Nema ni jedne druge metode koja može pomoći pacijentu koji je žrtva ronilačkog incidenta osim tretmana u barokomori. Ishod dekompresijske bolesti najčešće ovisi o brzini dolaska u barokomoru gdje započinje specifično liječenje koje nema alternativu. Zato je bitno da stalno imamo spremnu i obučenu ekipu na raspolaganju, ističu u Odjelu za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu…

Zavod za pomorsku medicinu (ZPM) u Splitu nalazi se u sastavu Vojnog zdravstvenog središta Zapovjedništva za potporu (VZS ZzP) i pokriva široko područje opće vojničkih, preventivno-medicinskih, kurativnih, nastavnih i znanstveno-istraživačkih zadaća. Ondje se obavljaju postupci organizacije i provedbe selekcijskih, prethodnih i periodičnih pregleda pripadnika OSRH, kadeta i dragovoljnih ročnika; provodi se nadzor uvjeta života i rada u postrojbama OSRH, u prvom redu HRM-a – no, važnost Zavoda za pomorsku medicinu najčešće se vezuje uz ronilačke incidente kad kvaliteta budućeg života, a nerijetko i sam život stradalog, ovise o brzini kojom će započeti liječenje u barokomori. “Nema ni jedne druge metode koja može pomoći pacijentu koji je žrtva ronilačkog incidenta osim tretmana u barokomori,” ističe ravnatelj ZPM-a brigadir Dražen Cvitanović dok nas upoznaje sa specifičnostima rada te ustanove i uvodi u prostor Odjela za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu. Tim Odjela čini deset ljudi: specijalist medicine rada, tri doktora medicine, prvostupnica sestrinstva, dva medicinska tehničara, dvojica operatera visokotlačnih sustava te časnik za održavanje, a njihova je glavna zadaća potpora ronjenju svim onim postrojbama OSRH koje u svojem sastavu imaju ronioce. Zato se ondje, uz ostalo, provodi organizacija i provedba selekcijskih, prethodnih i periodičnih zdravstvenih pregleda ronilaca, zdravstvena potpora ronilačkih aktivnosti, edukacija zdravstvenih djelatnika iz pomorske, podvodne i hiperbarične medicine te liječenje specifičnih ronilačkih bolesti kao i akutnih i kroničnih stanja i bolesti za koje postoje indikacije liječenja hiperbaričnom oksigenoterapijom (HBOT). Brigadir Cvitanović naglašava kako je u opsegu potreba za žurnim reagiranjem i tretmanima u hiperbaričnoj komori najmanje vojnih ronilaca, što je rezultat njihove profesionalnosti, uvježbanosti i stručnosti te poznavanja i poštivanja međunarodnih protokola sigurnog ronjenja u hrvatskim Oružanim snagama – no, potreba za hiperbaričnim tretmanima zbog stradanja ili bolesti civila je velika, a dodatno se povećava za vrijeme ljetne sezone. Pukovnik Pavle Jovović, zamjenik načelnika Odjela za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu, objašnjava: “Civilni dio svodi se na liječenje žrtava ronilačkih incidenata i tu, u ukupnom broju, ima više od 50 % stranih turista, rekreativaca čiji se broj povećava za vrijeme sezone. Naravno, imamo i domaćih profesionalnih ronilaca.” Najveći broj zaprimljenih slučajeva čine pacijenti koji imaju dijagnoze za koje je prema međunarodnim listama i listama HZZO-a indicirano liječenje hiperbaričnom oksigenoterapijom, a uputili su ih njihovi civilni liječnici iz KBC-a Split i Opće bolnice Šibenik s kojima ZPM ima ugovorni odnos. No, nisu rijetkost ni drukčiji slučajevi. O takvim hitnim situacijama pukovnik Jovović kaže: “Kad dobijete ronilački incident to je žurni slučaj i morate odmah reagirati. Po pozivu mora doći cijela ekipa koju čini čelnik skupine za žurne intervencije, medicinska sestra ili tehničar i pult-operater. U roku od sat vremena po pozivu ta trojka mora biti na okupu da bi se stvorili optimalni uvjeti za izlječenje i tretman pacijenta jer ishod dekompresijske bolesti najčešće ovisi o brzini dolaska u barokomoru gdje započinje specifično liječenje koje nema alternativu. U medicini nema ničega što može zamijeniti ili nadomjestiti tretman u barokomori zato je bitno da stalno imamo spremnu i obučenu ekipu na raspolaganju.”

Premda su dekompresijski incidenti kod osoblja koje radi s pacijentima više iznimka nego pravilo, važno je znati da timovi u barokomori rade u posebnim uvjetima. Od  kandidata za te poslove traži se zdravstvena sposobnost na višoj razini: savršeno zdrava pluća, srce, uši, nos, jer su ti organi prilikom rada s pacijentima u barokomori izloženi djelovanju povišenog tlaka što ima svoje posljedice na zdravlje. 

Zavod za pomorsku medicinu osnovan je još 1964., tad pod nazivom Institut za pomorsku medicinu. Od rujna 1991. u sastavu je HRM-a, a tijekom Domovinskog rata bio je ključna ustanova za pružanje specifične zdravstvene zaštite pripadnicima OSRH u području epidemiologije, mikrobiologije, sanitarne kemije i toksikologije te preventivne medicinske zaštite, dok je hiperbaričnom oksigenoterapijom liječeno 200 najtežih ranjenika. Institut 2008. godine mijenja naziv i postaje Zavod za pomorsku medicinu, izlazi iz HRM-a te ulazi u sastav Vojnog zdravstvenog središta Zapovjedništva za potporu.
U ZPM-u se, uz Ravnateljstvo i Odsjek za potporu, nalazi i Odjel medicine rada te Odjel za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu.

Brigadir Dražen Cvitanović, ravnatelj ZPM-a
“U ZPM-u u Splitu su tijekom 2015. godine hiperbaričnom oksigenacijom (HBO) liječena 104 pacijenta, od čega je bilo 13 ronilaca, 80 kliničkih slučajeva, sedam hrvatskih ratnih vojnih invalida, a ukupan je broj HBO seansi prošle godine bio 905, pri čemu su od HBO-a ostvareni prihodi od 251 000 kn.
2014. godine bilo je 109 pacijenata među kojima je bilo sedam ronilaca, 71 klinički slučaj, 11 žurnih intervencija, 20 hrvatskih ratnih vojnih invalida te ukupno 1264 HBO seanse s uprihođenih 476 000 kn.
HBO-om je 2013. godine liječeno 111 pacijenata među kojima je bilo 18 žurnih intervencija, 15 ronilaca, 21 hrvatski ratni vojni invalid i 78 kliničkih slučajeva te ukupno 1210 HBO seansi uz ostvaren prihod od 620 000 kn.
Tijekom tog trogodišnjeg razdoblja cijena pojedinačnog HBO tretmana spustila se s 620,00 kn (2013. godine) na 476,00 kn (2014.) te na 332,00 kn (2015.).”

Pukovnik Pavle Jovović, zamjenik načelnika Odjela za pomorsku, podvodnu i hiperbaričnu medicinu
“Na pragu smo uvođenja nove terapije koja dosad nije bila uvedena na ovim prostorima, a služi za liječenje teških slučajeva dekompresijske bolesti. Riječ je o obliku terapijskog protokola CX 30 (heliox) koji je novi za nas, ali je u svijetu prisutan već 20-30 godina. Kod nas se nije primjenjivao jer traži jaču materijalnu potporu, traži stručnost i dodatna sredstva koja je trebalo instalirati na ovoj barokomori te nove plinove. Gledamo to kao kvalitativni korak naprijed koji će poboljšati pomaganje u onim najtežim slučajevima dekompresijske bolesti koji najčešće ostavljaju trajne posljedice.”

Lada Puljizević, Snimio Tomislav Brandt