Ideja lovačkog aviona bez pilota prvi se put javila početkom pedesetih godina prošlog stoljeća iako tadašnja tehnologija nije omogućavala njezinu realizaciju. Pedeset godina kasnije ta je ideja ponovno oživjela, ali ovaj put s puno većom mogućnošću ostvarenja

Posljednjih dvadeset godina tehnološka rješenja u zrakoplovstvu toliko su napredovala da velike vojne sile, prije svega Sjedinjene Države, ozbiljno razmatraju mogućnost razvoja i masovne uporabe borbenih letjelica bez pilota. Neki su pionirski koraci već napravljeni, ali pravi se razvoj te nove vrste borbenih zrakoplova očekuje u idućih deset godina. Kombinacija novih tehnologija koje omogućavaju učinkovito djelovanje letjelica bez pilota i koje su ispitane na bespilotnim izvidničkim letjelicama, nezaustavljivo povećanje cijene suvremenih borbenih aviona s pilotima i sve veća učinkovitost protuzračnih raketnih i topničkih sustava učinili su ideju o razvoju borbenih letjelica bez pilota vrlo primamljivom.
Prvobitna ideja bila je da se UCAV-i (Unmanned Combat Aerial Vehicles) uporabe u zadaćama otkrivanja i onesposobljavanja protivničke protuzračne obrane. Prvi su koraci u tom smjeru učinjeni još u Vijetnamskom ratu, a Izrael se svojim bespilotnim letjelicama uspješno koristio tijekom upada u Libanon (operacija “Mir za Galileju”) 1982. godine. Ipak je trebalo proći još dvadeset godina u kojima su bespilotne letjelice rabljene gotovo isključivo u izvidničkim zadaćama da bi se počela razmatrati i mogućnost njihove borbene uporabe.
Do 2010. Pentagon je odlučio potrošiti četiri milijarde američkih dolara na razvoj UCAVS-a. Projekti razvoja superaviona poput F/A-22 i F-35 pokazali su se tehnološki rizičnima i preskupima, a i znatno jednostavnija i jeftinija tehnologija dovoljna je za projektiranje učinkovitog borbenog aviona bez pilota. Uz to uklanjanje pilota donosi goleme uštede, kako direktne tako i posredne. Direktne uštede odnose se na sam avion koji bez potrebe smještaja pilota može biti znatno manji, a uklanjanjem pilota i svih sustava potrebnih za održavanje njegove sposobnosti letenja znatno smanjuju masu i cijenu letjelice. Samo je projektiranje znatno pojednostavljeno jer se svi potrebni sustavi mogu optimalno rasporediti po avionu. Bez pilota jednostavnije je postići i smanjenje radarskog odraza, a slabiji motor potreban za pokretanje lakše letjelice ima manji termalni potpis itd.
Uzmimo za primjer borbeni avion s pilotom na zadaći onesposobljavanja neprijateljskih radarskih sustava. Avion je opterećen s četiri, šest ili više vođenih proturadarskih projektila i kruži iznad dodijeljene zone djelovanja. Njegovu uzletnu masu čine dva elementa. Prvi se sastoji od goriva, strukture trupa i krila, pogonskog i drugih sustava koji svi zajedno čine nepromjenjivi postotak uzletne mase svake letjelice. Drugi element sastoji se od specifičnih elemenata koji su prilagođeni namjeni svake letjelice. Kod borbenog aviona ti će elementi biti naoružanje, radarski i drugih senzori, komunikacijska oprema, ali i svi sustavi namijenjeni pilotu. A njih nema malo. Tu su, između ostalih, izbacivo sjedalo, sustavi za klimatizaciju kabine i stvaranje nadpritiska, sustavi za dostavu kisika, najrazličitiji instrumenti i prikaznici itd. Tu je i konstrukcija samog kokpita u kojoj mora biti dovoljno mjesta za smještaj pilota.
I sadašnji borbeni avioni, kao što je Lockheed Martinov F-16, mogu se preurediti u bespilotnu letjelicu ugradnjom nekih dodatnih sustava i uklanjanjem izbacivog sjedala pilota, ali se time dobivaju tek neznatna poboljšanja. Međutim, ako bi se borbeni avion iste namjene kao i F-16 od početka projektirao kao bespilotna letjelica smanjenje veličine i povećanje perfomansi bili bi dramatični. Na suvremenim jednosjednim borbenim avionima sustavi namijenjeni pilotu imaju masu oko 1500 kilograma, ali bi ukupna ušteda na masi mogla kod bespilotne borbene letjelice biti do 7500 pa sve do 15 000 kilograma, ovisno o veličini aviona. Kako sustavi namijenjeni pilotu pridonose s 25 do 40 posto ukupne operativne mase aviona kod borbenih UCAV-a smanjenje bi trebalo biti barem toliko, ako ne i veće, s obzirom da su kod suvremenih borbenih aviona, zbog povećanja sigurnosti, neki sustavi udvostručeni ili utrostručeni. Kako bi obaranje UCAV-a bio daleko manji gubitak nego obaranje aviona s pilotom faktor sigurnosti bi imao manji utjecaj, što opet dovodi do smanjenja mase ali i cijene.

Cijene
Nitko neće otvoreno potvrditi da bi smanjenje mase od 40 posto dovelo do automatskog smanjenja cijene u istom postotku, ali u igri nije samo nabavna cijena letjelice već i troškovi njezine uporabe i održavanja, a upravo na tom području UCAV pružaju velike mogućnosti uštede. Tako se američko ratno zrakoplovstvo odlučilo razviti relativno male UCAV-e koji neće biti direktna konkurencija njihovim preskupim projektima F/A-22 i F-35 i tako, ne daj Bože, ugroziti njihovu nabavu. Za primjer, zajednički demonstrator tehnologija zrakoplovstva i Boeinga X-45A prazan ima masu od 3630 kg (upola manje nego Gripen). Pokreće ga turboventilacijski motor Honeywell F124 potiska 28 kN. Zrakoplovstvo se nada da nabavna cijena operativnog UCAV-a koji će nastati na osnovama X-45A neće biti veća od 10 ili najviše 12 milijuna američkih dolara, što je manje od 50 posto od nabavne cijene F-16 Block 50. Procjenjuje se da će cijena borbene uporabe u razdoblju od 20 godina biti tek 25 posto cijene F-16. Tako bi ukupni troškovi UCAV-a bili samo 30 posto od troškova F-16, ne računajući trošak školovanja pilota koji su kod UCAV-a nepotrebni. Američko ratno zrakoplovstvo planira se UCAV-ima koristiti samo u ratnim operacijama. Zbog toga zahtijeva da svaki UCAV ima svoj kontejner namijenjen za skladištenje i prijevoz. Vrijeme skladištenja trebalo bi biti najmanje deset godina. Prvobitno je planirano da će C-17 moći prevesti šest takvih kontejnera, ali je naknadno broj smanjen na četiri.
Korak dalje u odnosu na američko ratno zrakoplovstvo otišla je ratna mornarica koja se nada da će u dogledno vrijeme svoje nosače zrakoplova opremiti i s UCAV-N letjelicama čija bi se cijena trebala kretati između 11 i 15 milijuna američkih dolara. Troškovi operativne uporabe u razdoblju od 20 godina za UCAV-N procjenjuju se na 50 posto troškova Boeingovog F/A-18C.
Tako visoki troškovi rezultat su odluke mornarice da se svojim UCAVA-ima operativno koristi i u mirnodopskim operacijama, za razliku od ratnog zrakoplovstva koje bi se njima koristilo samo u ratnim operacijama. Mornarički UCAV-N trebali bi u mirnodopsko vrijeme izvršavati ophodnje oko nosača zrakoplova i pratećih brodova, a u ratu izvršavati i određene borbene zadaće. Kako bi se troškovi razvoja i proizvodnje dodatno smanjili političari pritišću ratno zrakoplovstvo i ratnu mornaricu da zajedno razviju UCAV, kao što je i zajednički razvijen borbeni avion F-35.

Prave uštede korištenjem UCAV-a vidjet će se tek kad uđu u operativnu uporabu jer na cijenu njihove uporabe utječu i neki troškovi koje nije moguće precizno predvidjeti. Veliki utjecaj imat će razina gubitaka UCAV-a koja će sigurno biti viša, barem u početku njihove uporabe, jer će se rabiti za najrizičnije zadaće. Dosadašnja iskustva u uporabi bespilotnih izvidničkih letjelica pokazuju da se one znatno češće ruše nego avioni s pilotima. Za to ima puno razloga, ali jedan od glavnih je slabije održavanje bespilotnih letjelica u odnosu na klasične avione. Za očekivati je da će UCAV-i zbog svoje važnosti imati znatno bolje održavanje te će njihova operativna pouzdanost biti znatno viša.
Najveća ušteda, po procjeni američkog ratnog zrakoplovstva, bit će uklanjanje pilota čije školovanje stoji desetke milijuna dolara. Uz to svaki pilot mora godišnje nakupiti najmanje 200 sati letenja. Tu su i troškovi osoblja za tehničku potporu i održavanje. S druge strane predviđeno je da će jedan operater moći upravljati s četiri UCAV-a istodobno. Cijena obuke operatera bit će neusporedivo niža od cijene obuke pilota, i moći će se u potpunosti izvesti na jeftinim simulatorima. Ta najveća prednost UCAV-a istodobno je i njihova najveća “mana” jer vrh svakog ratnog zrakoplovstva čine piloti kojima je ideja da ih zamijene operateri i robotizirane letjelice teško prihvatljiva.
Bez snažnog političkog pritiska malo je vjerojatno da će UCAV-i ući u širu operativnu uporabu. Političari će UCAV-e prihvatiti zbog velikog smanjenja troškova koji oni pružaju. Jedna studija isplativosti uporabe UCAV-a tvrtke Lockheed Martin koja je usporedila troškove uporabe UCAV-a i klasičnih borbenih aviona s pilotima. Klasična eskadrila s 30 pilota, 34 časnika za potporu letnim operacijama i 497 časnika i dočasnika za održavanje godišnje je obavila oko 8300 sati leta uz trošak od oko 50,4 milijuna američkih dolara po cijenama iz 1995. godine. Postrojba koja bi operirala s 24 UCAV-a bazirana na preuređenim “šestnaesticama” s 18 pilota/operatera, 14 časnika za letnu potporu i 41 časnika i dočasnika tehničke potpore, te sa još 260 ljudi iz pričuve stajala bi ratno zrakoplovstvo samo 10 milijuna američkih dolara, što je smanjenje od čak 80 posto. Ako bi se postrojba opremila isključivo UCAV-ima, s devet pilota/operatera, 13 operatera, 39 časnika i dočasnika logističke potpore i 142 osobe tehničke potpore iz pričuve, godišnja cijena bila bi samo 6,2 milijuna američkih dolara. Ukupna ušteda u mirnodopsko vrijeme u odnosu na postrojbu opremljenu s F-16 bila bi čak 88 posto.

Za i protiv
Svi ti argumenti dosad su vrlo malo utjecali na američko ratno zrakoplovstvo da se ozbiljinije prihvati razvoja UCAV-a, pa ne čudi da je prvu borbenu uporabu bespilotne letjelice obavila CIA. Koristeći prenamijenjenu izvidničku bespilotnu letjelicu MQ-1B Predator tvrtke General Atomics i laserski navođen protuoklopni projektil Hellfire CIA-ini operativni su uspješno uništavali vozila s teroristima u Afganistanu i Jemenu. Ti uspjesi nisu prošli neprimijećeno iako su se odmah javili i protivnici. Jasno je da na samom početku borbene uporabe UCAV-a neće moći obavljati sve zadaće koje obavljaju borbeni avioni s posadom. Daljnim usavršavanjem letjelica i razvojem umreženog ratovanja (Network Centric Warfare) UCAV-i će moći obavljati sve veći broj zadaća, pa čak i više odjedanput, kao što je uništavanje ciljeva na zemlji i presretanje ciljeva u zraku. Protivnici su ustvrdili da UCAV-i imaju premali borbeni dolet za obavljanje većine suvremenih borbenih zadaća. Taj se nedostatak može otkloniti uporabom sustava za dopunu gorivom u letu (Automated Aerial Refuelling – AAR) koji trenutačno razvija NASA.
Pobornici UCAV-a naglašavaju da oni već sada mogu obavljati neke borbene zadaće kao što je traženje prije odabranih ciljeva iznad određenog područja. Za primjer se uzima potreba kontinuiranog izviđanja iznad određenog područja na kojem su razmješteni pokretni lanseri balističkih projektila zemlja-zemlja. UCAV-i već sada mogu ne samo otkriti takve ciljeve već ih osvijetliti svojim laserima i na njih ispustiti laserski vođene bombe ili projektile. Nakon toga na otkrivene ciljeve mogu uspješno navoditi i druge letjelice s pilotom ili bez pilota. Dugotrajno kruženje borbenog aviona s pilotom iznad određenog područja danas je sve opasnije i jako zamara pilote. U slučaju obaranja mora se organizirati uvijek rizična operacija spašavanja, pilot može poginuti ili biti ranjen, a i mogućnost zarobljavanja je vjerojatna. Zarobljeni piloti tada, uz sve ostalo, postaju i sredstvo u promidžbenom ratu. U slučaju obaranja UCAV-a nije potrebna nikakva operacija spašavanja, a svaka se letjelica može opremiti i sustavom za samouništenje kako neki osjetljivi sustavi ne bi pali u ruke protivnika.
Suvremena protuzračna obrana može djelovati u rasponu visina od 0 metara pa do 30 kilometara i na udaljenostima od više stotina kilometara. Zbog nje borbeni avioni pri zadaćama uništavanja ciljeva na zemlji trebaju složenu i zbog toga skupu potporu. Uz njih moraju letjeti avioni namijenjeni ometanju radara, ispred njih avioni namijenjeni neutraliziranju raketnih i topničkih protuzračnih položaja kako bi se otvorili koridori za njihovo djelovanje. Uz njih i iza njih moraju letjeti lovački avioni kako bi ih zaštitili od presretanja protivničkih lovaca. Kao potpora često su potrebni i leteći tankeri za dopunu gorivom u letu. I sva ta potpora ne jamči da protivnička protuzračna obrana neće oboriti pokoji avion. Iskustva iz posljednjeg rata u Iraku pokazuju da i onda kad se sve to osigura uvijek postoji realna opasnost da pokoji avion obori vlastita protuzračna obrana. A iračka protuzračna obrana bila je zastarjela i opasno načeta još od rata za oslobađanje Kuvajta. Ni jugoslavenska protuzračna obrana 1998. nije bila ništa bolja pa su uspjeli oboriti jedan F-117A. Prije toga su u Bosni i Hercegovini u različitim djelovanjima oboreni jedan Sea Harrier, Mirage 2000 i F-16.

Namjenski konstruirani UCAV-i, za razliku od preuređenih izvidničkih bespilotnih letljelica, moći će ponijeti i znatnu količinu oružja pa će i njihove mogućnosti djelovanja biti znatno veće. Njihova uporaba u zadaćama uništavanja fiksnih ciljeva u dobro branjenim područjima uz pomoć GPS navođenih bombi i projektila bit će znatno racionalnija nego da se za te zadaće rabe F-117A ili B-2A. Niska razina radarskog odraza trenutačno im omogućava njihovu borbenu uporabu protiv najboljih protuzračnih sustava iako je na tržištu sve više radara koji navodno mogu uspješno otkrivati i te avione. Ako se to pokaže točnim znatno će se umanjiti i učinkovitost borbenih aviona F/A-22 i F-35. U razvoju su i drugi sustavi otkrivanja stealth aviona koji će dodatno povećati učinkovitost PZO sustava, između ostalih i radari postavljeni na satelite. Ti bi radari stealth avione otkrivali tako što će se oni pojavljivati kao brzopokretne crne rupe u konstantnom radarskom odrazu zemlje. Tu su i drugi pasivni senzori koji doduše imaju relativno mali domet otkrivanja ciljeva, ali koje će biti još teže otkriti. Sve veći broj država ima i PZO raketne sustave koji omogućavaju djelovanje protiv ciljeva koji su i do 100 kilometara udaljeni od njihove granice. Svako smanjenje učinkovitosti stealth aviona samo će povećati mogućnosti uporabe UCAV-a u zadaćama otkrivanja i uništavanja protuzračnih sustava. Jedan uspješan primjer je izraelski UCAV Harpy tvrtke IAI koja se uspješno izvozi, a namijenjen je uništavanju radarskih sustava.
Velika nedoumica na koju treba u skoro vrijeme odgovoriti je treba li UCAV-e razvijati isključivo za jednu namjenu (recimo za uništavanje ciljeva na zemlji) ili kao višenamjenske borbene letjelice koje će, zavisno od situacije moći obavljati više zadaća. U prvom slučaju cijena UCAV-a će biti vrlo niska, osobito u usporedbi s najsuvremenijim borbenim avionima, ali će i njihova mogućnost borbene uporabe biti vrlo ograničena. Takvo bi se rješenje svidjelo ratnim zrakoplovstvima jer bi prisutnost aviona s ljudskom posadom i dalje bila nužna. Ti bi UCAV-i mogli ponijeti ograničeni borbeni teret i imali bi ograničenu mogućnost otkrivanja ciljeva. Njihova uporaba bila bi opravdana za borbene zadaće uništavanja dobro branjenih ciljeva pri kojima je vjerojatnost obaranja aviona velika. Ciljeve bi mogli uništavati s JDAM projektilima (kombinacija klasične gravitacijske bombe i sustava upravljanja letom uz pomoć GPS-a) čija je cijena trenutačno oko 22 000 američkih dolara. Trenutačno se za uništavanje takvih ciljeva rabe krstareći projektili Tactical Tomahawk čija je cijena 880 000 američkih dolara, ili 40 puta veća. Zbog toga je kombinacija jeftinog UCAV-a, čija je zadaća svoje precizno vođeno oružje dostaviti do unaprijed određene točke i od tamo ga ispustiti, i jeftinih, ali vrlo preciznih sustava za uništavanje fiksnih ciljeva na zemlji, toliko primamljiva.
Proizvođači kao što su Boeing, Northrop Grumman i Lockheed Martin, uz sve veću potporu političara, žele razvoj višenamjenskih (skupih) UCAV-a koji bi istodobno mogli obavljati više različitih misija. Današnja tehnologija omogućava gradnju bespilotne borbene letjelice koja će moći istodobno uništavati ciljeve na zemlji i vodi, te se boriti za prevlast u zraku. Takvi bi UCAV-i bili direktna konkurencija borbenim avionima kao što su F/A-22, F-35, Gripen, Tornado i Rafale. Višenamjenski bi UCAV-i imali imali iste borbene mogućnosti kao recimo F-35 uz 70 posto nižu nabavnu cijenu.

Projekti razvoja UCAV-a
U posljednjih nekoliko godina sve je veći broj tvrtki počeo s razvojem svojih UCAV borbenih letjelica procjenjujući da će se to tržište najbrže razvijati. Najdalje su otišle američke tvrtke Boeing i Northrop Grumman. Boeing, uz potporu američkog ratnog zrakoplovstva, razvija svoj UCAV X-45A. Na njegovoj osnovi planirali su razviti X-45B koji je trebao nositi dva projektila Mk 83 JDAM ili čak dvanaest projektila SDB (Small Diameter Bombs). X-45B je u međuvremenu otkazan, a razvoj je nastavljen s projektom X-45C, povećanom inačicom X-45A. Do 2010. Boeing bi trebao američkom ratnom zrakoplovstvu isporučiti 36 UCAV-a radi njihove borbene evaulacije.
Američka tvrtka Northrop Grumman svojim sredstvima razvija UCAV X-47A nadajući se da će njime zadovoljiti potrebe američke ratne mornarice. Međutim mornarica se, kako je već spomenuto, odlučila za vrlo napredni UCAV koji će osim uništavanja ciljeva na zemlji moći obavljati i zadaće presretanja ciljeva u zraku. Iako je X-47A vrlo napredan UCAV ipak ne zadovoljava potrebe mornarice. No dobra je osnova da se na njegovom temelju razvije još napredniji UCAV koji bi prihvatila i američka ratna mornarica, osim ako političari ne odluče da se on mora temeljiti na projektu X-45C.
Američka kopnena vojska više nade polaže u UCAR (Unmanned Combat Armed Rotocraft) bespilotne helikoptere nego u UCAV-e. Zasad ne postoji ni jedan prototip UCAR-a, ali na njegovom ubrzanom razvoju, uz novčanu pomoć kopnene vojske, rade tvrtke Northrop Grumman i Lockheed Martin. Očekuje se da će prvi prototipovi njihovih UCAR-a poletjeti do kraja 2006. godine. Nakon probnih ispitivanja i otklanjanja nedostataka, planirano je da prototipove tijekom 2009. preuzme američka kopnena vojska radi ocjenjivanja uporabljivosti, nakon čega će se donijeti odluka koji će se prijedlog odabrati za operativnu uporabu. Prvi operativni UCAV trebao bi doći u postrojbe do kraja 2012. godine.

Pripremio Domagoj MIČIĆ