Uskoro će se obilježiti 29. obljetnica Šibenske rujanske bitke u kojoj je nadljudskom snagom obranjen Šibenik i okolica…razgovarali smo s nekoliko sudionika tih događaja, a njihova sjećanja na te dana još su jednako svježa…

Šibenska bitka trajala je od 16. do 23. rujna 1991.

Započela je općim napadom glomaznog i tehnički nadmoćnog 9. korpusa JNA pod zapovijedanjem Ratka Mladića na Šibenik te izlaskom njihovih tenkova na Šibenski most s namjerom izbijanja na more, osvajanja Šibenika te presijecanja južne Hrvatske. Ono što je u početku izgledalo kao bezizgledna situacija za hrvatske branitelje, do 23. rujna pretvorilo se u njihovu veličanstvenu pobjedu. Osvajač je bio prisiljen na povlačenje, a pobjeda u Šibenskoj bitki postala je prva vojna pobjeda u Domovinskom ratu.

Uz 29. obljetnicu tih događaja treba se prisjetiti i govoriti o mnogim malim ljudima Šibenika i šibenskog kraja koji su samoorganiziranjem i snalaženjem u nemogućim situacijama, ali i golemom srčanošću, domoljubljem i hrabrošću zajednički izvojevali veliku pobjedu. Uopće, o Šibenskoj se bitki još mnogo može i treba govoriti ili istraživati.

U raspletu događaja u rujnu 1991. posebnu vrijednost ima predaja kasarne na Žirju i topničke bitnice koju je oficir JNA, Šibenčanin Željko Baltić u tajnosti predao hrvatskim braniteljima, zajedno s ispravnim topovima i velikim brojem granata. Ti su topovi, prema riječima sudionika Šibenske bitke, bili iznimno važni za konačan poraz Mladićevih snaga.

Bore Matić tijekom Šibenske bitke bio je pripadnik 1. A satnije 113. brigade ZNG-a

Čega se najradije sjećam? Ma najviše mi je bilo drago kad oni biže ispred nas. Eeee, kad 30 tenkova biži ispred tebe, a ti imaš samo automatsku pušku. I danas mi suze polete kad se sitim toga.

 

Sve je zvonilo…

Bio sam dozapovjednik 3. voda 1. A satnije. Proboj neprijatelja prema Šibenskom mostu 15. rujna zatekao nas je u Crljeniku kraj Stankovaca. Nismo očekivali neprijateljski prodor, takvu brzinu i tako snažan udar. Prebacili smo se prema Vodicama. Neprijatelj je krenuo iz Benkovca, preko Bribirskih mostina i Čiste Male na Gaćeleze. Stigli su tamo sa strašnim oklopom, tehnikom, bilo je više od 30 što tenkova, što transportera. Mi zauzimamo brdo Okit – Gradinu, tu ih zaustavljamo i ne damo im da idu bijelim putem prema Vodicama. Oni tada, 16. 9. izlaze na Šibenski most u 17:30, a uzbuna se oglašava sa zakašnjenjem, u 17:55. Izlaskom na most neprijatelj presijeca komunikaciju između Vodica i Šibenika.

Dan poslije, 17. rujna, oni s tenka pokušavaju bijelim putem ući u Vodice misleći da na tim položajima nema nikog. Mi smo ih preduhitrili i zauzeli te položaje prije njih. Tu smo ih čekali i sa svime što smo imali, doduše nismo imali protuoklopa, ali sa svim drugim što smo imali, sa snajperima, strojnicom, puškama, mi smo tukli po tim tenkovima. Sve je zvonilo. Kad su vidjeli naš otpor, krenuli su s minobacačima tući po nama, ali mi se nismo dali. Držali smo te položaje danima.

Zadnjeg dana, 22. 9. mi smo ih napali. Bilo nas je pet-šest i došli smo im na stotinjak metara, prišuljali smo se preko gromača, preko onih zidova, i iznenada  smo ih tu zasuli tromblonima, minama, ispalili smo Ambrus na tenk i pogodili ga. Napravili smo paniku među njima, strku, uskomešali su se, imali su ranjenih, i nakon nekoliko sati krenuli su u povlačenje jer više nisu mogli izdržati naše pješačke i topničke napade.

Goran Pauk

Kako se osjećam sada? Uvijek se osjećam isto. Ponosan sam i na posadu, i na sebe što smo zajednički tako dobro odreagirali i postupili. Ponosan sam što sam mogao sudjelovati u jednom događaju koji je bio poseban i važan za naš Domovinski rat. Biti sastavni dio toga, biti akter, biti jedan od onih koji je rušio te avione posebna je stvar.

 

Kad se spoje ciljač, vikač i snimač

Goran Pauk bio je mobiliziran 16. rujna 1991. i raspoređen u vojarni “Zečevo“ kao ciljač na protuavionskom topu kojim je 21. rujna oborio jednog od dvaju tog dana srušena neprijateljska zrakoplova. Događaj je snimljen, a snimka ”Oba! Oba su pala“ i danas je jedan od najsnažnijih dokumenata ratnog vremena.  Goran Pauk danas je župan Šibensko-kninske županije.

Goran Pauk kao ciljač na topu, Dražen Bilać na ciljničkoj spravi, Damir Fržop – Kolega kao član posade, Mladen Tešulov, zapovjednik odjeljenja te Branko Jelić kao pridružen član vezista tog su se 21. rujna snalazili s onim što im je ratna 1991. bacila u živote – kao hrvatski branitelji zatekli su se u nekoliko dana prije oslobođenoj vojarni ”Zečevo” sa zadaćom obrane šibenskog područja od neprijateljskih napada iz zraka. Na isti način zatekli su se na istom mjestu s njima i snimatelj Ivica Bilan, te Filip Gaćina i Ante Klarić. I tako je nastala snimka u kojoj Goran Pauk puca topom i pogađa neprijateljski avion koji zatim pada, u kadar ulijeće i drugi, trenutak ranije “strelom“ koju je ispalio Neven Livajić  pogođeni avion, Filip Gaćina uz Antu Klarića u eksploziji emocija ponavlja: “Oba, oba su pala“ a snimatelj Bilan sve uspijeva uhvatiti u kadrovima kratkog, ali nezaboravnog videa. Tad napravljena snimka odjeknula je Hrvatskom i do danas ostala jedan od najemotivnijih simbola Domovinskog rata, borbe za Hrvatsku i srčanosti njezinih branitelja.

Kad se toga prisjeća, Goran Pauk kaže: “To je bio spoj ciljača, vikača i snimača. Da je bilo koji element falio, ništa od “Obadva“ ne bi bilo. Jer, bilo je i prije rušenja aviona, i nakon toga je bilo, ali ovo je bio spoj događaja i to je za Hrvatsku tad bila revolucija. Toga ja nisam bio svjestan. Ja sam snimku prvi put vidio nekoliko mjeseci poslije.“

Premda su inače dobivali prilično pouzdane podatke o uzlijetanjima neprijateljskih aviona i njihovu približavanju, ovaj put najava je izostala. “Čuli smo zvuk motora, već smo ga prepoznavali i svi brzo, trk – ja sam sjeo za top, ovaj moj je stao za ciljničku spravu. Top je imao mogućnost upravljanja s dvije ruke, s jednom mičeš po horizontali, a s drugom po vertikali, ali bio je i drugi sistem, povučete kao kad palite pentu na brodu pa ako upali, onda upravljate kao joystickom – i on je upalio iz prve…i sve drugo je povijest.“

S tri cijevi topa od kojih svaka ispaljuju 11 metaka u sekundi, s rafalom u kojem su izlijetala 33 zrna u sekundi Goran Pauk u trenu se našao u oblaku dima i zbog toga, kaže, nije jasno vidio je li srušio avion – no vidjeli su ostali oko njega, a kasnije i oni koji su gledali snimku. Za taj ratni događaj Goran Pauk odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog za junački čin u ratu. 

Vlado Grubišin, kapetan broda “Lucijeta“

Prebacivali smo granate iz vojarne na vatreni položaj Južne topničke bitnice, da možemo već sutra pucati.  Bila je to priprema za nešto, ali nitko nije znao što. Tad još nismo znali da će se dogoditi Šibenski most. To je bilo tri dana prije. Tko je mogao znati?

Sjećanje kapetana i njegove Lucijete

Premda je Šibenska bitka službeno započela 16. rujna kad je neprijatelj počeo s općim napadom na Šibenik i u predvečerje tog dana tenkovima izišao na Šibenski most, niz događaja prijelomnih za konačan ishod bitke događao se u tajnosti, danima prije. Jedan od takvih događaja bilo je preuzimanje vojarne na Žirju čiji se završni čin odvijao u noći 13. na 14. rujna. Tribunjanin Vlado Grubišin jedan je od njegovih sudionika.

“Oko 5 navečer došao je Onesin Cvitan kod mene i kaže: “Imamo jedan zadatak izvršiti s koćom.“ Može. Koji? Gdje idemo? A on kaže:“Tajna, ne smijem reći. Kad upalimo motor, kad se maknemo ispod onoga škoja onda ćeš točno znati gdje se ide.“I dobro. Ja palim motor, na brodu sa mnom kao članovi posade bili su Perkov Božo, Popov Mile, Nevesin Ferara i Perkov Stipe, a išla su s nama i još trojica iz Vodica ili Šibenika od kojih je jedan bio inspektor koji je sve vodio. Sve skupa, osam nas. Zadužili smo puške, navukli one ribarske kabanice i tako smo krenuli,“ prisjeća se Vlado Grubišin. A kad su se dovoljno odmakli od kopna, saznali su i kamo idu. Išli su zauzeti tad još uvijek kasarnu JNA na Žirju. Južnu topničku bitnicu. Primopredaja je, tako su im rekli, bila dogovorena, ali su im rekli i da se nikad ne zna što se neplanirano može dogoditi pa neka budu spremni na sve.

“Vozili smo se 45-50 minuta, došli na Žirje sa sjeverne strane, u uvalu Koromačna i vezali brod za rivu. Pravili smo se da smo ribari, obični ribari u ribarskim odijelima i tako smo šetali po rivi, a ispod smo skrivali puške. Ondje su bili mještani Žirja, ali nismo im smjeli reći tko smo.“Vođa akcije otišao je uzbrdo da se nađe sa zapovjednikom vojarne, Željkom Baltićem, i očekivalo se da će sve biti gotovo za jedan sat: oni se predaju, ovi ih pokupe i brodom ih vraćaju na kopno“…međutim, prošla ura, prošle dvi, prošle tri, nema njega nazad, nitko se ne predaje, ništa ne čujemo, ne znamo što se događa u vojarni, veze nemamo,“ priča Vlado Grubišin. Pretpostavili su da je nešto pošlo po zlu, da je inspektor zarobljen, nisu znali ni što bi trebali u toj situaciji poduzeti. Krenuli su uzbrdo i zauzeli položaje …“a onda čujemo neke korake odozgo, kotrlja se kamenje po stazi, i onda vidimo: ide devet ročnika, ide taj naš inspektor i zapovjednik Baltić. Idu svi nizbrdo. I znali smo, gotovo je.“

Vraćali su se bez svjetala, duboka noć je bila, ročnike su prebacili u Tribunj i smjestili na sigurno pa se odmah zatim, iste noći, vratili na Žirje.

“Moj brod i još dva…tri broda s po 20-30 ljudi na svakom. Sve lokalni ljudi, dobrovoljci. Išli smo nazad na Žirje i čitavu tu noć prebacivali smo te granate i streljivo, ukrcavali ih. Prebacivali smo granate iz vojarne na vatreni položaj Južne topničke bitnice, da možemo već sutra pucati.  Bila je to priprema za nešto, ali nitko nije znao što. Tad još nismo znali da će se dogoditi Šibenski most. To je bilo tri dana prije. Tko je mogao znati?“ 

Kapetana Vladu Grubišina i njegovu Lucijetu i danas se može sresti uz tribunjsku obalu. On kaže kako ga zdravlje izdaje i kako je sve teže, i ne može više, ali svejedno bi još volio spasiti svoju Lucijetu, sačuvati je od zaborava. Volio bi ali, kaže, ne može to sam.

Željko Baltić

Za mnoge sudionike Šibenske bitke, Željko Baltić, zbog svega što je učinio jedan je od istinskih, ali još uvijek nedovoljno valoriziranih heroja Domovinskog rata

Predaja kasarne

Željko Baltić, Šibenčanin koji je bio komadant kasarne na Žirju u dogovoru s hrvatskim braniteljima bez borbe i otpora predao je u noći 13. na 14. rujna 1991. kasarnu u hrvatske ruke te devet mladih vojnika, ročnika JNA. Istodobno, želeći da taj čin ostane u tajnosti, nastavio je redovno slati poruke komandi JNA kako je stanje na Žirju pod njihovom kontrolom. Hrvatska je strana tako osim strateške prednosti dobila i šest neoštećenih, ispravnih topova koji će od 17. rujna djelovati po neprijatelju i itekako utjecati na njegovo povlačenje i poraz, kao i skladišta s više od 19 000 granata. Kad su na topove na Žirju postavljene hrvatske posade, Željko Baltić odazvao se pozivu i pomogao u obučavanju posada.

Željko Maloča

Imam četvero djece i često s njima prolazimo ovuda, a oni uvijek kažu: “Eno ga, gori je tata ranjen“. Ali za mene je vrijeme provedeno u Specijalnoj jedinici policije iz Šibenika bilo najbolje vrijeme mog života i na njega sam najponosniji.

Najbolje vrijeme života

Pripadnik Specijalne policije iz Šibenika, Željko Maloča bio je dio minobacačke grupe “Leteći minobacač Pero“. Zašto “Leteći minobacač Pero“? Maloča se osmjehuje pa kaže: “Zato što smo bili mladi, jako mobilni pa smo s minobacačem na leđima znali u danu promijeniti po pet, šest položaja i tući po neprijatelju. Tako su oni mislili da hrvatska strana ima jako puno minobacača, puno više nego što smo stvarno imali.“

S brda Smričak, dominantne kote, prvi su vidjeli da su neprijateljski tenkovi zaposjeli Šibenski most i to su javili policijskoj upravi. Odatle su u danima koji su slijedili mogli vidjeti što se događa, bili su korektiv topnicima sa Žirja koji su gađali neprijatelja na mostu, tukli su po neprijatelju, ali je i neprijatelj tukao po njima. “Kad bi oni krenuli po nama, kad su nas napadali avioni, mi bismo se sklonili u stari talijanski bunker koji je tu bio. Svejedno, pred jednom od ispaljenih neprijateljskih tenkovskih granata nisu se uspjeli sakriti pa je Željko Maloča bio ranjen u koljeno.“Strašno je boljelo, ali nisam htio u bolnicu. Do kraja Šibenske bitke bio sam na položajima, a tek poslije u bolnicu,“ prisjeća se Maloča koji je 2019., na obilježavanju obljetnice Šibenske bitke podigao hrvatsku zastavu na čuki koju su za vrijeme rata branili.

Onesin Cvitan

U čitavoj priči o Šibenskoj bitki neopravdano je marginaliziran jedan čovjek, a silno je zaslužan za ukupan ishod događanja –  to je Željko Baltić. On je bio časnik JNA, zapovjednik vojarne na Žirju, i on je nama bez borbe i otpora predao vojarnu na Žirju

 Domoljublje, hrabrost i samoorganiziranost

Profesor upravne znanosti, prvi demokratski izabran gradonačelnik Splita od samog početka uključio se u politiku i često surađivao s predsjednikom Tuđmanom. “Moj zadatak bio je da mu u organizacijskom smislu pomognem oko pitanja važnih za stvaranje nove države,“ prisjeća se profesor Cvitan razdoblja ranih devedesetih godina.

Dolaskom u Šibenik u kolovozu 1991. Onesin Cvitan uključuje se u organiziranje obrane, povezuje se s ljudima, s ribarima, otočanima u kraju koji dobro poznaje i istodobno je u stalnom kontaktu s Kabinetom predsjednika.  

Govoreći o Šibenskoj bitki i danima koji su joj prethodili, profesor Cvitan podsjeća: “Veliku ulogu u obrani Šibenika i ovog područja imalo je domoljublje, hrabrost i samoorganiziranost ljudi u lokalnim zajednicama, no bilo je i neslaganja. Neslaganje je postojalo i oko zauzimanja vojarne na Žirju. Jedni su smatrali da je to potrebno i da će ti topovi biti važni u obrani Šibenika, a drugi su tvrdili da su topovi na Žirju beskorisni, da su pokvareni, da se oko te vojarne ne treba truditi, a da se Šibenik može braniti na mostu i kanalu. Srećom, ta koncepcija obrane Šibenika s otoka ili okolnih mjesta pobijedila je i, eto,  pokazala se ispravnom. Ona je bila jedini izlaz u toj situaciji.“

Posebno ističe profesor Cvitan ulogu koju je u događanjima imao Željko Baltić. “U čitavoj priči o Šibenskoj bitki neopravdano je marginaliziran jedan čovjek, a silno je zaslužan za ukupan ishod događanja –  to je Željko Baltić. On je bio časnik JNA, zapovjednik vojarne na Žirju, i on je nama bez borbe i otpora predao vojarnu na Žirju. Koćom Lucijeta s ročnim smo ga vojnicima, u noći, prebacili u Tribunj i preuzeli vojarnu. Topove na Žirju predao nam je ispravne, nije ih oštetio, skladišta su bila puna i u njima je bilo 19 000 granata. O tom čovjeku treba pričati i pisati,“ zaključuje profesor Onesin Cvitan.

Miroslav Alić

Po VES-u je svaki drugi bio ili vozač, ili kuhar – i ja sam tad pomislio kako prije možemo sastaviti neko transportno ili ugostiteljsko poduzeće nego topničku bitnicu. Ali, svi su imali strahovitu volju da uspijemo, i tako je ipak nastala bitnica

Vječnost koja traje 72 sekunde

Odmah nakon što je Topnička obalna bitnica na Žirju prešla u ruke hrvatskih branitelja, na nju, već 14. rujna 1991. kao zapovjednik dolazi Miroslav Alić. Prisjeća se kako se prvog dana uključilo 29 dragovoljaca i šest časnika, a noću 17. – 18. 9. došlo je još osam dragovoljaca s Kaprija i pet sa Žirja. “Time smo popunili manje od 50 % onog što je bitnica trebala imati. Nitko od ljudi, osim dvojice, nije imao iskustva s bitnicama, s obalnim topništvom, čak ni s topništvom općenito. Po VES-u je svaki drugi bio ili vozač, ili kuhar – i ja sam tad pomislio kako prije možemo sastaviti neko transportno ili ugostiteljsko poduzeće nego topničku bitnicu. Ali, svi su imali strahovitu volju da uspijemo, i tako je ipak nastala bitnica,“ s osmijehom se prisjeća Miroslav Alić.

Nakon poteškoća s popunjavanjem, obukom, organizacijom, a ni za što vremena nije bilo, Topničku obalnu bitnicu 17. 9. rano ujutro Šibenik zove upomoć. “Iz Šibenika su nas pitali možemo li dobaciti do luke u Šibeniku – a mi nismo imali pomorsku kartu, šestar, kutomjer, ničeg nije bilo. Improvizirali smo na brzinu s nekakvim starim metrom, priručnim kartama i zaključili da se luka nalazi na 17 500 – 17 600 metara od nas, a naš je domet bio 18 050 metara. I ispalili smo. U tim okolnostima, s tim vjetrom, na tu daljinu granata leti 72 sekunde. Tih 72 sekunde bile su cijela vječnost. Čekali smo. I kad je granata pala, čuli smo preko veze da viču: “Bravo! Bravo! Dajte još!“ a meni srce skače! Jesam li se bojao, jesam li ovo, ono – ma nisam ništa. Samo mi je srce skakalo,“ u dahu niže Miroslav Alić, a oči mu se dok priča cakle sjećanjem i radosnicama.

Svakoga su dana tukli po neprijateljskim snagama na Šibenskom mostu, po luci, gađali su neprijateljske brodove i postigli da se od 18. rujna u podne ni jedan neprijateljski brod više nije usudio ući u onih 18 kilometara njihova topovskog dometa. “Nikoga od njih više nije bilo,“ zadovoljno Alić trlja bradu, pa se onda prisjeća i uloge šibenskih specijalaca koji su s brda Smričnjak navodili vatru topova sa Žirja. “Specijalci su bili na brdu Smričnjak, i oni su s tog brda gledali gdje padaju naše granate, pa su nas navodili kao da su profesionalci: “330 m lijevo, podbačaj 200 m“ i mi odmah radimo korekciju i opet pucamo. Čudo su bili i nevjerojatno je koliko su nam oni tada pomogli.“

 

Željko Šižgorić

Željko Šižgorić jedan je od pokretača i realizatora projekta Spomen-područja “Ruža hrvatska Žirje” čiji su temelji postavljeni u prostoru bivše vojarne u uvali Koromačna

Za one koje treba pamtiti

I sam branitelj, sudionik Šibenske bitke, pripadnik 1. A satnije 113. brigade ZNG-a u kojoj je obavljao zadaće vezista, Željko Šižgorić svoj je poslijeratni život u velikoj mjeri posvetio naporima da se Šibenska bitka i njezini heroji ne zaborave te da se u autentičnim prostorima događanja organiziraju sadržaji koji će na njih podsjećati.

“Pobjeda u Šibenskoj bitki prva je vojna pobjeda u Domovinskom ratu, i bio je to spontani odgovor na sve ono što nam se tada događalo. Svakako, to su događaji i ljudi koji zavređuju da ih se pamti i o njima govori,“ kaže Šižgorić i podsjeća kako je posebnu važnost tijekom rujna 1991. imala topnička bitnica na Žirju i netom prije početka bitke preuzeta vojarna na Žirju.

Zbog svega toga Željko Šižgorić jedan je od pokretača i realizatora projekta Spomen-područja “Ruža hrvatska Žirje” čiji su temelji postavljeni u prostoru bivše vojarne u uvali Koromačna, koja je tijekom vremena postala dio kompleksa Spomen-područja vojne povijesti “Ruža hrvatska Žirje“.

Svi sudionici ovog događaja preživjeli su rat. Filip Gaćina, mladić čiji glas sa snimke pamtimo, poginuo je 1998. godine u eksploziji prilikom razminiravanja terena, radeći kao pirotehničar.

Lada Puljizević

Foto: Mladen Čobanović