Nakon što je završio drugi svjetski rat, za Legiju stranaca nije bilo vremena za odmor, ona je već stupala u sljedeći ratni sukob i vojnu intervenciju. Ovaj put je na redu bila Indokina, u kojoj je Francuska željela povratiti prevlast u svojim dragocjenim kolonijama

Na završetku II. svjetskog rata Legija stranaca je imala približno 20 000 pripadnika ustrojenih u sedam regimenti (šest pješačkih i jednoj konjaničkoj). U poslijeratnim godinama došlo je do velike smjene ljudi. U Legiju su pristupili mnogi dobrovoljci iz svih krajeva Europe: prebjezi iz Istočne Europe, bivši fašisti i nacisti, pripadnici SS, izbjeglice i mnogi drugi bjegunci pred zakonom. Dojučerašnji protivnici postali su ratni drugovi, združeni bratstvom Legije u borbi za kolonijalne interese francuske Četvrte Republike. Osim u Indokinu, Legija je poslana u intervenciju na Madagaskar te je nastavila stalne borbe u Alžiru. Njezine prve postrojbe iskrcale su se u Vijetnamu i ponovno zauzele Sajgon već do konca 1945. godine.
Francuska je bila iznenađena narodnim ustankom u Vijetnamu pod vodstvom Ho-Ši Mina. Rat između francuskih kolonijalnih snaga i oslobodilačkih snaga Vietkonga potrajao je dugih 9 godina, do 1954. godine i u njemu je Legija izgubila 11 000 ljudi. Tijekom tog ratnog razdoblja Legija je angažirala velike snage koje je bila prisiljena stalno pojačavati. U vijetnamsku kampanju bila je uključena 1° REC (motorizirano pješaštvo) sa svojim amfibijskim grupama, 2°, 3° i 5° REI, 13° DBLE brigada te 1° i 2° BEP (padobranske regimente). No, sve to nije bilo dovoljno i konačni poraz se počeo nazirati koncem 1950. godine. Ipak, krvavi rat je potrajao još četiri godine. Sredinom ožujka (13. travnja 1954.) otpočela je poznata bitka kod Dien-Bien-Fua u kojoj je snagama Vietmina uspjelo namamiti u klopku i opkoliti u smrtonosnom zagrljaju snage generala De La Croixa. Pedeset tisuća Vijetnamaca opkolilo je Francuze i nije im bilo spasa. Poslije 55 dana ogorčenih borbi u kojima su francuske snage bile taktički i fizički potučene, Francuzi su bili prisiljeni na predaju 7. svibnja 1954. godine. Vojničkim porazom kod Dien-Bien- Fua okončana je francuska vojna nazočnost u Indokini.

Povratkom u Alžir, Legija se suočila s još jednom opasnošću kojoj se nije nadala. Njezino sigurno utočište i kolijevka pomalo se pretvarala u grobnicu, jer više ništa nije moglo zadržati alžirske ustanike u borbi za slobodu i oslobađanje od francuske kolonijalne vlasti. Za Legiju je to bio potpuno drukčiji rat od onog kojeg je vodila u Vijetnamu. Rat se u Alžiru pretvorio u udare gerile po velikim urbanim sredinama. Nije bilo velikih bitaka kao onih koje su se vodile na Crvenoj rijeci u Vijetnamu. Gerilci “Fellage” su udarali smrtonosno i brzo nestajali. Radi povećanja svoje mobilnosti Legija je prvi put u Alžiru počela primjenjivati helikoptere. Bio je to također vrlo krvav sukob u kojem i jedna i druga strana nisu imale mnogo zarobljenika. Koncem 1961. godine francuska vlada je definitivno odlučila napustiti Alžir. Bilo je to krizno razdoblje za Legiju u kojem se velik dio njezinih pripadnika priključio organizaciji francuskih kolona OAS (Organisation de l´Armee Secrete), koja je pod svaku cijenu nastojala zadržati Alžir u francuskim rukama. Pri tome nisu prezali ni od terorističkih akcija na francuskom tlu, uperenih protiv vlade u Parizu. Dio kolonijalnih trupa se pobunio ali je središnja vlada uspjela ugušiti pobunu i nametnuti svoju volju kolonima.
Alžir je definitivno vojnički napušten i dobio je neovisnost 1962. godine. Legija stranaca se prvi puta od 1843. godine morala povući iz svoje “matične vojarne” u Sidi-bel-Abbesu i premjestiti na matični teritorij te se smjestiti u Aubagnu u Provenzi. Kako nije bilo novih potreba za borbenim angažmanom Legije, njezine su postrojbe iskorištene za druge stvari. Treća pješačka regimenta (3° REI) raščišćavala je džunglu u južnoameričkoj Gvajani i gradila komunikacije potrebne za izgradnju raketnog kompleksa. Peta regimenta (5° RMP), nasljednica 5° REI, radila je na pripremi nuklearnog poligona na pacifičkom atolu Muroroa. Prva regimenta (1° REI) bila je angažirana na izgradnji francuskih autocesta, dočim je 13° DBLE, u kojoj su bili sakupljeni veterani iz Narvika, Bir-Hakeima i Dien Bijen Fua, stacionirana u bazi Legije u Džibutiju, na rogu Afrike.

Francuska ipak nikada nije smetnula s uma vojne mogućnosti svoje Legije. I nadalje se nastavila koristiti njome kao jednim od instrumenata potpore vanjskoj politici. Upravo iz tog razloga Legija je sudjelovala u intervenciji u Bejrutu kao dio multinacinalnih mirovnih snaga. Također u Čadu, u nekoliko prilika1969., 1983. godine, a prije svega u Zairu 1978. godine Legija je oružjem podupirala i štitila francuske interese. U Čad su legionari prvi put stigli u travnju 1969. godine. U glavni grad Fort Lamy poslani su padobranci iz 2° regimente pod vodstvom pukovnika Lacazea. Padobranci su imali potporu helikoptera i motoriziranog pješaštva, a protiv ustanika borili su se sukladno načelu “pronađi i uništi”. Nakon uspješne akcije vraćeni su u svoje vojarne 1971. godine. Nakon 7 godina gerila je ponovno uzela maha u Čadu pa su 1978. godine u Čad ponovno poslani 1° REC i 2° REI. Nakon pacifikacije tog prostora vraćeni su u Francusku 1980. godine. Već 1983. godine ponovno su u Čadu gdje se bore protiv ustanika koji ovaj put imaju libijsku vojnu i materijalnu pomoć.
U tom razdoblju Legija stranaca imala je svoj borbeni angažman i u današnjem Zairu, odnosno u bivšoj belgijskoj koloniji Kongu, od kojeg se htjela odvojiti dijamantima prebogata pokrajina Katanga. Iz tog doba borbenih operacija koje je Legija imala u Zairu, svakako je najpoznatija bitka koja se odigrala 13. svibnja 1978. godine u Kolweziju.
Nekoliko dana ranije ustanici iz provincije Katange, poduprti angolske vlade, gdje su se i sklonili nakon pada Moise Ciombe, zauzeli su pogranični teritorj Zaira i napali Kolwezi i Lumumbashi. Katanški “Tigrovi” otpočeli su ubijati, pljačkati i uništavati te uzimati taoce (uglavnom Europljane – Francuze i Belgijanace). Francuska i belgijska vlada su se sporazumjele o hitnoj vojnoj intervenciji. Zbog svoje nespremnosti, Belgijanci su odugovlačili i petljali pa su se Francuzi odlučili na samostalnu akciju.

U roku 24 sata zračni desant francuske Legije stranaca razriješio je talačku krizu i općenito vojnu situaciju u Kolweziju. Ova vojna operacija Legije poznata je pod kodnim nazivom “Leopard”. Padobranci su se vratili na Korziku i tek tada su se u javnosti pojavili prvi glasovi o takozvanim snagama za brzu intervenciju. FAR (Force d´Action Rapide) su po svojoj funkciji vrlo slične američkim Rapid Deploymnt Joint Task Force. Jedno od poslijednjih poglavlja povijesti Legije napisano je u Bejrutu. Francuska je zajedno s Italijom i SAD-om sudjelovala u stvaranju multinacionalnih mirovnih snaga radi smirivanja borbi u glavnom libanonskom gradu. U misiju izbacivanja pristaša PLO-a iz Libanona, Francuska je poslala svoje legionare – padobrance. Nakon masakra u palestinskim izbjegličkim kampovima Francuzi su bili prisiljeni pojačati svoje snage novim postrojbama: 1° RE , 2° REI i 1° REC (svi iz sastava 31° brigade Legije). Legionari su bili među prvima i najistaknutijima u toj vojnoj operaciji i vratili su se u zemlju 1983. godine.

Sjedište i struktura 2. REP
Legija trenutačno u svom sastavu ima otprilike 8500 tisuća legionara koji potječu iz pedesetak različitih zemalja svijeta. Oni odavno više nisu svrstani u postrojbe prema svom etničkom podrijetlu. Postrojbe koje trenutačno formiraju Legiju jesu pet regimenti pješaštva (1° RE, 2° REI, 3° REI, 4° RE I 13° DBLE), jedna regimenta motoriziranog pješaštva (1° REC), dvije regimente inženjerije (5° RMP I 6° REG), a grupirani su pod administrativno zapovjedništvo koje se naziva Groupemnt de la Legion Etrangere (GLE), te jedne padobranske regimente (2° REP). Druga padobranska regimenta postala je simbolom Legije stranaca iako je osnovana tek 1956. godine. Ta je regimenta nasljednik tradicija 2. padobranske bojne (2° BEP) uništene u bitci kod Dien-Bien-Fua.

Regimenta ima svoju bazu u Calviu na otoku Korzici u vojarni Raffall. Njezinih 1300 pripadnika nalazi se stalno u visokom stupnju pripravnosti da bi bili spremni trenutačno reagirati bilo gdje u svijetu. Regimenta ima dislociranu jednu satniju u Džibutiju, kao pojačanje 13° DBLE. Ta satnija u svom sastavu ima male timove uvježbane za borbe u planinskim predjelima, amfibijske operacije i dubinske operacije izviđanja . Druga padobranska regimenta sastavljena je od jedne zapovjedno-opslužne satnije, jedne satnije za podršku i izviđanje (s jednim komando timom) i četiri borbene satnije.

Kako se postaje legionar
Dugačak je put za sve one muškarce između 17 i 40 godina života koji žele postati legionari. Ulazak u Legiju počinje kroz jedan od mnogih ureda za novačenje (dislociranih na matičnom francuskom teritoriju) ili u jednom od sjedišta tzv. “Udruženja veterana” raštrkanih po cjielom svijetu, koji funkcioniraju na svoj način kao središta za novačenje. Svi prijavljeni dobrovoljci pristižu u Aubagne gdje im se kao prvo oduzima civilno odijelo, osobni dokumenti i sav novac koji posjeduju. To se radi zbog potiskivanja bilo kakve pomisli o bijegu i zbog eliminacije etničkih razlika između prijavljenih kandidata, da bi se što prije potisnulo sjećanje i svaka veza sa civilnim životom. Prije početka svog prvog dana pod ugovorom, regrut mora početi misliti i djelovati kao legionar, a ne npr. kao jedan Europejac ili Azijat. Filozofija Legije zasniva se na činjenici da se njezini pripadnici koji potpišu ugovor u narednih pet godina međusobno neće dijeliti po boji kože ili po nacionalnosti nego će isključivo biti vezani “bratstvom Legije” i da će dati život za svoje suborce. U Aubagneu, nakon što prime radne odore novaci počinju s trotjednim uvježbavanjem poslije kompletnog medicinskog pregleda. Ispituju se motivi ulaska u Legiju, politička uvjerenja, a vrlo su važni i podaci o prošlosti svakog kandidata. Legija ustvari više nije sigurno sklonište svakovrsnim kriminalcima, pa ova selekcija služi i osigurava između ostalog da se otkriju mogući kriminalci u bijegu, koji bi utočište željeli naći u redovima Legije.

Svaki tjedan proveden u Aubagneu označen je na planu rada drugom bojom. Prvi tjedan označen je žutom, drugi zelenom a treći crvenom bojom. Različite boje označavaju stupanj selekcije i svladanog početnog programa obuke. Program konstantno napreduje, uz isključivanje onih kandidata koji ne mogu svladati obuku. Kandidati koji uspiju svladati i treće crveno razdoblje obuke potpisuju ugovor na pet godina, koliko traje jedan ciklus služenja u Legiji stranaca. Ugovor predviđa mjesečnu plaću od 6800 francuskih franaka (dok nije bio uveden euro). Također tim ugovorom je predviđeno služenje u izvan europskim (prekomorskim) postrojbama Legije u trajanju od najmanje dvije godine. Ugovorom je predviđena mogućnost traženja francuskog državljanstva (dovršetkom ugovora), kao i mogućnost novog angažmana u Legiji. Negativni aspekti novopridoših pripadnika Legije jesu da su bez osobnih dokumenata lišeni nekih normalnih civilnih stvari kao što su npr. posjedovanje vozačke dozvole, osobnog vozila ili stana, nemogućnost ženidbe itd. Legiji se mora dati sve ali i ona svojim pripadnicima uzvraća mnogo. Svojim pripadnicima osigurava novi identitet, zaštićeni su i kada jednom “časno” odrade svoj ugovor ukoliko to žele Legija za njima briše sve tragove. Između ostalih vrlo je važno pravilo da se legionar ne može javno fotografirati bez njegovog eksplicitnog pristanka. Nakon potpisivanja ugovora slijedi kompletno oblačenje i opremanje legionara te posjet Dvorani časti u Muzeju Legije, gdje se budući legionari upoznaju sa nasljedstvom koje su im ostavili njihovi prethodnici. Nakon toga regruti se šalju na daljnju obuku u bazu Qartier Lapasset u mjestu Castelnaudary, gdje je sjedište 4° RE.

Četvrta regimenta (4° RE) je jedina postrojba Legije koja nastavlja tradicije nekadašnje Regiment d´Instruction de la Legion Etrangere (RILE) i tzv. Groupement d´Instruction (GILE) koje su svojevremeno bile podređene 2° RE. Svi novopridošli – kandidati počinju sa baznim četveromjesečnim uvježbavanjem na koja se nastavlja još četiri mjeseca tzv. naprednog baznog tečaja. Ta dva razdoblja namijenjena su prije svega tome da se kandidatu podigne na najvišu moguću razinu fizička snaga i istodobno dovede na maksimum mentalna kondicija. Mentalnu spremnost svojih pripadnika vodstvo Legije smatra jednim od njezinih najjačih oružja i stoga joj pridaje iznimnu važnost. Fizičke i psihičke probe i uvježbavanja su dugački i iscrpljujući. Tijekom tih prvih mjeseci kandidati su podijeljeni u vodove po 30 ljudi, uz fizičku i psihičku pripremu uče osnovne zapovijedi, upoznaju vojne baze u kojima će službovati, uče karakteristični spori paradni korak i tradicionalne Legijine koračnice. Osim toga intencija je obuke da kandidati u svakom trenutku budu sposobni ispoljiti duh i tradicije Legije.

U tom se razdoblju posebna pozornost poklanja obuci u rukovanju vatrenim oružjem i bojevim gađanjima mobilnog i stacionarnog tipa na pokretne i nepokretne ciljeve. U sklopu borbene obuke kandidati se podučavaju borbenim tehnikama i taktici pješaštva, operacijama čišćenja terena, metodama borbe u urbanim područjima, ophodnjama (dnevnom i noćnom), protugerilskim taktikama. Uobičajenim borbenim tehnikama i taktici Legija pridodaje i svoja posebna iskustva, tj. “naučene lekcije” iz svojih operacija u indokineskim i afričkim džunglama ili saharskoj pustinji. U vojarnama i kampovima vlada željezna disciplina. Odavno nema stravičnih fizičkih kažnjavanja kao nekada, ali zato postoje neke druge, možda i perfidnije kazne. Odora se mora održavati u besprijekornom stanju, kako to nalažu vrlo stroga pravila.

Kandidati su obvezatni tijekom mjeseca odraditi 192 sata straže a svakodnevna jutarnja tjelovježba počinje serijom od 100 sklekova. Bazni trening kandidata obuhvaća također hodnje pod punom ratnom opremom. Počinju sa hodnjom duljine 7 km koja se progresivno povećava dok ne dosegne duljinu od 21 km.
Završetak te faze obilježen je forsiranom noćnom hodnjom duljine 25 km po iznimno teškom terenu, koja se mora obaviti u roku tri sata – s jednim rancem i opremom ukupne težine 50 kg. Oni kandidati koji uspješno završe tu “početnu” fazu obuke dobivaju neformalni naziv “napredni volonter”. Dobivaju privilegiju slobodnog izlaska iz vojarne, izlaznu odoru ukrašenu crvenim naramenicama (epoletama) sa resama i plavi ovoj koji se omota oko struka i nosi ispod opasača. Do tada su kroz obuku prošli gologlavi a sada na jednoj sugestivnoj svečanosti pod bakljama i uz pjesmu “Le Boudin” (sveta pjesma Legije) prvi puta dobivaju kapu bijele boje i time simbolično postaju (sa svim pravima i obvezama) “Hommes du Rang”, odnosno “legionari druge klase”. Nakon prva četiri mjeseca u Aubagneu, kandidati se upućuju na drugi dio obuke (također u trajanju od četiri mjeseca) koji se provodi u vojarnama Legije u Nimesu (2° REI), Orangeu (1° REC) ili u Avignonu (6° REG). U tim središtima budući legionari se podučavaju kako djelovati zajednički kao postrojba, uz poštivanje osobitosti i baznih zadaća različitih regimenti. Svi pripadnici Legije, pa čak i oni koji će obavljati neborbene zadaće, moraju proći ta dva temeljna “paketa” obuke. Razlog tome leži u činjenici da svaki legionar mora biti sposoban formirati borbenu grupu i zapovijedati njome. Osim toga, bilo koji legionar može biti pridodan kao ispomoć 2° REP i biti poslan u akciju.

Ljudi uvršteni u Drugu padobransku regimentu (2°REC) nakon završenog naprednog tečaja odlaze na najviši stupanj obučavanja u bazu regimente u Calviu na Korzici. Intenzivan program padobranske obuke traje četiri tjedna. Prvi tjedan je obilježen intenzivnim podizanjem fizičke spreme kroz niz dugotrajnih dnevnih i noćnih hodnji pod punom opremom. Drugi tjedan je posvećen učenju tehnika skakanja i doskoka te sigurnosti. U tom razdoblju intenzivno se izvode skokovi s padobranskog tornja.
U posljednja dva tjedna legionari imaju ukupno šest skokova od kojih je jedan noćni. (Naime, toliki broj skokova zahtijeva francuska vojska da bi legionarima uopće mogla izdati padobranske licence).
Odmah treba reći da druga padobranska regimenta Legije stranaca nije obična padobranska postrojba. Njezini pripadnici u stanju su djelovati kao konvencijalno pješaštvo, kao “zračna konjica” i naposljetku kao zračno-desantne trupe. Iznad svega stoji njihova mogućnost transformacije u padobrance-komandose.
Transformacija postrojbe u današnji oblik počela je još 1963. godine pod zapovjedništvom potpukovnika Caillauda (legendarnog vojnika Legije i prvog zapovjednika druge padobranske bojne Legije formirane 1948. godine – 2° BEP koji je poslije prerastao u regimentu).
Regimenta je podijeljena u šest satnija:
• Zapovjedno-opslužna satnija (CCS)
• Satnija za podršku i izviđanje (CEA)
• 1 ° satnija za urbana djelovanja, noćna i protuoklopna djelovanja
• 2 ° satnija za planinska djelovanja
• 3 ° sSatnija za amfibijske operacije
• 4 ° satnija za snajperska djelovanja, rušenje i sabotaže
Pripadnici 2° REP, njih 1275, uvježbavaju se u različitim vještinama i specijalnostima, sukladno satniji u koju su raspoređeni. Ipak, svi pripadnici prije ili kasnije prođu tečajeve borbe u džungli (održavaju se u Gvajani) i borbe u pustinji (održavaju se u Džibutiju). Unutar 2° REP, preciznije unutar satnije CEA, koja broji 237 legionara, nalazi se jedna mala postrojba koja je svojedobno bila nazvana SOGH (Sauterus Operationels de grande hautere), a danas se njezino ime krije iza kratice CRAP (Commandos de reinsegnements et dans la profondeur).
Radi se o posebnoj skupini vrhunskih padobranaca, specijalista za skokove s velikih visina i slobodan pad, s kasnim otvaranjem padobrana. Ova malena grupa namijenjena je za sakupljanje informacija, za izviđanje duboko iza neprijateljskih linija, te naravno za izvođenje sabotaža na teritoriju kojeg nadzire neprijatelj.

CRAP
Commandos de reinsegnements et dans la profondeur – komandosi za izviđanje i duboki prodor – “oči” su 11° padobranske divizije. Skokovima s velikih visina, radi infiltracije na protivnički teritorij, nakon kontroliranog slobodnog pada, otvaraju svoje padobrane na maloj visini. Radi se o vrlo rizičnom manevru koji zahtijeva visoki profesionalizam. Pripadnici ove postrojbe osim izvidničkih zadaća izvršavaju sabotaže, ali i antiterorističke akcije, po potrebi i na udaljenostima 4000-5000 km od svojih matičnih baza.

Svaka regimenta iz sastava 11° padobranske divizije i 13° RDP (uključujući 7° i 14° RPCS) ima u svom sastavu CRAP tim integriran u CCS ili CEA satniju. U svakoj regimenti postoje po dva CRAP tima. Zbog svoje posebnosti 2° REP ima u svom organskom sastavu čak 34 CRAP tima. Tijekom sedamdesetih godina uvježbavanje tehnika CRAP skokova bila je povlastica koju su imali i redoviti vojnici-padobranci koji su poslije službovali u tim postrojbama. Danas takvoj obuci mogu pristupiti samo volonteri koji u svojoj profesionalnoj karijeri imaju određeni broj godina provedenih u zračno-desantnim postrojbama. Moguće je priključiti se tečaju za CRAP bez obzira na granu iz koje se dolazi (KOV, RM, RZ), odnosno ako kandidat u statusu legionara druge klase ima najmanje čin satnika i ukoliko zadovoljava vrlo rigorozne medicinske uvjete. Jedan od bitnijih uvjeta koji takav kandidat također mora ispuniti jest završetak drugog stupnja komando obuke ili kvalifikacija zapovjednika grupe ili voda koju verificiraju CNEC središta u Montlouisu i Colliureu. Škola za zračno-desantne snage ETAP, koja se nalazi u gradu Pau, organizira svake godine dva CRAP tečaja – svaki za 25 polaznika u trajanju od 12 tjedana. Tijekom tog tečaja svaki polaznika ostvari minimalno 80 skokova, od kojih je najmanje 9 noćnih. Nakon dolaska u školu ETAP, svaki polaznik se temeljito upoznaje s raznim tipovima opreme i materijala koji se koriste za skokove sa velikih visina. Isto tako, na zemlji se uvježbavaju različiti položaji koje će ti padobranci zauzimati tijekom kontroliranog slobodnog pada (možda je bolje reći leta).
Već trećeg dana tečaja kandidati imaju svoj prvi slobodni CRAP skok sa visine od 1500 metara, koja se postupno povećava na 2500 metara. Nakon dva tjedna kandidati za buduće slobodne skokove spremni su za skok s kompletnom opremom koju moraju inače sa sobom ponijeti na zadaću i, naravno, osobno naoružanje. Koncem trećeg tjedna obuke kandidati počinju uvježbavati noćne skokove. Do prije nekoliko godina maksimalna visina s koje su se uvježbavali CRAP skokovi nije prelazila 4000 metara. Danas se takvi skokovi uvježbavaju sa visine od 6000, metara a uskoro će se (kako tvrdi škola u Pauu) takvi skokovi uvježbavati s visina od 9000 metara. Takvi skokovi mogući su samo uz uporabu maski i boca s kisikom, te posebno dizajniranih padobrana. Takvi padobrani omogućavaju padobrancima prelet vrlo velikih distanci (30 – 40 km) u maksimalnoj tajnosti. Skokovi u školi ETAP izvode se iz zrakoplova tipa Transall.

Pripadnici CRAP timova moraju izvrsno poznavati KAP 3, fundamentalni uređaj njihove sigurnosti koji automatski otvara padobran (na određenoj visini – unaprijed određenoj) u slučaju da iz bilo kojeg razloga zakaže prethodno ručno otvaranje. Svake godine svi pripadnici CRAP timova ponovno prolaze kratki tečaj koji traje jedan tjedan i koji sadržava ukupno 7 dnevnih skokova + 1 noćni skok. Svrha tog jednotjednog tečaja je obnavljanje i potvrda licence svakog člana CRAP tima. Nakon 12-tjedne obuke u Pauu, novi specijalisti za slobodne skokove vraćaju se u svoje regimente i dalje se uvježbavaju za zadaće svoje regimente. Zbog njihovih sposobnosti, timovi CRAP bili su uključeni u sve vojne akcije koje je Francuska poduzimala diljem svijeta, posebice u Africi (u Čadu – operacije Manta i Epervier, u Ruandi i Centalnoafričkoj Republici te Somaliji – operacija Ponovljena nada). Također, CRAP timovi su rabljeni tijekom 1. zaljevskog rata kao udarna obavještajna igla francuske divizije Daguet. Prema francuskim izjavama, njihove postrojbe uključene u mirovne snage OUN, koristile su se CRAP timovima za izvidničke misije iznad ratom zahvaćenih područja bivše Jugoslavije.

Pripremio Igor SPICIJARIĆ