Specijalne su snage vrlo brzo otkrile da su male bespilotne letjelice odlične izvidničke platforme, koje mogu donijeti odlučujuću prednost u borbenim djelovanjima

U optimalnom scenariju, malobrojna postrojba specijalaca iznenadnim bi udarom uništila vrijedan cilj. Superiornom izvježbanošću i opremljenošću nadvladali bi brojčano brojnijeg neprijatelja i izvukli se iz teških situacija bez većih gubitaka. U stvarnosti uspjeh ne ovisi samo o iznenađenju, superiornoj izvježbanosti i spremnosti izvršavanja zadaće i u najtežim uvjetima. Suvremene specijalne snage tijekom djelovanja sve više ovise i o specijalnoj opremi te učinkovitoj potpori iz pozadine.

Napredne tehnologije ugrađene u letjelice (i satelite) sve više utječu na uspješnost specijalnih operacija, posebice uporabom mini, mikro i nano bespilotnih letjelica. Tu su i najsuvremeniji vođeni projektili, razvijeni ili naknadno prilagođeni za uporabu u urbanom okruženju, koji se mogu lansirati i s lakih bespilotnih letjelica. Za ubacivanje i izvlačenje specijalaca, te logističku potporu rabe se i specijalno opremljeni avioni i helikopteri, uglavnom razvijeni na osnovi već postojećih zrakoplova.

“Ručne” bespilotne letjelice
Tipična bespilotna letjelica za specijalne snage polijeće ili, bolje reći baca se iz ruke operatera, prenosi se u naprtnjači, a masa joj je oko dva kilograma. Osim što je dovoljno malena i lagana da je vojnik može nositi u borbu kao dio opreme, zbog vrlo malih dimenzija i gotovo potpuno bešumnog rada teško je uočljiva i kad djeluje ispod razine oblaka. Iako lete kao i klasični avioni, ove “ručne” bespilotne letjelice moraju preživjeti slijetanje na najrazličitije terene.

Veliko iskustvo u razvoju i operativnoj uporabi mini i mikro bespilotnih letjelica ima tvrtka Aerovironment (AV) s isporučenih više od 9000 letjelica. Zapravo se Aerovironment nametnuo kao dominantna tvrtka na tom području, a njegovi proizvodi kao osnovno mjerilo za druge bespilotne letjelice. Većina njihovih malih bespilotnih letjelica ima fiksirane kamere s elektroničkim zoomom. Naime, zbog specifičnog tvrdog načina slijetanja pokretne bi kamere bile izložene prečestim oštećenjima.

Prva mini bespilotna letjelica AV-a koja je u znatnijem broju ušla u operativnu uporabu bila je FQM-151 Pointer. Razvijen je još 1986., a prve isporuke američkoj vojsci obavljene su 1988. godine. Svoju prvu značajniju borbenu uporabu Pointer je doživio 1991. godine, tijekom operacija za oslobađanje Kuvajta od iračke okupacije. Sa svojih 3,75 kilograma mase omogućio je inovativni koncept uporabe bespilotne letjelice koju vojnici nose u kontejneru na leđima, lansira se iz ruke i ima električni pogon. Konstrukcija je s vremenom pretrpjela neke izmjene, te je, unatoč stalnoj minijaturizaciji elektroničkih komponenti, masa letjelice povećana na 4,5 kilograma. Pointer je dugačak 1,8 metara i ima krila raspona 2,7 m. Tijelo i krila napravljeni su od kevlara. Posebnost Pointera je fiksna kamera upravljena u smjeru leta letjelice. Tijekom dnevnih operacija može se rabiti kamera u boji, a tijekom noćnih operacija rabi se termovizijska kamera koja se može uporabiti i danju. Takva pozicija kamere “smješta pilota” u nos letjelice dajući mu bolju kontrolu nad letom. Zemaljska kontrolna stanica (Ground Control Station – GSC) ima oblik manjeg kofera i masu od samo osam kilograma. Teoretski, za opsluživanje cijelog sustava dovoljan je samo jedan vojnik, ali nakon isporuke stotina letjelica američkim snagama i iskustava u operativnoj uporabi, usvojeno je načelo uporabe s dva vojnika. Jedan je “pilot”, dok je drugi operater sustava. Taj je zadužen za kontrolu rada svih sustava, obavljanje kratke pretpoletne kontrole letjelice, lansiranje letjelice u zrak, dok je zadaća “pilota” upravljanje letom i povratak letjelice prema GSC-u. Putanja leta može se zadati unaprijed, ali se može navoditi i ručno GSC-om. Tijekom slijetanja Pointer će prvo jako usporiti te okomito pasti na zemlju. Do početka 2004. oko 60 sustava isporučeno je američkom zapovjedništvu za specijalne operacije (Special Operations Command – SOCOM), koje je najavilo kupnju daljnjih sustava, kako bi ga rabilo u Afganistanu i Iraku.

Godine 2003. američki marinski korpus ugovorio je s Aerovironmentom isporuku dvomotornih bespilotnih letjelica RQ-14A Dragon Eye, mase samo 2,04 kg. Raspon krila RQ-14A je 1,14 m, a dužina 90 centimetra. Dragon Eye je projektiran u suradnji s američkim Naval Research Laboratory. Prvi je put poletio 2000., a dostave su počele 2004. Dragon Eye nosi dvije kamere i u zraku može ostati 53 minute. U ograničenu operativnu uporabu (IOC) uveden je 2003. godine. Za potrebe mornaričkih specijalaca Sealsa razvijena je inačica Snake Eye.

SOCOM je za svoje postrojbe naručio sustav RQ-14B Swift. Swift je nastao spajanjem bespilotne letjelice sustava Dragon Eye i zemaljske nadzorne stanice (GCS) sustava Raven. Pentagon planira kupnju 194 sustava Dragon Eye (svaki s po tri letjelice) i 33 sustava Swift (svaki sa četiri letjelice).

RQ-11 Raven je redizajnirani Pointer, te rabi najnoviju generaciju lakih baterija i elektromotora. Prva inačica RQ-11A Raven-A ima masu od samo 1,82 kg. Ušteda na masi postignuta je ugradnjom naprednijih baterija i lakšeg elektromotora. Dugačak je 1,1 metar, a raspon krila mu je 1,3 m. Maksimalna brzina Ravena-A je 95 km/h, a operativni vrhunac leta 4500 metara. Operativni polumjer djelovanja je do 10 kilometara, a u zraku može ostati do 80 minuta. Prvi je put poletio 2001., a u operativnu je uporabu ušao dvije godine poslije.

Poboljšani RQ-11B Raven-B, mase 1,9 kg, u operativnu je uporabu uveden 2006. godine. Iako mu je polumjer djelovanja ograničen na nešto manje od deset kilometara, Raven-B u zraku može ostati 80 minuta. Maksimalna brzina mu je 96 km/h. Raven-B dobiva energiju iz baterija, transportira se u naprtnjači i operativan je 80-ak minuta, tijekom kojih može pokriti radijus od 10 km i slati visoko kvalitetne videomaterijale snimljene elektrooptičkom ili infracrvenom kamerom, obje s uvećavanjem do 3 puta. Svaki se sustav sastoji od tri letjelice, ručnog kontrolnog sustava, terminala za praćenje snimki, zamjenskih dijelova i druge potporne opreme. Kako bi se provela standardizacija lakih bespilotnih letjelica (Tier I), svi će se Pointeri, Dragon Eyi i Raven-A sustavi zamijeniti Ravenima B, unutar zajedničkog programa Joint Small UAS. Zbog toga američka kopnena vojska, ratno zrakoplovstvo i SOCOM planiraju kupnju čak 3333 sustava Raven. Ravene rabe britanske, danske, talijanske i španjolske oružane snage.

Međutim, Raven-B nije jedini na tržištu. Njemačka tvrtka EMT razvila je sustav Aladin (Abbildende Luftgeschutzte Aufklarungsdrohne im Nachtsbereich). Bespilotna letjelica sustava Aladin ima masu od samo 3,2 kg, a polijeće iz ruke vojnika. Dugačka je 1,53 i raspona krila 1,46 metara. Visina mu je 36 centimetara. Problem je što u zraku može ostati samo 30 minuta i prijeći udaljenost nešto veću od pet kilometra pri rasponu brzina od 45 do 90 km/h. Namijenjena je izviđanju, motrenju pogodaka vlastitog topništva, otkrivanju i određivanju mjesta cilja. Cijeli je sustav mobilan i ne zahtijeva posebnu infrastrukturu za uporabu. Sustav je prilagođen lakoj ugradnji u sve vrste vozila. Sustav čine dvije letjelice, prijenosne nadzorne postaje i prijenosne postaje za meteorološka mjerenja. Za opsluživanje sustava potrebna su dva vojnika, kojima je potrebno otprilike 5 min. da sustav pripreme za uporabu. Prije polijetanja programira se let letjelice preko nadzorne postaje, a podatke je moguće mijenjati i tijekom leta. Letjelica može motriti područja na udaljenostima do 6000 m, oko 35 minuta. Ima vrlo malen radarski odraz, što joj omogućuje visoku vjerojatnost preživljavanja na bojištu. Aladin je već u operativnoj uporabi u njemačkoj vojsci. Isporuka 115 naručenih sustava započela je 2005. godine. Još 2006. godine nizozemska je vojska naručila šest sustava Aladin radi uporabe u Afganistanu.

Kao nadopunu svojih Ravena B, marinski korpus namjerava, unutar Tiera II, nabaviti znatno veće bespilotne letjelice AAI Aerosonde Mk4 (mase 15 kg), MTC Technologie MQ-17 Spyhawk (39 kg), Swift Engineering/Raytheon Killer Bee (62 kg) i Aurora Flight Sciences Goldeneye 80 (82 kg).

Aerosonde Mk4 u zraku može ostati do 38 sati, ali bez opreme. Ovisno o masi opreme (do 5,3 kg), u zraku može ostati od pet do 30 sati. Maksimalna brzina joj je 96 km/h, standardna brzina krstarenja 80 km/h, a najmanja operativna brzina 64 km/h. Dugačka je 2,1 m, a raspona krila 2,9 m.

MQ-17 Spyhawk s teretom od oko 5,9 kg u zraku može ostati 12 do 16 sati. Najveća nosivost letjelice je devet kilograma. Raspon krila je 3,89 kg. Maksimalna brzina Spyhawka je 167 km/h, a standardna brzina krstarenja 83 km/h. Polumjer djelovanja je 90 km, a u zraku može ostati do 16 sati. Pokreće ga Hondin klipni motor GX-57.

Svakako najradikalnije aerodinamičko rješenje ima Killer Bee. Riječ je o letećem krilu raspona tri metra. Dužina letjelice je 1,89 m. Kako je maksimalna poletna masa 73,8 kg, Killer Bee polijeće s posebne platforme, zapravo dvije tračnice, smještene na posebnoj prikolici. Usprkos tome, za pokretanje se rabe klipni motori u rasponu snage od 12 do 15 KS. To je dostatno za maksimalnu brzinu od 168 km/h i standardnu brzinu krstarenja od 88 km/h. Polumjer djelovanja je čak 1750 kilometara, a u zraku može ostati do 15 sati.
Ništa manje neobična, barem za bespilotnu letjelicu, nije ni Goldeneye 80 tvrtke Aurora Flight Sciences. Najznačajnija odlika Goldeneyea je mogućnost okomitog polijetanja i slijetanja. Prvi uspješan let Goldeneye 80 obavio je 7. studenog 2006. Razvija se uz novčanu i tehničku pomoć Defense Advanced Research Projects Agency (DARPA).

I dok je Goldeneye 80 velika letjelica, na tržištu se nalazi i jedna znatno manja helikopterska bespilotna letjelica. Indijska tvrtka Lite Machines (inače proizvođač daljinski upravljanih modela helikoptera) razvila je letjelicu Voyeur. Ova električni pokretana letjelica ima masu od samo 1,8 kg. Tijelo slično vođenom projektilu dugačko je 68,6 cm, a promjer mu je 63,5 cm. Rabi dva sklopiva kontrarotirajuća rotora s dvije lopatice. Maksimalna brzina Voyeura je 110 km/h, a standardna brzina krstarenja 55 km/h. Najveći mu je nedostatak što u zraku može ostati samo 30 minuta.

Kao zamjenu za Pointer, tvrtka Aerovironment razvila je bespilotnu letjelicu Puma. Iako ulazi u skupinu letjelica koje polijeću iz ruke operatera, ima masu od pet kilograma. Od početka su razvijane dvije inačice. Terra Puma je namijenjena uporabi iznad kopna, a Aqua Puma za mornaričku namjenu. Američka kopnena vojska i SOCOM kupili su manju količinu Puma radi testiranja i procjene uporabljivosti. Masa Terra Pume je oko 4,5 kilograma. Dugačka je 1,8 metara i raspona krila 2,6 m. Maksimalna brzina joj je 100 km/h. Zbog velikih krila raspon je brzina krstarenja od 25 do 50 km/h. Operativni vrhunac leta je relativno skromnih 3800 metara, a polumjer djelovanja 15 km. Ugrađena baterija dostatna je za četiri sata leta. U srpnju 2008. SOCOM je naručio inačicu Puma AE kao All Environment Capable Variant, a kako bi zadovoljio potrebe za malim izvidničkim bespilotnim letjelicama. Procjenjuje se da je masa Pume AE oko 6,5 kg, te da ima dnevne i noćne senzore zaštićene od utjecaja vode. Neki izvori navode da je slijetanje gotovo okomito, što vjerojatno znači da rabi padobran. Može sletjeti na kopno i vodu.

U međuvremenu je tvrtka Aerovironment započela s razvojem Pume pokretanje kombinacijom gorivih ćelija i baterija. Prototip je 6. ožujka prošle godine obavio let u dužini od čak devet sati. Tijekom leta dvije ugrađene kamere cijelo su vrijeme slale slike u realnom vremenu, čime je u potpunosti simulirana situacija letjelice tijekom izviđanja. Aerovironment je osigurao letjelicu i sve pripadajuće sustave, dok je isporučitelj gorivih ćelija (sustav Pulse UAV) britanska tvrtka Protonex Technology Corporation. Razvoj Pume s gorivim ćelijama potpomaže U.S. Air Force Research Laboratory (AFRL).

Osnovna mala bespilotna letjelica izraelske vojske jest Skylark I tvrtke Elbit Systems. Letjelica ima masu od samo 5,5 kg. Skylark I rabi se za nadzor Gaze, Zapadne obale i juga Libanona, a polijeće iz ruke vojnika. Unatoč skromnoj masi i veličini, dolet joj je deset kilometara. Dužina letjelice je 2,2 metra, a raspon krila 2,4 m. U zraku može ostati oko dva sata, te letjeti brzinama od 36 do 72 km/h. Neuobičajeno za tu kategoriju bespilotnih letjelica Skylark ima stabilizirane elektrooptičke sustave s 10:1 zumom. Zanimljivo je da su Elbitovi stručnjaci u Skylark I, uz motrilački elektrooptički sustav uspjeli “ugurati” i laserski označivač ciljeva. Na taj način Skylark I se rabi i za navođenje laserskih projektila i bombi. Elektrooptički motrilački sustav omogućava motrenje danju i noću s visine od oko 100 metara, što Skylark čini idealnim sustavom (po mišljenju Elbita) za urbana djelovanja u Iraku i Afganistanu. Kao primjer uspješne uporabe navode iskustva australske vojske, koja Skylark I sustav rabi u iračkoj provinciji Al Muthanna. Zbog minimalnih troškova održavanja, jednostavne uporabe i nezamjetljivosti, izraelska vojska razmatra mogućnost da svaku svoju mehaniziranu brigadu opremi sustavima Skylark I. U uvjetima urbanog djelovanja na područjima Gaze i juga Libanona, u kojima je od životne važnosti znati što se događa iza brda ili u susjednoj uličici, uporaba sustava Skylark I mogla bi bitno povećati učinkovitost snaga uz smanjenje gubitaka. Osim izraelske vojske Skylark I ostvario je zavidan izvozni uspjeh, između ostalog u Australiju, Kanadu. Francuske specijalne snage odabrale su ga u ožujku 2008., te još jedna nepoznata država Latinske Amerike. Poznato je da se operativno rabi u Afganistanu, Iraku, Istočnom Timoru i Libanonu.

Kako do trenutka pokretanja izraelske intervencije u Libanonu 2006. godine Skylite-B još nije bio u operativnoj uporabi, timovi proizvođača (tvrtke Rafael) obavili su za potrebe izraelske vojske oko 50 izvidničkih misija iznad južnog dijela te države. Mase samo šest kilograma, Skylite-B polijeće tako da se lansira s male platforme. Dužina letjelice je 1,15 metara, a raspon krila 2,4 m. Raspon letnih brzina je od 70 do 100 km/h. Letjelica se, zajedno sa sustavom za nadzor leta i prijenos podataka u realnom vremenu, prenosi u dvije poveće naprtnjače, ukupne mase 39 kg. Proizvođač navodi da Skylite-B može djelovati u svim vremenskim uvjetima s polumjerom djelovanja od 10 kilometara, a u zraku može boraviti oko jedan i pol sat. Velika prednost sustava je njegova, zahvaljujući malim dimenzijama, laka prenosivost, odnosno da po slijetanju ne zahtijeva neko komplicirano opsluživanje, te da je vrlo brzo spreman za nove zadaće. Osim toga vrlo je jednostavan za upravljanje i u složenim situacijama i zadanim scenarijima, odnosno prema riječima proizvođača pogodan je za uporabu u gotovo svim složenim vremenskim uvjetima. Ugrađen je EO/IR motrilački sustav nazvan D-Stamp (Day Stabilised Miniature Payload). Masa mu je samo 1,2 kg, a osigurava sliku visoke rezolucije bez obzira na vidljivost. Slika se u realnom vremenu prenosi s letjelice na nadzornu stanicu, s koje se može poslati drugim korisnicima. Letjelica za prvu fazu slijetanja rabi padobran, da bi se neposredno prije dodira s tlom otvorio zračni jastuk.

U istu skupinu bespilotnih letjelica mase šest kilograma (neki izvori navode masu od 6,5 kg) spada i Orbiter tvrtke Aeronautics Defense System. Zasad se zna da su Orbiter kupile Irska, Poljska i neimenovana država iz Zajednice nezavisnih država (područje bivšeg Sovjetskog Saveza). Korisna nosivost mu je 1,2 kg, a u zraku može ostati do 90 minuta na visinama od 170 do 670 metara.

Tek nešto lakši je Bird Eye 400 tvrtke IAI. Iako su prvi izvještaji navodili da će letjelica imati masu od samo četiri kilograma, uključujući i senzorsku kupolu koja se okomito može zaokretati do 180 stupnjeva. Međutim, najnoviji spominju masu od 5,6 kg. Do povećanja mase došlo je zbog ugradnje IAI/Tamam Micropop senzorske turete ispod tijela letjelice. Po tvrdnjama proizvođača, tureta bitno poboljšava mogućnosti motrenja određenog prostora i/ili objekata u odnosu na konvencionalne fiksno ugrađene senzore u nos letjelice. Letjelicu pokreće elektromotor, s dvokrakom elisom. Specifični operativni zahtjevi te gabarit “korisnog” tereta koji nosi letjelica utjecali su na njezinu konstrukciju. Tako je “klasično” rješenje s glavnim stajnim trapom od početka odbačeno kako bi se dobilo na letnim performansama, odnosno kako bi se barem donekle smanjio vizualni “potpis” letjelice. Na gornjaku letjelice postavljena su dva tzv. shock absorbera kako bi se ublažilo slijetanja letjelice na leđa. Letjelica i cjelokupni sustav Bird Eye 400 modularnog je tipa, odnosno lako je sklopiv, tako da ga na terenu mogu bez mnogo teškoća nositi četiri vojnika.

U osnovnoj formi ponuđenoj na tržištu, laka bespilotna letjelica Lightener, tvrtke ITL Optronics, opremljena je stabiliziranom senzorskom platformom Bentar MicroBat 275, koja rabi kamere japanske korporacije Sony. Lightener nalikuje na bespilotnu letjelicu Skylark, ali ima učinkovitije senzore i pogonsku elisu smještenu na povišenom stražnjem dijelu kako bi se smanjila mogućnost oštećenja tijekom slijetanja. Najveća masa letjelice je 5,5 kg, a polijeće iz ruke operatera. Smanjenje mase ostvareno je uporabom kompozitnih materijala, koji ujedno pružaju i povećanu otpornost na oštećenja. Sama letjelica baš i nije mala. Dužina joj je 1,4 metra, a raspon krila čak 2,5 m. Službeni podaci proizvođača navode da u zraku može ostati nešto više od dva sata i djelovati na udaljenosti od najviše 10 kilometara od zone polijetanja. Neslužbeni podaci navode da u zraku može ostati čak do četiri sata, te djelovati s visine do 3300 metara. Ostvaruje brzine između 39 i 90 km/h. Navigacija se odvodi pomoću GPS i INS (Inertial Navigation System) sustava, tako da operater u prijenosno računalo, koje služi kao nadzorna postaja, unaprijed unese rutu leta, koja se može mijenjati dok je letjelica u zraku. Slika s letjelice u realnom se vremenu prenosi operateru, ali i drugim korisnicima. Cijeli sustav, zajedno s letjelicom, prenosi se u jednoj (doduše povećoj) naprtnjači. Proizvođač navodi da se Lightener, usprkos maloj masi, može opremiti različitim senzorima, uključujući i laserski označivač ciljeva.

Igor KAUCKI