Irački Kurdi su tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća podizali nekoliko oružanih pobuna protiv režima u Bagdadu, na što je redovito odgovarano represijom protiv civilnog stanovništva. Najveća iračka ofenziva protiv Kurda, nazvana Anfal, odigrala se tijekom 1988. godine, rezultirala je s više od stotinu tisuća žrtava među kurdskim civilima

Kurdi su indoeuropski narod koji naseljava planinska područja jugoistočne Turske, zapadnog Irana, sjevernog Iraka te dijelova Azerbajdžana i Sirije. Najveći su narod na Bliskom istoku bez nacionalne države. Danas u regiji živi oko 26 milijuna Kurda, od čega u Turskoj oko četrnaest milijuna, šest i pol milijuna u Iranu, četiri i pol milijuna u Iraku te nešto više od milijun na teritoriju Sirije. Najveća kurdska urbana središta su gradovi Mosul i Kirkuk u Iraku, Sanandaj i Saqqiz u Iranu te Erzurum u Turskoj. Većinom su sunitski muslimani, pa iako njihovo podrijetlo nije do kraja razjašnjeno, u etničkom su pogledu različiti od Turaka i Arapa, dok određene kulturološke sličnosti imaju s Perzijancima. Etnička kohezija Kurda djelomično je razbijena podjelom na dva dijalekta – sorani i kurmanji. Nakon što je potkraj I. svjetskog rata sporazumom u Sevresu 1920. godine likvidirano Otomansko Carstvo, zemlje pobjednice su Kurdima obećale stvaranje neovisne države. Dano obećanje je tri godine kasnije poništio sporazum iz Laussane na temelju kojega su Kurdi ostali podijeljeni između više država, a kurdske zajednice postale čimbenikom trajnih nestabilnosti u zemljama koje naseljavaju.

U Iraku je 1961. godine izbio kurdski ustanak pod vodstvom Mustafe Barzanija koji se uspio održati zahvaljujući lošem stanju u iračkoj vojsci nakon Qassimovog vojnog udara 1958. godine kojom je srušena iračka monarhija. Ni dolazak stranke Baas na vlast u Iraku 1968. godine nije uspjela primiriti nemirni kurdski sjever, a sedamdesetih godina kurdska pobuna dobila je i iransku potporu, čime je Teheran nastojao oslabiti Irak. No, nakon što su Irak i Iran 1975. godine sklopili sporazum, iranska potpora Kurdima je prestala, pa su prepušteni na milost i nemilost iračkoj vojsci. Irak je uništio niz kurdskih sela duž iranske i turske granice kako bi onemogućio svaku dostavu pomoći izvana. U iračkim protukurdskim kampanjama 1978. i 1979. godine uništeno je oko šest stotina kurdskih sela, a dvije stotine tisuća ljudi je preseljeno na druga područja u zemlji.

Kroz nekoliko godina stasala je nova generacija gerilaca tzv. peshmergi. Izbijanjem Iransko-iračkog rata 1980. godine Iran je obnovio pomoć iračkim Kurdima koji su postupno preuzeli nadzor nad velikim dijelovima sjevernog Iraka, na što je Bagdad odgovorio brutalnim vojnim akcijama usmjerenim na civilno stanovništvo. Kurdi nisu bili jedina etnička zajednica na meti iračkih snaga sigurnosti, i odnos prema šijitskim Arapima s juga Iraka, kao i iračkim Turkmenima, Asircima i Armencima također je bilo brutalan tijekom četiri desetljeća baasističkog režima.

Ofenziva Anfal
Irački režim je još od sredine sedamdesetih godina migracijama pokušao i arabizirati sjeverno područje oko naftom bogatog Kirkuka. Naime, nakon iseljavanja Kurda u područje su doseljavani siromašni šijitski Arapi s juga Iraka, pa je ta migracija i danas predmet spoticanja u odnosima kurdskih i šijitskih političkih stranaka. Tubulentna kurdska povijest posljednjih pedeset godina naročito je bila teška tijekom režima Sadama Huseina između 1979. i 2003. godine. Mladi general Sadam Husein je u srpnju 1979. na čelu zemlje naslijedio al-Bakra, pa je konsolidirao režim provodeći čistke dužnosnika i jačanjem represije prema Kurdima i šijitima, u kojima je vidio posebno veliku opasnost. U srpnju 1983. godine Huseinov je režim uhitio osam tisuća kurdskih muškaraca koji su pripadali klanu Barzani, iz kojega dolaze najveći kurdski vođe u dvadesetom stoljeću. Članovi klana su deportirani na područje južnog Iraka, gdje je većina kasnije bila ubijena.

Nakon što se irački položaj u ratu sa Iranom popravio, u proljeće 1987. pokrenuta je velika iračka ofenziva protiv Kurda u kojoj je najmanje sedam stotina sela uništeno, a desetine tisuća civila su deportirane. Sredinom travnja 1987. u napadu na kurdski stožer u gradiću Zewa Shkanu prvi put je upotrijebljeno kemijsko oružje, koje je ranije već korišteno protiv iranske vojske i koje će postati glavnom metodom u likvidaciji kurdskog stanovništva. Već sljedećih dana uslijedili su novi irački kemijski napadi na sela Balisan i Shaykh Wasan. Huseinov režim je upotrijebio bojne otrove unatoč tome što je Irak bio potpisnik Ženevskog protokola iz 1925. godine kojim se zabranjuje uporaba kemijskog i biološkog oružja.

Nedvojbeno najveća iračka vojna ofenziva poduzeta protiv kurdskih boraca i civila je ofenziva Anfal, izvedena kao produžetak operacija protiv Kurda iz 1987. godine. Ofenziva Anfal, ili u slobodnom prijevodu Ratni plijen, nazvana je po osmom poglavlju iz Kurana, a njezina svrha bila je neutralizacija kurdskih uporišta deportacijom ili fizičkom likvidacijom velikog broja Kurda. Protiv nekoliko tisuća kurdskih gerilaca Irak je okupio oko 200 tisuća vojnika kojima je osigurao i zračnu potporu. Anfal je u stvari predstavljao kampanju od osam manjih ofenziva koje su poduzete tijekom zaključenja Iransko-iračkog rata između 23. veljače i 9. rujna 1988. Za planiranje i izvođenje ofenzive bio je zadužen Huseinov nećak general Ali Hasan al-Majid, koji je zbog korištenja kemijskog oružja protiv Kurda kasnije dobio nadimak Kemijski Ali, iako se u nadgledanje ofenzive povremeno uključivao i Sadam Husein. Glavnina iračkog udara je bila usmjerena protiv gerilaca Patriotske unije Kurdistana, dok su gerilci Demokratske stranke Kurdistana bili metom tek u završnoj fazi ofenzive.

---

Rascjepkanost kurdskog stanovništva na više država je osim kulturološke različitosti uvjetovala i političku razjedinjenost koja je često bila najvećom preprekom realizaciji njihovih političkih ciljeva. Političko organiziranje Kurda počinje nakon II. svjetskog rata. Lider iračkih Kurda Barzani je 1946. godine osnovao Demokratsku stranku Kurdistana (Partiya Demokrat a Kurdistane – KDP), a 1975. godine je prebjeg iz KDP-a Jalal Talabani osnovao Patriotsku uniju Kurdistana (Yaketi Nishtimani Kurdistan – PUK). U Iranu je 1945. osnovana Kurdska demokratska stranka Irana (Hizbi Demokirati Kurdistani Eran – KDPI). Najveći kurdski pokret u Turskoj je Kurdska radnička stranka (Partiya Karkeran Kurdistan – PKK) osnovana 1978. godine.

---

Sa svrhom uspješnog provođenja kampanje, sve državne i vojne institucije na sjeveru Iraka bile su stavljene pod Alijevo zapovijedanje, dok su vojnu stranu ofenzive izveli 1. korpus iračke vojske iz Kirkuka i 5. korpus smješten u gradu Irbilu. Iračka vojska je u područjima gerilske aktivnosti uspostavljala zone isključenja, unutar kojih su sva naselja bila sustavno uništavana topničkom paljbom ili kemijskim oružjem. Preživjeli stanovnici su deportirani u sabirne centre većinom u Topzaw kraj Kirkuka, gdje su selektirani po spolu i dobi. Odrasli muškarci su većinom bili ubijeni, a njihovi posmrtni ostaci su tek posljednjih godina otkriveni u masovnim grobnicama. U više iseljenih naselja postavljena su minska polja kako bi se onemogućio povratak stanovnika. Sasvim sigurno najteži i medijski najeksponiraniji zločin nad civilnim stanovništvom tijekom ofenzive Anfal dogodio se 16. ožujka 1988. u selu Halabja, gdje je između 3200 i 5000 kurdskih civila ubijeno bojnim otrovima iperitom i sarinom. No, zločin u Halabji nije bio jedina uporaba bojnih otrova tijekom Anfala, pa se procjenjuje da je još oko šezdeset kurdskih sela bilo napadnuto.

Tromost međunarodne zajednice
Prema podacima Human Rights Watcha, 115 iračkih časnika i političkih dužnosnika odgovorno je za zločine počinjene u ofenzivi Anfal. Konzervativne procjene broja Kurda ubijenih u genocidu 1988. godine kreću se oko pedeset tisuća ljudi, dok se druge prosudbe penju na između 100 i 182 tisuće ubijenih civila i boraca, što je neizravno potvrdilo izvješće generala Ali Hasana al-Majlida koji navodi da je u kampanji ubijeno oko 100 tisuća Kurda. Tijekom ofenzive Anfal je uništen kurdski grad Qala Dizeh koji je prije ofenzive imao sedamdeset tisuća stanovnika, stradalo je čak četiri od pet tisuća kurdskih naselja na sjeveru Iraka, a nepovratno je uništeno i kurdsko kulturno naslijeđe. Reakcija međunarodne zajednice na iračke zločine 1988. godine je zbog delikatne međunarodne pozicije i prešutne potpore Iraka tijekom rata s Iranom bila troma. Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda je tek u ožujku 1991. osudilo iračke zločine koji se po svim kriterijima mogu kvalificirati genocidom.

Nakon svršetka Zaljevskog rata 1991. irački su Kurdi na američki poticaj podigli novi ustanak protiv bagdadskog režima koji je bio brutalno ugušen, nakon čega je milijun Kurda prebjeglo u Tursku i Iran. Posljedice iračkog genocida nad Kurdima dodatno je pogoršao oružani sukob između iračkih i turskih kurdskih pokreta. U uglavnom zakašnjelom pokušaju zaštite Kurda pokreta početkom travnja 1991. na sjeveru Iraka Sjedinjene Države uvele su zonu zabrane leta iračkim zrakoplovima iznad 36 paralele. Područje sigurnosti koje je pružila zona zabrane letova s vremenom je preraslo u kurdsko stvarno autonomno područje koje je od 1992. godine imalo i svoju vladu sa sjedištem u Erbilu. Kurdi su s oduševljenjem dočekali angloameričku invaziju Iraka 2003. godine, a tek su rušenjem Huseinovog režima kurdska područja na sjeveru Iraka dočekala trajnu sigurnost, i danas, paradoksalno, predstavljaju mirnije dijelove Iraka. Zločini počinjeni tijekom ofenzive Anfal su predstavljali jednu od glavnih točaka optužnice tijekom suđenja Sadamu Huseinu.

Hrvoje BARBERIĆ