Staljinova smrt u ožujku 1953. ohrabrila je demokratske snage iza Željezne zavjese. Štrajk građevinskih radnika u Berlinu 17. lipnja 1953. prerastao je u velike demonstracije protiv istočnonjemačkog režima te se proširio i na ostatak zemlje. Ustanak je isti dan tenkovima skršila sovjetska vojska uz pomoć istočnonjemačke policije, pri čemu je 51 građanin Berlina poginuo

Četiri godine nakon svršetka Drugog svjetskog rata i mjesec dana nakon proglašenja Savezne Republike Njemačke, u listopadu 1949., uz blagoslov Moskve, istočnonjemačka skupština na području sovjetske okupacijske zone proglasila je Njemačku Demokrat- sku Republiku. U poratnim godinama je Istočnom Njemačkom politički dominirala Jedinstvena socijalistička partija Njemačke (Sozialistische Einheistpartei Deutschlands – SED). SED je vodio koaliciju antinacističkih stranaka. Uz njega tu su bili demokršćani i liberali, a koalicija je nazvana Nacionalnim frontom te su prvih godina održavali privid političkog pluralizma u zemlji. Razdoblje nakon 1949. godine obilježilo je učvršćivanje komunističkog vodstva i staljinizacija zemlje, a politički ustroj Istočne Njemačke poprimio je konture sovjetskog sustava.

Postupno je marksizam kao državna ideologija nametnut cijelom društvu, obrazovnom sustavu i medijima. No, veliki dio istočnih Nijemaca nije prihvatio nametanje komunističkih institucija, posebice nakon trinaestogodišnjeg razdoblja nacizma. Za osiguranje režima brinula se državna služba sigurnosti (Staatssicherheitsdienst – SSD) i Ministarstvo državne sigurnosti, koji su nadzirali svu potencijalnu opoziciju. Na trećem partijskom kongresu 1950. godine po uzoru na sovjetsko gospodarstvo donesen je petogodišnji plan kojim je uvedeno središnje planiranje u istočnonjemačku ekonomiju i postavljene su visoke kvote za industrijsko radništvo. No, ambiciozno postavljene zadaće ugrožavao je stalni bijeg istočnih Nijemaca u zapadni dio. Tako je početkom 1953. mjesečno u prosjeku 37 tisuća ljudi bježalo na Zapad, sa stalnim trendom povećanja. Ukupno je do postavljanja Berlinskog zida 1961. godine tri milijuna istočnih Nijemaca našlo utočište na zapadnoj strani granice.

Demonstracije
Važan događaj iza Željezne zavjese dogodio se nakon Staljinove smrti u ožujku 1953. godine. Demokratske snage u cijeloj istočnoj Europi ponadale su se da je sovjetska dominacija pri kraju, a u tome su ih često ohrabrivali i radioprogrami emitirani sa Zapada. U lipnju 1953. je vodstvo SED-a u namjeri da poveća životni standard predstavilo politku “Novi smjer”. Ekonomska politika uvedena na inicijativu ekonomista Maljenkova u Sovjetskom Savezu značila je veće investicije u laku industriju i potrošačka dobra. Iako je ta mjera trebala ići njima na ruku, za istočnonjemačke radnike to je značilo povećanje ionako visokih kvota. Odluka Politbiroa da popravi statistiku radnog učinka za desetak postotaka bila je kap koja je prelila čašu. Dana 16. lipnja 1953. skupina građevinskih radnika u Istočnom Berlinu pokrenula je štrajk nakon što im je priopćeno da će im plaće biti srezane ukoliko ne dostignu zadane kvote. Nakon što je broj štrajkača narastao iznad očekivanja na pet tisuća, za sljedeći dan je bio zakazan generalni štrajk. U omasovljavanju protesta važnu ulogu je imala radiopostaja u Zapadnom Berlinu putem koje su štrajkači dobivali informacije, no ne postoje dokazi o povezanosti demonstranata s američkim obavještajcima.

U jutro 17. lipnja u središtu Istočnog Berlina okupilo se stotinjak tisuća prosvjednika, a sve veći broj je dolazio. Istodobno je u svim ostalim istočnonjemačkim gradovima bio zaustavljen rad ili je došlo do nekog oblika protesta te je više od četiri stotine gradova i sela bilo zahvaćeno prosvjedima. U Dresdenu su demonstranti zauzeli radio postaju te počeli s emitiranjem proturežimskih poruka, a u gradu Halleu isto su činile lokalne novine. Prosvjednici su tražili povratak starih radnih kvota, no njihovi zahtjevi su brzo prošireni iz gospodarskih u političke te je zatražena ostavka istočnonjemačkog vodstva i raspisivanje slobodnih izbora. Izvještaji su govorili o parolama protiv komunizma i klicanju američkom predsjedniku Eisenhoweru, a sve je preraslo u napade na vladine zgrade i skidanje komunističkih obilježja, te čak u pokušaj oslobađanja političkih zatvorenika iz zatvora u Barnimstrasse. Istog jutra je na istočnoberlinskom Alexanderplatzu pala i prva žrtva nakon što je oklopni transporter pregazio jednog prosvjednika. U takvoj situaciji istočnonjemačko komunističko vodstvo na čelu s Walterom Ulbrichtom bilo je prisiljeno obratiti se sovjetskoj vojsci za pomoć, iako je vjerojatno sovjetska kontrolna komisija u Berlinu sama donijela odluku o kršenju nemira silom. Naime, Istočna Njemačka se nalazila čvrsto pod okupacijom Crvene armije te u to vrijeme još uvijek nije imala svoju vojsku. Istočna Njemačka je bila najvažniji strateški “plijen” Sovjetskog Saveza nakon Drugog svjetskog rata te ni u kom slučaju Moskva nije mogla dopustiti dovođenje u pitanje svog autoriteta. Oko podneva istog dana policija je blokirala sve izlaze s gradskog trga, nakon čega su stigli sovjetski tenkovi T-34. Pod ne do kraja razjašnjenim okolnostima u popodnevnim satima došlo je do sukoba demonstranata s istočnonjemačkom policijom i sovjetskim tenkovima koji su otvorili vatru na okupljene građane.

Posljedice krize
Povremeni sukobi sovjetskih vojnika s njemačkim građanima i brojna uhićenja protegnula su se na sljedećih desetak dana. Službeni izvori govorili su o pedeset i jednom poginulom građaninu u lipanjskim demonstracijama no novije procjene stvorene nakon otvaranja arhiva tajne policije podižu broj žrtava na 267 ljudi. U mjesecima nakon tog događaja stotinama sudionika suđeno je zbog pokušaja ?fašističkog državnog udara”, a veliki dio demonstranata idućih je mjeseci uspio prebjeći u Zapadni Berlin i tako se spasiti progona.

Ustanak u Istočnoj Njemačkoj prvi je u nizu revolta iza Željezne zavjese – u narednim su godinama uslijedili nemiri u Poljskoj (1956. i 1970. te 1976. i 1980.) i Mađarskoj (1956.), te u Čehoslovačkoj (1968.). Oružana reakcija na berlinske demonstracije postala je ustaljeni obrazac sovjetskog odgovora na građanske nemire u Istočnom bloku za sljedeća tri desetljeća, a svoj konačan oblik dobila je u Brežnjevljevoj doktrini ograničenog suvereniteta. Tek Gorbačovljev dolazak na čelo SSSR-a raskinuo je s takvom politikom.
Kriza iz Istočnog Berlina 1953. imala je više posljedica za cijeli Istočni blok. Događaji su pokazali da suprotno očekivanjima sovjetski model komunizma nije uhvatio korijenje u njemačkom društvu. Moskva je bila prisiljena privremeno odustati od planirane liberalizacije istočnonjemačkog društva, a Ulbricht je uspio opstati na vlasti tako što je uvjerio Sovjete da je potrebna njegova autoritarna vladavina kako bi odr- žao zemlju stabilnom. Komunistički lideri susjednih zemalja pobojali su se da bi se efektom domina sličan izljev narodnog nezadovoljstva mogao dogoditi i u njihovim zemljama. S druge strane, u berlinskim su zbivanjima bile poražene i Sjedinjene Američke Države, čije je pasivno držanje pokazalo da je deklarirana podrška “porobljenim narodima Europe”, koja se osobito rabila tijekom predsjedničke kampanje 1952., uglavnom bila puka retorika. Sovjetska kontrolna komisija u Berlinu je 1954. raspuštena, a Istočna Njemačka je dobila formalni suverenitet. Sljedeće godine je formirana i istočnonjemačka armija, a u svibnju 1955. Istočna Njemačka je postala članica Varšavskog pakta te je 1972. primljena u Ujedinjene narode. Nakon pada Berlinskog zida, Demokratska Republika Njemačka prestala je postojati 3. listopada 1990. formalnim činom ujedinjenja sa Saveznom Republikom Njemačkoj. U suvremenoj historiografiji i medijima istočnonjemački ustanak dobio je nezasluženo malo pozornosti u usporedbi sa sličnim događajima u Ma- đarskoj i Čehoslovačkoj. Datum održavanja berlinskih protesta iz lipnja 1953. godine u Zapadnoj je Njemačkoj godinama bio slavljen kao nacionalni praznik, da bi ga ujedinjenjem dviju zemalja zamijenio datum formalnog ujedinjenja. Berlinski trg na kojem su se održale demonstracije 1953. nakon ujedinjenja preimenovan je u Ulicu 17. lipnja.

Walter Ulbricht
Lider istočnonjemačkih komunista Walter Ulbricht rođen je 1893. u Leipzigu. Kao prijeratni član njemačke komunističke partije studirao je u Sovjetskom Savezu, a 1933. postao je zastupnik u Reichtstagu. Hitlerovim jačanjem Ulbricht je napustio Njemačku i otišao u Francusku, a potom i u Španjolsku, gdje je kao pripadnik Internacionalnih brigada sudjelovao u Građanskom ratu. Nakon poraza republikanaca bježi iz Španjolske i odlazi u Sovjetski Savez. Iz SSSR-a se vratio u krajem Drugog svjetskog rata, a nakon ujedinjenja Komunističke partije i Socijalnodemokratske stranke 1946. postaje generalni sekretar Jedinstvene socijalističke partije Njemačke, te je ključna osoba za sovjetizaciju Istočne Njemačke. Godine 1953. guši radnički ustanak, a 1955. potpisuje pristupanje Istočne Njemačke Varšavskom paktu. Uz Ericha Hoeneckera, najodgovorniji je za gradnju Berlinskog zida koja počinje u kolovozu 1961. kako bi se zaustavio bijeg na Zapad. Nakon bolesti, 1971. je umirovljen te na njegovo mjesto dolazi Hoenecker. Ulbricht je umro 1973. godine.

Hrvoje BARBERIĆ