Radikalno krilo Irske republikanske armije, poznato kao Provizorna IRA, 1969. godine pokrenulo je kampanju terorističkih napada na simbole britanske vlasti i protestantske skupine diljem Sjeverne Irske. Sredinom sedamdesetih godina njezine su se aktivnosti proširile i na Veliku Britaniju te je IRA postala jedna od najsnažnijih i najopasnijih terorističkih skupina u svijetu. Nakon tri i pol desetljeća borbe, skupina je 2005. godine objavila svršetak terorističke kampanje

Radikalno krilo Irske republikanske armije, poznato kao Provizorna IRA je 1969. godine pokrenulo kampanju terorističkih napada na simbole britanske vlasti i protestantske skupine diljem Sjeverne Irske. Sredinom sedamdesetih godina njezine su se aktivnosti proširile i na Veliku Britaniju te je IRA postala jedna od najsnažnijih i najopasnijih terorističkih skupina u svijetu. Nakon tri i pol desetljeća borbe, skupina je 2005. godine objavila svršetak terorističke kampanje

Irska republikanska armija (Irish Republican Army – IRA) je paravojna skupina sjevernoirskih katolika osnovana još 1919. godine s političkim ciljem odvajanja Irske od britanske krune. Nakon stjecanja neovisnosti Republike Irske, politički i vojni cilj organizacije premješten je na ujedinjenje grofovija na području sjevera otoka koji su ostali u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva s Republikom Irskom. IRA je u Sjevernoj Irskoj 1955. godine počela kampanju manjih terorističkih napada na britansku vlast koji su iščezli do 1962. godine. Od sredine šezdesetih godina fragilna politička stabilnost Sjeverne Irske počela se urušavati. Katoličko stanovništvo se politički organiziralo tražeći veći udio u vlasti te je uličnim marševima po sjevernoirskim gradovima manifestiralo nezadovoljstvo svojim političkim položajem. Nakon velikog vala uličnog nasilja, u kolovozu 1969., radi održavanja reda, u Sjevernoj Irskoj su raspoređene britanske vojne postrojbe. Iako je prisutnost britanske vojske spriječila ulične sukobe između unionista i republikanaca, aktivnost IRA-e se nastavila bombaškim akcijama i atentatima.

Godine uličnog nasilja
Pokop Bobbyja Sandsa, jednog od pripadnika IRA-e koji je umro od posljedica štrajka glađu u belfastskom zatvoru Maze te postao svojevrsna ikona sjevernoirskih katolika
U prosincu 1969. IRA se podijelila na umjereno i na radikalno krilo, tzv. Provizornu IRA-u (Provisional IRA ili PIRA) koja se kolokvijalno identificira za cjelokupnu organizaciju. Prvi vođa Provizorne IRA-e postao je Sean MacStiofain, podrijetlom engleski protestant koja su u djetinjstvu preveli na katoličanstvo. Radikalno krilo IRA-e je počevši od 1970. godine pokrenulo seriju terorističkih akcija kojima su meta bili britanske snage sigurnosti, ali i protestantski civili. U srpnju 1970. pripadnici IRA-e vodili su prave male ulične borbe s britanskim vojnicima u dijelu Belfasta, zvanom Lower Falls, no nerazmjer u snazi ipak je bio prevelik pa je IRA do daljnjeg nastojala izbjegavati izravnu oružanu konfrontaciju s britanskom vojskom. U srpnju 1972. zapovjedništvo britanskih snaga u Sjevernoj Irskoj pokrenulo je operaciju Motorman u kojoj je angažirano čak dvanaest tisuća vojnika koji su vratili nadzor nad dijelovima Belfasta koje je nadzirala IRA.

Tijekom prve dvije godine aktivnosti IRA je bila razmjerno slabo naoružana te se uglavnom oslanjala na arsenale naoružanja koje je posjedovala od pedesetih godina, da bi početkom sedamdesetih počela dobivati suvremeno oružje, prvenstveno od irskih simpatizera iz Sjedinjenih Država te iz Libije. Uz IRA-u je postojalo još nekoliko skupina koje su se borile za neovisnost – Irska narodnooslobodilačka vojska (Irish National Liberation Army ? INLA) te još nekoliko manjih skupina, od kojih su neke nastale tijekom devedesetih novim odvajanjem od IRA-e. Osim terorističkih skupina sjevernoirskih katolika i protestantsko stanovništvo je imalo svoje naoružane skupine pa je tako 1966. godine ponovno oformljena najveća unionistička skupina Ulsterske dobrovoljačke snage (Ulster volunteer force ? UVF). Prvu veliku akciju UVF je izveo u prosincu 1971. podmetanjem bombe u belfastskom baru McGurk u kojem je poginulo petnaest ljudi.

Sedamdesetih godina u Sjevernoj Irskoj je u sukobima između dvije zajednice u prosjeku godišnje ginulo tri stotine ljudi, a najteža godina sjevernoirskog sukoba bila je 1972.. Te je godine s obje strane izvedeno 1300 bombaških i oko pet stotina oružanih akcija u kojima je ubijeno čak 467 ljudi, od čega 321 civil i stotinjak britanskih vojnika. Te godine dana 30. siječnja dogodio se najpoznatiji incident cijelog sjevernoirskog sukoba, kada su u Londonderryju britanski padobranci ubili trinaest nenaoružanih katoličkih demonstranata i ranili više od stotinu i pedeset ljudi. Događaj je kasnije postao poznat kao ?krvava nedjelja?, a galvanizirao je popularnu potporu sjevernoirskih katolika IRA-i. Glavni akteri i točne okolnosti koje su dovele do otvaranja vatre na demonstrante i danas su predmet istrage britanskog pravosuđa.

Napadi na tlu Velike Britanije
Tijekom prve polovice sedamdesetih godina izbjegnuti su veći teroristički napadi IRA-e i moguće žrtve samo zahvaljujući informatorima ubačenim unutar skupine koji su bili povezani s britanskim snagama sigurnosti. Iako je težište terorističke aktivnosti IRA-e bilo fokusirano na Sjevernu Irsku, postupno je njezina djelatnost djelomično prebačena na područje Velike Britanije. Vodstvo organizacije je smatralo da će na taj način smanjiti pritisak britanskih snaga sigurnosti na gradove Belfast i Derry te istodobno ljudskim žrtavma britansku javnost prisiliti na političke ustupke. Tako je radikalno krilo IRA-e od sredine sedamdesetih izvelo više napada na području Velike Britanije, među kojima se ističu krvavi bombaški napadi na pubove Tavern in the Town i Mulberry Bush u Birminghamu u Engleskoj u studenom 1974. u kojima je ubijena dvadeset i jedna osoba. Glavni operativac IRA-e za područje Velike Britanije, bivši padobranac Brian Keenan sam je tijekom 1973. izveo više napada na britanske vojne ciljeve u kojima su stradavale i obitelji vojnika.

Vjerojatno dvije najpoznatije terorističke akcije IRA-e su ubojstvo britanskog Lorda Mountbattena 1979. godine i bombaški napad na hotel u Brightonu 1984. godine u kojem se održavala konvencija Konzervativne stranke. Mountbatten je ubijen s još troje ljudi prilikom ljetovanja u Republici Irskoj, a stradao je od bombe podmetnute u čamac. S njegovim je ubojstvom vremenski koincidiralo i ubojstvo iz zasjede osamnaest britanskih vojnika u Sjevernoj Irskoj. Mountbattenovo ubojstvo je atipična akcija IRA-e jer je bila poduzeta izvan granica Ujedinjenog Kraljevstva te se nadovezala na sličan napad izveden ranije iste godine, kada je IRA u Nizozemskoj ubila britanskog veleposlanika Sykesa. U drugoj ambicioznoj akciji IRA-e, terorističkom napadu na brightonski hotel, poginulo je petero ljudi među kojima i dvojica konzervativnih zastupnika Parlamenta, a smrt je zamalo izbjegla tadašnja premijerka Margareth Thatcher.

Početkom osamdesetih IRA je pojačano radila na pridobivanju simpatija međunarodne javnosti. U tom smislu pažnju svjetskih medija privukao je štrajk glađu IRA-inih zatvorenika do smrti u belfastskom zatvoru Maze. Jedan od zatvorenika bio je i Bobby Sands koji je unatoč boravku u zatvoru u travnju 1980. bio izabran i u Parlament, da bi potom u rujnu iste godine zajedno s deset drugih zatvorenika umro. Politički uspjeh štrajka te Sandsov izbor doveli su do pojačanog političkog angažmana IRA-e preko svog političkog krila Sinn Feina koje je na izborima početkom osamdesetih dobivalo četrdesetak posto glasova. Istodobno je Bobby Sands pretvoren u ikonu sjevernoirskih katolika, a kao kuriozitet navodimo i činjenicu da je u glavnom gradu Irana, Teheranu, jedna ulica imenovana po njemu.

Mirovni proces devedesetih
Između kolovoza 1985. i rujna 1986. IRA je primila velike količine oružja iz Libije, što je omogućilo niz novih akcija u ruralnim područjima Sjeverne Irske kojima su se nastojale izvući britanske snage sigurnosti iz urbanih sredina. U jednom od takvih napada izvedenom u gradiću Loughall 1987. poginulo je osam pripadnika IRA-e, što je najveći pojedinačni gubitak u akciji. Sredinom osamdesetih godina IRA je uvela i minobacač u arsenal korištenih oružja za svoje terorističke akcije. Tako je u veljači 1985. napadnuta policijska stanica u gradiću Newryju, a 1991. je minobacačkom granatom gađano i samo sjedište britanske vlade u Downing Streetu, zbog čega je morala biti prekinuta sjednica Majorove vlade. Uz to, u dva je navrata tijekom 1994. minobacačem napadnut i londonski aerodrom Heathrow. Iako je tijekom osamdesetih IRA bila aktivna u napadima na britanske ciljeve, istodobno je rastao i teror unionističkih skupina te su one 1991. prvi put počinile više ubojstava od IRA-e. Bombaškim napadom na zgradu Londonske burze 1990. izveden je prvi u seriji napada na britanske poslovne ciljeve. U travnju 1993. IRA je aktivirala kamion bombu u financijskom središtu Londona Bishopsgateu u kojem je uz dvoje poginulih nanesena šteta od 350 milijuna funti, što je u pogledu materijalne štete bila jedna od najisplativijih IRA-inih akcija.

Početak devedesetih godina su u Sjevernoj Irskoj obilježili intenzivni pokušaji pokretanja mirovnog procesa. U znak dobre volje u kolovozu 1994. IRA je nakon 25 godina borbe objavila prestanak vojnih operacija, a u listopadu iste godine potez IRA-e slijedile su i paravojne protestantske jedinice. Nakon što je IRA 1994. proglasila primirje, u prosincu iste godine britanska je vlada otvorila pregovore sa Sinn Feinom. U lipnju 1996. u Belfastu su počeli pregovori između predstavnika republikanskih i unionističkih stranaka, koji su bili isprekidani novim valom bombaških napada. IRA je prekid vatre okončala u veljači 1996. novim detoniranjem kamiona bombe u londonskom poslovnom središtu Cannary Wharf, po uzoru na sličan napad tri godine ranije, a u lipnju iste godine i sličnom akcijom u Manchesteru. No, najteži teroristički napad IRA-e uopće od početka sjevernoirskog sukoba, koji je za posljedicu imao najveće civilne žrtve, dogodio se u kolovozu 1998. podmetanjem bombe u gradiću Omaghu u kojemu je ubijeno dvadeset i devet ljudi, uključujući i devetero djece. Odgovornost za taj teroristički čin preuzela je frakcija Provizorne IRA-e, tzv. ?Prava? IRA, jedna od republikanskih terorističkih skupina nastalih potkraj devedesetih godina koje su odbijale prihvatiti prekid nasilja.

Kruna sjevernoirskog mirovnog procesa je tzv. Sporazum na Veliki petak, sklopljen u travnju 1998., koji su potpisali predstavnici najvažnijih republikanskih i unionističkih stranaka, no bez sudjelovanja Sinn Feina. U listopadu 2001. IRA je pristala uništiti svoje pričuve oružja te je pod međunarodnim pritiskom izdala neuobičajeno priopćenje kojim se ispričava civilnim žrtvama svojih napada. Prema neovisnom istraživanju, IRA je od kraja šezdesetih godina do kraja 2001. bila odgovorna za 1821 ubojstvo, što je nešto manje od pedeset posto žrtava sjevernoirskog sukoba. Od tog broja poginulih 621 je civilna žrtva, a istodobno je ubijeno i nešto manje od tri stotine pripadnika IRA-e. Važan korak ka svršetku sjevernoirskog konflikta nastupio je u kolovozu 2005. objavom IRA-e da prestaje s oružanom kampanjom protiv britanskih vlasti. Razoružavanje IRA-e nadgledali su međunarodni inspektori, no prema njihovom izvješću iz veljače 2006. skupina nije razoružana u potpunosti.

Hrvoje BARBERIĆ