U prošlom broju Hrvatskog vojnika prikazan je drugi dio osvrta na presudu Međunarodnog suda pravde u Haagu od 3. veljače 2015. u predmetu Tužba Republike Hrvatske protiv Republike Srbije zbog povrede odredbi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. U njemu je razmatrana reakcija Suda na dio hrvatske tužbe u kojem su izneseni dokazi glede genocidne namjere – dolus specialis i na sadržaj protutužbe Srbije, te komentar prof. Mirjana Damaške o presudi. Za razliku od prethodna dva broja Hrvatskog vojnika, u kojem su navedena mišljenja i komentari pravnih stručnjaka, u ovom broju govorit ću o sadržaju presude kroz prizmu povjesničara. Srpsku protutužbu u kojoj se navodi da je Hrvatska u Oluji počinila genocid nad Srbima, s obzirom na mišljenje struke i dosadašnje presude međunarodnih sudova, neću posebno komentirati (o tome je bilo govora u prošlom broju Hrvatskog vojnika), tek mogu zaključiti da je i spomenutom presudom Međunarodnog suda pravde u Haagu potvrđeno da je Oluja bila zakonita oslobodilačka operacija.

Mnogi pravnici, među njima i hrvatski suzastupnik pred Međunarodnim sudom pravde, dr. Ivan Šimonović, pa i hrvatski predsjednik Ivo Josipović, koji je pisao tužbu, objasnili su da postoji ”vrlo visok prag za dokazivanje genocida“, međutim tužba za genocid bila je jedini način da se Srbija dovede pred Međunarodni sud pravde u Haagu. Hrvatska Srbiju nije mogla tužiti samo za agresiju, jer za to nijedan sud nije nadležan. I pravna zastupnica hrvatske strane Vesna Crnić Grotić istaknula je da je ”Hrvatskoj kao jedino sredstvo za pravdu ostao ovaj sud, jer žrtve do sada nisu imale priliku nastupiti na bilo kakvom međunarodnom forumu i reći što se zapravo dogodilo u Hrvatskoj.” Na činjenicu da je ”standard dokazivanja genocida previsoko postavljen“ upozorio je i brazilski sudac Cancado Trindade u svom ”izdvojenom mišljenju“, zaključivši da ”na taj način genocid postaje zločin koji je gotovo nemoguće utvrditi.” Na to pitanje pokušao je odgovoriti prof. Mirjan Damaška u intervjuu za HTV nakon presude, istaknuvši da su suci Međunarodnog suda pravde ”odlučili primijeniti vrlo zahtjevan kriterij za dokaz genocidne namjere“, odnosno da su ”odlučili da genocidna namjera ne može biti utvrđena ako lanac posrednih dokaza iz kojih se ta namjera izvodi ne isključi mogućnost nekoga drugog zaključka”. Stoga su, “povodeći se za tim standardom, zaključili da dokazi koje smo podnijeli ne isključuju mogućnost da su ubojstva i druge radnje koje mogu tvoriti genocid počinjene u namjeri da se Hrvati istjeraju iz određenih krajeva, a ne da se u tim krajevima fizički unište.” Profesor Damaška objasnio je da bi namjera istjerivanja upozoravala na genocid samo ako bi se “stanovništvo istjeralo u neki prostor u kojem ne bi moglo fizički opstati”, a kao primjer je naveo nedavno istjerivanje pripadnika jedne stare sirijske vjerske sekte na planinu na kojoj nije bilo ni hrane ni vode, pa bi svi izginuli da se nije interveniralo. Prema tome, može se zaključiti da se “samo u takvim ekstremnim slučajevima namjera istjerivanja može poistovjetiti s namjerom fizičkog uništenja.”

Bez obzira na spomenuti ”pravni standard“ i objašnjenje presude, znakovito je mišljenje brazilskoga suca da ”dokazi predočeni sudu pokazuju da u oružanim sukobima u Hrvatskoj nije zapravo bila riječ o ratu, nego o pokolju” te da je “očito da su u Vukovaru, Iloku, Lovasu i Bogdanovcima ne samo počinjena djela genocida (actus reus) nego i da je postojala namjera (mens rea).”

Kako izbjegavam raspravu o pravnoj problematici, kao povjesničar mogu samo podsjetiti da se cilj velikosrpskoga projekta – da ”svi Srbi žive u jednoj državi“, početkom 1990-ih mogao ostvariti samo vojnim putem, osvajanjem znatnih dijelova Hrvatske i BiH, a zamisao o ”etnički čistim srpskim područjima“ mogla se provesti samo zločinima nad nesrpskim stanovništvom i njihovim protjerivanjem. Stoga, bez obzira na to što spomenuta presuda nije potvrdila da je u Hrvatskoj u Domovinskom ratu počinjen genocid nad Hrvatima, držim iznimno važnom činjenicu da je spomenutom presudom potvrđena odgovornost vodstva tadašnje Srbije i Srba u Hrvatskoj za pokušaj stvaranja ”etnički homogene srpske države“ (čl. 426) i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine actus reus genocida.

Kad se govori o tome ”je li standard dokazivanja genocida previsoko postavljen“, a s obzirom na to da je Međunarodni sud pravde u Haagu odbio hrvatsku tužbu protiv Srbije za genocid uz obrazloženje da nije dokazana namjera (mens rea) Srbije, odnosno da ubojstva pripadnika ”zaštićene skupine“ (Hrvata), nisu bila takvih razmjera da ”pridonose fizičkom ili biološkom uništenju grupe“, postavlja se pitanje koji su to razmjeri, odnosno u kojem postotku neka ”zaštićena skupina“ treba biti fizički uništena, da bi se mogao proglasiti zločin genocida? Takvo objašnjenje ”da broj ubijenih nije dovoljan u odnosu na veličinu iste etničke skupine na nekom području“ je cinično, a posebno mi je zasmetala tvrdnja da su na Ovčari žrtve ubijene ”da se kazne kao neprijatelji, a ne zbog toga što su pripadnici iste etničke skupine.”

Međunarodni sud pravde svojedobno (2007.) je odbio istu tužbu BiH protiv Srbije, iako je potvrdio postojanje genocida nad Bošnjacima – muslimanima u Srebrenici (BiH), za koji su odgovorne srpske vojne snage (za Srbiju je utvrđeno samo da je prekršila Konvenciju o genocidu jer nije spriječila masakr u Srebrenici). Jednako tako, u spomenutoj presudi od 3. veljače 2015. u slučaju Hrvatska protiv Srbije, Sud je potvrdio da su ”JNA i srpske snage počinile veliki broj ubojstava na većem broju lokacija u Hrvatskoj (praktično na cijelom okupiranom području RH – istočna i zapadna Slavonija, Banovina, Kordun, Lika i Dalmacija), te da su ta ubojstva počinjena sustavno nad pripadnicima ‘zaštićene grupe’ i da je postojanje djela genocida (actus reus) iz čl. 2(a) Konvencije utvrđeno (pa čak i postojanje mens rea genocida u nekim područjima, ali ne i odgovornost Srbije za genocid).” Sud je potvrdio i da su ti zločini počinjeni prema istom obrascu, odnosno na isti način. S obzirom na navedeno, na pitanje kako to da Sud nije ustvrdio i odgovornost tadašnjeg srbijanskoga vodstva za genocid nad Hrvatima u Domovinskom ratu, odgovor može dati samo pravna struka.

Ipak, nakon svega ostaje činjenica da su Hrvatska i BiH tužile Srbiju za zločin genocida, što jasno upućuje na zaključak čija je politika odgovorna za rat i stradanja u Hrvatskoj i BiH početkom 1990-ih.

U pogledu rasprave koja se nakon presude povela u medijima o tome koliko spomenuta presuda Međunarodnog suda pravde rasvjetljava povjesnu sliku i pitanje agresora, profesor Damaška ponudio je opširniji odgovor: “Ne bih se, nažalost, mogao složiti s tvrdnjom da je iz presude o genocidu jasno tko je bio agresor. Treba voditi računa o raskoraku laičkog, političkog i pravnog pojma agresije. Gledano iz pravne perspektive, presuda sadrži konstatacije koje mogu dati podlogu daljnjim prepirkama o pravnom značenju vojnog pohoda na Hrvatsku. Evo ilustracije. Napad na Hrvatsku može se tumačiti kao napad države na državu ili napad jedne sastojnice federalne države na drugu. Ako je u doba kad su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini još postojala SFRJ, onda se u pravnom smislu ne može govoriti o agresiji kao napadu države na državu. Je li sad za procjenu situacije mjerodavna okolnost da se u kritično vrijeme SFRJ de facto raspala na samostalne jedinice ili je pak odlučujuća okolnost da je u to vrijeme ona još bila na životu, premda samo u fantomskom pravnom smislu? Je li se Srbija, poput Botticellijeve Venere, rodila odjednom u punoj formi ili je nastajala tijekom određenog razdoblja? U parnici o kojoj je riječ Međunarodni sud pravde zastupa stajalište da je Srbija (SRJ) nastala potkraj travnja 1992. godine. Prema mišljenju sudaca, SFRJ je, dakle, još postojala nakon vojnog pohoda na Hrvatsku, pa i nakon pada Vukovara. O tome trebaju li kroničari raspada Jugoslavije staviti naglasak na faktično ili pravno stanje vodit će se i dalje žučljive rasprave.”

Uz navedeni komentar, mogu primijetiti da, zbog svojih posebnosti, metodologija korištenja izvora, kao i način donošenja zaključaka u pravnom procesu nisu uvijek isti kao u povijesnoj znanosti, pa se može dogoditi da neke činjenice iz materijala prezentiranoga na sudu ne dođu do izražaja ili da se kontekst nekih događaja tumači različito u sudskoj presudi od tumačenja u historiografiji. Primjerice, u ovom postupku to se očitovalo u pitanju nadležnosti Suda za razdoblje prije promjene naziva SFRJ u SRJ 27. travnja 1992., odnosno u pitanju odgovornosti Srbije za počinjene zločine prije 27. travnja 1992. i proglašenja Savezne Republike Jugoslavije. To je, zapravo, pitanje o pravu i pravdi…

Bez obzira na navedeno pitanje, smatram da niti jedno očitovanje pravne struke ne može dovesti u pitanje činjenicu da je uglavnom isto (srbijansko) vodstvo provodilo politiku – i tijekom druge polovice 1991. u SFRJ i od 27. travnja 1992. u SRJ, kao što je i činjenica da je Vojska Jugoslavije koristila istu vojnu opremu, naoružanje, objekte kao i JNA. Dakle, promjenom naziva u praksi, tj. na terenu, nije se ništa promijenilo, promjene su bile samo formalne naravi. Ni raspravno vijeće Međunarodnog suda pravde o tome nije imalo jedinstveno mišljenje, ali je omjerom glasova 11:6, Sud ipak odbacio prigovor Srbije da nije nadležan za događaje prije 27. travnja 1992. godine, odnosno potvrdio je svoju nadležnost za događaje nastale prije 27. travnja 1992. godine. Sukladno takvoj odluci, sadržaj presude pokazuje da je Sud razmotrio događaje i dokaze iz 1991. koje mu je prezentirala Hrvatska.

Iako možda izravno ne govori o tome tko je bio agresor, smatram da spomenuta presuda ipak pridonosi ”rasvjetljavanju povijesne slike Domovinskog rata“. Već je spomenuto da i sama činjenica da je Međunarodni sud pravde u Haagu zadužen za sporove među državama potvrđuje da je rat u Hrvatskoj bio međudržavni, a ne građanski rat. Rat se vodio na teritoriju Republike Hrvatske, čiji je Sabor 25. lipnja 1991. donio Deklaraciju o neovisnosti. Njezina primjena je odgođena za tri mjeseca, no ona nije suspendirana, pa se i u konačnoj Odluci o neovisnosti 8. listopada 1991. Hrvatski sabor poziva na odluku od 25. lipnja, nakon koje JNA i naoružane srpsko-crnogorske formacije, uključujući i TO Srbije, otvoreno napadaju Hrvatsku. JNA je zapravo već tada djelovala kao srpska vojska i bila sredstvo za ostvarivanje velikosrpskog cilja da ”svi Srbi žive u jednoj državi“, što potvrđuju izvori koje je u raspravi pred sudskim vijećem u Haagu predočio hrvatski pravni tim. S obzirom na navedeno, mogu zaključiti da u raspravama o tome treba li u pisanju povijesti nekoga razdoblja ili neke države prihvatiti faktično (“de facto”) ili pravno (“de iure”) stanje, povjesničar prednost treba dati faktičkom stanju, odnosno činjenicama utemeljenim na izvorima.

Stoga i nakon spomenute hrvatske tužbe i presude u Haagu, ostaje činjenica da je rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-ih uzrokovala velikosrpska politika, te da sadržaj presude pokazuje zašto nije primjereno izjednačavati odgovornost vodstva Srbije i Hrvatske za rat na prostoru bivše Jugoslavije u 1990-im. Sukladno tomu, veći dio zaključaka povjesničara koji se ozbiljno bave istraživanjem Domovinskog rata, spomenutom presudom u Haagu dobio je pravni pečat, a zahtjev hrvatskog pravnog tima upućen Sudu u Haagu u završnom izlaganju pokazao se točnim i obvezujućim: ”Nismo svi isti i tražimo da Srbija preuzme odgovornost za svoju politiku.“

dr.sc. Ante Nazor, ravnatelj HMDCDR