Iako se pokazao kao veliki promašaj, Shillelagh je svoje mjesto u povijesti osigurao time što je bio prvi vođeni protutenkovski projektil namijenjen lansiranju iz topa koji je uspio ući u operativnu uporabu

Tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća elektronika je dovoljno napredovala u pouzdanosti i kompatibilnosti da su se mogli pokrenuti programi razvoja vođenih projektila različitih namjena. Nakon što su prvi pokušaji, tek djelomično uspješni, napravljeni u razvoju vođenih projektila zrak-zrak na red su došli i projektili drugih namjena. Iako su se mnoge države upustile u te zahtjevne programe prednjačili su američka vojska i tamošnja industrija.

Početkom pedesetih godina prošlog stoljeća započeo je rad na američkom protutenkovskom vođenom projektilu Dart. Bio je to veliki podzvučni projektil vođen žicom. Zbog svoje veličine (naročito zbog prevelikog raspona krila) pokazao se neuporabljivim, pa je 1958. obustavljen njegov razvoj i ukinuti svi planovi nabave. Unatoč tom neuspjehu američka kopnena vojska nastavila je razvoj svojih protutenkovskih vođenih projektila, jer su još od 1950. intenzivno tragali za oružjem koje će im omogućiti učinkovito uništavanje desetak tisuća sovjetskih tenkova i donijeti prevagu na europskom bojištu.

U tom traganju za revolucionarnim protutenkovskim oružjem 1958. je odobren program Combat Vehicle Weapon System, namijenjen razvoju novog oklopnog vozila koje će ujediniti malu masu, izvrsnu pokretljivost i dotad neviđene mogućnosti protutenkovske borbe. Rezultat programa bio je laki tenk M551 Sheridan čiji su razvoj i operativna uporaba detaljno opisani u Hrvatskom vojniku broj 132. U početku razvoja novog lakog tenka javio se problem kako u vozilo, čija masa nije smjela biti veća od 17 tona, “upakirati” top čija će ubojita moć biti na razini tadašnjih tenkovskih topova kalibra 105 mm. Kao rješenje ponuđen je top/lanser projektila M81 kalibra 152 mm. M81 je imao veliki kalibar ali vrlo kratku cijev, pa je granate ispaljivao vrlo malom početnom brzinom, nedovoljnom za ozbiljniju borbu protiv tenkova. Kako bi se riješio taj problem i novom tenku dala mogućnost uništavanja svih poznatih i budućih sovjetskih tenkova paralelno s razvojem topa pokrenut je i razvoj protuoklopnih vođenih projektila malog, srednjeg i velikog dometa koji su se trebali lansirati iz cijevi topa. To je bila potpuno nova, revolucionarna ideja koja je od projektanata zahtijevala da do krajnosti iskoriste sve mogućnosti tada dostupnih tehnologija, pa čak i da naprave pokoji korak dalje. Američka se vojska nadala da će im to revolucionarno oružje omogućiti prevlast na bojišnicama bar tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Potreba za takvim oružjem svakim je danom bila sve veća. Još tijekom II. svjetskog rata tenkovi su dobivali sve deblje oklope, pa je za njihovo uništavanje trebalo rabiti topove sve većeg kalibra. Potkraj pedesetih godina Britanci su razvili top L7 kalibra 105 mm čija je paljbena moć bila dovoljna za uništavanje sovjetskih tenkova T-54/55. Amerikanci (koji su također prihvatili top L7 i ugradili ga na svoje tenkove) i njihovi europski saveznici znali su kako je to samo privremeno rješenje i kako će možda već idući sovjetski tenk imati dovoljno snažan oklop da će moći preživjeti pogodak njihovih topova. Jedno je rješenje bilo u stalnom povećanju kalibra topa, što je značilo i povećanje njegove mase i siline trzaja, što je pak tražilo sve veće i veće tenkove. Drugo je rješenje bilo pronaći novo, revolucionarno oružje koje će donijeti dugoročnu prednost nad sovjetskim tenkovima. Protutenkovski vođeni projektili koji će se lansirati iz topova činili su se najboljim rješenjem. Uz to ti bi projektili rabili kumulativne bojne glave (High explosive anti-tank – HEAT) čija učinkovitost ne ovisi o brzini udara u cilj. HEAT tehnologija se dokazala tijekom II. svjetskog rata i obećavala mogućnost velikog napretka.

Povećanje učinkovitosti HEAT bojnih glava u to se vrijeme postizalo povećanjem kalibra, pa je projekt top/lansera M81 kalibra 152 mm, koji je uz to imao relativno malu početnu brzinu projektila, činio kao idealni lanser. Mala početna brzina značila je i smanjeno naprezanje za projektil, posebno za njegovu elektroniku, a HEAT bojna glava imala je istu učinkovitost pri malim brzinama, to jest i na krajnjem dometu projektila. Problem postizanja velike preciznosti trebao je riješiti poluautomatski sustav vođenja.

Početak razvoja

Idejni projekt protutenkovskog vođenog projektila srednjeg dometa za top M81 ponudile su tvrtke Sperry i Ford Aeronutronics, a razvoj novog projektila odobren je u lipnju 1959. Kao nositelj posla odabran je Ford, a novi je projektil označen kao Guided Missile, Armour Defeating XM13 (tvorničke oznake M81). Kasnije je odobreno ime Shillelagh. Od novog se projektila očekivalo da će imati domet od najmanje dva kilometra i mogućnost proboja 150 mm homogenog čeličnog oklopa pri kutu udara od 60 stupnjeva. Cijeli je sustav morao djelovati pri rasponu temperatura od -540 do +520 Celzijusa. Zahtijevala se i mogućnost djelovanja noću. I, naravno, projektil je morao svojom masom i dimenzijama biti prilagođen topu M81.
Iako je XM13 predstavljao velik izazov za svoje projektante zbog velikog ubrzanja tijekom lansiranja/ispaljenja iz topa i složenog sustava vođenja, prvo lansiranje nedovršenog prototipnog projektila (bez sustava vođenja) obavljeno je već u studenom 1960. To dokazuje da je rad na XM13 započeo znatno prije nego je Ford dobio službeni ugovor za njegov razvoj. Sveukupno je obavljeno 21 probno lansiranje, od čega je 11 bilo namijenjeno testiranju samog lansiranja i pokretanju putnog raketnog motora, a 10 testiranju sustava za kontrolu leta (bez sustava za navođenje). Dvanaest je lansiranja proglašeno uspješnim (ne navodi se u kojem omjeru).

Prvo lansiranje kompletiranog projektila, zajedno sa sustavom za navođenje M25, obavljeno je u rujnu 1961. Pritom je obavljena serija od devet lansiranja na krajnji projektirani domet projektila i je zabilježena preciznost (ili bolje rečeno nepreciznost) na krajnjem dometu između 4,5 do 7,6 metara. To su bili zabrinjavajući podaci kad se uzme u obzir da je visina sovjetskog tenka T-55 bila samo 2,7 metara, a širina kupole manja od četiri metra. Visina tenka T-62, koji je imao još bolju oklopnu zaštitu u odnosu na T-55, bila je 2,39 m uz neznatno veću kupolu. Sa spomenutom (ne)preciznošću, posade tenkova koje bi rabile Shillelaghe morale bi se više oslanjati na sreću nego na kvalitetu projektila.

Testiranja su pokazala i da Shillelagh može djelovati na minimalnoj temperaturi od -290 Celzijusa, što je bilo znatno lošije od zahtijevanog. U lipnju 1963. Shillelagh je dobio novu oznaku – XMGM-51A. Nakon što su dodatna usavršavanja sustava za navođenje donijela povećanje preciznosti, a ocjenjujući kako se radi o naprednoj tehnologiji čiji će razvoj s vremenom donijeti znatna poboljšanja, u svibnju 1964. odobren je početak proizvodnje 22 predserijska XMGM-51A i vježbovna X MTM-51A. Školski projektili MTM-51 bili su identični s MGM-51 projektili po veličini, masi i težištu. Nisu imali ni raketni motor, ni bojnu glavu, pa su uglavnom rabljeni za obuku punitelja topova M81.
Dana 21. svibnja 1966. Shillelagh je proglašen standardnim oružjem lakog tenka Sheridan te je uvršten u naoružanje američke kopnene vojske. Istodobno mu je iz oznake izbačen X. Prvo lansiranje MGM-51A iz tenka Sheridan raspoređenog je u postrojbi obavljeno u siječnju 1967. Iste je godine Shillelagh uveden i u operativnu uporabu.

Opis projektila

Cjelokupni sustav Shillelagh bio je vrlo napredan za vrijeme kad je nastao. Projektil je “pakiran” u cijev koja je u stražnjem dijelu imala i malo barutno punjenje potrebno za lansiranje projektila iz topovske cijevi. Projektil je u cijev umetan sa sklopljenim stabilizacijskim/upravljačkim krilcima, smještenim na samom kraju tijela. Kako je Shillelagh trebao letjeti po niskoj (brisanoj) putanji, krilca su se otvarala odmah nakon izlaska iz cijevi kako bi se što prije uspostavila kontrola nad letom. Istodobno bi se palio jednostupni raketni motor na čvrsto gorivo koji bi projektil u samo 1,18 sekundi ubrzao na visoku nadzvučnu brzinu (neki izvori navode brzinu od čak 4233 km/h). Unatoč tako velikoj maksimalnoj brzini projektil je imao lošu aerodinamiku, pa mu je brzina brzo opadala. Tako je maksimalni domet bio samo 2000 metara. Ograničenje dometa nametnuto je i zbog poluaktivnog sustava za navođenje M45, koji je bio nešto precizniji od M25, ali čija (ne)preciznost i dalje nije omogućavala gađanje ciljeva veličine tenka na većim udaljenostima. Taj je sustav od ciljatelja zahtijevao da optičkim ciljnikom kontinuirano prati cilj tijekom cijelog leta projektila.

Sustav za infracrveno praćenje nadgledao je let projektila prema cilju dok je balističko računalo izračunavalo odstupanje putanje projektila u odnosu na cilj i radiosignalima ga usmjeravalo prema cilju. Odmah nakon lansiranja projektil je pao ispod crte viziranja i njime se nije moglo upravljati sve do udaljenosti od 730 metara (neki izvori navode podatak od čak 1143 metra). Tek nakon toga projektil bi ušao u vidokrug IC tragača, ali je trebalo proći još nekoliko sekundi dok ga se moglo usmjeriti na cilj. Za “pokrivanje” manjih udaljenosti Sheridani su imali kumulativne granate M409 HEAT (nosili su 20 granata M409 i osam projektila Shillelagh). Jedini je problem bio što je maksimalni domet M409 bio samo 610 metara, pa je udaljenost do 730 (i više) metara bila nepokrivena. To je bio jedan od razloga zašto Sheridani koji su rabljeni u Vijetnamskom ratu nisu rabili Shillelaghe. Drugi je razlog bila nepreciznost i nepouzdanost cijelog sustava.

Još jedan problem, koji se manje ticao posade Sheridana a više američke vojske, bila je cijena Shillelagha. Cijena projektila inačice MGM-51A bila je 1938 dolara, da bi cijena projektila MGM-51C-1 narasla je na čak 4052 dolara.

MGM-51B

Tijekom 1963. američka vojska je tvrtki Ford odobrila izradu studije inačice projektila koji bi imao povećani domet za 50 posto. Već iduće godine Ford je predložio nešto duži i teži projektil ali koji se i dalje mogao lansirati iz topa M81. Ta je inačica službeno označena kao XMGM-51B. Prva lansiranja projektila bez sustava vođenja obavljena su u svibnju 1965. Izračuni Fordovih stručnjaka pokazivali su da je maksimalni domet XMGM-51B 3,5 kilometra, iako se u svim službenim podacima navodi domet od tri kilometra. Iako se novi projektil mogao ispaljivati i s lakog tenka Sheridan zapravo je bio namijenjen tenkovima M60A1E1 i MBT-70. Testna lansiranja obavljena su od svibnja 1965. do listopada 1966. Deset je XMGM-51B lansirano iz lakih tenkova M551, a 16 iz tenkova M60A1E1. Kako su samo tri bila neuspješna pokretanje serijske proizvodnje MGM-51B odobreno je već 1966. Istodobno je pokrenuta i proizvodnja školskog projektila MTM-51B.

Kako bi spriječili rotiranje projektila tijekom lansiranja lansirnu cijev Shillelagha su opremili longitudinalnim osiguračem koji je ulazio u posebno ležište ispod zatvarača. Osigurač na MGM-51A/B bio je dugačak 25,4 cm i širok 3,3 mm. Tijekom testiranja 1964. otkrivena su strukturalna napuknuća cijevi koja su se pojavila na topovima iz kojih je lansirano više stotina Shillelagha. Kao uzročnik napuknuća označen je osigurač protiv rotiranja. Isto tako otkriveno je da bi se značajnim suženjem osigurača znatno produžio vijek trajanja cijevi. Tijekom 1966. testirani su projektili sa suženim osiguračem. Kao optimalno rješenje prihvaćena je širina od 1,9 mm. Nakon dodatnih testiranja izdržljivosti takvih stanjenih osigurača u siječnju 1968. je i službeno odobrena proizvodnja projektila MGM-51C s novim osiguračem. Isto je napravljeno i za školski projektil MTM-51C. Između kolovoza 1968. i veljače 1969. svi su osigurači na projektilima MGM-51B zamijenjeni novima i dobili su oznaku MGM-51C. Paralelno su napravljene i izmjene na zatvaračima cijevi kako bi se prilagodile novim osiguračima, iako su se projektili MGM-51C mogli lansirati i iz cijevi prilagođenim starim osiguračima. Novi su topovi dobili oznaku M81E1, a iz njih se nisu mogli lansirati projektili MGM-51A.

Operativna uporaba

Prvi korisnik projektila Shillelagh bili su laki tenkovi M551 Sheridan koji su prvo “vatreno krštenje” imali u Vijetnamskom ratu. Unatoč službenom mišljenju da je Shillelagh uspio projekt vrlo velikih mogućnosti koji pruža izvrsne borbene mogućnosti, posade Sheridana su imale dijametralno suprotno mišljenje. Zbog toga su svi M551 poslani u taj rat bili bez opreme za vođenje Shillelangha a posade su dobile dodatni prostor u unutrašnjosti tenka za smještaj klasičnog topničkog streljiva. Zato su svi Sheridani raspoređeni u Europi dobili Shillelaghe kao standardni dio naoružanja. Postrojbe opremljene Sheridanima i razmještene u Europi zahtijevale su suvremeniji sustav za usmjeravanje paljbe s ugrađenim laserskim daljinomjerom, koji bi rabile i za preciznije određivanje udaljenosti do cilja i mogućnosti lansiranja Shillelagha na njega, ali i kao koristan sustav za izvidničke zadaće. Tom je zahtjevu udovoljeno, pa su Sheridani inačice M551A1 opremiljeni laserskim daljinomjerom AN/VVG-1. Praksa je pokazala da je ugradnja laserskog daljinomjera znatno utjecala na unapređenje borbenih odlika Shillelagha, naročito u pustinjskim uvjetima djelovanja.
Osim što su uporabljeni u operaciji Just Cause (invazija na Panamu 1989.) Sheridani su borbeno rabljeni i u operacijama Desert Shield i Desert Storm. Iako su izvještća proturječna, navodno je nekoliko Shillelagha uspješno lansirano na iračke bunkere, što je bila i jedina borbena uporaba tih projektila.

Odiseja M60A2 Starship

Tijekom 1963. američka vojska došla je na ideju da svoje najmodernije tenkove M60 opremiti najmodernijim protutenkovskim oružjem (Shillelaghnom) i tako stvoriti tehnološki najnapredniji tenk. Ideja je bila oformiti kombinirane postrojbe opremljene tenkovima M60A1 (s topovima L7) i M60A2 (s topovima M81). M60A1 bi osiguravali ubojitost na malim, a M60A2 na srednjim udaljenostima. Kako bi se do krajnosti iskoristile prednosti ugradnje topa male sile trzaja, M60A2 je dobio i za 40 posto manju kupolu niske siluete koja je trebala znatno povećati stupanj preživljavanja u dvobojima na srednjim udaljenostima. Kupola je sužena, izdignuta i produžena. Top je dobio sustav za stabilizaciju u dvije ravni, laserski daljinomjer, najnaprednije balističko računalo i pasivni infracrveni sustav motrenja prve generacije.

Izrada prvog prototipa, označenog kao M60A1E1 započela je potkraj 1965., a dovršena iduće godine. Tenk je opremljen topom M81 iz kojeg je lansirano sedam projektila MGM-51A i 16 projektila MGM-51B. Testiranje je dovršeno do kraja 1966.

Na temelju iskustava stečenih s M60A1E1 i M551, razvijen je prototip M60A1E2 koji je prvi dobio novu kupolu promijenjenog dizajna i top M162. Sastavljanje M60A1E2 započelo je 1970., a dovršen je godinu dana kasnije. Tijekom testiranja lansirano je čak 338 Shillelagha na ciljeve udaljene od jednog do tri kilometra. Postotak pogađanja ciljeva na udaljenostima do dva kilometra bio je čak 80 posto, dok je na udaljenije ciljeve postotak bio 70 posto. Za ono vrijeme, kad su sustavi za usmjeravanje paljbe tek bili u početku razvoja, to su bili izvrsni rezultati. Zbog toga je 8. listopada 1971. američka vojska odobrila početak serijske proizvodnje novog tenka, a oznaku M60A1E1 zamijenila mu je s M60A2. Pojam serijska proizvodnja mora se uzeti s rezervom, jer se zapravo radilo tek o zamjeni originalne kupole s M60A1 novom kupolom. Do kraja 1974. proizvedeno je 526 (neki izvori navode 540) tenkova M60A2.
Nadimak Starship dobio je kasnije. Prvobitno ga je dobio zbog ugradnje najnaprednijih elektroničkih sustava, a s vremenom se pretvorio u pogrdni naziv. Prvi su M60A2 u postrojbe počeli stizati ljeti 1973. Prve su postrojbe opremljene novim tenkovima u Europu su stigle potkraj 1975.

U operativnoj uporabi M60A2 nije prošao ništa bolje od M551 Sheridana, čak i lošije. Naime, posade su brzo otkrile da je Starship “prava katastrofa” te da je top-lanser M162 veća opasnost za posadu nego za neprijatelja. Za to je bilo više razloga. Osim kronične nepouzdanosti streljiva kalibra 152 mm (vidi više u tekstu o Sheridanu u Hrvatskom vojniku br. 132) pokazalo se i da je samo rješenje topa-lansera neprimjereno za tenk. Tenk je sredstvo pokreta koji svoja djelovanja izbodi brzo, uglavnom na kratkim udaljenostima, po različitim ciljevima a ne samo tenkovima. Pritom rabi odgovarajuće streljivo koje je i do deset puta jeftinije od vođenog projektila.
Tako su M60A2 ostali u postrojbama samo pet godina, da bi iz operativne uporabe zadnjeg povukli 1981. Većina ih je prebačena na standard inačice M60A3, a neki su pretvoreni u nosače lansirnih mostova.

MBT-70

Nakon što je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća propao američki program razvoja novog tenka, označen kao MBT 70, 1963. je postignut sporazum američke i zapadnonjemačke vlade o pokretanju zajedničkog programa Main Battle Tank 1970s (MBT-70). U želji da stvore tenk koji će po svim značajkama nadmašiti sve tadašnje i buduće sovjetske tenkove napravljen je projekt koji je neslavno propao. Za tenk su razvili i novi top XM-105 kalibra 152 mm, koji je u odnosu na M-81 imo znatno dužu cijev. Osnovno oružje tenka trebao je biti projektil Shillelagh.

Nakon bezbrojnih političkih nesuglasica (među ostalim Nijemci su inzistirali na metričkom, a Amerikanci na anglosaskom mjernom sustavu) i nakon što su troškovi probili sve granice američki Kongres je 1971. obustavio daljnji razvoj. Umjesto MBT-70 Amerikanci su razvili M-1 Abramsa, a Nijemci Leoparda 2.

Zaključak

Od 1966. do 1971. proizvedeno je čak 88 194 Shillelagha, s početnom cijenom od 1938 američkih dolara po komadu, sa završnom cijenom od čak 4052 dolara. Ako je točno da ih je nekoliko lansirano na iračke bunkere tijekom 1991., a mnogi izvori navode da ni jedan Shillelagh nikad nije uporabljen u borbi, onda je to bio jedan od najskupljih američkih projekata koji je završio potpunim neuspjehom. Jednako je žalosno što su i svi programi razvoja tenkova vezanih uz Shillelagh doživjeli jednako neslavan kraj.

Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća razvijana je inačica namijenjena lansiranju s helikoptera i inačica s laserskim sustavom navođenja, ali se ni jedna nije približila serijskoj proizvodnji, pa se danas uglavnom ni ne spominju.

Koncepcijski gledano Shillelagh je bio izvrsno oružje čija je jedina mana bila da je napravljen prerano. Zanimljivo je da su Amerikanci i druge zapadne države nakon Shillelagha potpuno odustale od takvog oružja, da bi naknadno tu ideju prihvatio Sovjetski Savez. Odlučujuća prednost sovjetskog pristupa je bila ideja razvoja projektila koji će se rabiti iz standardnih tenkovskih topova, a ne iz posebnih topova-lansera. Tako su razvijeni projektili 9K116 Bastion (za tenkove T-55 i T-62) i 9M119 (za tenkove T-62, T-72 i T-80) koji su se pokazali znatno učinkovitijim od Shillelagha.

Tomo JANJČEVIĆ