoju B-21 dodijeli njemu, a ne Boeingu.

Potpuni prekid komunikacije

Ako bi Kongres odobrio kupnju 200 Raidera, USAF bi njima mogao zamijeniti kompletnu flotu od 157 bombardera od kojih su svi razvijeni još tijekom hladnog rata (prvi prototip B-2 poletio je 17. srpnja 1989.). USAF taj put nije pogriješio kao s B-2, koji je otpočetka razvijan kao bombarder za napade nuklearnim oružjem, pa je naknadno (nakon raspada SSSR-a) modificiran za nošenje projektila zrak-zemlja s konvencionalnim bojnim glavama. S tom su namjenom B-2 prvi put borbeno uporabljeni tijekom operacija iznad Jugoslavije 1999. godine. B-21 otpočetka se razvija kao bombarder sposoban za borbena djelovanja konvencionalnim i nuklearnim naoružanjem po ciljevima duboko unutar protivnikova zračnog prostora. Kao posebna značajka navodi se mogućnost napada na pokretne ciljeve, što znači da će avion morati imati sustav prijenosa podataka u realnom vremenu koji će protivnik jako teško moći otkriti te radarski i elektrooptički sustav otkrivanja ciljeva.

USAF tvrdi da će B-21 moći sigurno prodrijeti i u najbolje branjene zračne prostore te uništavati i najbolje branjene i zaštićene ciljeve kao što su zapovjedna sjedišta smještena u duboko ukopane bunkere. Pritom će glavni način djelovanja biti pojedinačni napadi. Međutim, B-21 neće djelovati sam. Za potporu svojim strateškim bombarderima USAF razvija velik broj sustava. Naziva ih obitelj (“family”), a cilj im je omogućiti i olakšati prodore u najbolje branjene zračne prostore. “Family” za Raider obuhvaća izvidničke sustave, sustave za elektronička djelovanja i sigurne sustave veze. Izvidnički i komunikacijski sustavi većim su dijelom smješteni na satelitima, no dio već je ili će uskoro biti smješten u avione i besposadne letjelice. Sustavi za elektronička djelovanja smješteni su u specijalizirane avione kao što su leteći radari E-2 Hawkeye i E-3 Sentry ili avion za elektroničko ratovanje EA-18G Growler. Ti će sustavi uskoro biti postavljeni i na besposadne letjelice velikog doleta kao što je MQ-25 Stingray.

Pri napadima na nepokretne ciljeve posade bombardera B-21 moći će potpuno prekinuti komunikaciju te ugasiti sve motrilačke sustave kako bi onemogućile otkrivanje aviona praćenjem njegova elektronskog zračenja. No to neće biti moguće tijekom napada na pokretne ciljeve jer će posade tijekom leta morati dobiti podatke o trenutačnoj poziciji cilja. Pritom će morati rabiti i aktivne sustave motrenja i ciljanja kako bi ga napale. Po svemu sudeći, u takvim će se uvjetima posade morati više oslanjati na najsuvremenije za sustave elektronička djelovanja nego na mali radarski i infracrveni odraz.

Nuklearna eksplozija i elektronika

Jedna od temeljnih zadaća B-21 bit će izvođenje početnih udara na strateški važne ciljeve. Američka doktrina prvih udara nalaže da se prvi napadi izvedu na ciljeve koji imaju najveći učinak, u prvom redu zapovjedna sjedišta protuzračne obrane (PZO) i zapovjedna sjedišta PZO raketnih sustava. Na taj se način želi postići potpuna ili barem djelomična paraliza PZO sustava. Slijede napadi na motrilačke radare velikog dometa i radare najsuvremenijih PZO raketnih sustava protivnika te na kraju i na same PZO položaje. Prvi su napadi najrizičniji jer je tad protivnički PZO sustav potpuno aktivan. Stoga USAF i ratna mornarica te napade u pravilu izvode krstarećim projektilima kako bi smanjili rizik od gubitka aviona i pilota. USAF tvrdi da će B-21 imati mogućnosti izvođenja prvih udara sa srednjih i velikih visina bez opasnosti od otkrivanja. Kako se radi o nepokretnim ciljevima (i mobilni PZO sustavi velikog dometa kao što su S-300 i S-400 moraju djelovati iz mirovanja s unaprijed pripremljenih položaja), B-21 djelovat će s isključenim aktivnim sustavima u prikrivenom modu rada. No to ne znači da neće moći dobivati informacije preko sustava veza, nego će ona biti jednosmjerna – isključivo prema bombarderu. Isto tako, posade će rabiti i sve pasivne sustave kao što su podsustavi za praćenje i klasifikaciju radarskog zračenja te elektrooptički sustavi motrenja.

Potpuno autonomno djelovanje s isključenim svim elektroničkim sustavima planira se samo u slučaju onih najgorih nuklearnih udara, djelomično zato što bi elektromagnetski impulsi nuklearne eksplozije oštetili sve elektroničke sustave (aktivne i pasivne te elektrooptičke), te zato što bi impuls na neko vrijeme onemogućio bilo kakvu elektroničku komunikaciju i sustavima koji nisu oštećeni. Stručnjaci za obrambenu strategiju NATO-a zaključili su da bi samo jedan nuklearni projektil koji bi eksplodirao na visini otprilike 350 – 400 km iznad države srednje veličine izbacio iz uporabe svu elektroničku opremu pa bi nekoliko nuklearnih eksplozija velike i vrlo velike snage na dulje vrijeme potpuno onemogućilo bilo kakvu elektroničku komunikaciju. Doduše, intenzivan elektromagnetski impuls stvara se kod nuklearne eksplozije na visinama iznad 30 km. Kod nižih eksplozija ima znatno manje posljedice, koje kod površinske nuklearne eksplozije obuhvaćaju krug radijusa oko 40 km. Međutim, pri velikom broju nuklearnih eksplozija u vrlo kratkim razmacima došlo bi do kumulativnog efekta te bi obuhvaćena površina bila znatno veća.

Negativna značajka

Bude li se USAF doslovno pridržavao Pentagonova pravila da se u B-21 moraju ugrađivati razvijeni i operativno provjereni sustavi, onda će najveći izvor tih sustava biti F-35. Na Lightningu se trenutačno nalazi najsuvremenija avionika na svijetu, a kako je to doslovno jedini projekt borbenog aviona koji je razvijan u SAD-u od sredine devedesetih pa sve do početka razvoja B-21, USAF nema na raspolaganju druge sustave takve razine kvalitete koji su potvrđeni u operativnoj uporabi. Pritom je vrlo vjerojatno da će sustavi, iako u osnovi identični ili vrlo slični onim ugrađenim na F-35, za ugradnju u B-21 dobiti drugu oznaku.

S obzirom na namjenu, B-21 zasigurno će dobiti sustav AN/ASQ-242 Communications, Navigation and Identification (CNI) proizvođača Northrop Grummana. CNI može prenijeti goleme količine podataka u digitalnom obliku (datalink) na avion i s njega konvencionalnim i satelitskim vezama. Pritom je već namjenski razvijen za uporabu na stealth avionu. Uz CNI sustav ide i AN/ASQ-239 sustav za elektronička djelovanja tvrtke BAE Systems. Glavna zaštita Raidera bit će vrlo mali radarski odraz, no kao krajnju mjeru morat će imati i takav sustav. Iako su AN/ASQ-242 i AN/ASQ-239 proizvodi dviju različitih tvrtki, razvijani su koordinirano kako tijekom rada ne bi došlo do interferencije.

Avion B-21 za napade projektilima zrak-zemlja s konvencionalnom bojnom glavom na pokretne ciljeve mora imati sustave za njihovo otkrivanje. Najvjerojatniji je, da ne kažemo siguran odabir, AESA radar AN/APG-81 tvrtke Northrop Grumman Electronic Systems. Taj je radar otpočetka razvijan kao višenamjenski te ima povećane mogućnosti mapiranja terena i otkrivanja ciljeva na zemlji. Razlog je u tome što je F-35 primarno razvijan za napade na ciljeve na zemlji, a sekundarno za zračnu borbu. Osim otkrivanja ciljeva na zemlji, morskoj površini i u zraku, AN/APG-81 ima i mogućnost identifikacije cilja po radarskom odrazu, elektroničkog izviđanja i djelovanja (aktivno ometanje), te komunikaciju na UHF frekvencijama. S obzirom na to da je AN/APG-81 najsuvremeniji radar namijenjen ugradnji u avione ne samo u SAD-u nego i u svijetu, sigurno će se u naći u B-21.

Negativna je značajka svakog radara elektromagnetsko zračenje (iako AN/APG-81 može uspješno raditi i kao pasivni motrilački sustav) koje otkriva njegovu prisutnost. To je prilično nezgodno morate li djelovati u dubini zračnog prostora protivnika koji ima sustave za otkrivanje elektromagnetskog zračenja i mogućnost njihova brzog pozicioniranja. Ciljevi na zemlji mogu se otkriti i elektrooptičkim sustavima. Na F-35 ugrađen je sustav AN/AAQ-40 Electro-optical Target System (EOTS). No njega ne proizvodi Northrop Grumman, nego Lockheed Martin. S druge strane, EOTS je prvi elektrooptički motrilački sustav koji objedinjuje FLIR i IRST mogućnosti. Lockheed Martin razvio je za potrebe F-35 Block 4 napredniji (Advanced) EOTS sustav s poboljšanim mogućnostima otkrivanja ciljeva na zemlji. Kako je namjenski razvijen za uporabu na stealth avionu, nisu potrebne nikakve modifikacije prije ugradnje u B-21.

Prilagodljive kilotone

Sustav koji će B-21 sigurno dobiti je AN/AAQ-37 Distributed Aperture System (DAS). Osim što ga proizvodi Northrop Grumman, taj je pasivni elektrooptički sustav namijenjen otkrivanju svih vrsta prijetnji, primarno projektila zemlja-zrak, a potom zrakoplova i projektila zrak-zrak. Za bombarder koji je projektiran da djeluje na srednjim i velikim visinama takav je sustav nužan. Sastoji se od šest infracrvenih senzora vrlo visoke osjetljivosti raspoređenih tako da pokrivaju sve smjerove oko aviona. Northrop Grumman navodi da su testiranja, ali i iskustva iz operativne / borbene uporabe pokazala da DAS može na velikoj udaljenosti otkrivati i ciljeve na zemlji kao što je tenkovska ili topnička paljba, djelovanje PZO topništva te djelovanje višecijevnih lansera. DAS je posebno učinkovit u otkrivanju balističkih projektila tijekom lansiranja, od interkontinentalnih pa sve do onih dometa nekoliko stotina kilometara. Ta mu značajka, zajedno s EOTS-om, omogućuje da F-35 (pa potencijalno i B-21) otkriju lansirna mjesta tih projektila s vrlo velike udaljenosti.

Iako će se tijekom operativne / borbene uporabe B-21 Raider isključivo rabiti za napade konvencionalnim, dobit će i mogućnost djelovanja nuklearnim naoružanjem. Zanimljivo je da američki izvori tvrde da će sastavni dio naoružanja B-21 i dalje biti termonuklearna gravitacijska bomba B61. Ona je razvijena još šezdesetih godina, a značajka joj je prilagodljivost snage eksplozije od 0,3 do 400 kilotona. Zbog duljine od samo 3,6 m i mase od 340 kg (različite izvedenice imaju nešto drukčiju duljinu i masu), B61 prisutan je ne samo u naoružanju američkih bombardera B-52, B-1 i B-2 nego i višenamjenskih borbenih aviona F-15E Strike Eagle, F-16 Falcon i F/A-18 Hornet/Super Hornet. Prilagodljivi upaljač omogućuje da se B61 rabi za uništavanje duboko ukopanih ciljeva. Poseban sustav stabilizacije omogućuje odbacivanje bombe i pri nadzvučnim brzinama. U naoružanju B-21 bit će i najjača američka termonuklearna bomba B83. Duljine 3,7 m i mase 1100 kg, ima najveću snagu od 1,2 megatone. Sustav za stabilizaciju i usporavanje omogućava odbacivanje te bombe s vrlo malih visina do brzine od dva Macha. Raiderovo će puno važnije strateško oružje biti budući krstareći projektil s nuklearnim bojnim glavama Long Range Stand Off Weapon (LRSO). On je još uvijek u ranoj fazi razvoja, tj. USAF je u travnju 2020. odlučio da je Raytheonova ponuda bolja od Lockheed Martinove. Ulazak u operativnu uporabu ne očekuje se prije 2030. godine.

Bolja situacija

I dok u segmentu nuklearnog oružja, barem do dolaska LRSO-a, zjapi velika praznina, za USAF je u području projektila zrak-zemlja s konvencionalnim bojnim glavama znatno bolja situacija. Osnovni projektil zrak-zemlja na B-21 bit će AGM-158 Joint Air-to-Surface Standoff Missile (JASSM), tj. njegova izvedenica AGM-158B JASSM-Extended Range (JASSM-ER). Uporabom većih spremnika za gorivo i učinkovitijeg turbomlaznog motora, domet JASSM-ER-a povećan je na više od 900 km u usporedbi s izvornim JASSM-om čiji je domet 370 km. Lockheed Martin počeo je 2016. razvoj projektila s još većim dometom označenim kao JASSM-XR (Extreme Range). Projektil je dobio službenu oznaku AGM-158D. Razvoj projektila dovršen je te će maloserijska proizvodnja prvih 40 primjeraka početi ove godine. Početak isporuka USAF-u planiran je za 2024. godinu. S konvencionalnom bojnom glavom mase 910 kg projektil će imati maksimalni domet od 1900 km.

USAF naglašava da će B-21 imati mogućnost napada na pokretne ciljeve u dubini protivnikova zračnog prostora. Da bi se to ostvarilo, mora nositi projektil zrak-zemlja sa sustavom za samonavođenje. Taj je projektil AGM-154 Joint Standoff Weapon (JSOW), tj. njegova izvedenica AGM-154C. On se ne nalazi u naoružanju bombardera B-2 jer Spirit ima ograničene mogućnosti samostalnog otkrivanja ciljeva na zemlji. Doduše, radar AN/APQ-181 ima mogućnosti otkrivanja ciljeva na zemlji, ali njegova je primarna zadaća praćenje konfiguracije terena tijekom leta na maloj visini. B-2 nema infracrveni elektrooptički sustav kojim bi otkrivao ciljeve, a koji je nužan da bi se AGM-154C, koji rabi infracrveni sustav samonavođenja, usmjerio na cilj. S dometom od 130 km, ako se lansira s velike visine, JSOW ne pruža posebno veliku zaštitu od PZO sustava. No duljina od samo 410 cm i masa od 497 kg omogućavaju da B-2 ponese čak 16 primjeraka. Može se očekivati da će B-21 moći nositi barem jednak, ako ne i veći broj s obzirom na to da je njegov prostor za naoružanje u trupu otpočetka projektiran za nošenje projektila kao što su JSOW i JASSM.

Među razornijim je oružjem koje će B-21 moći nositi GBU-57A/B Massive Ordnance Penetrator (MOP). Iako se najčešće opisuje kao bomba, zapravo se radi o navođenom projektilu bez pogona koji se prema cilju usmjerava s pomoću GPS sustava. Masa projektila je 13 600 kg, a duljina 6,2 m, zbog čega će B-21 moći ponijeti samo dva. Projektil je namijenjen za uništavanje dobro zaštićenih objekata kao što su bunkeri ili podzemni objekti. Službenih podataka o probojnosti nema, no najčešće se spominje mogućnost prodora kroz 200 stopa (gotovo 61 m) betona.

Zrakoplovstvo se nada…

Održavanje je jedno od područja koje će stručnjaci Northrop Grummana morati jako poboljšati u odnosu na B-2. To se prije svega odnosi na otklanjanje problema s RAM materijalima, koji su se kod Spirita pokazali najproblematičnijim dijelom. Da bi što više smanjili radarski potpis B-2, projektanti Northrop Grummana uporabili su RAM na jako izloženim dijelovima. Na žalost USAF-a, prvi RAM materijali bili su vrlo osjetljivi na meteorološke uvjete, podjednako na vlagu i na jako Sunčevo zračenje. Kako su važan dio mjera smanjenja radarskog potpisa, zahtijevali su intenzivno održavanje. Drugi je problem to što se ploče s RAM materijalom nalaze iznad panela za održavanje pa ih je potrebno često skidati pri čemu se oštećuju. Zabilježeni su i slučajevi da su ploče pogrešno vraćene, što je rezultiralo njihovim oštećenjem tijekom leta, ali i povećanjem radarskog potpisa bombardera. Iako je to tema o kojoj USAF ne govori, vjeruje se da su u međuvremenu na B-2 instalirane ploče s naprednijim RAM materijalima koje je lakše održavati. USAF tvrdi da će, upravo zahvaljujući iskustvima s B-2, problem održavanja na B-21 biti znatno manji, te da će složenost održavanja biti na razini F-15. To bi, uz znatno smanjenje troškova, dovelo i do povećanja stupnja borbene spremnosti.

Pentagon i USAF nadaju se da će letna testiranja B-21 proći bez ikakvih problema i zastoja te da će ući u operativnu uporabu 2026. ili 2027. godine. Dotad će flota B-52 biti na samom kraju letnih resursa. Ništa bolja situacija neće biti ni s B-1, čije je održavanje svaki dan sve skuplje. Prođu li dobro rana letna testiranja, USAF bi mogao zatražiti početak financiranja serijske proizvodnje i prije njihova okončanja.

Ruski i kineski pandani

Rusija i Kina jedine su zemlje koje uz SAD imaju projekt razvoja strateškog bombardera. Ruski projekt nazvan je Perspektivni zrakoplovni kompleks velikog dometa (PAK DA). Počeci njegova razvoja sežu još u devedesete, nakon raspada SSSR-a. No tadašnja ekonomski posrnula Rusija nije imala dostatno resursa za dovršetak projekta, koji je ponovno pokrenut u prosincu 2007. službenim zahtjevom koji je Ministarstvo obrane uputilo projektnom uredu Tupoljev. Iako se u početku nagađalo da će PAK DA zapravo biti poboljšan Tu-160, još 2014. ruski su mediji potvrdili da će biti više nalik na američki B-2, tj. da će biti podzvučni avion s vrlo malim radarskim potpisom. Tvrdili su i da će prvi let prvog prototipa biti najkasnije 2019. te da će serijska proizvodnja početi 2025. godine. Da neće biti baš tako postalo je jasno kad su u srpnju 2018. isti mediji objavili da je za pogon PAK DA odabran motor Kuznjecov NK-32, koji se i ne čini najsretnijim izborom. Naime, izvorno je razvijen za nadzvučni putnički avion Tu-144 te se ugrađuje i u bombarder Tu-160. NK-32 dug je čak šest metara te zahtijeva vrlo velik prostor unutar trupa. Osim toga, ima vrlo velik infracrveni potpis, što ne čudi jer je razvijen na tehnologijama iz osamdesetih godina. U međuvremenu su stigle vijesti i da Kuznjecov razvija novi motor, no nisu bile baš detaljne pa se o njemu ne zna ništa.

Ruska službena novinska agencija TASS objavila je u svibnju 2020. da je počela izrada prvog prototipa te da se njegov dovršetak očekuje do kraja 2021. godine. Drugi su ruski mediji otprilike u isto vrijeme objavili da je planirana izrada ukupno triju prototipova. Pod uvjetom da ne bude nikakvih tehničkih problema tijekom letnih testiranja, ona će potrajati najmanje pet godina, pa je izvjesno da serijska proizvodnja neće početi prije 2028. godine. Stoga je realno očekivati da bi novi ruski strateški bombarder mogao ući u ograničenu operativnu uporabu početkom idućeg desetljeća.

O kineskom projektu novog strateškog bombardera zna se još manje nego o ruskom. Jedino je sigurno da razvoj jako kasni. Prva službena potvrda o postojanju projekta došla je u rujnu 2016. od tadašnjeg kineskog ministra obrane. U listopadu 2018. kineski državni mediji naveliko su pisali da će prvo javno prikazivanje bombardera H-20 biti 2019., no to se do danas nije dogodilo. Avion bi mogao biti nalik na B-2 Spirit, a navodno će se rabiti motori WS-10A Taihang. Najnovije informacije najavljuju prvi let prvog prototipa do kraja 2022. godine.

Mario GALIĆ