Ministarstvo hrvatskih branitelja četvrtu godinu zaredom raspisalo je natječaj za kratku priču o Domovinskom ratu za učenike srednjih škola u Republici Hrvatskoj. Pristiglo je 135 učeničkih priča, a Povjerenstvo za vrednovanje proglasilo je ovogodišnje pobjednike. U ovom broju objavljujemo drugu od pet priča koje dijele ravnopravne treće nagrade. Naslovljena je Dodirna točka, a napisala ju je Ana Delost

Oko nje odjekuju glasovi zapomaganja, jecanja, ridanja. O zidove se odbijaju zvukovi vriskova u agoniji boli. No, nakon toliko vremena provedenih pod zemljom, u podrumu bolnice, naučila je te zvukove, koji bi inače u njoj probudili jezu i strah, zagušiti i ne dopustiti da prodru u njezinu glavu. To je jedini način da ostane pribrana. Voljela bi znati koliko dugo se već nalaze na ovom sablasnom mjestu koje kao da je izvorište boli i patnje čitavoga svijeta. No, već je odavno izgubila pojam o vremenu, o izmjeni dana i noći. Minute bi lako mogla zamijeniti za godine, a godine za minute. Jedino što joj preostaje ići je od kreveta do kreveta. Zato i jest ovdje. Zato i jest ostala.

Oko njega čuju se odjeci eksplozija. Zvuk paljbe i prolaska metaka kroz zrak ne dopušta mu da se pomakne s položaja koji je zauzeo. Trošni ga i oronuli zid, koji je nekada gradio ognjište mirnoga života jedne obitelji, sada jedini štiti. Kako li je moguće da je mjesto koje je toliko puta život slavilo ljubavlju, začećima, prvim dječjim koracima i riječima, sada postalo mjesto patnje i pogibelji? Kako to da svaka od ovih kuća koja je imala svoju, jedinstvenu priču, sada dijeli istu sa svima – razaranje? Pokrene ga grmljavina pucnjave tik do njega. Spreman je boriti se za svaku kuću, svaki uništeni dom, svaku razorenu obitelj. Zato i jest ovdje. Zato i jest ostao.

Ona prilazi krevetu na kojemu leži mladić orošenoga čela i grimiznih obraza. Stavlja mu hladne obloge na čelo i vrat ne bi li vrućica posustala. Na trenutak blago je taknula njegovu ruku, a kada ju je željela povući on je zadrži u čvrstom stisku. Koliko mu njegovo plitko disanje dopušta, tihim, promuklim glasom stane zazivati nečije ime. To mu ime uzastopno prelazi preko usana poput molitve. Dok gleda tako svoju ruku u ruci toga mladića, misli joj odlutaju do onih drugih ruku. Njegovih ruku. Sjeti se kako su je te ruke držale u nježnome zagrljaju. Sjeti se kako je prstima milovao njezine obraze, micao joj kosu s očiju. Bol koja joj probode prsa prene je iz misli i vrati u stvarnost. Vrati je u ovaj skučeni prostor bez zraka, u ovaj prostor gust od glasova, jauka, znojnih tijela i vonja krvi. Ispusti mladićevu ruku i udalji se od njegova kreveta. Zavuče se u mirniji kutak ne bi li posložila misli koje su joj zaposjele glavu. Gotovo je svlada umor. I briga. Zatvorenih očiju nasloni glavu na hladan zid. Ne zna kada je zadnji put spavala, ili nešto pojela. Uvlači ruku u džep sve dok pod prstima ne osjeti oblik drvenoga križića. Pri njihovu kratkom rastanku kada joj je on ljubio suze na licu i šaptao obećanje koje možda neće ispuniti, ona je posegnula za krunicom i stisnula mu je u ruku. Tek je kasnije shvatila kako je otpali križić s krunice ostao u njezinu džepu, poput fotografije potrgane popola. Tada je prvi put povjerovala kako će on uistinu održati svoje obećanje. Otvori oči kada joj male ručice omotaše prst. Zagleda se u njezine bistre oči natopljene nekom tamnom boli. Te nevine oči nisu zaslužile vidjeti do kuda je ljudska zloba spremna ići. Bila je jedna od mnogih izgubljenih u tom rasulu borbe i bijega za život. Uplakana, sama, dok je jecajem dozivala majku koja joj leži pod nogama. Uzela je to čedo pod svoje okrilje poput vlastitoga, jer što im drugo preostaje doli skupljati one slomljene dijelove, iz vatre spasiti što se spasiti da i vidati rane jedni drugima.

On sa svojim suborcima preko srušenih zidova iskače iz kuće u kuću. Čuje krckanje stakla dok svojim teškim čizmama lomi slike i ogledala rasuta po podovima i dok svojom težinom komadiće otpale žbuke pretvara u prah. Zaboravlja na bol koja mu para tijelo pri svakom pokretu. Zaboravi kada je zadnji put stavio nešto u usta, kada je zadnji puta sklopio oči za kratki počinak. Pogled mu je usredotočen na svaku kretnju oko njega, a mišići spremni za svaku reakciju. Kada provjeri preostalo streljivo, osjeti knedlu u grlu. Uplašenim pogledom traži nešto u očima svojega suborca, ali zna da tamo neće pronaći ništa drugo doli straha i nemoći. Ne mogaše dugo razmišljati jer već u sljedećem trenutku uši mu je parala eksplozija te je jedva stigao lice prekriti rukama. Kada se nakon sekunde prah slegnuo, ugleda kako nedaleko od njih, gotovo na cesti, leži njegov prijatelj sav u krvi. Gleda kako se čitavim tijelom pokuša izmigoljiti na sigurno, ali na koncu samo nemoćno tresne o zemljani pod. Od zujanja u ušima ne čuje gotovo ništa. Pokreće se. Njegovi će ga suborci pokrivati, a i on sam spreman je na ispaljivanje svojega posljednjeg streljiva. Čuo je prigušeno stenjanje kada je pokušavao prijateljevo strovaljeno tijelo dići s tla. Gledajući kako život iz njegova prijatelja iskapljuje jednakom brzinom kao što se i krv prelijeva iz njegovih rana, u njemu ključa bijes. U tim ranama vidi dječaka koji je polomio ruku dok su se bezbrižno igrali na klackalici, mladića s kojim je popušio prvu cigaretu te zaigrao prvu nogometnu utakmicu, čovjeka koji je jurio s posla kući ne bi li zagrlio kćeri i izljubio svoju ženu. Nadohvat su ruševine koje bi im barem nakratko pružile zaštitu, i to vrlo kratko jer tada osjeti probadanje u prsima. Zatim iznova pa iznova. Osjeti kako mu topla tekućina oblijeva tijelo i probija tkaninu jakne. Samo još malo vremena.

Ona sada tromim, poraženim korakom stupa u koloni zajedno sa svima. Nosi je masa ljudi koja izlazi iz mračnoga bolničkog podruma i to prvi put nakon toliko vremena. Svi su oni zamišljali drugačiji izlazak. Izlazak s kojim će ih dočekati toplo sunce, miris rascvjetalih lipa. Svi oni sada samo tupo gledaju pred sebe bojeći se napraviti bilo kakav nagli pokret koji bi mogao uznemiriti neprijatelje koji marširaju s oružjem njima pred licima, ponižavajući ih riječima. Jedino što osjeća jest zrak prožet mirisom dima, prljavštine i zlobe. Čvrsto stišće dječju ručicu i osjeća kako se gotovo čitavim tijelom drhteći stisnula uz njezinu nogu. Priljubi je još bliže k sebi kada pred sobom razazna kako razdvajaju ljude u skupine. U jednom trenutku, nevino tjelešce ščepaše orijaške, prljave ruke. Iz dječjega sitnog tijela prolomi se krik koji može izići samo iz najdublje boli ljudskoga srca. Otima se i vrišti. Kao da vrišti za sve ono što su joj ukrali, oduzeli. Vrišti za oduzeto djetinjstvo, za oduzeti dom, oduzetu obitelj i oduzetu vjeru u ljude. Vrišti i ona s djevojčicom dok se pokušava probiti natrag do nje. Ne stigne joj prići niti blizu jer je netko snažno povuče za kosu osipajući je masnim uvredama. Neke grube ruke svom snagom baciše je na tlo. Dok tako na koljenima rukama u stisku grabi zemlju s tla, ugleda kako se pred njom cijedi lokva crvene tekućine. Tek sada osjeti toplinu na vratu. Ruke mrlja krvlju dok ih čvrsto stišće uz vrat. Udisanje zraka sada joj se čini toliko teško, toliko nedostižno. U daljini i dalje čuje vriskove djevojčice. Samo još malo vremena. Samo još malo.

On se ruši na koljena. Poražen. Toplinu koja mu je u sekundi preplavila tijelo sada je zamijenila hladnoća koju osjeti u svakoj pori, svakoj stanici. Oko sebe čuje viku, gromoglasni odjek. Osjeti podrhtavanje tla, a potom samo šum i tišinu. Taj toliko mali, jednostavan dar. Samo muk nakon tolike buke, tutnjave i zvukova razaranja. Sada je jedino kadar promrzlim prstima dohvatiti krunicu koja mu visi niz pas. I dok tako oboren ležaše na tlu s pogledom usmjerenim uvis, pomisli kako nebo nad njegovim domom konačno više nema tmurnu, pepeljastu boju. Njegovo nebo više nije zatrovano dimom i čađom. Nebo koje se sada prostire pred njim – boja je njezinih očiju. Prije nego što zauvijek opusti ruku, snažno stisnu drvenu krunicu po posljednji put. Sjeti se jednoga obećanja. Hoće li mu oprostiti što ga nije ispunio? Hoće. Vjeruje.

Ona i dalje pohlepno grabi zrak sve dok se od vrtoglavice konačno cijelim tijelom ne sruši na tlo. Svaki joj udisaj para grlo i čini joj se kao da prolaze sati. Čuje iznemoglo, besciljno koračanje kolone, bat teških čizama i viku mračno dubokih glasova. Ne zna ni sama kako joj je u cijeloj toj pomutnji od mase ljudi, panike i krikova u ruci ostao drveni križić, skriven u njezinu dlanu. Sada na svijetu ne postoji ništa drugo osim tog jednog obećanja, osim tog jednog zavjeta, jedne duše okrutno razorene na dva dijela. I sada, kada su joj udisaji sve rjeđi, sve plići, uhvati se za to obećanje kao za posljednju nit. Tim se zadnjim izdahom prepusti u beskraj… Jer on će je pronaći. Hoće. Vjeruje.

U tom beskraju nađu se oni koji su sebe, svoju ljubav žrtvovali za druge.

Oni koji su se srcem smiono borili protiv rata.

Oni kojima rat nije ispio ljudskost. Ljudskost koja, kao da je tih dana zaboravljena, zakopana duboko ispod slogana, lažnih uvjerenja i opravdanja sredstva za cilj.

Oni koje je daljina i neizvjesnost razdvajala toliko dugo.

Ono što je bilo pokidano, sada je ujedinjeno.

Onaj zavjet što je bio izrečen, sada je ispunjen.

Jer u tom beskraju, njih se dvoje pronađu.

Njima su sada prsti isprepleteni kao što su im cijelo to vrijeme bili s jednom točkom, s tim vijencem zrnaca koji ih je neprestano, neraskidivo združivao.

---

Ana Delost, učenica 3. razreda Druge gimnazije Varaždin