Laki prijenosni sustav tvrtke MBDA mogao bi značiti vrhunac razvoja raketnih oružja kojima može rukovati samo jedan vojnik. Ipak, u zasad poznatim inačicama ne raspolaže dovoljnom udarnom moći da bi mogao onesposobljavati i glavne borbene tenkove

Kad je izbio Drugi svjetski rat već su iskustva iz nacističke invazije na Poljsku pokazala da su protutenkovske puške zastarjelo i neučinkovito oružje, a konačna potvrda došla je kad se na Istočnom bojištu pojavio sovjetski tenk T-34. Zadnji trzaj bio je njemački pokušaj razvoja puške u kalibru 28 mm. Sustav punog imena 2,8 cm schwere Panzerbüchse 41 (sPzB 41), ili Panzerbüchse 41, zapravo je bio top. Unatoč prevelikoj masi od 229 kg, nije mogao uništavati sovjetske tenkove T-34.

Na kraju su konstruktori iz nacističke Njemačke uspjeli konstruirati učinkovito i jednostavno oružje za zaustavljanje tenkova. Bio je to Panzerfaust – jeftina kombinacija raketnog motora i kumulativne bojne glave. Nije bio precizno oružje: i najiskusniji borci vrlo su rijetko pogađali cilj na udaljenostima većim od 30 metara. No, osim što je bio jeftin, lako ga se i proizvodilo, a obuka za uporabu trajala je doslovno nekoliko minuta. Osim toga, probojnost mu je bila 200 mm, što je bilo dostatno da zaustavi T-34. Zadnji iz serije Panzerfaust 150 imao je probojnost od čak 320 mm, što bi moglo uništiti tenkove T-55, pa čak i T-72.

Panzerfaust nije mogao zaustaviti prodore savezničkih tenkova prema Njemačkoj, ali im je nanio goleme gubitke. Neke procjene govore da ih je njim uništeno između tri i pet posto. Manje ili više slične izvedenice Panzerfausta i danas se masovno rabe u oružanim sukobima. Primjerice, nešto složenije i učinkovitije (prije svega preciznije) oružje bio je Raketenpanzerbüchse 54, poznatiji kao Panzerschreck. Po konstrukciji i načinu djelovanja bio je vrlo sličan američkoj M1 Bazooki. Na njihovoj osnovi nastat će vrlo velik broj sličnih oružja, a sovjetski RPG-7 najbolji je primjer. Pojavio se 1961. i otad se masovno proizvodi, što po licenciji, a što kao kopije. Popis korisnika i ratnih sukoba u kojima je korišten i još se koristi zauzeo bi gotovo pola teksta koji čitate.

Sva ta oružja, počevši od Panzerfausta i Panzerschrecka, imaju jednake dobre odlike: jeftina su za proizvodnju, a obuka je jednostavna i brza. Usto, pješaštvu daju barem nekakvu mogućnost djelovanja protiv tenkova. Negativne su im odlike ograničen domet te činjenica što preciznost isključivo ovisi o vještini vojnika te njegovoj pribranosti u borbi. Za učinkovitu borbu protiv tenkova na udaljenostima većim od 100 metara pješaštvo treba naprednija oružja. Jedno od prvih došlo je iz SSSR-a – 9K11 Maljutka, protuoklopni sustav s ručno navođenim projektilom na raketni pogon. Cijeli je sustav dovoljno malen da njim mogu rukovati samo dva vojnika. S obzirom na to da se projektil ručno navodi na cilj, domet je ograničen na najčešće nekoliko stotina metara. Operater usto mora proći zahtjevnu obuku. Usprkos tomu, Maljutke su se pokazale pogubnim oružjem protiv izraelskih tenkova u Jomkipurskom ratu 1973. godine.

Idući su važan korak u razvoju protuoklopnih sustava namijenjenih pješaštvu napravili Amerikanci. Nakon poduljeg razvoja, M47 Dragon uveden je u operativnu uporabu 1975. godine. Iako poveći (ukupna masa Dragona zajedno sa sustavom za navođenje bila je veća od 17 kg), bio je namijenjen za naoružavanje jednog vojnika. Projektil se, kao i kod Maljutke, na metu navodio s pomoću žice. No, za razliku od sovjetskog projektila kojim je operater morao upravljati ručno, Dragon se navodio s pomoću poluautomatskog sustava koji od operatera traži da ciljnikom prati cilj dok elektronika automatski navodi projektil na njega (tzv. Semi-Automatic Command to Line-Of Sight – SACLOS). M-47 Dragon razvijen je u prvom redu za uporabu u Europi pa mu je i domet bio ograničen, tek 1000 metara.

Mnoga napredna rješenja

Iako je SACLOS princip navođenja bio znatno napredniji u odnosu na ručno upravljanje projektilom te je zahtijevao i manje obuke, imao je i mane. Najveća je bila što je operater tijekom cijelog leta projektila morao pratiti cilj. Dragon je letio brzinom od 90 metara u sekundi te mu je za krajnji domet trebalo čak 11,2 sekunde. Iako se to na prvu ne činu puno, u borbi je to cijela vječnost jer protivniku omogućava dostatno vrijeme za reakciju, recimo da napadne operatera i tako ga spriječi u daljnjem praćenju cilja.

Zbog toga je idući korak u razvoju lakih protuoklopnih sustava bio projektil koji će se sam navoditi na cilj. Prvi sustav s tom mogućnošću zajedno su razvile američke tvrtke Lockheed Martin i Raytheon. FGM-148 Javelin postao je operativan 1996. godine i donio je mnoga napredna rješenja. Prvo je da ciljeve kao što su tenkovi napada preko njihove gornje polusfere, gdje im je oklopna zaštita najslabija. Drugo rješenje, još naprednije, jest infracrveni sustav samonavođenja na cilj. Operater treba kroz svoj ciljnik pronaći cilj te vezati projektil na njega. Nakon lansiranja projektil će se sam navoditi na cilj (princip ispali i zaboravi). To u borbi znači da se operater može skloniti u zaklon neposredno nakon lansiranja. Rad sa sustavom znatno je jednostavniji, a to znači i da je obuka operatera jednostavnija, brža i jeftinija. No, to ima svoju cijenu. Kao najčešći podatak o cijeni jednog projektila Javelin navodi se 174 000 dolara. Doduše, različiti izvori navode cijenu u rasponu od 80 do 106 tisuća dolara po projektilu. U svakom slučaju, Javelin nije jeftin sustav, no dugo je bio bez prave konkurencije. Izvorni izraelski sustav Spike vrlo je sličan, no veći je i nije namijenjen u prvom redu za naoružavanje vojnika nego timova. Najsličniji Javelinu je Spike-SR, ponuđen kupcima 2012. godine. S dometom u rasponu od 50 do 2000 metara vrlo je sličan izvornom Javelinu. Ukupna je masa Spikea SR samo 9,6 kilograma.

Kineska kopija Javelina prvi je put prikazana 2014. godine. Hóng Jiàn-12 ili HJ-12 i izgledom je nalik na Javelin, a proizvođač tvrdi da su mu borbene mogućnosti jednake američkom originalu i bolje od njega.

Doduše, ni Javelin ni HJ-12 nisu u potpunosti namijenjeni naoružavanju vojnika-pješaka jer oba zahtijevaju dvočlanu posadu. Tako se kao kvalitetan sustav namijenjen naoružavanju jednog vojnika-pješaka donedavno spominjao isključivo Spike-SR.

Paneuropska tvrtka MBDA Missile Systems želi promijeniti takvu situaciju. Činjenica da je zapravo u pitanju konzorcij u vlasništvu tvrtki Airbus Group (37,5 %), BAE Systems (37,5 %) i Leonardo (25 %) govori da se tražio jedan izvorni, europski raketni sustav. On prije svega treba služiti za protuoklopnu borbu, no treba imati i sposobnost uništavanja i drugih ciljeva, kao što su bunkeri. Najvažnije je da treba biti dostatno malen i jednostavan za uporabu da se naoruža vojnik-pješak. Sustav je trebao omogućiti uništavanje ciljeva sa sigurne udaljenosti, istodobno osiguravajući vrlo visoku vjerojatnost uništenja i nepokretnih i pokretnih ciljeva. Usto, sustav Enforcer (engl. izvršitelj) korisniku je trebao omogućiti djelovanje iz zatvorenih prostora, tj. služiti za uporabu tijekom uličnih borbi.

Program je pokrenut 2014., a prva testna lansiranja obavljena su u studenom 2016. godine.

Zašto baš on?

Od problema s kojima su se pripadnici Bundeswehra susretali tijekom borbenih djelovanja u Afganistanu jedan od najzapaženijih bio je nedostatak odgovarajućeg lakog oružja kojim bi uništavali ciljeve kao što su bunkeri ili vozila i to s udaljenosti od jednog i pol do dva kilometra. Njemačka kopnena vojska na razini desetina i vodova nije imala oružje za tu vrstu zadaće. Protuoklopni raketni bacač Panzerfaust 3 ima maksimalni domet od 920 metara (nakon toga se bojna glava samouništi), a i preciznost djelovanja mu opada s povećanjem udaljenosti djelovanja. Laki raketni višenamjenski sustav RGW90 ima još manji domet – tek 500 metara. Jednak je problem bio i sa sustavom Carl Gustaf. Jedno od rješenja bilo je pozivanje zračne potpore u vidu jurišnih helikoptera ili aviona. Ali, to je s jedne strane zahtijevalo dragocjeno vrijeme, a s druge strane, udari iz zraka na takve točkaste ciljeve često nisu bili precizni. Osim ako helikopteri ili avioni nisu baš u tim trenucima bili u zoni djelovanja, pobunjenici bi se u pravilu povukli do njihova zračnog udara. Još jedna opcija bilo je traženje topničke potpore, što je bilo brže, ali i znatno nepreciznije rješenje. Ako bi se cilj nalazio unutar gradića ili sela, takvo rješenje problema nije dolazilo u obzir zbog kolateralne štete i vjerojatnih civilnih žrtava.

Najbolje rješenje koje je njemačka vojska imala za takve probleme bila je uporaba protuoklopnog raketnog sustava MILAN (Missile d’Infanterie Léger ANtichar). MILAN ER ima krajnji domet od 3000 metara pa je itekako mogao izvršavati zadaće uništavanja ciljeva na upola manjoj udaljenosti. Međutim, ukupna masa projektila u lansirnoj cijevi je 13 kilograma. Usto, masa lansera bez projektila čak je 21 kilogram. Zbog toga ne čudi da njemačka vojska, kao i mnogobrojni drugi korisnici MILAN-a, preferira uporabu tog sustava postavljenog na vozila.

Kako bi se problem barem djelomično riješio, tvrtka Dynamit Nobel Defence (DND) za njemačku je vojsku na osnovi sustava MATADOR razvila laki raketni bacač Wirkmittel 90 (RGW90). Njegov višenamjenski projektil (DND ga naziva Anti-Material Projectile) ima maksimalni domet od 1200 metara. No, nije navođen pa preciznost djelovanja isključivo ovisi o vještini vojnika.

Stoga je jedino dugoročno rješenje bila nabava potpuno novog oružja. Ministarstvo obrane Njemačke nazvalo ga je Wirkmittel 1800+ (LWM 1800+). Ime je razumljivo kad se uzme u obzir da su Bundeswehrovi uvjeti bili da ima domet veći od 1800 metara. Tražilo se i da mu preciznost djelovanja ne ovisi o vještini operatera, kao i da, kako je navedeno, bude dovoljno malo, lagano i jeftino da se njim naoruža vojnik-pješak.

Do kraja 2019. odabran je najbolji prijedlog, a to je bio upravo Enforcer. U prosincu te godine potpisan je ugovor o dovršetku razvoja i organiziranju pokretanja serijske proizvodnje do kraja 2024. Prvih 850 lansera i projektila bit će isporučeno specijalnim snagama Bundeswehra. MBDA očekuje da će nakon te narudžbe uslijediti nove za opremanje njemačkog pješaštva jer je Ministarstvo obrane objavilo potrebu za čak 3100 sustava.

Razvoj Enforcera službeno je dovršen 2020. iako Ministarstvo obrane i Bundeswehr i dalje provode intenzivna testiranja. Prema tvrdnjama MBDA-e, sva su testna lansiranja bila uspješna. Zadnje vijesti spominju da su u tijeku testiranja u složenim meteouvjetima te potvrđivanje tehničkih i borbenih odlika projektila na krajnjim dometima. Očekuje se da početak serijske proizvodnje i prve isporuke budu u skladu s planovima.

Opis sustava

Sudeći po najavama, kad tijekom 2024. ili najkasnije 2025. postane operativan, MBDA Enforcer bit će najsuvremeniji laki protuoklopni sustav. Zapravo, riječ “protuoklopni” nije najbolja jer MBDA ističe da će Enforcer biti višenamjenski te će osim oklopnih vozila moći uništavati i fortifikacije, pa čak i helikoptere u niskom letu.

U svakom slučaju, bit će prepoznatljiv. Njegov lansirni kontejner, koji služi i za čuvanje te prijenos, ima četvrtast, a ne cjevast oblik, što je rijetkost za tu vrstu oružja. MBDA tvrdi da četvrtast oblik olakšava čuvanje, transport i uporabu. Zahvaljujući čvrstom i hermetički zatvorenom kontejneru, transport i borbena uporaba Enforcera neće biti zahtjevni niti će sustav tražiti posebnu pažnju. Kontejner/lanser dug je metar, promjera 110 x 110 milimetara. U kontejneru se nalazi projektil promjera tijela 90 mm. MBDA navodi da će masa serijskog kontejnera s projektilom biti manja od devet kilograma. Tomu treba pridodati i odvojivi ciljnik DynaHawk tako da će borbena masa Enforcera biti oko deset kilograma. Doduše, neki izvori navode da će masa biti 12 kg, no u ovom slučaju vjerovat ćemo proizvođaču.

Cijeli sustav spreman za borbenu uporabu sastoji se od kontejnera/lansera koji se pričvrsti na ciljnički sustav. Sastavni su dio ciljničkog sustava i dva rukohvata, stražnji s okidačem lansiranja. Nakon lansiranja, ciljnički sustav odvaja se od iskorištenog kontejnera/lansera te se na njega postavlja novi kontejner/lanser. Zasad nema podataka koliko vremena zahtijeva taj proces, no s obzirom na to da je jedan od osnovnih zahtjeva Ministarstva obrane Njemačke bila jednostavnost uporabe, vjerojatno traje vrlo kratko. Instruktori će zasigurno tijekom obuke operatera od njih tražiti da vrijeme zamjene kontejnera/lansera bude dulje nego što je teoretski moguće kako bi se spriječilo oštećenje ciljničkog sustava. Pritom treba istaknuti da se Enforcer na cilj navodi samostalno, tj. da operater nakon ispaljenja projektila ne mora pratiti cilj, što mu omogućava ne samo da se povuče s pozicije lansiranja već i znatno skraćuje vrijeme zamjene kontejnera/lansera.

Pozicija ciljnika je nepromjenjiva – s lijeve strane. Takav položaj preferira vojnike-dešnjake, no MBDA tvrdi da su tijekom probnih lansiranja dokazali da jednostavnost uporabe sustava omogućava da njim uspješno rukuju i ljevaci.

Iako je u projektil ugrađen najsuvremeniji sustav navođenja na cilj, uz raketni motor koji omogućava domet od dva kilometra, te višenamjenska bojna glava, MBDA posebno ističe činjenicu da je masa projektila manja od sedam kilograma. Proizvođač tvrdi da je to postignuto primjenom najnaprednijih tehnologija i tehničkih rješenja iako nije baš spreman govoriti o njima.

Do kraja pojednostavnjen

MBDA zasad nije spremna otkriti ni podatak o brzini leta. Budući da se projektil samostalno navodi na cilj, brzina može biti vrlo velika, sve do 300 metara u sekundi (1080 km/h). To je najveća moguća brzina za takvu vrstu projektila s obzirom na to da je još uvijek podzvučna.

Projektil se iz kontejnera/lansera lansira s pomoću malog raketnog motora (bustera). Kako bi se povećala sigurnost operatera, rad bustera ograničen je unutar lansirne cijevi. Na sigurnoj udaljenosti aktivira se putni raketni motor. Neposredno nakon lansiranja rasklapaju se krila u X konfiguraciji i krilca za upravljanje letom.

Način djelovanja sustava do kraja je pojednostavnjen. Operater mora s pomoću ciljničkog sustava DynaHawk (identičan se rabi na RGW90) usmjeriti oružje prema cilju i pričekati da optički sustav za samonavođenje projektila uoči cilj te se veže za njega. Nakon toga operater još mora ispaliti projektil i njegova je uloga završena. Projektil se prema cilju navodi s pomoću dviju kamera – dnevne i infracrvene. Neki izvori infracrvenu kameru označavaju kao termovizijsku. U svakom slučaju, ona radi u bliskim infracrvenim valnim duljinama i kao takva može uočiti i laserske obilježivače (markere). Dio izvora navodi da je jedna od opcija navođenja ugradnja dvosmjerne podatkovne veze koja bi operateru omogućila upravljanje projektilom tijekom leta. Na taj bi se način, među ostalim, omogućilo i gađanje ciljeva iza zaklona. S druge strane, ugradnja dvosmjerne podatkovne veze znatno bi povećala cijenu projektila. Opcije laserskog navođenja i dvosmjerne podatkovne veze puno su zanimljivije za ugradnju u izvedenicu koja bi se rabila s letjelica.

S obzirom na način djelovanja, tj. potrebu da operater prije lansiranja projektila vidi cilj, domet je ograničen na dva kilometra. MBDA navodi da je potencijalni domet projektila znatno veći (sve do 2900 metara), ali da je ograničen ciljničkim i sustavom navođenja. Taj će se domet moći iskoristiti kad Enforcer bude korišten s letjelica.

S obzirom na namjenu projektila, podjednako je važan i podatak o minimalnom dometu. MBDA ga nije objavila, a različiti ga izvori procjenjuju na 70 pa do samo 50 metara.

Nema podataka ni o masi bojne glave, već samo da je višenamjenska. Ministarstvo obrane Njemačke i MBDA naglašavaju da Enforcer nije namijenjen za protutenkovsku borbu, nego da su njegove mogućnosti uništavanje lakih oklopnih vozila te bunkera i fortifikacija. Zbog toga se može postaviti pitanje njegove isplativosti. Enforcer je razvijen na osnovi iskustava iz Afganistana. No njemačka vojska više nije ondje pa je upitna isplativost razvoja vrlo skupog projektila koji može uništavati samo meke ciljeve. Stoga ne bi bilo nikakvo iznenađenje da se Enforcerov sustav navođenja naknadno ugradi na veći projektil koji će imati bojnu glavu sposobnu uništavati i tenkove. S obzirom na to da je sustav navođenja najsloženiji i najskuplji dio Enforcera, razvoj projektila većeg promjera tijela s većom bojnom glavom ne bi bio ni skup ni dug.

Veliki razvojni potencijali

Modularni dizajn Enforcera otvara velik potencijal za daljnji razvoj i prilagodbe za uporabu s drugih platformi. MBDA je najavila razvoj izvedenice nazvane Enforcer Air, koja je javnosti prvi put prikazana 2019. na sigurnosnoj konferenciji u Berlinu. Kao što joj ime govori, namijenjena je za djelovanje iz zraka. Jednostavnost uporabe Enforcera omogućava da se vrlo jednostavno prilagodi uporabi s helikoptera te borbenih besposadnih letjelica. Vrlo mala masa projektila omogućava uporabu i s relativno malih letjelica koje imaju i malu korisnu nosivost. Prilagodljivost Enforcera Air prije svega će se ogledati u načinju nošenja. Najjednostavnija je opcija da se kontejner podvjesi na krila bespilotne letjelice te tako služi i kao lanser. Druga je opcija da se Enforcer Air postavi na šinski lanser kakav se rabi kod sličnih projektila zrak-zemlja i zrak-zrak.

Najzanimljivija je treća opcija, koja je prilagođenija uporabi s borbenih besposadnih letjelica s vrlo malim radarskim odrazom – odbacivanjem. Projektili Enforcer Air nosili bi se u trupu letjelice i ne bi se lansirali, već bi se rabila gravitacijska sila u svrhu izbacivanja iz spremnika u trupu. MBDA zasad nije objasnila kako bi se projektil vezao za cilj.

Spomenuto je da postoje opcije navođenja projektila s pomoću lasera, ali i mogućnost ugradnje dvosmjerne podatkovne veze. Uporaba lasera kojim bi se osvjetljavao cilj najjednostavnija je opcija. Prije svega, zato što se laserom cilj može osvjetljavati sa same borbene besposadne letjelice, s druge besposadne letjelice ili, recimo, sa zemlje. To je jednostavan i provjeren način navođenja projektila zrak-zemlja i bombi. S obzirom na to da je aktivan (protivnik može posebnim senzorima otkriti lasersku zraku), ima i mane. Laserska zraka teško se probija, među ostalim, kroz dim, prašinu, gustu kišu i snijeg. Uporaba dvosmjerne podatkovne veze povećala bi cijenu projektila, ali omogućila bi i njegovo usmjeravanje na cilj nakon izbacivanja iz letjelice bez otkrivanja njezine prisutnosti.

S obzirom na jednostavnost, ne iznenađuje da MBDA najavljuje i razvoj izvedenice namijenjene za uporabu na brodovima, prije svega ophodnim. Doduše, sustav kakav je sad omogućio bi da članovi posade rabe Enforcer i bez ikakve prilagodbe. Kako se projektil do trenutka lansiranja nalazi u zapečaćenom kontejneru, zaštićen je i od prodora vlage, pa tako i morske soli u zraku. Jedini bi problem mogla biti uporaba sustava na nemirnom moru, tj. (ne)sposobnost operatera da dovoljno dugo zadrži cilj u optici ciljnika da bi se mogao lansirati projektil. Ipak, MBDA je tek načelno najavila mogućnost razvoja mornaričke izvedenice pa se o njoj ne zna ništa.

Prednosti i mane

Najveća je prednost sustava Enforcer njegova jednostavnost i to ne samo za uporabu nego i za čuvanje i transport. Uporaba ciljnika DynaHawk pojednostavnjuje obuku operatera i znatno je smanjila troškove razvoja. Raspon dometa od 50 do 2000 metara pruža operateru velike mogućnosti djelovanja.

Princip djelovanja vezanjem za cilj prije lansiranja (Lock-On Before Launch – LOBL) znatno pojednostavnjuje borbenu uporabu i povećava vjerojatnost operaterova preživljavanja. Usto, pasivni optički sustav ne otkriva prisutnost. No, s druge strane, može biti osjetljiv na smanjenu vidljivost.

Negativna je strana sustava Enforcer nemogućnost uništavanja tenkova i borbenih oklopnih vozila. Taj je nedostatak to veći jer će sustav, s obzirom na ugrađene elektrooptičke sustave, zasigurno biti skup (prije svega projektil). Tek za usporedbu: britanski MBT LAW (Main Battle Tank and Light Anti-tank Weapon), koji je namijenjen za uništavanje tenkova te ima znatno jednostavniji (i jeftiniji) sustav navođenja, stoji (prema britanskim izvorima) 48 000 dolara po projektilu. Skupi američki FGM-148 Javelin ima znatno složeniji sustav navođenja, sličan Enforceru. Kao što je navedeno, pojedinačna cijena projektila Javelin doseže i 175 000 dolara.

Bude li cijena Enforcerova projektila bliža Javelinu nego MBT LAW-u, novi će sustav biti neisplativ te bi se mogao pretvoriti u velik i skup promašaj. Postoji i mogućnost da se cjelokupan i već razvijen sustav navođenja ugradi u znatno učinkovitiji projektil, čime ne bi posebno narasla cijena, a povećala bi se učinkovitost i isplativost sustava.

---

Korijeni: protutenkovske puške

Razvoj oružja koje bi pješaštvu omogućilo učinkovito djelovanje protiv tenkova započeo je još tijekom Prvog svjetskog rata. Kad su tadašnje bojišnice zaglavile u nepreglednim nizovima dubokih rovova i fortifikacija, stratezi su pokrenuli razvoj oružja koje će riješiti taj problem. Pukovnik britanske vojske Ernest Swinton (1868. – 1951.), još je 1914. dao napraviti vozilo na gusjenicama koje će se kretati preko rovova, gaziti zapreke od bodljikave žice te oklopom štititi posadu od protivničke paljbe. Usto, teškim strojnicama i lakim topovima neutralizirat će protivnika.

Dvije godine kasnije prvi će britanski tenkovi Mark I krenuti u borbu, i to 15. rujna 1916. u bitki na Sommei. Iako su se jedva kretali po bojištu te su se uglavnom svi pokvarili, dogodilo se upravo ono za što su bili projektirani i izgrađeni – izazvali su paniku u njemačkim postrojbama. Razlog panike nije bila tek činjenica da prvi put vide takvo vozilo, već ponajviše osjećaj bespomoćnosti: nisu imali oružje kojim bi ga zaustavili. Tako će od bitke na Sommei pa sve do danas pješaštvo imati velik problem – kojim sredstvom zaustaviti tenk, a Swinton će napredovati i karijeru okončati kao general-bojnik.

Prvo namjensko oružje razvijeno isključivo za borbu protiv tenkova bila je protutenkovska puška. Prvi je prototip razvila njemačka tvrtka Mauser. Na žalost
Nijemaca dovršena je tek u siječnju 1918. pa nije mogla ozbiljnije utjecati na ishod rata. Dobila je oznaku Tankgewehr 1918. ili skraćeno T-Gewehr mod. 18. Po vanjskom izgledu i konstrukcijskim obilježjima bila je to uvećana kopija standardne Mauserove puške M. 98, samo u kalibru 13 × 92 mm. Uvođenje tako velikog metka bilo je nužno za postizanje kinetičke energije zrna dostatne za probijanje oklopa debljine 15 mm. S obzirom na to da je prilikom gađanja snažan metak izazivao veliko trzanje puške, na prednjem dijelu usadnika postavljeno je ležište za montažu na tronožni lafet. Međutim, u praksi su se njemački vojnici radije koristili dvonožnim osloncem strojnice MG 08/15 jer je bio znatno lakši. Usprkos tomu, već nakon dva-tri ispaljena metka vojnici bi se žalili na glavobolju, vrtoglavicu i ukočen vrat zbog čega su se često izmjenjivali na poziciji strijelca. Ti će problemi ostati sve do danas i razvoja teških pušaka u kalibru 12,7, zatim 14,5 pa sve do 20 mm.

Zanimljivo je da je nakon Prvog svjetskog rata razvoj protutenkovskih pušaka zaustavljen. Prvi koji su ga ponovno pokrenuli bili su Poljaci. Naime, dobro su uočili prijeteću opasnost od masovne uporabe oklopnih sredstava i stoga znali da trebaju opremiti pješaštvo učinkovitim oružjem za borbu s tenkovima. Uskoro su se razvoju protutenkovskih pušaka posvetili i Britanci, Japanci, Finci, Sovjeti i Nijemci.

Uporaba protutenkovskih pušaka u borbi započela je 1939. godine njemačkim i sovjetskim napadom na Poljsku. Nažalost, poljski vojnici ubrzo su uvidjeli da njihove puške Karabin przeciwpancerny wzór 35 (Wz. 35) s metkom
7,92 × 107 mm ne mogu zaustavljati njemačke tenkove. No kako je metak imao vrlo veliku početnu brzinu na ustima cijevi, mogle su se rabiti protiv mekih ciljeva poput tanketa, kamiona i sličnog, ali i kao snajpersko oružje.

TEKST  Mario Galić