RAZGOVOR: umirovljeni brigadir Rodolfo Barrio Saavedra, prvi instruktor za commando obuku u Hrvatskoj vojsci, strani dragovoljac, bivši pripadnik 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Pripadnik specijalnih postrojbi mora biti uzor. Timski rad, skromnost, navika izvršavanja zadaća u tajnosti, bez potrebe za javnim priznanjem, požrtvovnost, odanost zadaći i sposobnost podnošenja iscrpljenosti prouzročene borbenim djelovanjima kvalitete su koje se traže od kandidata za specijalne postrojbe…

Od svih stranih dragovoljaca koji su se priključili Hrvatskoj vojsci početkom Domovinskog rata umirovljeni brigadir Rodolfo Barrio Saavedra – poznatiji pod nadimkom Argentinac, ostavio je vjerojatno najdublji pečat u razvoju obuke specijalnih postrojbi HV-a. U Argentini je završio Vojnu akademiju, služio u tamošnjim komandosima, bio commando instruktor. Više je puta ranjen i više puta odlikovan. S bogatim borbenim iskustvom, u listopadu 1991. godine odlazi iz Argentine i pridružuje se Hrvatskoj vojsci. Niz je dužnosti i ratnih zadaća koje je obnašao, niz borbenih operacija u kojima je sudjelovao, a jedna je i povod našem razgovoru. Naime, od 1994. organizira i vodi commando obuku i obuku izvidnika za potrebe OSRH. Na temeljima te obuke, u Zapovjedništvu specijalnih snaga ona se provodi i danas, pod nazivom Temeljni tečaj za specijalna djelovanja – commando obuka. No ti čvrsti temelji postavljeni su davnih ratnih dana. I dok je u fazi završetka još jedna obuka naših komandosa, prisjetimo se kroz razgovor s umirovljenim brigadirom Saavedrom kako je sve počelo…

Možete li se prisjetiti okolnosti u kojima se počeo provoditi prvi commando tečaj u Hrvatskoj vojsci 1994. – Tečaj za odabir vođa commando postrojbe (TOVKO). Zašto je takva vrsta obuke bila potrebna, tko su bili prvi polaznici i instruktori, gdje se provodila i kako je bila osmišljena?

U prvom razdoblju nije se takvo što moglo provesti zbog intenzivnih ratnih djelovanja. No kako je rat u Hrvatskoj ušao u pasivnu fazu, posebno nakon Washingtonskog sporazuma, a intenzitet ratovanja prebacio se na bojišnice u BiH, stekli su se uvjeti da pokušamo provesti takav tečaj. Ratni tečaj za komandose provodio se na poligonu “Žutica” i na području Moslavačke gore. Bilo je zlata vrijedno što smo imali bazu za obuku u Žutici, gdje su od 1991. kandidati iz bojni Zrinski, Frankopan i drugih postrojbi prolazili osnovnu commando obuku (2-3 tjedna). U početku rata nije bilo dovoljno vremena za dulje obučavanje. Minimalno je za takvo što potreban jedan selekcijski tečaj koji traje dva mjeseca, a selekcijski tečaj za komandose realno traje između 100 i 150 dana. Tako se, na primjer, provodi “Q” tečaj u Specijalnim snagama SAD-a (SF Qualification tečaj) i selekcijski tečaj SAS-a Britanske vojske. Tečaj u Argentinskoj vojsci, ovisno o predznanju kandidata, također traje četiri do pet mjeseci. TOVKO 94 bio je sljedeći korak, napredak u odnosu na kratke commando tečajeve koji su mu prethodili. Pokrenut je odlukom tadašnjeg zapovjednika 1. hrvatskog gardijskog zdruga brigadira Miljenka Filipovića i Zapovjedništva Zbora, koje je prepoznalo potrebu za takvom izobrazbom. Tečaju su pristupili dočasnici iz Zdruga, posebno iz Padobranske bojne i Izvidničkog voda, te iz 1. hrvatskog gardijskog zbora. Oni su već imali neke važne vještine koje nismo morali otpočetka obučavati, poput padobranske, i prošli su spomenutu kratku commando obuku u Kumrovci ili Žutici, te su imali od jedne do tri godine borbenog iskustva. Za provedbu Tečaja iznimno je korisna bila postojeća infrastruktura Žutice, koju su još ujesen 1991. osmislili i za obuku osposobili zapovjednici i instruktori Bojne Frankopan.

Zadnja faza obuke u borbenim djelovanjima

Kao i na svakom commando tečaju u svijetu, obuka budućih specijalaca mukotrpna je i bolna. Kandidati se dovode do granice psihičke i fizičke izdržljivosti. Nesanica, glad, žeđ, bol i stalna prisutnost smrti dio su svakodnevnog života kandidata za specijalne postrojbe. Njihova se obuka provodi u uvjetima koji su najsličniji ratu. Selektiraju se oni kandidati koji zadržavaju koncentraciju bez obzira na umor, nesanicu ili strah. Kroz takvu vrstu obuke kandidati se navikavaju na paljbu u velikoj blizini, uvježbavaju na utjecaj rikošeta, eksplozije na bliskim udaljenostima i reakcije na takve događaje, što ni najsuvremeniji simulatori ne mogu pružiti. Pokušava im se pružiti stanovito iskustvo prije nego što dožive vatreno krštenje. To se na zapadu naziva Battle inoculation, što znači borbeno cjepivo, odnosno navikavanje na opasnost i buku eksplozija i paljbe iz različitih oružja. Drugi je dio obuke navikavanje kandidata da trpe ozljede, da se nauče živjeti s bolom, kako kažu njihovi instruktori: “Bol je tvoj najbolji prijatelj, on ti kaže da si živ nakon ranjavanja, on te drži budnim u zasjedi, on te drži budnim tijekom motrenja.” U prvoj fazi tzv. temeljne obuke standardizirali smo temeljne vještine i učili smo polaznike osnovnim postupcima i drilovima koji će se koristiti u sljedećoj fazi obuke. Provodila se usto i temeljna obuka iz drugih vještina, npr. alpinizma, saniteta, topografske navigacije, navođenja topničke paljbe, zatim drilovi ophodnji, kopnena infiltracija, forsiranje rijeke, uvezivanje oružja i gađanje, helikopterski desant i navođenje itd.

Potom je slijedila faza Stalne operacije. Traje tri tjedna i proveli smo je na Moslavačkoj gori. Uglavnom se simulirala situacija u kojoj se jedna skupina komandosa infiltrira u protivničku pozadinu. Cilj joj je preživjeti i protivniku prouzročiti što veću štetu. Tu su se koristili taktički postupci: zasjeda, prepad i izviđanje. U toj fazi komandosi imaju stalno protivnika koji ih progoni, a to je bila Vojna policija, koja je koristila pse. Oni su živjeli u tajnom patrolnom logoru u šumi, pritajeni i kamuflirani preko dana. Kretali su se i djelovali noću. Kad je ta faza okončana, iza sebe smo imali provedenih gotovo sedam tjedana obuke, znači tri tjedna Temeljne faze i tri tjedna faze Stalne operacije. Nakon završetka faze Stalne operacije sastavili smo i Commando molitvu, u koju smo pokušali udahnuti duh hrvatskih ratnika.

Trebali smo proći još jednu fazu, zvanu amfibijska obuka, koja se trebala provoditi u Puli. U toj fazi trebali su proći obuku za borbene plivače, naučiti koristiti načine ubacivanja u protivničku pozadinu s mora na kopno. No nakon gotovo sedam tjedana obuke imali smo prvi prekid, koji je trajao jedan dan. Vratili smo se u bazu da se ljudi odmore tog dana i trebali smo krenuti na amfibijsku obuku. No 30. listopada 1994. dobili smo ratnu uzbunu i polaznici commando tečaja odmah su se trebali reintegrirati u svoj Izvidnički vod i Padobransku bojnu i krenuti u operaciju Cincar. Zbog odlaska na bojište commando tečaj nije mogao biti završen u simuliranim uvjetima, nego je njegova zadnja faza postala borbeno djelovanje u realnim uvjetima. Bio je privilegij voditi tečaj za komandose u ratnim vremenima. Motivacija veterana, ozbiljnost i spremnost za učenje bili su izvanredni.

Koliko su vaša iskustva i znanja iz Argentinske vojske koja ste nastojali implementirati u jednu ovako kompleksnu i sveobuhvatnu obuku, kao i entuzijazam prvih instruktora pridonijeli da se ona razvija i nastavi i idućih nekoliko godina?

Poraz na Južnom Atlantiku prisilio je Oružane snage Argentine da započnu proces inovacije i razvoja s oskudnim resursima, koristeći naučene lekcije iz poraza. Bio sam privilegiran sudjelovati u tom procesu. To iskustvo bilo mi je vrlo korisno jer sam mogao primijeniti mnoge od tih koncepata prilagodbe. Na primjer, moje obučavanje u operacijama s helikopterima bilo je na platformama zapadnog podrijetla. Postupci i tehnike zahtijevali su prilagodbu i inovaciju, kako bi se zapadnjački postupci zračnog napada primijenili na platformama istočnog podrijetla. Ovdje sam mogao primijeniti neke koncepte koji su u argentinskih komandosa bili u razvoju. U Argentini komandosi imaju Školu padobranstva i specijalnih operacija, s infrastrukturom razvijanom desetljećima, sa sekcijama koje se bave razvojem doktrine uporabe i TTP-a. Ovdje nisam imao tu infrastrukturu ni broj instruktora. To je bio izazov i zahtijevalo je improvizaciju. Slijede se opća načela, ali u Hrvatskoj sam morao prilagoditi i uvesti neke module iz drugačije perspektive. Na primjer, u Argentini tečaj ima fazu patagonske pustinje, džungle, visoke planine, dok u Hrvatskoj te faze nisu bile potrebne. Fazu S.E.R.E. (preživljavanje, izbjegavanje, otpor kao ratni zarobljenik i bijeg) uveo sam tek u mirnodopsko vrijeme. Prve su TOVKO tečajeve polazili većinom ratni veterani, sa znanjem i iskustvom, što je omogućilo njihovo ubrzano provođenje. No u daljnjoj provedbi nakon rata zahtjevi i standardi moraju se prilagoditi, uključiti naučene lekcije, inovacije, pratiti promjene na bojištu. Mi to nismo imali.

Kako se razvijao i provodio commando tečaj nakon ratnih djelovanja, od 1996. do 2000., i što se zapravo jednom takvom obukom, fizički i psihički iznimno zahtjevnom, željelo postići?

Profil koji smo tražili bili su vojnici sposobni infiltrirati se i djelovati u protivničkoj pozadini uništavajući odnosno neutralizirajući ciljeve od operativno-strateške važnosti u izravnoj akciji, te izvršavati misije dugotrajnog izviđanja kako bi se dobile ključne informacije, uz minimalnu ili nikakvu podršku drugih snaga. U svim je aktivnostima korišteno bojno streljivo, što je pridonosilo realnosti obuke. Istodobno smo, što je i važnije, nastojali izgrađivati duh hrvatskog ratnika, elitnog borca, koji će se održati kroz vrijeme. Kandidati iz TOVKO-a 96 uglavnom su bili ratni veterani, neki od njih oporavljeni nakon višestrukih ranjavanja. Tad smo uspjeli uključiti amfibijsku obuku te surađivati sa 352. pomorskom diverzantskom bojnom. Završne vježbe provodile su se na poligonu “Gakovo”. Primali smo kandidate iz pomorskih diverzanata, 4. gardijske brigade i 1. hrvatskog gardijskog zbora. Poligon za obuku u Brgudcu u Istri počeli smo koristiti 1997. godine. Taj tečaj uključivao je planinsku fazu na Paklenici i S.E.R.E. u Gakovu. Instruktori alpinizma iz planinske postrojbe Velebit dali su izniman doprinos. Od TOVKO-a 94 nadalje sanitet Zdruga davao je instruktore koji su provodili trauma obuku i bili svakodnevno prisutni 24 sata. Jedan strani pripadnik koji nas je posjetio 1999. u Rakitju rekao mi je kako nitko u Europi nema postrojbu za specijalne operacije s toliko osoblja s borbenim iskustvom u konvencionalnom ratu, a koji su još uvijek aktivni (70 posto u to vrijeme).

Iznimnu pažnju posvećivali ste psihološkom profilu polaznika, koji je zapravo bio i presudan u stvaranju pravih komandosa. Što je u tom smislu ključno za jednog tako svestrano obučenog vojnika, odnosno vrsnog specijalca?

Pripadnik specijalnih postrojbi mora biti primjer ratnika. Timski rad, skromnost, navika da se zadaća izvršava u tajnosti bez pljeska javnosti, požrtvovnost, odanost zadaći i sposobnost da trpi napor prouzročen borbenim djelovanjima kvalitete su koje se traže od kandidata za specijalne postrojbe. Commando je borac posebno obučavan za dugotrajno djelovanje u protivničkoj pozadini. To je individualist koji zna učinkovito raditi u timu. To je borac otporan na stres, s jakom voljom za pobjedom. Sposoban je izdržati iscrpljujuće uvjete bojišta i izolaciju u protivničkoj pozadini. Mora biti inovativan, sposoban improvizirati i koristiti protivničku logistiku za vlastite potrebe. Zbog toga smo poseban naglasak stavljali na preživljavanje. Mora biti vješt u improvizaciji. Stereotip o komandosu koji je usmjeren na teretanu, s velikim mišićima i specijalnom prehranom, može biti koristan samo za borce koji ne djeluju dalje od 24 ili 48 sati od svojih logističkih baza i zaštićenog okruženja. TOVKO je pratio tim psihologa predvođen psihologom 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Tijekom TOVKO-a 96, 97 i 2000 tim je vodio profesor Zelić. Psihološki testovi provodili su se u trenucima najvećeg stresa.

Commando obuka najsuroviji je mogući test ljudske izdržljivosti. Kao njezin voditelj morali ste imati apsolutno povjerenje u svoje instruktore i njihove sposobnosti i znanja. Kako ste ih odabirali?

Prvi TOVKO, (94), imao je tijekom prva tri tjedna podršku samo jednog kvalificiranog commando instruktora: Jean-Yvesa Socarda, francuskog commando padobranca (poginuo u akciji u Jemenu 2011.). Uz njega su radili instruktori različitih specijalnosti: bojnik Mario Šimović, specijalist za dugotrajno izviđanje (1. hrvatski gardijski zdrug – šest mjeseci obuke s francuskim instruktorima); satnik Dalibor Holer (Bojna Frankopan) specijalist za eksplozive i mine; Goran Beck (Bojna Frankopan) specijalist za teže naoružanje i zadužen za logističku podršku; jedan dočasnik s iskustvom u Legiji stranaca, te tri časnika iz 1. hrvatskog gardijskog zdruga: bojnik Nediljko Radoš, satnik Robertino Đuran i satnik Stipe Čavar (bojne Zrinski i Frankopan). Nenaoružanu borbu vodio je satnik Stipe Grbavac, 7. dan džiju-džicua Black Dragon. Već u TOVKO-u 96 koristili smo bivše polaznike tečajeva koje smo obučavali kao pomoćne instruktore. Kako su stjecali iskustvo, dobivali su veću neovisnost. Nisu svi bivši polaznici imali potencijal za instruktore. Odabrani su oni s didaktičkim sposobnostima i talentom za prenošenje znanja. Odabrani su također i oni s dovoljno kriterija i zrelosti da znaju kad pritisnuti i kad taj pritisak smanjiti.

Godine 1998. vodio sam, uz podršku brigadira Wernera Ilića, prvi tečaj za commando instruktore u Šepurinama. Tijekom tog mjeseca radilo se s instruktorima iz 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 1. hrvatskog gardijskog zbora i Šepurina. Tečajevi TOVKO 96 i 97 primali su polaznike iz Izvidničko-diverzantske satnije 4. gbr i iz 352. pomorske diverzantske bojne, koji su poslije sudjelovali kao instruktori. Istaknuo bih i Borisa Kartela (danas je u mirovini), koji je na TOVKO-u 96 i 97 vodio fazu amfibijskih operacija. Cilj je bio standardizirati i objediniti resurse.

Duh zajedništva mora biti ukorijenjen u povijesti i tradiciji

Godine 2000. proveden je još jedan tečaj, dijelom opet modificiran, pod nazivom Temeljni tečaj za specijalne operacije (TTSO)… Godine 1999. proveden je skraćeni tečaj za veterane. Trajao je dva mjeseca, proveden je na Gakovu, standardizirao je znanja veterana iz Zdruga, a mnogi od njih sudjelovali su na tečaju 2000. godine. Tečaj TTSO 2000 trebao je postaviti temelje za buduće doktrine i standarde obuke. Tijekom planiranja izradili smo na zahtjev pokojnog brigadnog generala Gordana Čačića elaborat Studija snaga za specijalne operacije i specijalne operacije, koji je dao smjer razvoja i integracije u sustav OSRH. Definirani su i standardi obuke, koji su se oslanjali na standarde SAD-a, Velike Britanije, Francuske i drugih zemalja. Nažalost, zbog fatalne nesreće tijekom skoka borbenih ronilaca iz helikoptera, tečaj je prekinut nakon gotovo tri mjeseca. Ta je vrsta obuke u svijetu strogo čuvana informacija i svi su kandidati u izolaciji. U mnogim zapadnim zemljama ni najbliža rodbina nema pristup informacijama, čak ni u slučaju ranjavanja ili smrti. Kad se takvo što i dogodi, rijetko dospije u javnost. Razlog je što bi otkrivanje standarda kao što je visina skoka, gornja granica vjetra pri kojem se skače, visina i brzina leta helikoptera, zbog izostanka iznenađenja, moglo ugroziti provedbu budućih zadaća i živote pripadnika postrojbi.

Jednom ste istaknuli kako je stvaranje ratničkog duha, duha specijalne postrojbe koja zajedništvo i moć gradi na predanosti svojoj domovini, na vjeri, tradiciji, povijesti svojih predaka i bogatoj hrvatskoj ratničkoj prošlosti čak i važnije od fizičkih sposobnosti. Zašto?

Operativac specijalnih postrojbi nije plaćenik: to je vojnik koji mora imati iznimnu motivaciju za izvršavanje misija. Te su misije od strateške važnosti. Novac ne može motivirati vojnika da se suoči sa smrću ili prihvati misije u kojima postoji 50 posto šanse da se neće vratiti. Obuka kandidata za specijalne postrojbe isključivo na temelju znanja i tjelesne kondicije pogrešna je. Specijalci moraju razviti karakter ratnika. Pripadnik specijalnih postrojbi mora biti uzor. Timski rad, skromnost, navika izvršavanja zadaća u tajnosti, bez potrebe za javnim priznanjem, požrtvovnost, odanost zadaći i sposobnost podnošenja iscrpljenosti prouzročene borbenim djelovanjima kvalitete su koje se traže od kandidata za specijalne postrojbe. Motivacija za suočavanje sa smrću nije novac. U ključnim trenucima motivacija je obrana domovine, ideala, sjećanje na naše pretke i odanost suborcima. Zato je jedna od izreka specijalaca: “Gospodine, daruj mi pobjedu i povratak, ali ako možeš dati samo jedno, daruj mi pobjedu.” Duh zajedništva mora biti ukorijenjen u povijesti i tradiciji te posvećenosti suborcima. Ključno je probuditi i održavati ratnički duh i predanost, osobito u specijalnim postrojbama, jer one izvršavaju najteže zadaće. Obukom i prenošenjem vještina na nove naraštaje njegujemo taj duh.

RAZGOVARALA: Vesna Pintarić; Foto: Tomislav Brandt, osobna arhiva