Mjesto Cetingrad u Karlovačkoj županiji izraslo je gotovo uz samu granicu s Bosnom i Hercegovinom, u blizini nekadašnje srednjovjekovne utvrde koja ima prvorazredno značenje u hrvatskoj, ali i europskoj povijesti

Pojedini istraživači smatraju da je današnje naselje Cetingrad nastalo još u antičko doba. Ipak, prvi konkretni podaci o mjestu datiraju iz XIV. stoljeća, točnije iz 1334., kad se spominje kao srednjovjekovni grad Cetin. Smjestio se na dvjestotinjak metara visine na izoliranom brijegu, a u izvornom obliku bio je sazdan od dvostrukih bedema, kula i promatračnica. Među njegovim je građevinama tijekom srednjeg vijeka bila i crkva svetog Emerika i Svih svetih, dok se jugoistočno od utvrde nalazio franjevački samostan svete Marije, izgrađen u XV. stoljeću. Plemićka obitelj Frankopan imala je u okolici Cetina feudalne posjede.

Koliko je taj kraj bio politički važan u hrvatskoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekovnoj povijesti svjedoči činjenica da se na Novu godinu 1527. u njemu održao Cetinski sabor, koji je doveo do konačnog kraja Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva i instaliranja nove vladarske dinastije. Na ispražnjeno prijestolje Kraljevine Hrvatske dolazi Ferdinand I. Habsburški (1503. – 1564.), čime su hrvatski krajevi ušli u sastav Habsburške Monarhije i u vlasti moćne dinastije ostali gotovo 400 godina. Dokument poznat kao Cetingradska povelja, koji su potpisali hrvatski velikaši i predstavnici novog kralja, danas se čuva u bečkom Državnom arhivu.

Osmanlijsko utvrđivanje

Cetin se zbog važnog geostrateškog položaja već sredinom XVI. st. našao pod izravnom prijetnjom nove nadiruće sile – Osmanskog Carstva. Za područje Like i Korduna ratno je stanje u iduća dva i pol stoljeća postalo svakodnevno. Osmanlije su više puta opsjedali utvrdu, ali branitelji su do 1636. uspješno odolijevali napadima. Te godine osmanlijska vojska napokon zauzima grad. Međutim, bilo je to kratkog vijeka jer su krajiški vojnici već 1638. vratili utvrdu pod svoj nadzor. Osmanlije će je konačno na dulje vrijeme osvojiti 1670. godine. Ratna pustošenja dovela su do promjene demografske slike na cetinskom području te je autohtono hrvatsko stanovništvo uglavnom izbjeglo iz tih krajeva.

Osmanlije su tijekom 120 godina neprekidnog posjedovanja na utvrdi napravili brojne preinake. Tako je 1739. bosanski Ali-paša dao izgraditi Hergarsku kulu. Osamnaest godina kasnije Mehmed-paša (1505. – 1579.) dao je pregraditi i nadograditi glavnu kulu Drenđulu. Oko nje su ubrzo izrasle brojne građevine u kojima se smjestilo stanovništvo. Osmanlijski arhitekti i graditelji uglavnom su se koncentrirali na podizanje višekutnih bastiona, poznatijih kao tabije, na mjestima starih dijelova utvrde. Cetin je tako tijekom XVIII. st. u potpunosti utvrđen, o čemu i danas svjedoče brojni ostaci osmanlijske arhitekture. Tijekom osmanlijske vladavine kršćanska je vojska nekoliko puta pokušala vratiti Cetin u sastav Kraljevine Hrvatske, no svi su pokušaji do 1790. bili neuspješni.

Prava prilika za vraćanje Cetingrada javila se izbijanjem Habsburško-osmanlijskog rata (1788. – 1791.), koji se vodio na velikom području jugoistočne Europe. Nakon proljetnih priprema, u ljeto 1790. austrijski general-podmaršal Christoph Andreas von Wallisch (1732. – 1793.), okupio je postrojbe čiji je glavni cilj bio zaposjedanje Cetina. Utvrda je okružena, a na uzvisinama su ukopani topovi iz kojih je počela žestoka paljba zapaljivim kuglama na osmanlijske položaje. No, ni neprijatelj nije ostao dužan pa je opsada potrajala gotovo cijeli mjesec. Jedan se od ključnih trenutaka zbio kad su habsburške snage pogodile skladište streljiva unutar utvrde, što je prouzročilo snažnu eksploziju i velik požar. Premda je taj događaj pokolebao Osmanlije, uskoro im je došlo pojačanje pa su se Wallischove trupe morale upuštati i u okršaje dalje od zidina.

Vališ Selo

Nakon dvotjednih borbi ponovno je uspostavljen obruč oko utvrde i počeo je završni pohod. Intenziviranje napada teško je oštetilo bedem te srušilo velik dio tornja u središtu utvrde. Topnička paljba prouzročila je rupe u zidinama kroz koje su se provlačili diverzanti habsburške vojske. Tako je jedna skupina 20. srpnja 1790. ušla kroz otvore u utvrdu te podmetnula požare. Ubrzo nakon toga poduzet je i juriš na glavna vrata. To je bio i konačan udarac za Osmanlije: dio njihovih snaga dao se u bijeg, a preostali su zarobljeni zajedno sa zapovjednikom utvrde Ali-begom Beširevićem. Cetin je tako vraćen pod vlast Kraljevine Hrvatske. No, premda su Osmanlije pretrpjeli težak poraz, to nije bio kraj njihovih posezanja za Cetinom, čija je strateška važnost bila golema. U dva su navrata 1809. i 1813. nakratko zauzimali grad, ali kršćanske su ga snage vrlo brzo vraćale pod svoje okrilje.

Utvrda je vojnu funkciju zadržala sve do 1865., kad ju je krajiška vojska, zbog prestanka osmanlijske opasnosti, većim dijelom dala srušiti. Mjesto je nakon oslobođenja sve do 1910. nosilo ime Vališ Selo, po zapovjedniku opsade koja je 1790. oslobodila Cetin, spomenutom general-podmaršalu von Wallischu. Naselje je obnovljeno, stanovništvo se dobrim dijelom vratilo, a podignuta je i nova crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije. Tek 1910. naselje dobiva današnje ime Cetingrad. Tijekom Domovinskog rata 1991. grad je doživio teška razaranja te je naposljetku i okupiran. Oslobođen je u akciji Oluja u ljeto 1995., a ostaci njegove srednjovjekovne utvrde danas su jedan od najvrednijih povijesnih i kulturnih spomenika na prostoru Korduna.

---

U Cetinu je 31. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527. održan povijesni Cetinski sabor na kojem su predstavnici hrvatskog plemstva za novog hrvatskog kralja odabrali nadvojvodu Ferdinanda Habsburškog. Dakle, riječ je o mjestu u kojem je određena sudbina Hrvatske za gotovo 400 godina. Do utvrde ćete doći za dvadesetak minuta automobilom ako krenete cestom od Slunja prema granici s BiH, točnije, prema Velikoj Kladuši. Obnova utvrde traje već dosta dugo, pokrenuta je 8. listopada 2010., a njezin će završetak zasigurno pozitivno utjecati na gospodarski i kulturni razvoj Cetingrada i okolice  

Tekst: Josip Buljan

Foto: Tomislav Brandt