Svi mi u NATO-u osjećamo potrebu za suradnjom jer globalna prijetnja zahtijeva i odgovor na razini čitavog Saveza, odnosno na globalnoj razini… U NATO-u je koncept prioriteta ono što svih 28 članica smatra općenito važnim za sve i na njima je da odluče hoće li prihvatiti pojedini od prioriteta kao nacionalni te slijedom toga ulagati u njega…

Proteklog je listopada na Hrvatskom vojnom učilištu prvi put održana vrlo zanimljiva konferencija pod nazivom Znanstveno-tehnološke inovacije u kontekstu obrane i sigurnosti, čiji je cilj bio okupljanje hrvatske civilne znanstveno-istraživačke zajednice i zainteresiranih predstavnika MORH-a i OSRH, te prezentiranje nekih naprednih hrvatskih, a i stranih projekata koji jesu ili bi mogli biti implementirani u sustav obrane i sigurnosti. Među gostima iz inozemstva najzapaženiji je bio belgijski general kojeg zvučno nazivaju i “šefom NATO-ovih znanstvenika”…

Kako komentirate hrvatsku inicijativu za organizaciju konferencije?
Mislim da je vrlo dobra, uvijek je korisno okupiti predstavnike znanstvene zajednice i vojske u cilju razvijanja sposobnosti. Organizirana je u pravom trenutku jer smo svi suočeni s mnogim izazovima stoga je vrijeme da se razgovara o potrebama i mogućnostima te o tehnološkim doprinosima u budućnosti.

Koliko se često znanstvene konferencije organiziraju u članicama NATO-a i što je njihov cilj?
Konferencije se organiziraju redovito. Svi mi u NATO-u osjećamo potrebu za suradnjom jer globalna prijetnja zahtijeva i odgovor na razini čitavog Saveza, odnosno na globalnoj razini. Konferencije proizlaze iz toga što se svi nalazimo u situaciji štednje i potrebe za udruživanjem sredstava.

Je li konferencija po vašem mišljenju dobar početak za Hrvatsku?
Jest! Prvi je korak uvijek da učimo od drugih tako da je vrlo dobro što su hrvatske Oružane snage organizirale konferenciju u cilju suradnje sa znanstvenicima. Također je dobro što u tome sudjeluje i hrvatski odbor pri Parlamentarnoj skupštini NATO-a radi komunikacije među predstavnicima vlasti koji donose odluke te vojske koja je više tehnički subjekt.

Jeste li očekivali toliki broj prezentacija hrvatskih znanstvenika?
Svaka konferencija na nacionalnoj razini okupit će prije svega nacionalne stručnjake, to je razumljivo. Njima je to prilika za razmjenu iskustava pred međunarodnim auditorijem. Vaša zemlja ima, uvjeren sam, široku tehnološku osnovu, produktivnu industriju, ali i znanje u domenama usko vezanim uz nacionalne potrebe. Prisutnost brojnih domaćih stručnjaka ukazuje na potrebu za njihovom suradnjom i razmjenom znanja u svrhu razvoja sposobnosti namijenjenih obrani i sigurnosti.

NATO-ova Organizacija za znanost i tehnologiju (STO), kao i ostale NATO-ove agencije u procesu su preustroja. Čitali smo da bi taj proces trebao biti završen do kraja godine. Možete li nam ukratko reći nešto o tome?
STO je u sadašnjem obliku ustrojen 2012. Trebamo nastaviti provedbu svojeg programa rada koji je izvrstan, ali istodobno STO-u osigurati veću vidljivost i povezati ga s istraživačkim i tehnološkim dionicima. Glavni je cilj bio proširiti primjenu programa rada STO-a kao važnog resursa u potpori ciljeva NATO saveza i njegovih članica, npr. razvoju sposobnosti. U preustroju naše Organizacije vodilo se računa o racionalnosti, no težište je stavljeno na učinkovitost, odnosno na nastavak provedbe programa rada, kako bi njegovi rezultati bili korisni svim dionicima.
Organizacija se sastoji od dvaju velikih dijelova – Istraživačke mreže (Research Network) te Središta za podmorska istraživanja i pokuse (CMRE) koje se nalazi u La Speziji, Italija, i bavi se istraživanjem podmorja. Ako pogledamo Istraživačku mrežu, koja kreira program suradnje, vidjet ćemo da je broj aktivnosti od 120 tijekom 2009. godine povećan na 200 u 2015., što je znatan uspjeh. Nadalje, sukladno izvješću koje su podnijele članice uočili smo čvršću povezanost članica s programom rada CMRE-a. Time dolazimo do važne stvari, a to je da smo se usredotočili na povezivanje interesnih zajednica u Organizaciji za znanost i tehnologiju – tj. zajednica koje izražavaju potrebe za istraživanjima i tehnologijom, te zajednica koje ih provode. Uzmete li u obzir sudionike i način nastajanja programa, uočit ćete sve veću povezanost sa zajednicama koje izriču zahtjeve, što je i bio jedan od ciljeva reforme. Poboljšali smo učinkovitost i na drugim poljima, smanjenjem broja djelatnika odnosno troškova u CMRE-u. Dakle, postigli smo napredak, ali i dalje nam ostaje da uvjerimo odgovorne osobe odnosno tijela da u znanost ulažu dugoročno, odnosno kratkoročno u razdobljima kad su potrebe povećane. To se odnosi i na NATO i na svaku pojedinu članicu.

Na web-stranici STO-a vidjeli smo izraz Istraživačka mreža koji obuhvaća oko 3000 znanstvenika. Možete li nam reći nešto više o Mreži i o tome kako funkcionira?
U temelju je Mreže zamisao da nacije surađuju na projektima uz potporu vlastitih sredstava. NATO je tu da osigura poticajno okruženje za suradnju i smjernice vezano uz prioritetna područja te da okupi stručnjake kako bi provodili programe suradnje, zajednički dijelili izazove i rizike te iznosili rezultate.
Dvaput godišnje sastaju se tehnički odbori na razini ravnatelja laboratorija kako bi utvrdili program rada i dogovorili se o pokretanju aktivnosti u određenim područjima, primjerice, senzorici i elektronici. Nakon povratka u svoje zemlje oni angažiraju relevantne stručnjake i, dobiju li pristanak na nacionalnoj razini (tu Mreža dolazi do izražaja), istraživači će se okupiti i započeti provedbu programa i istraživačke aktivnosti. Mreža je stoga “izvor” (pool) specijalista i članica koje imaju ekspertizu za određeno područje koje je od interesa za članicu ili članice odnosno za NATO. Angažiraju se po potrebi ovisno o projektu, a nakon njegova završetka pokreću novi na kojem ne rade nužno isti stručnjaci. Mreža nije stalna organizacija, nego se na nju vežemo radi provedbe kvalitetnih istraživanja, uz potporu NATO-ova osoblja.

Je li moguće Mrežu u budućnosti proširiti ili je 3000 optimalan broj?
Napravili smo ponovno statistiku vezanu uz Mrežu. Mislili smo da je broj oko 3000, ali on, kako je naveo ravnatelj Mreže (sjedište u Neuilly-sur-Seineu, Pariz) zapravo obuhvaća 5000 znanstvenika i inženjera. Mreža će rasti ovisno o broju aktivnosti i potrebi za daljnjom suradnjom, no trebamo je i “osvježiti”, odnosno pomladiti novim stručnjacima kako bi ostala dinamična i imala kontinuitet. Smatram da nema nekog optimalnog broja, važnije je da u svojem poolu znanja imamo prave stručnjake. Ako ćemo govoriti o broju, rekao bih: što više – to bolje!

Mislite li da je financiranje zajedničkih znanstvenih i tehnoloških projekata od strane NATO-a dostatno i koje biste među njima istaknuli?
NATO je savez koji okuplja nacije članice koje sudjeluju s vlastitim sredstvima, dok on osigurava zapovijedanje i nadzor. To vrijedi i za znanost i tehnologiju. Veći dio ulaganja za 200-tinjak elemenata Programa suradnje dolazi od članica. Postoje, međutim, i iznimke, primjerice Program znanosti za mir i sigurnost (Science for Peace and Security Programme) koji financira sam NATO (odnosno svih 28 članica zajedno), namijenjen jačanju suradnje s partnerima. Naša Organizacija raspolaže manjim sredstvima za potporu partnerskim zemljama, a snosi i veći dio sredstava za Središte za podmorska istraživanja i pokuse u La Speziji.

Postoji li područje znanosti i tehnologije koje je ključno za NATO-ovu i EU-ovu sigurnost? Na hrvatskoj su konferenciji kao teme prezentirani informatika, besposadne letjelice i novi materijali?
Teško je izdvojiti jedno područje pa ću navesti primjere područja koja članice žele istražiti putem programa rada Organizacije za znanost i tehnologiju, a to su autonomija i besposadni sustavi, cyber obrana, baze podataka. Poboljšanje učinkovitosti osoblja drugo je područje, potom su tu modeliranje i simulacija modela, napredni materijali, sofisticirana proizvodnja te usmjerena energija i novo naoružanje. Navedeni su primjeri vezani uz vojne potrebe. Naša Organizacija ima zadaću utvrđivati potrebe, izraziti i analizirati zahtjeve te ih preformulirati u znanstveno-tehnološke pojmove odnosno u NATO-ove prioritete. Riječ je o sljedećim prioritetima: precizno gađanje, sofisticirana učinkovitost, analiza informacija i potpora odlučivanju, društveno i organizacijsko ponašanje, autonomnost, komunikacije i mreže, koncept naprednih sustava, prikupljanje i obrada podataka, energetika, platforme i materijali. To je deset označenih područja od kojih smo svako potom detaljnije razradili. Valja imati u vidu kako je koncept prioriteta na nacionalnim razinama različit od prioriteta u NATO-ovu kontekstu. Naime, u NATO-u je koncept prioriteta ono što svih 28 članica smatra općenito važnim za sve, i na njima je da odluče hoće li prihvatiti pojedini od prioriteta kao nacionalni i slijedom toga ulagati u njega. To je prednost rada u mreži – imate vlastita stajališta koja dopunjavate stajalištima svih ostalih, raspravljate sa saveznicima, uspoređujete napomene i naposljetku donesete samostalnu odluku o tome što ćete činiti.

Bi li članice NATO-a trebale više ulagati u znanstveno-tehničke projekte iz svojih vlastitih proračuna ili je bolje prepustiti to privatnom sektoru i od njega otkupljivati gotove produkte?
Nema univerzalnog recepta. Najvažnije je da se nacionalni resursi koriste na najbolji mogući način, ovisno o pojedinoj domeni odnosno samoj zemlji.
Uzmimo jedan primjer – modeliranje i simulacija. Možete iskoristiti komercijalnu gaming tehnologiju razvijanu u privatnom sektoru koja se može primijeniti u izradi simulatora za obrambeno-sigurnosne potrebe. Pritom će vam trebati i rad znanstvenika iz vojne sfere, nakon što se definiraju standardi međuveze između različitih simulacijskih sustava te postavi visokosofisticirana računalna arhitektura i programski jezici.
Sinergije tog tipa, koje proizlaze iz razvijenosti pojedinih sektora, dobar su način korištenja resursa, i trebalo bi ih otkrivati od domene do domene, od zemlje do zemlje.

Postoje li veće razlike među starijim i novijim članicama NATO-a vezano uz primjenu znanosti i tehnologije u obrambeno-sigurnosne ciljeve? Vidite li neke razlike između istočnoeuropskih zemalja u odnosu za zapadnoeuropske ili se one u tome međusobno približavaju?
Određene povijesne razlike nepobitno postoje. NATO savezu pristupile su zemlje različite prošlosti, ali smatram da su se dobro integrirale njima izvedivom dinamikom. Znanost i tehnologija imale su različitu ulogu u raznim članicama. Zlatnog pravila nema, važno je da u NATO-ovu sferu znanosti i tehnologije prezentirate znanje koje želite podijeliti i koje može biti korisno svim članicama. Bitno je da mreža koristi stjecanju znanja potrebnog za razvoj vaše zemlje.

Ima li Organizacija za znanost i tehnologiju za cilj premostiti razlike među dvjema kategorijama članica?
Smatram da znanstvenici ionako te razlike premošćuju spontano; konstruktivni izazov dio je znanstvene metodologije. Znanstvenici tako rade komparaciju znanja, dokaza i znanstvenih podataka u okviru suradnje na određenim projektima. Jezik znanosti univerzalan je jezik. U znanosti i tehnologiji premošćivanje ide posve prirodno jer se uspoređuju zabilješke o dobivenim rezultatima. Kad je riječ o znanju, tu nema malih ili velikih zemalja.
U kojoj su mjeri obrambeno-sigurnosni projekti kotač napretka i kako odgovoriti na stajališta da su obrambeni projekti namijenjeni izazivanju ljudskih žrtava?

Je li sazrela percepcija o obrani u službi razvoja znanstvene i tehnološke zajednice?
Mogao bih vam dati nekoliko dobro poznatih primjera nusprodukata “znanosti u vojne svrhe”.
Nuklearna je energija, recimo, drastičniji primjer, no tu je i GPS. Danas se uz pomoć GPS-a na svojem mobilnom telefonu možete snaći u nepoznatom gradu, što je bilo otkriće obrambene industrije, i to vrlo zanimljivo. Proizišlo je iz 40 godina ulaganja SAD-a u znanost i tehnologije koje su omogućile izradu sata vrlo velike preciznosti na temelju iznimno složenih fizikalnih načela, što se nije moglo očekivati ni od jedne civilne kompanije. Drugi je primjer, koji širi krug ni ne poznaje, internet. On funkcionira kroz različite protokole koji su također vojni produkt.
Postoje, međutim, i određena područja vojnih istraživanja povezana s ratovanjem. Tehnologija ne mora biti primijenjena samo za nanošenje smrtonosnog učinka u ratnom okružju. S druge strane, imamo posve civilnu tehnologiju koja također može biti iskorištena za nanošenje ljudskih gubitaka, međutim, ne bismo mogli tvrditi da je to isključivi cilj. Navest ću primjer: čekić ćemo izraditi kako bismo mogli zabijati čavle, no u rukama nekog manje dobronamjernog taj čekić postaje sredstvo za nanošenje za život opasnih ozljeda. No, hoćemo li zbog toga prestati raditi na daljnjem razvijanju karakteristika? Po meni, tu je riječ o primjeni znanosti i tehnologije, a ne o njihovoj samoj prirodi. Čovječanstvo ne može prestati istraživati, a znanost i tehnologija među najmoćnijim su sredstvima za to.

Domagoj VLAHOVIĆ, snimio Tomislav BRANDT