Razgovor: Branko Crnov, dragovoljac Domovinskog rata, dobitnik priznanja HOO-a i Ministarstva hrvatskih branitelja za doprinos u obrani Republike Hrvatske

Hrvatski olimpijski odbor (HOO) u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja drugi je put dodijelio zajednički ustanovljeno Godišnje priznanje sportskim klubovima, sportašima i sportskim djelatnicima za doprinos u obrani Republike Hrvatske, kojim se valoriziraju zasluge dionika sportskog sustava u Domovinskom ratu

Dragovoljci Domovinskog rata bili su presudni za stvaranje slobodne Hrvatske. Jedan od njih je i Branko Crnov. On je ujedno i jedan od ovogodišnjih jedanaest dobitnika priznanja koje HOO i Ministarstvo hrvatskih branitelja dodjeljuju ljudima koji su mladost i najbolje godine dali za obranu domovine. Priče o dobitnicima tog priznanja donosimo u našem časopisu. Branko Crnov rođen je u rano proljeće 1964. u Đakovu, predivnom i mirnom slavonskom gradu u kojem je do Domovinskog rata živio, mogli bismo reći, svakidašnjim životom. Sport je njegova ljubav od malena. Prve korake napravio je u rukometu, koji je trenirao od drugog razreda pa do kraja osnovne škole. Rukometna škola u Đakovu poznata je po tome što je dala brojna vrhunska imena, među kojima i nekadašnjeg kapetana hrvatske reprezentacije Domagoja Duvnjaka. Branko Crnov polazio je srednju školu u Splitu. Ondje se, s 15 godina, prvi put susreće s džudom, koji do danas ostaje njegova sportska ljubav. Bilo je to u sklopu nastave, koja je sadržavala i samoobranu. Poznato je da džudo jako dobro objedinjuje snagu i disciplinu. Branko Crnov dao je puno i hrvatskom sportu i obrani domovine. Kao dragovoljac Domovinskog rata pristupio je 1. srpnja 1991. godine 4. brigadi Zbora narodne garde (ZNG), legendarnim Paucima. Najveći dio ratnog puta proveo je na zapovjednim dužnostima u toj postrojbi te na stožernim dužnostima u Zapovjedništvu zbornog područja Split (IZM Zadar). Od srpnja 1994. obnaša dužnosti u 1. hrvatskom gardijskom zboru.

Iza ovog uzornog čovjeka impresivna je vojna i sportska karijera. Kao dragovoljac Domovinskog rata prošao je brojna bojišta, a kao sportaš osvajao je najsjajnija odličja. Osnivač je Judo kluba (JK) “Solin” i dopredsjednik Hrvatskog judo saveza.  S Brankom Crnovom razgovarali smo o njegovu životnom putu, sportu, sinu Draganu – vrhunskom treneru i izborniku iznimno uspješne ženske reprezentacije u džudu.

Ratni put, počeci i motivi

Što vas je motiviralo da se uključite u obranu domovine na samom početku Domovinskog rata?

Nije to bila nekakva teška odluka u tim vremenima. Kao školovani vojnik nisam dvojio ni trenutka o tome da se stavim na raspolaganje našoj državi te sam se prijavio u ZNG. Bila su to vremena posebnog nacionalnog naboja i spremnosti na žrtvu. Zapravo, gledajući to sad iz ove perspektive, uopće nije ni trebalo donositi neku posebnu odluku. Bio je to dio obveze i časti za svakog mladog čovjeka.

Kako pamtite svoje prve dane u obrani Hrvatske i s kakvim ste se izazovima suočili?

Dolazak u ZNG bio je neprocjenjivo iskustvo. Upoznavanje s novim suborcima te dijelom naoružanja koje dotad nisam vidio. Prva postrojavanja i prvi odlazak na teren, u Kruševo, u srpnju 1991. Uslijedili su i prvi borbeni rasporedi, a s njima i, naravno, bolna sjećanja – prva ranjavanja, prvi poginuli suborci. Generalno težak zadatak i prvi koraci u tom novom svijetu. Ali, kao što sam već naveo: mladost, izniman nacionalni naboj i spremnost na žrtvu učinili su da smo u hodu usvajali nova znanja i samo se jačali u izvršavanju zadataka.

Postoji li neko ratno iskustvo ili trenutak koji su vam posebno ostali u sjećanju?

Često s prijateljima iz tih prvih dana razgovaram o tome. Definitivno mi je iz cijelog rata najjače ostalo urezano vrijeme od 18. rujna do 18. listopada 1991. za vrijeme obrane Zadra (Dračevac Zadarski i Ploča). Tih trideset dana, nedostatak naoružanja, posebno protuoklopa i PZO-a, konstantni napadi s golemom topničko-raketnom potporom. Doslovce smo bili okruženi na samom ulasku u Zadar. Svakodnevno su se vodile pješačke bitke i tukli smo se za svaku kuću. Toliko mi je ostalo u sjećanju da svaki put kad dođem u Zadar odvojim dva sata i obiđem svaki rov i svaki bunker gdje smo se borili. Mislim da to sjećanje nikad neću izgubiti.

Kako je rat utjecao na vaš karakter i životne vrijednosti koje nosite i danas?

Rat sigurno nije neko stanje u kojem čovjek i zapovjednik može u svakom trenutku raditi na sebi i stvarati neke posebne vrijednosti osim brige da preživi on i njegovi vojnici. Međutim, upravo ta odgovornost i briga definitivno vas nauče donositi pravodobne i najbolje odluke i to od vrlo malo ulaznih podataka. Naučite cijeniti prijateljstvo i žrtvu za drugoga i generalno vam da samopouzdanje da se možete nositi sa svim izazovima. Malo ogrubite, ali definitivno mislim da nas sve što smo proživjeli može napraviti samo kvalitetnijim i boljim ljudima.

Život nakon rata

Kako je izgledao vaš prelazak u civilni život nakon završetka ratnog puta?

Povratkom u Split 1996. godine, nakon službe u 1. HGZ-u, dobio sam radno mjesto na Učilištu HRM-a kao predavač u Časničkoj školi. Iskreno govoreći, bilo je malo dosadno. Zamislite ratnog zapovjednika punog akcije i adrenalina kako doslovce preko noći sjedne u ured i radi od 7 do 15 sati i svakog je vikenda slobodan. Mogu reći da je to stvarno bio velik izazov u mojoj vojnoj i životnoj karijeri. E, tu je ušao džudo na velika vrata u moj život. Počeo sam putovati na turnire sa sinom, koji je već tad bio perspektivan džudaš, a trener je bio moj profesor iz srednje škole. Malo-pomalo, našao sam hobi koji je moje slobodno vrijeme pretvorio u obvezu, i to vrlo dragu. Po umirovljenju 2003. godine u potpunosti sam se posvetio sportu i klubu (JK “Solin”), koji sam osnovao 1998. godine.

Koliko vam je sport, posebno džudo, pomogao u prilagodbi i nastavku života nakon ratnih godina?

Ulaskom u svijet džuda i tom obvezom ispunio sam u početku svaki svoj slobodan trenutak. Putovanja na natjecanja i njihova organizacija, novi krug ljudi i novi zadaci vrlo su jednostavno stvorili život ispunjen mišlju da radim nešto dobro i trajno, da pridonosim društvu svojim djelovanjem i to me u potpunosti ispunilo. Imam osjećaj da je vrijeme rata sad postalo samo jedan mali dio mojeg života. Nije jedino što mi se dogodilo te nije u potpunosti obilježilo moj život, nego ga se sjećam s ponosom, spreman na nove izazove u sportskom okruženju.

Sportska karijera

JK “Solin” važan je dio vašeg života. Možete li nam reći nekoliko rečenica o njemu. Koliko je jaka povezanost vas i Kluba, koji postiže vrhunske rezultate i stvara vrhunske sportaše? Koliko ste ponosni na svoj rad?

JK “Solin” je moje dijete, nastalo iz hobija i prilagođavanja civilnom životu. Doduše, vizija uspjeha uvijek je postojala, ali u tim trenucima 1998. godine nisam mogao ni sanjati što će se dogoditi s Klubom. Danas, nakon 28 godina djelovanja i rada, Klub u svojim vitrinama ima 107 naslova prvaka Hrvatske, 39 medalja sa svjetskih kupova, dvije medalje s Olimpijskih igara mladih, jednu medalju s Mediteranskih igara, 27 medalja s Grand prix i Grand slam natjecanja, 17 medalja s europskih i tri medalje sa svjetskih prvenstava. Nedostaje nam još koja medalja s Olimpijskih igara, ali i to će, uvjeren sam, biti već na sljedećim Igrama, 2028. u Los Angelesu.

U Klubu sam uvijek bio na upravljačkim pozicijama i osiguravanju materijalnih uvjeta za rad. Međutim od 2011., a po završetku sportske karijere, u Klubu je kao trener počeo raditi moj sin Dragan Crnov, koji je imao viziju rada u stručnom i organizacijskom smislu. Zahvaljujući njegovu radu i pristupu, već 2013. počeli su stizati međunarodni rezultati, a od 2017. doslovce ne postoji godina u kojoj nema europske ili svjetske medalje. Primjerice, 2025. osvojene su tri europske i jedna svjetska. U Klubu trenutačno imamo devet reprezentativaca. Posebno je interesantno da su u ženskoj reprezentaciji čak tri članice našeg Kluba, koje su i top pet na svjetskoj rang ljestvici u svojim kategorijama – Lara Cvjetko, Ana Viktorija Puljiz i Helena Vuković. Mislim da trenutačno nema ponosnijeg čovjeka od mene, a pogotovo što ove vrhunske rezultate seniora prate i rezultati mlađih dobnih kategorija – kadeta i juniora. Osjećaj da Klub ima budućnost i da uvijek ide korak naprijed izaziva veliko zadovoljstvo i ponos.

Dobitnik ste posebnog priznanja Ministarstva hrvatskih branitelja i Hrvatskog olimpijskog odbora za doprinos u obrani Hrvatske. Koliko vam ono znači?

 Ovdje ću citirati riječi koje sam čuo na uručenju priznanja, a koje su me duboko nadahnule: “Ova nagrada je ustanovljena ne da bi se samo dodijelila nego i da otrgne zaboravu sav doprinos sportskih djelatnika i sportaša čije su sportske karijere zaustavljene i prekinute odlaskom u rat. Ona treba valorizirati doprinos sportaša u ratu i posebno njihov doprinos razvoju hrvatskog sporta nakon rata.” Mislim da je zapravo spojilo sportske i ratne karijere te zaokružilo sva naša djelovanja tijekom života. Mogu reći iz svoje perspektive da je to nagrada za životno djelo jer je upravo povezala moj život. Spojila je 49 godina djelovanja i rada – život profesionalnog vojnika (21 godinu) i sportskog djelatnika (28 godina). Nakon toga čovjek ne može nego biti ponosan na uručenju priznanja.

Kako gledate na razvoj sporta u Hrvatskoj danas, posebno kroz angažman u Savezu?

Hrvatski judo savez već godinama ima jasnu strukturu napredovanja i djelovanja. Dokaz su brojne medalje s europskih i svjetskih prvenstava, kao i sa zadnjih Olimpijskih igara, održanih u Parizu. Postavljeni ciljevi nose izazove, ali imamo stručne djelatnike, definiranu strukturu upravljanja, kao i odgovornost za naše mlade sportaše. Najveći je izazov osiguranje materijalnih uvjeta za rad i život trenera i sportaša. Jedan dio riješen je kroz sustav HOO-a, a zadnjih godina i kroz sustav ugovornih pričuvnika MORH-a, koji osiguravaju sportašima da se potpuno posvete treniranju. Hrvatski judo savez ima vrhunske ljude, koji su organizirani unutar Stručno-trenerske komisije. Predsjednik Komisije je prof. dr. sc. Hrvoje Sertić.

Mladi sportaši i vojska

Kako gledate na mlade džudašice poput Lare Cvjetko i Ane Viktorije Puljiz, koje su ujedno i ugovorne pričuvnice Hrvatske vojske? Što takva povezanost sporta i vojske donosi?

Kad je u pitanju vojska, imam poseban senzibilitet. Izniman je osjećaj kad vidite da vaša dica dođu do statusa hrvatskog vojnika i vrhunskog sportaša. Koliko to znači za našu promociju te za njih osobno, ne treba ni isticati. Ponosan sam na njih, a Hrvatska vojska je sigurno dobila dobre ljude.

Vrhunska sportašica Helena Vuković članica je vašeg Kluba. Trenutačno je na temeljnom vojnom osposobljavanju (TVO). Koliki je to poticaj za mlade ljude?

Prijam u vojnu službu sigurno je znak priznanja i poštovanja sportskih rezultata. Iz razgovora znam da će joj to omogućiti sigurnost te nastavak sportske karijere. Od nje očekujem napredak u sportskom razvoju, a nadam se, po završetku karijere, i vojnom.

Poruka mladima

Koju biste poruku uputili mladima danas, posebno onima koji se žele baviti sportom i služiti domovini? Koju poruku imate za one koji odlaze na TVO?

Oduvijek se sportom i služenjem domovini pokazivalo domoljublje. Odlazak na TVO jedan je od načina kako danas u doba mira pokazati koliko volimo Lijepu Našu.

---

Branko Crnov proveo je u Domovinskom ratu 60 mjeseci: od 1. srpnja 1991. do njegova kraja. Tijekom ratnog puta prošao je do srpnja 1994. sva bojišta na jugu naše zemlje. U sastavu 4. gardijske brigade sudjelovao je u svim njezinim akcijama od srpnja 1991. do svibnja 1993. (Kruševo: srpanj – rujan 1991.; osvajanje vojarni u Splitu i Šibeniku – rujan 1991.; obrana Zadra rujan – listopad 1991.; Moseć, Svilaja, Čavoglave studeni – prosinac 1991.; Južno bojište 1992., akcija Maslenica 1993.). Danas je u mirovini, ali itekako je aktivan.

---

Razgovarao: Ivan Šurbek; Foto: privatna arhiva Dragana Crnova, HOO