Za uvježbavanje i obuku dubinskih izvidnika nema boljeg mjesta od Velebita. Nepristupačan teren  često im je prirodno radno okružje, a prva dužnost da ne budu primijećeni, tamo  duboko iza protivničkih linija. Pratili smo dio osmodnevne obuke iz alpinizma u zimskim uvjetima. Radilo se intenzivno i naporno, i danju i noću. Uvjeti za provođenje ovakve obuke bili su idealni, jer naposljetku tko se može nositi s izazovima zimskog Velebita, može djelovati u nizu drugih prirodnih okolnosti…

Do srednjeg Velebita doći ćete cestom Gospić-Karlobag, a najpoznatija početna točka preko koje ćete pristupiti njegovim divljim dijelovima mjesto je Baške Oštarije. Danas ono ima dvadesetak stanovnika, prije jednog stoljeća bilo ih je više od četiri stotine. Kad iziđete iz vozila, svježi zrak veljače i pogled ukrug oduševit će vas. Planina koja je jedan od hrvatskih simbola zimi, prošarana bjelinom snijega, možda i najviše plijeni svojom jasno ocrtanom  ljepotom. U ovom je razdoblju pusta i tiha, još manje pristupačna čovjeku. Gotovo su svi planinarski domovi zatvoreni, a planinarske staze, pa i mnoge ceste kojima se inače mogu kretati vozila, zametene su ili zaleđene, preporučljive samo za izdržljivije terence.
Međutim, postoji skupina sasvim posebnih ljudi, vojnika, kojima i negostoljubivi Velebit izražava dobrodošlicu. Njegovi su česti gosti i znaju se nositi s njim, sa svom njegovom nepristupačnošću, hladnoćom, snijegom, ledom, visokim,  strmim i oštrim stijenama i grbavim te stjenovitim, često nevidljivim putovima. Mogu to zahvaljujući svojoj opremi, ali prije svega zato što su oni osposobljeni da budu dubinski izvidnici. Vojnici su to kojima je nepristupačan teren prirodno radno okružje, jer je njihova prva dužnost da ne budu primijećeni, da ih nitko ne očekuje duboko iza protivničkih linija.
Za uvježbavanje i obuku dubinskih izvidnika nema boljeg mjesta od Velebita, objašnjavaju nam pripadnici Središnjice za obavještajno djelovanje (SOD), postrojbe čija je Satnija za dubinsko izviđanje (SDI) sastavnica. Tko se nosi s Velebitom, može djelovati u nizu drugih teških prirodnih okolnosti. S izvidnicima razgovaramo u jednom planinarskom domu koji je u ovoj prilici baza pripadnika SDI-ja. Planinarski smještaj postao je vojnički, katnica nije velika, sve skupa nekih stotinjak kvadrata, a nas je dvadesetak: obučna skupina, njihovi instruktori, zapovjednici, sanitetsko osoblje …i dvočlana momčad Hrvatskog vojnika. Mnoštvo vojničke i specifične izvidničke te zimske opreme dodatno smanjuje prostor, ali sve je posloženo uredno pa ipak ne postoji osjećaj skučenosti.  Za grijanje je na raspolaganju jedan veliki kamin i štednjak u kuhinji u prizemlju, za spavanje hladne prostorije na gornjoj etaži, tj. potkrovlju, s krevetima na kat.  No, ovo je za naše vojnike pravi hotel. Njihova obuka često podrazumijeva padobranski skok zajedno s opremom od četrdesetak kilograma i postavljanje šatora te višednevni boravak na nekom skrovitom mjestu usred planine, u društvu drveća, stijena  i divljih životinja.
Ovom je prilikom fokus na osmodnevnoj obuci iz alpinizma u zimskim uvjetima. Radi se intenzivno i naporno, i danju i noću. Kad smo stigli u bazu već se spustio mrak, ali nije trebalo čekati dugo da počne komešanje, tj. da se izvidnici počnu spremati za noćne aktivnosti. “Činjenica da je obuka prije svega alpinistička ne ograničava uvježbavanje ostalih izvidničkih sposobnosti i vještina. Riječ alpinistička kod nas je puno širi pojam, podrazumijeva sve oblike preživljavanja, kretanja i infiltracije u planini,” objašnjava nam zapovjednik obuke. Među najmlađima je ovdje i jedini časnik, ako ne računamo kratkotrajni posjet časnika iz zapovjedništva SOD-a i SDI-ja koji su stigli u nadzor. Obučnu skupinu i instruktore čine pažljivo odabrani, isključivo iskusni dočasnici, kojima je ovaj događaj (napredna obuka) osvježavanje ili nadogradnja već stečenog. Ovladavanje vještinama dubinskih izvidnika traži velike psihofizičke i vojničke sposobnosti, ali i vrijeme potrebno da bi se one usmjerile kamo i kako treba. Konačno, instruktori SOD-a obučavaju i druge izvidničke postrojbe OSRH, prije svega one koje su sastavnice gardijskih brigada.
Pod punom zimskom opremom, pripadnici Satnije izgledaju neobično. Prevladava bijela boja prikrivnih navlaka, u oči upada veliki balon na leđima, tj. ranac s opremom, a puška VHS2  oblijepljena je bijelim vrpcama. Lica su pokrivena i dodatno obojena prikrivnom bojom. Snajperist je dodatno zamaskiran bijelim resama.No, kad smo pošli za vojnicima u obližnju šumu, nismo vidjeli niti to. Uvježbavajući taktičko kretanje i zauzimanje položaja, potpuno su se stopili sa snijegom i drvećem. Nije ih bilo moguće ni čuti, šapćući  komuniciraju koristeći se posebnom komunikacijskom opremom. Poslušno smo slijedili zapovjednika obuke i instruktore da ne bismo slučajno upali u skrivenu rupu ili udarili u granu. U blizini je i rječica, hod kraj nje nije preporučljiv ako se ne želite okupati na -5. Ipak, za potrebe fotografiranja, izvidnici su nam naposljetku dopustili da ih vidimo, pa i osvijetlimo, ali uz inzistiranje: “Sve mora biti kao da smo u realnim uvjetima, zbog fotografija ne smijemo odstupiti od pravilnih radnji.” Najzanimljiviji dio dolazi na kraju izvidničke rute. Razapinju konop preko rječice i prelaze ga u obrnutom položaju, uključujući pušku i opremu, sve uz jedva čujne šumove koje prekriva žubor vode.
Nakon povratka u Dom, vrijeme je i za šalicu nečeg toplog i pokoju vojničku priču. Ima tu ljudi s iskustvom iz Afganistana, iz OMLT-a, pa i iz Domovinskog rata. Razgovaralo se i o opremi, naoružanju, vježbama, vojničkom životu…  Ali niti jednom, baš niti jednom, od izvidnika nismo čuli riječi samohvale ili glorificiranja vlastitih, tako posebnih i jedinstvenih vještina i sposobnosti. Čini se da su svjesni da prevelika samouvjerenost može dovesti do pogrešaka, a one kod njih nisu fatalne samo u ratu, nego i u miru, u svakodnevnoj obuci. Primjerice, kod  alpinističkog spuštanja i penjanja po velebitskim stijenama kojem smo nazočili idućeg jutra…
Srećom, jutro je bilo vedro, kristalno čisto. Hladnoća je i dalje bila tu, ali zadržavanje na suncu moglo vas je i ugodno zagrijati. No, u društvu s izvidnicima mirovanja baš i nema.  Prema jednoj od stijena srednjeg Velebita prvo nas voze terenci. I na nas dolazi red da se popnemo uzbrdo pješice, opet prema tragovima u snijegu. Odozdo uspon izgleda jako strm, ali ipak nije prezahtjevan za našu novinarsku kondiciju, a i snijeg pomaže. Na vrhu stijene dvojica su instruktora. Odskaču svojim znanjem alpinizma, a inače kao volonteri  Hrvatske gorske službe spašavanja spašavaju ljudske živote. No, niti oni ne vole gubiti vrijeme na priču za novinare. Učvršćuju užad na najsigurnijim i najpogodnijim mjestima, tek uz poneku informaciju o procedurama. Pravilo je da penjačke položaje definiraju i učvršćuju oni najbolji i najiskusniji. Nakon nekih sat vremena iz šume dolaze vojnici u bijelom. I u ovoj prilici, koriste savršeno taktičko kretanje. I dalje su pod punom opremom, no po nepredvidivom se terenu kreću brzo, tiho i sigurno. Iste riječi vrijede za kasnije penjanje i spuštanje po stijeni. Bez problema čine ono što nije dostižno samo nama, nego i mnogim vrhunskim sportskim penjačima. Osim penjanja i spuštanja po užetu u više inačica, paralelno na više užeta, ili s više ljudi na jednom užetu, vidjeli smo i jednu rjeđu vještinu, penjanje po ledenoj površini. Ukratko, vojnik se penje po ledenoj stijeni koristeći snažne cepine i alpinističku obuću sa šiljcima.
I to je zanimljivo jutro na Velebitu završilo. Izvidnici su krenuli na zasluženi odmor, a nama je ostalo da zapovjednika vježbe upitamo za ocjenu. Obuka je bila otprilike na posljednjoj trećini, ali natporučnik je bio kategoričan. “Izvrstan! Sav veliki posao koji je pred njima ovi ljudi obavljaju u potpunosti profesionalno, s visokom razinom znanja.” I naš je dojam bio takav, makar laički i uz nazočnost malom dijelu tog obučnog ciklusa. No, ono što smo i mi jasno vidjeli velika je homogenost te odabrane skupine. “Oni su kolege, ali i jako dobri prijatelji. Kod njihove profesije jednostavno mora biti tako,” zaključuje njihov zapovjednik. Da, ako bude potrebno, ovi će elitni vojnici biti sami u okružju u kojem mogu računati samo jedni na druge…

Domagoj Vlahović; foto: Tomislav Brandt