Vezu između tradicije, vojne simbolike i osobnog poziva nosi kadet Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“, student  prve godine smjera Vojno vođenje i upravljanja Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“ Borna Bačić, 21-godišnjak iz Vele Luke i pripadnik Folklornog društva Kumpanija Vela Luka. Kumpaniji je pristupio 2024. godine, potaknut primjerom starijeg brata, koji također nastupa u društvu, ali i dubokom ljubavlju prema tradiciji svojeg mjesta

Kumpanija Vela Luka nije samo folklorni nastup ni scenski prikaz otočke tradicije. Riječ je o staroj viteškoj igri i plesu s mačevima, proizišlom iz nekadašnje organizirane narodne vojske koja je u prošlosti imala obrambenu ulogu na otoku Korčuli. Prema dostupnim zapisima, prvi tragovi Kumpanije u Veloj Luci spominju se još 1846. godine, a iako je s vremenom njezina izvorna obrambena uloga prerasla u folklorni izraz, nije izgubila ono što joj daje posebnu snagu: zajedništvo, disciplinu, čast i osjećaj pripadnosti mjestu. Vela Luka, mjesto staro oko dvjesto godina, svoju je Kumpaniju utkala u vlastiti identitet. Ona se nekoć plesala u pokladno vrijeme, na svetkovine i u posebnim prigodama, poput polaganja kamena temeljca za crkvu sv. Josipa ili otvaranja mjesnog zvonika. Dio zapisa i sjećanja s vremenom je izgubljen, osobito u ratnim i poratnim okolnostima, no ono najvažnije ostalo je sačuvano u predaji, pamćenju i ljudima. Kumpanija se ugasila 1926. godine, u vremenu gladi, bolesti vinove loze i iseljavanja, kad su se mnoge velolučke obitelji borile za opstanak. Nakon 75 godina obnovljena je 2001. godine i danas ponovno živi kao snažno društvo u kojem članovi osjećaju ponos, pripadnost i odgovornost prema baštini svojeg mjesta.

Upravo tu vezu između tradicije, vojne simbolike i osobnog poziva nosi kadet Hrvatskog vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman“, student prve godine, smjera Vojno vođenje i upravljanja Sveučilišta obrane i sigurnosti “Dr. Franjo Tuđman“ Borna Bačić, 21-godišnjak iz Vele Luke i pripadnik Folklornog društva Kumpanija Vela Luka. Kumpaniji je pristupio 2024. godine, potaknut primjerom starijeg brata, koji također nastupa u društvu, ali i dubokom ljubavlju prema tradiciji svojeg mjesta.

Bornu sam prvi put upoznala na pripremnom kampu za kadete, kad je kao budući kadet govorio za Hrvatski vojnik o svojoj odluci odabira vojnog poziva. Već tada bilo je jasno da pred nama ne stoji samo mladić koji je odabrao odoru, nego osoba u kojoj se snažno prepoznaju domoljublje, osjećaj odgovornosti i ona posebna, gotovo tiha predanost vrijednostima iz kojih dolazi. U njegovu pogledu i načinu na koji je govorio o Hrvatskoj, vojsci i rodnoj Veloj Luci vidjela se iskrena, nenametljiva, ali vrlo snažna domoljubna crta.

Danas, kao kadet i mladi kumpanjol, Borna tu istu crtu živi na dva načina: u kadetskoj odori, kroz vojničko obrazovanje i služenje domovini, te u odori Kumpanije, kroz čuvanje otočke tradicije koja u sebi nosi sjećanje na obranu, zajedništvo i ponos jednog mjesta. “Za mene je moje mjesto sve ono što me oblikovalo da budem danas tu gdje jesam. Tradicija i ljubav prema njemu jako mi je značila i pratila me cijeli život“, kaže Borna. S Kumpanijom se prvi put susreo još kao dijete. U Veloj Luci, govori, gotovo da nema djeteta koje nije odrastalo uz njezin ritam, pokret i posebnu svečanu atmosferu. Nastupi Kumpanije, osobito na blagdan sv. Josipa, za njega su od najranijih dana bili događaji koji se ne propuštaju.

“Prvi put čuo sam za Kumpaniju kao dijete. Mislim da govorim za svu velolušku mladost, taj ritam bubnja i ples nešto je za što je svako dijete u Veloj Luci živjelo. Svakog Svetog Josipa nagovarao sam svoju obitelj da idemo gledati glavni nastup Kumpanije i polako, s godinama, ta je ljubav bila sve jača“, prisjeća se.

Obiteljska nit u toj odluci bila je osobito snažna. Stariji brat, koji je već bio dio Kumpanije, za Bornu je bio prvi bliski primjer kako se tradicija ne promatra samo sa strane, nego se živi. “Osobno me najviše privukla bratova posvećenost i njegovi nastupi, skupa s istom željom koja je cijeli život bila u meni. Kad sam vidio brata da je prvi put izišao kao barjaktar, rekao sam: to je to, moram se i ja pridružiti“, govori Borna. Brat mu, dodaje, nije bio samo poticaj nego i konkretna podrška u prvim koracima. “Moj stariji brat bio mi je najveća motivacija i podrška da se pridružim društvu. Puno mi je pomagao da uhvatim korak i naučim stvari koje su mi na početku bile jako izazovne“, ističe.

 Za Bornu, Kumpanija nije samo kulturni nastup. Njezina povijesna i vojnička dimenzija daju joj posebnu težinu. “Kumpanija je danas nekima folklor, ali to je zapravo puno više od toga. Povijesno, bila je to vojska koja je branila otok od različitih gusara koji su u to vrijeme plovili Jadranom, što stavlja dodatnu težinu i značenje na cijelu priču“, kaže.

Ta se dimenzija danas posebno snažno povezuje s njegovim kadetskim putem. “Vojna dimenzija same Kumpanije posebno mi znači sada kada sam kadet jer znam da svakim nastupom odajem počast svim ljudima koji su se borili za ljude otoka Korčule“, govori Borna. Biti dio tako stare tradicije za njega je čast, ali i obveza. To nije samo nastup pred publikom, nego sudjelovanje u nečem što je mnogo starije od pojedinca i što se prenosi zahvaljujući upornosti generacija. “Čast je biti dio tako stare tradicije jer tako možemo vidjeti da je Velolučanima stalo do tradicije i do čuvanja starih običaja. Kad se Kumpanija pretvorila u folklor, plesala se najčešće u pokladno vrijeme i za neke svetkovine, poput otvaranja mjesnog zvonika“, kaže.

Disciplina, odgovornost, zajedništvo i ustrajnost

Prekid tradicije 1926. godine, izazvan teškim životnim okolnostima, za Bornu je podsjetnik koliko su povijest mjesta i sudbine njegovih ljudi bile neraskidivo povezane. O prekidu i obnovi tradicije Borna govori kao o važnom dijelu velolučke priče. “Obnova Kumpanije pokazuje složnost i ljubav prema tradiciji u Veloj Luci. Unatoč svim nepogodama, Kumpanija je opet obnovljena 2001. godine. Samim tim mještani su pokazali svoj neslomljivi duh i ljubav prema starinama“, naglašava. Iza svečanog nastupa, odore, ritma i sablji stoje sati rada, discipline i zajedništva. Iza svečanog nastupa stoji mnogo rada, strpljenja i potpore starijih članova društva. Borna kaže kako nijedan mladi kumpanjol ne može sam proći taj put. Potrebni su stariji članovi, iskustvo, strpljenje i potpora društva. “Probe Kumpanije za svakog su novog kumpanjola stresne. Na probama se radi vrlo ozbiljno. Morao bih spomenuti i našeg voditelja Jadranka Oreba, koji se brine da svi budemo uredni i da sve ima smisla. Da nema starijih i iskusnijih kumpanjola, to bi bilo puno teže za sve mlade koji dođu. Ovim putem htio bih zahvaliti svima od njih što su me svake probe učili i bodrili. Bez njih sigurno ne bih izišao na svoj prvi nastup“, kaže. Najzahtjevniji dio nastupa za njega nije samo tehnika, nego usklađenost. Kumpanija traži da pojedinac bude dio cjeline, da svaki pokret ima svoje mjesto, da se razmak, ritam i korak podrede zajedničkom nastupu.

“Najzahtjevnije na nastupu jest ta usklađenost i razmak. Da bi nastup bio što bolji, svi trebamo biti usklađeni kao jedan“, objašnjava Borna. U toj rečenici gotovo se prirodno prepoznaje i vojnička logika. Disciplina, odgovornost, zajedništvo i ustrajnost vrijednosti su koje Borna pronalazi i u Kumpaniji i u vojnom pozivu. Zato mu nošenje dviju odora, kadetske i kumpanjolske, ima posebnu težinu. Poseban je i trenutak prije nastupa. Trema, ponos, iščekivanje, zvuk bubnja i mišnjice, izlazak pred crkvu sv. Josipa, sve se to, kaže, teško može opisati riječima. “Osjećaj koji svaki kumpanjol ima neposredno prije nastupa neopisiv je riječima. Kombinacija ponosa i časti nešto je što svaki mladić u Veloj Luci treba proći. Bude tu i treme, no kad bubanj i mišnjica krenu i kad iziđemo ispred crkve sv. Josipa, sve odmah prođe“, govori. U njegovu sjećanju posebno mjesto ima jedan nastup u kojem se sve ono što Kumpanija jest, zajedništvo, pripadnost i odanost, pokazalo snažnije od riječi. Tog dana odora nije nosila samo svečanost, nego i tugu, a korak Kumpanije postao je način da se iskaže poštovanje prema onom koji je prerano otišao. “Naravno, 19. ožujka 2025. najvažniji je nastup u mojem životu. Na početku tog mjeseca prerano nas je napustio naš dragi kumpanjol Petar. Bili smo slomljeni, nema nikog u društvu da nije bio shrvan od tuge. Taj nastup odlučili smo posvetiti njemu. Neposredno prije nastupa svi su plakali, ali znali smo da to radimo za njega. Ti trenuci nikad ne izlaze iz moje glave i uvijek ih posebno pamtim“, kaže Borna.

Upravo u takvim trenucima folklor prestaje biti samo nastup. Postaje zajedništvo, oslonac i obitelj. Postaje prostor u kojem se dijele radost, ponos, tuga i odgovornost prema onima koji su bili prije nas. Danas, kao kadet prve godine, Borna priznaje da nije uvijek lako uskladiti obveze na Hrvatskom vojnom učilištu s Kumpanijom. Neke će glavne nastupe, kaže, morati propustiti, no vezu s društvom ne želi izgubiti. “Malo je teže sada na prvoj godini. Pomirio sam se s tim da neke glavne nastupe neću moći odraditi, ali uvijek se pronađe način preko ljetnih nastupa, manifestacija i slično“, kaže. Poveznicu između vojske i Kumpanije vidi jasno i neposredno. “Itekako se vidi poveznica vojske i Kumpanije. Oboje uče disciplini, ustrajnosti i odgovornosti“, ističe. U toj se poveznici susreću dvije odore koje danas oblikuju njegov identitet. U obje, kaže, osjeća čast i odgovornost. “Obje odore koje nosim nose posebnu važnost jer znam da predstavljam ono što je godinama stvarano i branjeno. Iznimna je čast biti pripadnik Hrvatske vojske, kao i pripadnik Kumpanije“, govori Borna.

Na kraju razgovora vraća se mladima, bez kojih tradicija ne može ostati živa. Naprotiv, smatra kako upravo mladi svojim uključivanjem mogu osigurati da tradicija ostane živa. “Mislim da ima još danas dosta mladih ljudi koji drže do tradicije. Samo s njima folklor diljem Hrvatske može i dalje ustrajati“, kaže. Onima koji misle drukčije poručuje neka barem pokušaju. “Ne mogu se složiti s tim da je folklor nešto zastarjelo. Mladima koji to misle poručio bih neka se okušaju u folkloru. Kad vide zajedništvo, zasigurno će im se mišljenje promijeniti“, poručuje.

Na kraju, kad Kumpaniju mora opisati samo jednom riječju, Borna ne bira ni povijest, ni ples, ni običaj, ni nastup. Bira riječ koja sve to povezuje. “Obitelj.“

U toj jednoj riječi sadržana je cijela njegova priča: Vela Luka, brat, djetinjstvo, bubanj, odora, čast, sjećanje i vojnički poziv. Priča mladog kadeta koji pokazuje da se pripadnost domovini uči i živi na različite načine, u učionici, na obuci, u odori Hrvatske vojske, ali i u ritmu tradicije koja se prenosi s generacije na generaciju.

Tekst: Ines Grossi

Foto:  Anđela Šćepanović,  Stefan Španić