Na ovogodišnjem je HRZ-ovu selekcijskom procesu za školovanje za pilote dvadeset četvero mladih kandidata, najviše od 1999. godine. Hrvatski vojnik pratio je u vojarni “Pukovnik Mirko Vukušić” dio selekcijskih letova, zabilježio motive i dojmove polaznika, ali i sjećanja te mišljenja vojnih nastavnika letenja

Ana Surać oduvijek je voljela gledati nebo iznad svoje Murvice. Zračna luka i vojna zrakoplovna baza tek su nekoliko kilometara jugoistočno, a najviše su je fascinirale vojne letjelice: avioni Pilatus PC-9, Canadair CL-415, helikopteri Bell-206, OH-58D Kiowa Warrior… Već u djetinjstvu je danas sedamnaestogodišnja Ana shvatila da ne želi samo gledati letjelice nego njima i upravljati. Niti tri stotine kilometara sjevernije, u zagrebačkom naselju Lučko, njezin vršnjak Ivan Antunović slično je osjećao, kako kaže, prema svemu što je letjelo. S obližnjeg letjelišta polijetali su vojni i policijski helikopteri Mi-171Sh, UH-60 Black Hawk, Airbus H135, školski avioni Cessna… Razmišljanja su mu bila poput Aninih – neće se zadržati samo na gledanju. “Pratio sam sve što je letjelo i tako je rasla ljubav prema zrakoplovstvu. Prije svega, želim letjeti. No, kad se tomu doda ljubav prema domovini i želja da postanem dio Hrvatske vojske, prijava na selekciju bila je logična”, govori nam. Nedavno je oboje srednjoškolaca završilo treći razred: Ana u Tehničkoj školi u Zadru, a Ivan u Zrakoplovnoj tehničkoj školi Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici. I onda su se upoznali na istom mjestu, u vojarni “Pukovnik Mirko Vukušić” u Zemuniku Donjem. Onamo su došli s istim ciljem: postati piloti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Od 29. lipnja, nakon što su se prijavili i prošli psihofizička testiranja, polaznici su HRZ-ova selekcijskog procesa kandidata za 35. i 36. naraštaj vojnih pilota.

Ipak je to vojska

Poveznice između Ane i Ivana tu ne prestaju. Obitelji su pozitivno reagirale na njihov izbor i dosadašnji scenarij ostvarenja cilja. Ana nam kaže da su informacije o selekciji koje je dobila preko internetskih stranica i mreža bile precizne, a u odluci je pomogao i školski profesor, koji je bio pilot. Prvi joj je osjećaj kad je dobila HRZ-ov poziv bila – sreća. Njezini su bili iznimno ponosni, makar i malo iznenađeni jer, ističu, ipak je to vojska. Ivanova ljubav prema zrakoplovima produbila se kad je sa školom posjetio Zemunik. “Baš tu, u hangaru, jedan od HRZ-ovih pilota nam je rekao da se u trećem razredu možemo prijaviti na selekciju. Rekao sam, zašto ne?” sjeća se Ivan. Kad je poziv stigao, mama i tata, koji je bio hrvatski branitelj, bili su ponosni, a on samo – radostan. “Nisam mogao dočekati dan kad ću doći ovamo. Doduše, ne znam boji li se majka više motora ili aviona, ali…” govori nam dobro raspoložen mladić. Među našim sugovornicima je i kandidat Jura Polinčić. Nešto je stariji, ima devetnaest godina i završio je Opću gimnaziju u Novoj Gradiški. Tražio je zanimanje koje je zanimljivo, ima određenu razinu odgovornosti i u kojem se može napredovati. “Otac, koji je u Hrvatskoj vojsci, spomenuo mi je vojni put. Doduše, nije posebno govorio o zrakoplovstvu. Znao sam da se za vojne pilote, kao i općenito za pilote, uvijek naglašava zdravlje i psihofizička razina. Pazio sam na to, imao sam jasan cilj”, sjeća se.

Selekcijski proces počeo je 29. lipnja, a završetak cjelokupnog ciklusa planiran je za 28. kolovoza. Proces se provodi u suorganizaciji Središta za obuku (SzO) Hrvatskog ratnog zrakoplovstva “Rudolf Perešin” i 392. eskadrile aviona 93. krila HRZ-a. Podatak koji najviše veseli jest da je u Zemuniku ukupno dvadeset četvero polaznika, što je najviše od 1999. godine. Devetnaestero njih netom je završilo treći ili četvrti razred srednje škole. Oni su u Središtu za obuku uspješno završili teorijsku pripremu. U tom su dijelu stekli potrebna znanja o osnovama aerodinamike, mehanike leta i meteorologije, a u okviru Tehničke učionice upoznali su se s tehničkim značajkama aviona ZLIN 242 L. Nakon toga imali su primijenjenu teoriju. Na selekcijskom letenju na potonjim avionima, koje je počelo 8. srpnja i ključni je dio procesa, pridružilo im se petero kandidata koji dolaze s tržišta rada i koji će se školovati prema programu Izvan projekta kadet.

Želja – što više kolega

Tijekom našeg posjeta letovi su se intenzivirali. Puno je toga u Zemuniku posvećeno mladim kandidatima. Zbog brojnosti su podijeljeni u dvije grupe, koje se izmjenjuju u letenju i ostalim segmentima selekcijskog ciklusa, što uključuje i pripremnu vizualizaciju letenja s pomoću simulacijskog sustava. Svaka minuta aktivnosti precizno je planirana, a pripadnici SzO-a i 93. krila djeluju vrlo ozbiljno, vidi se da žele za nekoliko godina iz dvaju naraštaja dobiti što više kolega. S njima najviše razgovaramo upravo o povećanom interesu. Zapovjednik 1. grupe i vojni nastavnik letenja bojnik Nino Perović iz 392. eskadrile oprezan je i još ne želi reći da brojnost zainteresiranih znači i novi trend. “Vrijeme će reći. Da je zanimanje veće no što je bilo, točno je. Može biti i još veće”, kaže iskusni pilot, poznat i kao vanjski lijevi pratitelj u HRZ-ovoj akrogrupi “Krila Oluje”. Zanimljivo je da je bio među kandidatima upravo na spomenutom selekcijskom letenju 1999. godine. To su trenuci, koji će, kao i njemu, zauvijek ostati u sjećanju djevojkama i mladićima koje danas poučava. “Stječete nova prijateljstva, upoznajete se s novim, posebnim načinom života. Kad shvatite taj poseban način, ostat ćete vječno, neraskidivo povezani s ekipom sa selekcije. Imate zajedničke teme, zajedničke doživljaje o kojima ne možete govoriti s bilo kim”, polagano nam govori Perović prije odlaska na jedan od prijepodnevnih letova. S njegovim kolegom pukovnikom Goranom Mikulecom razgovaramo tek u večernjim satima. Kao i bojniku Peroviću te svim ostalim vojnim nastavnicima letenja, velik dio dana zauzet mu je letovima, brifinzima, raščlambama, razgovorima s kandidatima i drugim obvezama. Mikulec je zapovjednik Pilotske škole Središta za obuku HRZ-a i objašnjava nam da je povećanom broju kandidata svakako pridonijela i nabava novih letjelica – Rafalea te Black Hawkova. “Kad uvidite da biste mogli letjeti na jednima od najboljih borbenih letjelica na svijetu, jasno je da vas to dodatno privlači”, jasan je pukovnik. Pozitivan utjecaj sigurno ima i mogućnost da se na selekciju prijave učenici koji su završili treći razred, a ne minimalno četvrti. Štoviše, cilj je da bude što više trećaša. Prođu li uspješno selekciju, ostaje im da za godinu dana uspješno polože državnu maturu. Tad im je školovanje na zagrebačkom Fakultetu prometnih znanosti u suradnji s Hrvatskim vojnim učilištem i SzO-om više-manje osigurano. Prošle je godine selekciji pristupio 21 polaznik. “Drago mi je da u zadnjih sedam-osam godina sve ide u pozitivnom smjeru. Nadamo se da će iduće godine biti barem trideset polaznika”, optimističan je pukovnik.

Zaljubiti se u letenje ovdje i sad!

Nakon što se Ana Surać vratila s jednog od letova, rekla nam je dojmove: “Prosječan let. Bilo je malo vjetrovito, bilo je naginjanja, ali i to moram proći i svladati. Mislila sam da će mi letenje biti čak i teže. Vjerujem da ću uspjeti, da sam prošla najteži dio. Sad samo želim što više daljnjih sati letenja kako bih se usavršila”, govori zadovoljno, ali ne ushićeno. Nastavlja opisujući trenutke prije letenja. Kad je letenje ujutro, dolazi do 392. eskadrile aviona. Ondje zajedno s tri-četiri polaznika s instruktorom obavlja pripremu prije letova. Nastavnici ih ispituju o detaljima, provjeravaju jesu li spremni. Neko vrijeme čekaju, odlaze do aviona i polijeću. “Nije bilo treme ni prije prvog leta jer instruktori su stvarno izvrsni, oni su nam i glavna potpora. Koji god da vas dopadne, neće vam biti loše. Puno učimo od njih”, s povjerenjem govori Ana.

Iz kuta nastavnika, bojnik Perović objašnjava da u ZLIN-u nije uvijek lako: “Nema klimatizaciju, u svojevrsnom ste stakleniku, iznimno je vruće, a treba biti koncentriran i smiren.” Međutim, osjetljivost na uvjete nije opcija za nekoga tko je na selekcijskom letenju, dijelu prijamnog ispita za vojnog pilota. “Kandidati u stvarnoj situaciji moraju pokazati kako reagiraju na avion, prostor, vrijeme i manjak vremena te mogu li dovoljno brzo svladati sve što se od njih traži. S druge strane, ovdje saznaju je li poziv vojnog pilota za njih. Jer to nije posao. Vojno letenje zahtijeva jako puno rada i odricanja, ne samo vašeg nego i vaših obitelji. Ako se ne zaljubite u letenje, ne možete to raditi. Cijena za pogreške je prevelika. Morate to shvatiti i vidjeti i zaljubiti se ovdje i sad”, govori bojnik.

Ivan Antunović fasciniran je pogledom iz kabine još od prvog leta: “Što reći? Naši otoci, naše more… neopisivo… Slušao sam nastavnika i sve je prošlo dobro. A trenutak kad sam nakratko preuzeo komande, shvatio sam – to je to! To sam htio! Osjećao sam se sigurnim, puno toga sam znao još iz škole, instrumente, kako što funkcionira…” Dodaje i da polaznicima pomaže vizualizacija leta na simulacijskim sustavima s VR naočalama: “Otkriva nam neke orijentire na zemlji, one po kojima radimo školski krug. Kad radimo zaokret, pokazuje kako nam horizont mora prolaziti kroz staklo.” Dečko iz Lučkog očito brzo usvaja gradivo.

I Jura Polinčić posebno ističe instruktore: “Imamo priliku letjeti s više njih. Tijekom obuke djeluju kao ekipa, uigrano i profesionalno.” On je postao svjestan da može biti vojni pilot već nakon što je prošao potrebna testiranja. Sigurno školovanje uvelike je pomoglo odluci, a u vezi s tim opušteniji je od vršnjaka. A onda je došao i prvi let ZLIN-om. “Avion je mali, bio sam vrlo uzbuđen, imao sam tremu, ali čim smo poletjeli bio sam opušteniji. A još i više kad sam uvidio da i ja mogu kontrolirati avion”, sjeća se nedavnog doživljaja.

S njima je najlakše raditi

Pukovnik Mikulec zadovoljan je novom HRZ-ovom mladošću. “Na selekcijskom letenju zapravo nam je najlakše raditi. Polaznici su puni entuzijazma, sve gledaju u pozitivnom svjetlu i tako i treba biti. Čim su toliko motivirani, upijaju znanje vrlo brzo, a ako je netko posebno nadaren, ta motiviranost još više dolazi do izražaja. Neki s letenjem budu gotovi čak i ranije jer vrlo rano pokažu standarde potrebne za prolaz”, naglašava časnik i pilot. Bojnik Perović komentira da talente nije problem prepoznati, a HRZ traži polaznike koji će u što kraćem roku usvojiti potrebno znanje i vještine. “Ne bih rekao da postoji velika razlika u odnosu na vrijeme kad sam ja bio kandidat. Jedino je današnji pristup prema njima nešto fleksibilniji. Ne treba zaboraviti da nam dolaze mladi ljudi, mnogi nisu još ni punoljetni”, kaže časnik HRZ-a.

Troje kandidata s kojima razgovaramo već gleda u dalju budućnost. To je shvatljivo jer takav ih je pogled i doveo u Zemunik. Ivan kaže da je zadovoljan kako mu ide, zasad ima dobre ocjene iz letenja. “Rafalei ili Pilatusi, to želim. Ali ne bih odbio ni helikoptere. Bit će mi blizu doma”, smije se. Jura je manje određen: “Prva je želja letjeti, ali na čemu, to mi u početku nije toliko bitno.” Ana favorizira avione, ali bitno joj je steći letačku značku. Što god dobije, dobro je. Svaki zrakoplov ima svoje prednosti i smatra da bi bila zadovoljna u bilo kojem. I na kraju kaže: “Najsretniji trenutak u dosadašnjim letovima bio mi je kad sam proletjela baš iznad svoje kuće te pogledala dolje.” Bio je to pogled iz sasvim drukčije perspektive nego onaj na početku ove priče. Nadamo se da će priliku za takav pogled imati kao pilotkinja HRZ-a.

Tekst: Domagoj Vlahović

Foto: Tomislav Brandt, HRZ