Vrlo burnu 1644. u Prvom engleskom građanskom ratu obilježio je niz bitaka od kojih se najvažnija odigrala početkom srpnja na pustopoljini nedaleko od grada Yorka. U njoj se prvi put istaknuo Oliver Cromwell, čovjek koji će trajno obilježiti povijest Ujedinjenog Kraljevstva…

Početkom 1644. rojalističke snage Karla I. nadzirale su otprilike dvije trećine engleskog teritorija, ali ubrzo je ratna sreća počela mijenjati stranu. Naime, parlamentaristi su formirali anglo-škotski odbor za vođenje rata, koji je činilo 18 članova, među kojima su najistaknutiji bili lord Essex i Oliver Cromwell, predstavnik izborne jedinice Cambridgea. U međuvremenu je škotska vojska od oko 18 000 pješaka i 3000 konjanika, predvođena Davidom Lesliejem, prešla granicu i pridružila se engleskim parlamentaristima.
Važna bitka odigrala se kod Nantwicha u sjeverozapadnoj Engleskoj 25. siječnja 1644. godine. Započela je rojalističkom opsadom tog utvrđenog grada koji je branila solidno opremljena i uvježbana dragovoljačka pukovnija parlamentarista pod zapovjedništvom Georgea Bootha.

Napad Byronova pretka
Smatrajući Nantwich lakim plijenom zbog malobrojnih branitelja, rojalistički zapovjednik John Byron odmah je započeo intenzivan napad na grad. Taj je plemić nosio naslov 1. baruna Byrona i bio je predak 6. baruna, poznatog pjesnika iz razdoblja romantizma Georgea Gordona Byrona. Međutim, na početku bitke nije bio uspješan i odbijen je uz teške gubitke (više od 500 mrtvih), pa je prešao na opsadu grada. U međuvremenu su se parlamentarističke snage, koje je činilo oko 1800 konjanika, 500 draguna i više od 4500 pješaka, pod vodstvom lorda Thomasa Fairfaxa započele ubrzano kretati prema Nantwichu kako bi ga deblokirale. Stigle su predvečer 24. siječnja i unatoč vrlo jakoj kiši zauzele borbeni postroj te idućeg dana oko 14 sati započele napad. Već u početnom razdoblju bitke parlamentarističko je konjaništvo potisnulo rojaliste. Vidjevši razvoj bitke, zapovjednik Nantwicha George Booth s oko 600 mušketira izišao je iz utvrde i napao rojalističko topništvo i logistiku. Taj je napad odlučio bitku – rojalistički vojnici masovno su se počeli predavati parlamentaristima ili su bježali s bojnog polja. Ipak, rojalistički zapovjednik Byron s većim je dijelom konjaništva uspio probiti bok parlamentarista i povući se prema Chesteru. Pobjeda je, međutim, rezultirala daljnjim jačanjem parlamentarističkih snaga. Početkom srpnja došlo je do nove bitke koja se pokazala jednom od odlučujućih u Prvom engleskom građanskom ratu. Bitka kod Marston Moora od 2. srpnja 1644. bila je i više od toga jer je uvelike utjecala i na ratove triju kraljevstava koji su uslijedili.

Spajanja sa Škotima
Nakon što su izgubile položaje na sjeveru Engleske, rojalističke su snage nastojale vratiti to područje. Time bi se mogle spojiti sa škotskim rojalističkim snagama pod vodstvom markiza od Montrosea, koji je u biskupskim ratovima bio kraljev protivnik, ali promijenio je uvjerenje nakon svađa u Škotskoj. Zapovjednik rojalističkih snaga opet je bio princ Rupert od Rajne, koji se istaknuo početkom rata (vidi nastavak Sukob kralja i Parlamenta, HV, 520). Uputio se prema Marston Mooru, pustopoljini zapadno od Yorka. Želio je prekinuti parlamentarističku opsadu tog sjevernoengleskog grada, obići glavninu protivnika te se spojiti sa škotskim rojalistima. Prozrijevši Rupertove namjere, parlamentaristički su zapovjednici lord Fairfax, David Leslie i Edward Montagu, grof od Manchestera, povukli opsadu i na Marston Moor stigli 2. srpnja ujutro. Ubrzo su obje strane postavile borbeni postroj karakterističan za to vrijeme – konjaništvo je postavljeno na obama krilima, pješaštvo u sredini, dok je topništvo postavljeno ispred prednjeg kraja i u međuprostorima borbenog postroja. Obje su strane imale po otprilike 7000 konjanika, ali rojalističke su imale znatno više pješaka i strijelaca (20 000 prema 11 000 protivničkih).

Cromwellova odluka
Bitka je započela razmjenom topničke paljbe, ali bez većih učinaka, nakon čega je uslijedio snažan udar s obiju strana. U žestokom sukobu parlamentarističko konjaništvo na lijevom krilu, pod zapovjedništvom Olivera Cromwella, razbilo je rojalističko konjaništvo na desnom krilu pod zapovjedništvom princa Ruperta. Istodobno je rojalističko konjaništvo na drugom krilu potisnulo parlamentarističko, što je dodatno izložilo parlamentaristički bok. U međuvremenu je znatna nadmoć rojalističkog pješaštva u središtu rezultirala velikim gubicima parlamentarističkog pješaštva i njegovu potiskivanju s prednje strane i na desnom boku. Kad se situacija već činila izgubljenom za parlamentariste, Cromwell je sa svojim konjaništvom (nakon razbijanja Rupertova desnog krila) zaobišao postroj rojalista i sleđa napao njihovo konjaništvo na lijevom boku. Znatno bolje uvježbani Cromwellovi konjanici brzo su svladali rojalističko konjaništvo pod zapovjedništvom lorda Goringa i s boka napali  njihovo pješaštvo, čime je bitka praktično bila odlučena. Dok su parlamentarističke snage imale oko 300 mrtvih, rojalista je, prema nekim svjedočenjima, poginulo više od 4000, a oko 1500 je zarobljeno.

Jedna pobjeda
Rasplet Bitke kod Marston Moora uvelike je pridonio jačanju ugleda Olivera Cromwella kao izvanrednog konjaničkog zapovjednika i neustrašivog ratnika. Upravo je zahvaljujući njegovoj inicijativi i odlučnosti bitka riješena pobjedom parlamentarista, iako su u nju ušli sa slabijim snagama. U kolovozu i rujnu 1644. protivničke su se strane sukobile u još trima manjim bitkama (Ormskirk, Lostwithiel i Montgomery). Rojalisti su pobijedili tek kod Lostwithiela, što je dodatno iscrpilo njihove snage i u većoj ih mjeri demoraliziralo. Te je godine bilo, međutim, snage za još jedan veliki sukob, Drugu bitku kod Newburyja, koja se odigrala 27. listopada 1644. Parlamentarističke snage raspolagale su trima vojskama koje su se povezale u jednu, s osnovnim ciljem zaštite Londona. Dobile su time snagu koja je brojila više od 19 000 pripadnika (oko 7000 konjanika i 12 000 pješaka). S druge strane, rojalističke su snage bile više nego dvostruko slabije (oko 3500 konjanika i 5000 pješaka).

Zimska stanka
S obzirom na to da su pod opsadom držali tri rojalističke utvrde, parlamentaristički zapovjednici razdvojili su vojsku na dva dijela kako bi lakše ovladali svakom od njih. Kralj Karlo I., shvativši da bi gubitkom utvrda mogao doći u strateški nepovoljan položaj, postavio je svoje snage u borbeni položaj blizu Newburyja s osloncem na utvrdu Shaw House. U međuvremenu je veći dio parlamentarističkih snaga pod zapovjedništvom generala Sir Williama Wallera izvršio obilaznu hodnju izvan zahvata bojišnice i s prostora Wickham Heatha sleđa napao rojalističke snage kod Speena i Bagnora. Najbolje uvježban, naoružan i osposobljen dio Wallerovih postrojbi činilo je konjaništvo kojim je zapovijedao Oliver Cromwell. Slaba rojalistička zaštitnica, sastavljena isključivo od pješaštva, nije mogla izdržati snažan nalet Cromwellova konjaništva pa je potpuno razbijena na desnom krilu obrane. To je omogućilo Wallerovim snagama pobjedu nad ostalim dijelovima rojalističke zaštitnice, što je izazvalo konsternaciju u rojalističkim redovima i njihovo izvlačenje iz bitke. Iako su parlamentarističke snage imale veće gubitke, rojalisti su bili natjerani na povlačenje, potrošili su dodatne resurse i oslabljen im je borbeni moral. Srećom po njih, stigla je jaka zima pa su borbena djelovanja u tom razdoblju praktično prestala.

Marinko OGOREC